Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
41409
Glasaj!
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 8, 2011
Bliži se Božić. Vrijeme je darivanja. Svatko želi nešto posebno, netko će dobiti ispod bora, netko pored, netko u kuhinji. Sasvim je svejedno. Govorim o poklonima, ako ste na trenutak pomislili na nešto drugo, nisam kriv. E, pa u ovo divno vrijeme i mene je uhvatila želja da napišem pismo Djedu Mrazu. Nikad nisi star za te gluposti. Pa zato, evo pisma…

Dragi prijatelju Mraz ( ne Jason, nego Djed),

Javljam ti se ove godine prvi puta nakon mog djetinjstva. Nije bitno zašto ti se nisam javljao. Ovo nije ispovjed. Bitno je ono što želim reći ove godine.

Točno na Božić napuniti ću 24 godine. Nisam star, ali bogami nisam više niti dijete. U tih 24 godina vidio sam sve i ništa. Vidio sam divnih trenutaka, vidio sam očajnih trenutaka. Zavidim Severini jer ja nisam vidio grad bez ljudi, a pobjednici koji gube mi više i nisu toliko napeti – previše ih je. U sve ovo vrijeme shvatio sam da je život jednostavno prekratak. Ne vrijedi se zamarati budalama, ne vrijedi pridavati pažnju onima koji je ne zaslužuju. Shvatio sam da se prečesto nerviramo beznačajnim pizdarijama koje nas svakim danom sve više i više uništavaju i na kraju dana često imamo osjećaj kao da smo izašli iz ringa sa Cro Copom. I to još dok je žario i palio, sada možda i ne bi bili tako umorni.

Primjetio sam da je drastično porasla prodaja noževa. Mnogi se njima koriste kako bi ih zabili svojim 'prijateljima' u leđa. Volio bih da nam ove godine pokloniš neke noževe koji nisu toliko oštri. One fore ˝Što te ne slomi, ojača te˝ su totalno glupe. Zašto bi nas nešto uopće trebalo lomiti? Volio bih da pomogneš svima onima koji su taj nož u leđa primili da im rane što prije zarastu. Ovi naši doktori nisu ni za što. Samo zašiju površinu, a ono što je iznutra boli daleko duže. Neki se čak presele kod drugih doktora. U bijele prostorije gdje je uniforma divna bijela košulja gdje se ruke vežu na leđima. Volio bih istinski da središ te noževe. Samo tupi nož je dobar nož.

 

Nastavak na : Sutra.hr

crazy-alen @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 1, 2011
˝Nije loše vrijeme, loši su ljudi…˝ - kaže jedna izreka i, na žalost, nije daleko od istine. Naravno ne hodaju svijetom samo gnjide, ne radi svatko svakome iza leđa i nisu baš svi ljudi uistinu i toliko loši.

Ali, treba primjetiti kako je došlo vrijeme u kojem vlada oportunizam. Oportunizam kao takav često ne bira sredstva za ostvarenje cilja. Ugledate priliku i vrlo često je zgrabite prije nego što promislite kome bi ta prilika mogla naštetiti. Imam osjećaj kako je nestao pogled na neku  ˝širu sliku˝.

Nisu svi oportunisti loši ljudi. Uostalom iskorištavanje neke prilike ne mora biti nužno zlo. Problem je što se previše stvari počelo tretirati kao normalno samo zbog toga što su služile ostvarenju određenog cilja. Dok nekome ideš niz dlaku, plešeš kako on/ona pjeva, ili skokom obavljaš prije nego netko to okom zatraži, genijalan si. Svi te vole, maze, paze, cijene. Ti ćeš biti glavna faca u svakom društvu jer si upravo ti taj koji zna kako obaviti posao i koji zna kako služiti nekom višem cilju.

A viši ciljevi?

I da, glupo je reći da ti to ne bi trebalo laskati i da ne bi trebao uživati u tim trenucima. Međutim, dogodit će se da ti viši ciljevi koje si pomagao ostvarivati odstupaju miljama od tvojih ciljeva i prije nego što se okreneš shvaćaš da si u takvoj kolotečini da ćeš se zapravo teško izvući bez nekih većih potresa. Jer, da bi se vratio na put svojih ciljeva moraš napustiti ciljeve onih koji su te u određenom trenutku 'iskoristili'. I postoji velika mogućnost da ostaneš sam...

Zašto je tome tako? Teško je odgovoriti. Imam osjećaj kako je čitav sustav pomalo kriv, čitava sredina. Stvorila se nekakva atmosfera u kojoj je cool imati podanike. Misliti vlastitom glavom postaje iznimka, ne pretjerano cijenjena iznimka. Počnimo od politike i stupidnih poruka i slogana koje političari šalju, a narod se na njih loži kao da su posuti kerozinom. Politika je možda i najjači primjer podaništva. Par sumnjivih pastira šiša brdo bezglavih ovaca koje se s vremena na vrijeme probude, ali shvate da je lakše pustiti pastiru da ih šiša nego ga ritnuti nogama.

Svi šute...

Nastavimo preko fakultetskog obrazovanja ( a i čitav obrazovni sustav nije daleko od toga ) koji je koncipiran ( u većini slučajeva ) tako da jedan ili jedna priča, a ostali gledaju i šute. Zašto šute? Ne postoje uvjeti da netko priča. U dvorani u kojoj se nalazi sto i više studenata, teško je očekivati neku kvalitetnu interakciju pomoću koje će mladi ljudi izgraditi karakter i danas sutra postati nekakvi vođe. Možemo taj sistem preseliti i daleko prije fakultetskog obrazovanja. Već od vrtića postoji gotovo jednako tretiranje prema svima. Naravno, ne treba postojati diskriminacija. Ali vidljivi talenti u najmlađoj dobi pate zbog sustava koji ne omogućava dodatni rad na razvijanju njihovih talenata i kroz godine oni se stapaju sa masom i postaju samo još jedan u nizu podanika.

 

Spomenimo malo i radni odnos. Možda ne bi bilo loše to nazvati i radnim snošajem jer te je*e tko stigne, a ti kao bijedna ovca sjediš, šutiš i čekaš kraj mjeseca. I to je omogućio sistem, najvećim dijelom politika. Ne postoji nikakva sigurnost. Poslovi se sklapaju na određeno vrijeme, računi stižu na naplatu svaki mjesec i jednostavno je bolje biti ovca sa plaćom nego ovca koja doslovce pase travu. Ali, na žalost, čitav takav sistem dovodi do drugog problema. A to je potpuna neproduktivnost. Gazde ( većinom privatnici ) je*u radnike, ali zato radnici je*u gazde. Sve u nekakvim dozvoljenim granicama, ali sve nauštrb neproduktivnosti. Zato su za vrijeme radnog vremena krcati kafići, zato nam je izvoz nikakav, zato nam se zemlja raspada…

Nastavak na Sutra.hr

crazy-alen @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 8, 2011
Žege i bajke

Za vrijeme onih strašnih žega u osmom mjesecu, negdje u hladu svojeg dnevnog boravka jedan je čiča sjedio i gledao vijesti. Ozarena lica pojavio se ministar Bajs veličajući turističku sezonu koja je oborila sve moguće rekorde baš kao i svaka prethodna i baš kao što će to činiti i svaka buduća. Njegov je hvalospjev trajao neko vrijeme, ali čiča više nije mogao slušati. Negdje na pola monologa odlučio je ugasiti TV uz jednostavan zaključak :

 

- Ajde,  majke ti ne seri!

 

Priprema je najbitnija

 

Negdje u isto doba par stotina kilometara dalje, za put u Hrvatsku sprema se jedna tipična 'turistička' obitelj koja posjećuje Hrvatsku. Oni su obitelj tzv. srednjeg staleža. Muž, žena i dvoje djece. Naravno, za put im je potrebna garderoba. Jedna za lijepo vrijeme, jedna za ne baš tako lijepo vrijeme i jedna za vrijeme koje nije ni lijepo ni ružno. To je već dosta zauzetog prostora u ionako ne prevelikom automobilu.

 

U ostatak slobodnog prostora treba potrpati i nešto hrane. Tu se nađe 100 vrsta tjestenine, konzervirane ribe, gulaši, salate, živi janjci i mlade krmače, te kojekakvi prijeko potrebni prehrambeni proizvodi koji su u Hrvatskoj ili preskupi za njihov skromni budžet ili ih uopće nema.

 

- Šteta što nema konzerviranog kruha…. Tehnologija je toliko išla naprijed, a ja i dalje moram kupovat kruh svaki dan. Koliko li će to koštati u Hrvatskoj… - pri samom kraju pakiranja zabrinuto će se upitati otac, a ostali članovi samo će ga u čudu zabrinuto pogledati i laganim kimanjem glave odobravati njegove želje i revolt.

 

 

Teško je odrediti budžet…

 

 

Prije samog polaska, tipičnoj turističkoj obitelji ( ili kraće TTO ) potrebno je još samo odrediti budžet za godišnji odmor. Idu na 7 dana, njih 4, budžet za takav put ( računajući da su od kuće ponijeli sve osim pločica sa terase i veš mašine ) mogao bi biti oko 300 Eura plus troškovi smještaja. Dakle, oko 40 eura dnevno za svih 4, tj. oko 10 eura po osobi.

 

Od totalnog ushićenja, tipičan otac TTO-a neće niti primijetiti da je na autocesti prekoračio dozvoljenu brzinu, pa će ga blicanje auta iza njega i znak ˝Follow me˝ kada ga prestigne potpuno iznenaditi. Naravno, hrvatski policajci su vrsni poligloti pa će nekako rukama i nogama, a ako je u patroli žena i nekim drugim dijelovima tijela objasniti ocu TTO-a da je prekoračio brzinu i da će mu kazna biti najmanje 100 Eura. Jebiga, žena vadi lovu iz novčanika, u notes u kojem je stajalo ˝Budžet : 300 eura˝, sada će kemijskom prešarati taj iznos i napisati novi : 200 eura.  Ajd', to je 28 eura po danu. Ne trebaju jesti vani, ne trebaju izlaziti, a djeca sve igračke ionako imaju kod kuće. Trebat će doduše svaki dan kupiti kruh, taj jebeni kruh kojeg nema u konzervi….

 

- Ovo je rekordna sezona po svim pokazateljima… - još odzvanja u ušima onog čiče.

 

 

Smještaj iz snova

 

 

TTO, uz manja čekanja na granici konačno su stigli do svoje destinacije. Naravno, došli su usred 8 mjeseca bez rezervacije te u turističkoj agenciji traže mjesto. Neovisno o tome što je sve krcato i što je naći mjesto ravno znanstvenoj fantastici, oni imaju par preduvjeta. Prije svega, apartman mora biti toliko blizu mora da se u njega ujutro mogu popišati sa prozora ( čak i žena ), plaža ispod apartmana mora biti ( naravno ) u sjeni, treba imati klimu, televiziju, Internet, 100 kvadrata i što je najvažnije, cijena ne bi smjela biti veća od 10 eura – za čitavu obitelj!

 

Nakon početnog  šoka zbog saznanja da takvog apartmana nema ni u snovima, ipak su odlučili ostati i prihvatiti ponudu da odsjednu u apartmanu koji se nalazi gotovo kilometar od plaže i koji je nekoliko puta skuplji od njihovih želja.

 

Njihov sedmodnevni godišnji odmor odvija se prema točno određenom planu, nema odstupanja i nema probijanja budžeta. Ako dijete slučajno zatraži igračku, idući dan za kaznu neće smjeti pješačiti kilometar do mora ( ne ide se s autom jer je u Hrvatskoj gorivo prejebeno skupo ). U restorane se baš i ne ide jer hrane imaju dovoljno, neće se valjda vraćati kući sa punim konzervama. Problem je jedino onaj vražji kruh….

 

 

Teško je potrošiti….

 

 

Ako na godišnjem odmoru slučajno sretnu prijatelje, obavezno ih moraju počastiti. I tako negdje oko 9 navečer dvije TTO odlaze u kafić na piće. Odrasli će jednu pivu i 4 čaše, a djeci je dosta jedna Coca cola i 4 šećera, tek toliko da se malo zapjeni.

 

- Vi ćete za djecu, mi ćemo riješiti ovo naše? – sasvim ozbiljno upita otac jedne TTO uz odobravanje oca druge TTO.

 

- Oborili smo sve rekorde…. – odzvanja hvalospjev ministra.

 

Naravno, nisu sve obitelji ovakve i nisu svi gosti ovakvi, ali činjenica jest da silni rekordi koje spominje ministar nisu realni. Džaba Hrvatskoj i 500 000 gostiju više, ako svi oni ne potroše ni lipe van troškova smještaja. Doduše, veliki dio hrvatske obale već 30 godina nudi samo zrak i more tako da je malo teže očekivati da će nas posjećivati ultra kvalitetni gosti. Ali, je li onda u takvoj situaciju za koju svi znamo kakva je ( dakle, gosti gosti slabo troše, ponuda je prilično loša, a popunjeni smještajni kapaciteti ne mogu dovoljno napuniti državnu blagajnu ako se van toga ne troši ništa ), potrebno da nam netko konstantno maže oči velikim uspjesima turizma, Vlade ili još nekoga vezanog uz taj ˝Dream team˝?

 

 

Eto, u godini u kojoj ˝definitivno izlazimo iz krize˝, mi ćemo upasti u još deblju krizu. Riječi ohrabrenja ministara i premijerke ostaju samo i isključivo to – riječi!

 

A za sve ostalo vraćamo se na onaj komentar čiče s početka priče :

 

- Ajde majke ti, ne seri!

 

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy-alen @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 19, 2011
Popularno je biti gay friendly

 

Zanimljivo je kako je danas popularno izjavljivati svoju podršku i simpatije prema homoseksualcima. Ne daj Bože danas što reći protiv njih. Zaštićeni su daleko više od čovječje ribice. Ugrožena vrsta? Zašto? Zato što ne mogu slobodno paradirati po gradovima javno iskazujući svoju seksualnost? Pa ne iskazuju je niti heteroseksualci. U čemu je problem? Oni su manjina? Možda i postoji razlog zašto su manjina. Teško mi je vjerovati da svi novootkriveni homofili uistinu i vjeruju ono što govore. Prihvatiti različitosti iznimno je teško, ali ako je nešto različito ne mora automatski biti dobro i normalno. Tesla je bio različit, neshvaćen, ali je iza sebe ostavio nasljeđe koje se vjerojatno nikada neće zaboraviti. On i slični njemu su 'pozitivno različiti'.

 

Homoseksualizam je različit od uvriježenog 'normalnog stanja'. Ali, mora li zbog toga automatski biti općeprihvaćen? I pedofilija je stanje različito od normalnog stanja. Tko bi od vas digao ruku i podržao pedofile da se izbore za svoja prava? I oni su ljudi, i oni nisu krivi što su pedofili. Tako su rođeni. Međutim, takve isprike ne pušimo kod pedofila. Pitam se zašto ih tako masovno pušimo po pitanju homoseksualizma? Vjerojatno zato što pušimo priče medija. Istih onih medija koji će vrlo rijetko ili gotovo nikada spomenuti neke od masovnih ubojica koji su bili homoseksualci ( Andrew Cunanan ( 5 žrtava ), Jeffrey Dahmer

( 17 žrtva ili pak John Wayne Gacy ( 33 žrtve ). Među domaćim medijima kao novootrkiveni pro – homoseksualni portal profilirao se Index.hr – isti onaj index kojim se vlasnik Matija Babić koristi za ispražnjavanje svoje netrepeljivosti prema Crkvi i seksualnim skandalima koji se događaju u Crkvi. Kao da namjerno zaboravlja da su ti skandali koji ga toliko muče većinom rezultat ne samo pedofilskih, već i homoseksualnih sklonosti monstruoznih svećenika. Nije li to malo licemjerno? Ah, jebiga, bitno da se čita. Stavovi ionako danas više nikoga ne zanimaju.

 

Steknuti poremećaj

 

Homoseksualizam, baš kao i pedofilija ili bilo koji drugi sličan poremećaj gotovo sigurno nije urođena mana. A sasvim sigurno nije ni prirodna. Zanemarimo li vjerska učenja i stavove koje većina toliko prezire, zastanimo na tren i sagledajmo situaciju sa nekog realnog aspekta. Sama činjenica da homoseksualci ne mogu imati djecu dovoljno govori o 'prirodnosti' takvog stanja. Čovjek je stvoren za reprodukciju, to je čitav smisao postojanja. Bez reprodukcije nema ni nas. Čista logika nalaže da je heteroseksualizam nešto normalno, a homoseksualizam nije. Činjenica da postoji veliki broj izliječenih homoseksualaca također ukazuje na veliku vjerojatnost da homoseksualizam treba tretirati kao poremećaj. A da ne spominjemo sve vrste bolesti kojima je homoseksualna populacija zbog svog seksualnog života kudikamo sklonija od heteroseksualne populacije.

 

Treba li osuđivati homoseksualce? Sasvim sigurno ne. Ali bi im na neki način trebalo pomoći. I to na način da sami shvate da im je potrebna pomoć. Homoseksualni aktivisti i sve vrste medija prave veliki pritisak na heteroseksualnu većinu uporno pokušavajući prikazati homoseksualizam kao nešto sasvim normalno, pozitivno i sto posto prirodno. Međutim, postavlja se pitanje čemu tolika potreba iskazivati nešto u što si sto posto siguran? Čemu potreba da netko prihvaća vaše stavove, vaš način života? Kada god sam u životu bio siguran u nešto, nikada mi nije bilo potrebno odobravanje okoline, a meni osobno pogotovo nije bilo potrebno moju okolinu bombardirati sa nečime u što sam uvjeren. Čemu da potreba? Je li to možda nesvjesni poziv upomoć kako bi se konačno netko našao i rekao ( ali na iznimno konstruktivan i nenasilan način ) koliko su zapravo u zabludi?

 

I Crkva je odgovorna

 

Skloni smo osuđivati Crkvu koja je protiv homoseksualizma, skloni smo osuđivati svakoga tko je protiv svake vrste različitosti. Splitski divljaci koji su kamenjem i razno raznim predmetima gađali Paradu ponosa i nisu toliko ludi. Da, njihov način je bio apsolutno pogrešan i idiotski. Međutim, tu se našla skupina ljudi koji vide da nešto ne ide prema planu, da se događa nešto što nema puno veze sa zdravim razumom i svoje je nezadovoljstvo odlučila iskazati. Žalosno je što svoje nezadovoljstvo i čuđenje nisu mogli artikulirati na suvisliji način, ali su odbili prihvatiti nešto samo zato što su im mediji ili nekoliko poznatih ličnosti rekli da bi to trebali prihvatiti.

 

Crkva, kao jedna od moćnijih i vodećih institucija u ovoj zemlji također snosi dio odgovornosti za splitske nemire ili točnije rečeno za neznanje prosvjednika da svoje nezadovoljstvo i neslaganje iskažu na drugačiji način. Već dugi niz godina nitko u našoj Crkvi nema dovoljno muda reći kako stvari stoje. O svim važnijim pitanjima Bozanić i ekipa se izjašnjavaju prilično mlako dozvoljavajući javnosti da sama shvaća što je 'pisac htio reći'. A dozvoljavanje svakoj individui da sama razmišlja što je pisac htio reći u ovakvim pitanjima redovito dovodi do neuspjeha. Strah Crkve da jasno iskaže svoja stajališta dovodi do nemira čiji akteri svoje nasilno ponašanje i idiotizam opravdavaju naukom Crkve. I to ne zato što im to u tom trenutku uistinu odgovara, nego zato što istinski vjeruju da im vjera nalaže da mlate homoseksualce. Sve je to posljedica nedovoljno hrabrosti u redovima Crkve, što zbog financijskih, što zbog kojekakvih drugih interesa, da kažu kako uistinu stvari stoje. Stav Crkve treba biti jasan i glasan. A hoće li vjernici slijediti taj stav ili ne, nije na Crkvi da brine. Kao što nije na Crkvi da predlaže 'zemaljske' zakone. Zna se što je 'Božji zakon' i možda je vrijeme da se i vjernici upoznaju sa njime i da crkvenjaci prestanu lutati po svim područjima. Odlučite što vam je bitnije – vjera ili novac.

 

Dakako, stav i mišljenje Crkve treba ostati samo to. Jer nametanje svojih stavova nekom drugome dovodi do agresije, gotovo jednake agresiji homoseksualaca prema heteroseksualcima, želeći uporno nametnuti svoje mišljenje kao jedino pravo. A kod nas ljudi još uvijek nisu dovoljno 'razvijeni' da bi na agresiju znali odgovoriti bilo kako drugačije nego isto tako agresijom. A to nije rješenje.

 

Živjelo pravo glasa

 

Poanta svega jest da bi trebali na trenutak zastati i razmisliti o svemu. Ok, homoseksualizam postoji i to se ne može izbjeći. On će postojati i ubuduće. Ali, samo zato što postoji nemojmo misliti kako je to super, sasvim normalno i prirodno. Postoji i AIDS, Downov sindrom, multipla skleroza i što ja znam što ne. Međutim, njihovo postojanje ne treba shvatiti kao nešto prirodno, svaka od tih bolesti jest svojevrsno odstupanje od normalnog i kao takvo bi trebalo biti i tretirano. Osuđivati nekoga zbog bolesti nikako i nikada ne treba, ali reći kako je sve normalno samo zato što postoji je ogromna greška.

 

Nemojmo se povoditi trendovima i savijati leđa pred vlastitim mišljenjem samo zato što je većina to odlučila napraviti. Sutra ćete se naći u gradu u kojem će narkomanija biti sasvim normalna stvar i većina će je prihvaćati kao nešto normalno i nimalo čudno. Hoćete li se i tada poviti pred većinskim mišljenjem ili na tren zastati, razmisliti i izreći svoje mišljenje koje će možda i naići na osudu većine, koji će vam možda donijeti i probleme. Ali to će uvijek ostati vaše mišljenje koje vam nitko neće moći oduzeti i koje vam nitko nije nametnuo.

 

Ne osuđujmo homoseksualce, ali nemojmo ih niti dizati na pijedestal. To rijetko tko zaslužuje. A i kada zasluži, to ne smije biti samo zbog trendovske seksualne orijentacije.

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy-alen @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 27, 2011
Čudaci

 

Mi smo pomalo čudni. Vidimo teorije zavjere i gdje postoje i gdje ih nema. Skloni smo od muhe praviti slona, a kasnije od tog slona mamuta. I onda kada pogledamo u tog mamuta više i zaboravimo koja nam je to muha digla živce. To tako kod nas ide. Već godinama. Na pisanje ovog teksta nagnale su me neke priče koje čujem u svakodnevnom životu, kao i one koje se potenciraju u medijima. Gledam naše društvo i mislim si kako bi se dao napisati genijalan scenarij za film katastrofe. Pokupio bi sve Oscare.

 

Evo, posljednja u nizu 'mamutskih' priča katastrofe jest dolazak pape u Hrvatsku. Taj će užitak Hrvate koštati oko 30 000 000 kuna ili riječima trideset milijuna kuna. Nije to mala cifra. Meni osobno papa ne treba u životu, a kamoli u zemlji. Vjerujem da veliki broj građana razmišlja na isti način. Zašto bih onda ja plaćao njegov dolazak? Međutim, činjenica jest da niti ću ja, a niti itko drugi propasti zbog dolaska pape u Hrvatsku. Ovako će se potrošiti velika svota naših novaca u konkretan događaj. Taj će događaj velikom broju vjernika predstavljati nešto posebno, nešto za što vrijedi dati svaku kunu, nešto što se događa jednom u životu ( iako će pape dolaziti dok god bude bilo para i dogovora sa Crkvom ). Tko sam ja da se tome protivim. Taj bi novac jednako tako mogao biti potrošen u farbanje nekog zabijenog tunela ili u obnovu nepostojećih mostova, a da o tome ne bismo znali apsolutno ništa. Živjeli bismo bez tih novaca. Preživjet ćemo i s dolaskom pape. A ako će taj novac bar nekome pomoći da bude sretan ili sretna, jebeš 30 000 000. Nek im daju četrdeset da popiju nešto sa društvom. Možda bi bilo pametnije svu frustraciju i nezadovoljstvo dolaskom pape usmjeriti na ugovor sa Svetom stolicom koji nam godišnje izbija kudikamo veću svotu novaca iz džepova. Međutim, mi smo se bazirali na 'mamutskih' trideset milijuna jednokratno, a zaboravili muhu od stotine milijuna godišnje.

 

Mi smo najjači

 

Mi nećemo niti u Europsku Uniju. Oni su lopovi, stoka, prevaranti, rade protiv Hrvatske. Fuj Europa. Za jedan narod koji je bio 'potlačen' u svim dosadašnjim državnim tvorevinama kojih je bio član postali smo poprilično bahati. Postavljamo se kao da će nas Europa moliti da joj se pridružimo. Mi već odavno nemamo ničeg svojeg. Sve smo rasprodali. Kroz kratko vrijeme prodati ćemo i ono malo što je ostalo u našem vlasništvu. Europa će od nas imati sasvim dovoljno. Europska Unija će postojati sa ili bez Hrvatske. Hrvatska će bez Europske Unije biti što? Otok usred Europe? Jer mi smo toliko razvijeni i sami sebi dovoljni da nam ne trebaju otvorene granice, poticaji iz Europe i sudjelovanje u jednom od najjačih integracijskih procesa ikada. Mi smo Hrvati! Jebeš Europu. Nek nas mole. Možda ne bi bilo loše da sjednemo i shvatimo gdje nam je mjesto. Nikada ne treba podmetati leđa nikome, ali ne valja niti nastupati sa mačem prema svima. Pogotovo ako je taj mač od stakla i vrlo lako puca.

 

Jebeš Haag!

 

Presuda generalima jest uistinu stravična. Ali stravična je prvenstveno za njihove obitelji i njihove suborce. Za sve ostale to je samo prilika za izbacivanje frustracija. Svi smo poludili u trenutku presude. Ali pravo je pitanje zašto? Što nas je to toliko pogodilo i koliko će te presude uistinu izmjeniti naše živote. Naša histerija oko generala trajala je točno onoliko koliko je trajala medijska histerija oko tog pitanja. Kada se ona potpuno slegne, mi ćemo nastaviti sa svojim životima, a oni će sa svojim obiteljima i prijateljima provoditi godine i godine patnje zbog zločina koji vrlo vjerojatno nisu počinili. Presuda generalima još je jedna mamutska priča. Uzdigli smo priču u nebesa iskazujući svoje nezadovoljstvo i tobožnju međusobnu solidarnost. Ali, svi zaboravljamo da je glavni problem ona mala muha koja je još davno počela zujati, ali mi je uporno odbijamo slušati, već je poput dosadnog komarca konstantno ignoriramo. Pitanje branitelja nije nikako riješeno. Pitanje odgovornosti za rat nije riješeno. Pitanje samog digniteta osoba koje su branile i stvorile ovu zemlju je potpuno zanemareno. Bitno da smo svi izrekli svoje gađenje prema presudi. A što će se događati s onima koji su kako izravno, kako neizravno pogođeni tom presudom nije nam u ovom trenutku od krucijalne važnosti. Bitno je reći : Jebeš Haag! Sve ostalo će se valjda riješiti samo od sebe.

 

Pogledajmo se u ogledalo

 

Primjera ovakvih priča je bezbroj. Skloni smo preuveličavanju svega do neviđenih proporcija, a da zapravo prava istina ostane zaboravljena negdje u tom procesu, da pravi problem ostane neriješen. Nedostaje nam realnosti. Da smo malo više 'obdareni' njome sve bi bilo puno bolje. Na vlasti ne bi bili ovi pajaci koji su danas, problemi bi se riješavali u hodu, mi ne bi tražili opravdanje svojih grešaka u izmišljanju izumrlih životinja i sve bi sjedalo na mjesto samo od sebe. Kako vratiti realnost?

Možda da počnemo sa time da se pogledamo u ogledalo?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy-alen @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, veljača 25, 2011

Ovce napadaju

Posljednjih se dana diljem Hrvatske snima film ˝Kako preskočiti ogradu i postati još veća ovca˝. Nađe se tako jedan golobradi mladić koji svoje, a i frustracije nacije odluči riješiti na ulici. Pravi vođa pobune, rekli bismo. Međutim, problem je kada taj vođa postane samo jedna u nizu ovaca koja je doduše nešto glasnije meketala, ali postigla isti efekt kao i one koju su posve mučki čekale u redu za šišanje. Što smo dobili prosvjedima koji se organiziraju posljednjih nekoliko dana diljem Hrvatske? Dobili smo male skupine ultraisfrustriranih ljudi koji svoje frustracije pokušavaju na maksimalno pogrešan način ispucati na ulici.

Što za nezaposlene, bolesne, branitelje, invalide, djecu i roditelje, studente, učenike, sportaše i ostale predstavljaju famozna preskakanja ograde od strane mladića koji je valjda svoj prosvjed osmislio kao predizbornu kampanju za svoju ( vrlo vjerojatno nikakvu ) političku karijeru? Zanimljivo je gledati kako ˝vođa nacije˝ skače u zagrljaj policajcima na samom početku prosvjeda i čitavu svoju pobunu prati iz sigurnosti zatvorske ćelije u kojoj ga netko ˝protrese˝ i zaprijeti kako će idući put sjediti duže od osam sati u postaji. Stvarno je zastrašujuće i krajnje hrabro sjediti na jednom mjestu toliko dugo vremena. Možda da mu donesu playstation?

Velika pomoć potlačenima?

Kako su primjerice radnice Uzora profitirale sa fenomenalnim idejama prosvjednika koji su odlučili čupati prometne znakove i uz poklič ˝U boj u boj za narod svoj˝ isti odlučili bacati na policajce koji su tamo samo zato što rade svoj posao. Taj boj za narod svoj se vrlo brzo pretvorio u boj psihoterapije koja je mnogima potrebna, ali očito preskupa pa ju je jeftinije dobivati na ulici. Spomenute radnice su više podrške i koristi imale od sasvim simboličnog trubljenja prolazećih automobila nego od izvikivanja uvijek istih parola i dokazivanja kako ne znamo rješavati ništa bez nasilja od strane onih koji su samoprozvani branitelji i otvaratelji očiju hrvatskog naroda.

Žalosno je što svakim danom sve više i više dokazujemo kako nas svijet treba gledati kao balkanske ovce koje se uporno žele prikazati kao da su zapadnjačka gospoda. Obuci ovci odijelo, ona će uvijek ostati ovca. Isto tako, ogrneš li gospodina s ovčjom kožom, on će i dalje biti gospodin. Mi se još uvijek samo kitimo tuđim perjem. Nasilje nije i nikada neće biti rješenje. Sve što je nasiljem nekome oduzeto, vratit će se na ovaj ili onaj način istima i to opet nasiljem. Vrtit ćemo se vječno u krug samo zato što na vrijeme nismo bili dovoljno mudri reagirati u pravom trenutku i na pravi način.

A ciljevi?

Glavni cilj velikih prosvjednika jest svrgavanje Jadranke Kosor. Ajmo je svrgnuti. Ali što nakon toga? To je izgleda predaleko vrijeme. Stvara se osjećaj kako su ovi prosvjednici, a prvenstveno njegov vođa, iskoristili ovu gužvu samo kako bi se na vani prikazali kao veliki borci za pravdu i tu staje čitava priča. Svoju kvotu su ispunili. Njihov je san ostvaren. Moći će unucima pričati kako su preskakali ograde i bili trn u oku režimu kojeg su bjesomučno pljuvali. Međutim, kada ih ti isti unuci upitaju što su svojim herojskim činom promijenili i koje su njihove zasluge nastat će ogroman muk. Jednostavno neće imati što za reći.

Treba znati i prosvjedovati. Bojim se da su naši prosvjedi samo posljedica nekakvog domino efekta započetog u Egiptu. Svi prosvjeduju, pa hajmo malo i mi. Jebiga, nemamo što izgubiti. Uvijek se možemo primiriti kada zagusti. Svi vi koji pratite nekoga, prvo pokušajte zastati na trenutak i razmisliti koga pratite. Nije svaka revolucija dobra i nije svaki vođa pravi vođa. Treba razlikovati samoprozvane vođe od onih pravih.

Ovo vam je škola i druga puta ćete pametnije?

Mi još nismo spremni za borbu. Mi smo narod koji je posljednjih 20 godina upao u stanje ektremne pasive i iz nje se ne izvlači preko noći. Prava revolucija počinje od nas samih. Sjednimo na trenutak i razmislimo što uistinu želimo za svoj život i život naše djece. Kada to iskristaliziramo, provjerimo ima li netko u našoj blizini čije se želje pokalapaju sa našima. Kada nas se skupi određena grupa ujedinimo ideje i radimo na tome da ih razvijamo. Radimo na konkretnim rješenjima koja ćemo, danas sutra, moći prezentirati onima za koje vjerujemo da nemaju dovoljno dobre odgovore na te iste probleme koji muče nas.

Jedna skupina ljudi počet će surađivati s drugom, druga s trećom i tako kroz neko, ne fiksno određeno vrijeme, bit ćemo spremni. Spremni izaći pred one koji, zbog ovih ili onih razloga, nude potpuno krive odgovore na lagana pitanja. Ukazati im gdje griješe i dati im do znanja da takve greške više nećemo tolerirati jer smo dovoljno jaki da ih provodimo i sami.

Preskakanjem ograde i životinjskim urlikanjem parola naučenih još u drugom svjetskom ratu dokazujemo i zauvijek ćemo dokazivati i potvrđivati da se nismo pomakli niti koraka od onog neandertalca kojem je pećina bila čitav svijet. Nemojmo si to dopustiti.

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy-alen @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, veljača 15, 2011
Zanimljiv je fenomen Facebooka. U nekoliko godina je zapravo postao 'must have' naših života. Prije nego što uopće počnem  pisati ovaj tekst, bilo bi u redu naglasiti da sve ovo pišem iz perspektive svojevrsnog ovisnika o Facebooku. Međutim, u svakoj ovisnosti postoje trenuci trezvenosti, a mene je taj trenutak uhvatio baš sada.

Idemo podijeliti ovaj tekst na 5 dobrih i 5 loših strana Facebooka.

 

Dobre strane :

 

1.       Pruža vam mogućnost da se čujete sa sestričnom onog dalekog rođaka od vaše bake koji je prije sedamnaest godina živio u selu do vašeg i popričali ste dva puta, ali isto vas je sunce grijalo, pa ste osjetili neku povezanost i paf! Sedamnaest godina poslije pronašli ste vezu sa tim rođakom. Divno. Dakle, omogućava vam restauriranje izgubljenih kontakata.

 

2.       Preko Facebooka potpuno besplatno možete reklamirati onu kremu protiv gljivica koju ste izmiksali u svojem podrumu dok vam je mama u stanu kuhala neku splačinu vjerujući kako je to neki od pripravaka za vašu dijetu, a to je zapravo bio jedan od sastojaka revolucionarne kreme koju ćete prodavati za 9,99 kn s PDV-om. Naravno, nemate para za oglašavanje, pa ćete iskoristiti tu veliku listu Facebook prijatelja i plasirati svoj proizvod na tržište. Dakle, odlična besplatna reklama.

 

 

3.       Dođete doma s posla i, iako imate već 40 i kusur godina, još uvijek živite sa mamom i tatom, a s djevojkom ( koja živi kod bake i djeda jer su je mama i tata istjerali iz stana kada je napunila 35 ) se trebate naći tek za kojih sat vremena. Da izbjegnete obješene face roditelja zbog toga što ste opet zakasnili na ručak, sjest ćete za kompjuter, otići na  Facebook i prošarati svojim usjevima, mafijaškim poslovima ili provjeriti je li stigla sva roba u vaš kafić. Dakle, osim što razvijate svoju radnu etiku i poduzetnost, Facebook je odlična razbibriga od svakodnevnih obaveza.

 

4.       Vi ste totalno asocijalna osoba koja ne bi mogla uspostaviti kontakt niti s mrtvacem u prostoriji gdje ste potpuno sami od straha da ćete ispasti glupo. E, pa onda fino napravite svoj Facebook račun i krenete u virtualno uništavanje sramežljivosti. Uspostavite prvi kontakt i paf, eto vas ubrzo i u stvarnom svijetu nešto sigurniji. Ok, za ovu teoriju nisam potpuno siguran, ali u filmovima pali. Dakle, možete od asocijalnog papka postati potpuno društveni frajer ili frajerica, naravno.

 

 

5.       Dok sjedite uz kavu na balkonu svojega stana,  sunce lagano probija kroz grane borova, a vi uvlačite posljednji dim cigarete i sine vam brilijantna ideja kako pomoći ovom napaćenom narodu. Imate ideju, imate cilj, imate čak i način kako sve to ostvariti, ali nemate ljudi. Eh, što onda? Sjediti na terasi i maštati o nekoj novoj ideji ili odjuriti na Facebook i osnovati grupu ili fan page kako bi promovirali svoju ideju i skupili istomišljenike. Koji, treba to naglasiti, mogu biti i nepušači i alergični na kavu. Tu skupite ljude, iznesete svoje ideje i imate idealnu podlogu za daljnje djelovanje. Facebook je dobar za začetak revolucije.

 

Loše strane :

 

1.       U stvarnom životu svi se trude biti nešto misteriozni, nitko nikoga nije upoznao do kraja, jer on/ona ima takve tajne koje nitko osim njih samih ne zna. Ali, onda vam stigne request na Facebooku od te iste tajanstvene osobe i čim ga prihvatite, kroz posljednjih nekoliko statusa doznate gotovo sve misterije koje je ta osoba tako vješto skrivala 'uživo'. Najbolji su oni koji opisuju doslovce svaki pokret koji učine tijekom dana : ˝Ustao, sjeo, udahnuo dva puta, pa krenuo prema kupaonici. Otuširao sam se. Mirišem. Prije sam smrdio. Još mirišem.˝ Ali, prema mojem skromnom mišljenju, vrhunac morbidnosti je kada vam Facebook služi kao osmrtnica. ˝Sinoć je nakon duge i teške bolesti preminula moja prabaka. Čitava familija bila je uz nju do zadnjih trenutaka. Još ne možemo doći k sebi. ˝. Ok, i što bi trebalo raditi na ovakve statuse ili slike. Da lajkam što ti je baka ili neki drugi član obitelji umro? Da ti komentiram kako mi je ultra žao iako te nikad u životu nisam vidio? Koja je svrha takvih statusa? Možda stigne još koji request zbog suosjećanja? Dakle, Facebook se vrlo lako od zabavne stvari može pretvoriti u morbidnu i napornu u kojoj otkrivate puno više nego što biste trebali, a koja je svrha toga?

 

2.       Kad slušaš ispovjest jednog alkoholičara, obično počne sa time da je u početku samo povremeno izlazio i popio pokoju pivicu. Kasnije se ta pivica pretvorila u desetak, pa je došla i koja žestica, da bi na kraju svakog dana vršio veliku nuždu u osam ujutro, a ustajao iz kreveta u devet. Sada svoje probleme liječi na sastancima liječenih alkoholičara. Slična stvar može se dogoditi i sa Facebookom. Jedini je problem taj što nisam siguran da postoje komune ili sastanci za liječene Facebookovce ili Facebookovke. Sve u svemu,  zabava vrlo lako pređe u ovisnost, a znamo još iz osnovne škole da bilo koja ovisnost nije i ne može biti dobra.

 

 

3.       Prije su ljudi pomagali drugima tako što bi im zaista pomogli. Bilo to novčano, radom ili nekim drugim načinom. Danas je pomoć svedena na to da osnujete grupu na Facebooku. Možete ih i više u jednom danu, ako ste pravi altruist. Tu grupu nazovete recimo : ˝Alen Bećirović je postao senilan, skupimo 100 000 lajkova da pomognemo njegovom mozgu da se prisjeti˝. Ok, nije baš sigurno da ću se ja sjećati tih 100 000 lajkova, ali osnivač  te grupe i njeni članovi biti će uvjereni kako su obavili svoju dozu dobrih djela za taj dan, tjedan ili možda čak i mjesec. Lako je kliknuti 'like' ili 'join', ali je zapravo užasno teško doći do tog istog ( u ovom slučaju mene ) gospodina i pitati njega ili njegovu obitelj što bi zaista moglo pomoći. Dakle, Facebook zavarava ljude da imaju moć koju zapravo nemaju. Ili bolje rečeno, Facebook opravdava nečiju nebrigu za drugoga. Nije toliki problem što se ne brineš o nekome, nego je problem što se prodaješ pod činjenicu da se brineš, iako se sva tvoja briga sastoji u 3 izdvojene sekunde da klikneš određenu tipku.

 

4.       U stvarnom životu vi ste roditelj koji budno pazi na svoju djecu. Naiđe li neki sumnjivi stariji gospodin  i mota li se  oko vaše djece odmah ćete reagirati. One bombone koje je spremio zabiti ćete mu u lijevu nosnicu, a ako ne odmagli vjerojatno i u desnu. Što se događa na Facebooku? Prije svega, djeca lažiraju godinu rođenja, tako da curica od 12 sa tonom šminke, pravim odabirom fotografije i malim muljanjem godine rođenja može proći kao par godina starija djevojka. A nakon toga to dijete može raditi što hoće. Može pisati statuse kako se izubijala od alkohola, može stavljati fotografije u kojima je sve samo ne čedna, ali što je najgore vrlo lako može doći na metu onih istih sumnjivaca sa bombonima koje biste u stvarnom životu otjerali. Facebook je za takve osobe kao rudnik zlata. Jer ne samo da neće biti otjerani, nego će imati priliku ponuditi i gumene i tvrde i neke treće bombone bez da im itko išta prigovori. Dakle, ako ne namjeravate pokrenuti tvornicu bombona, Facebook bi svakako trebalo držati podalje od djece. Nema veze što ga svi imaju, roditelji bi po tom pitanju trebali biti autoritet, a ne još postati 'friends' na toj istoj mreži. Malo to sve odlazi u krivom smjeru.

 

5.       U dobre strane sam svrstao činjenicu da Facebook može poslužiti za početak revolucije ( ne mora ona biti krvlju obojana, dapače ), i to je odlična stvar. Međutim, Facebook je stvorio niz sjedećih revolucionara. Sve je odlično dok je u virtualnoj sferi, ali kada treba preći u realnu, mnogi se sjete da su posadili grašak pa trebaju pratiti svaki njegov napredak kroz naredna dva mjeseca i eto baš nikako ne mogu sada biti revolucionari. Neki su baš nakon što su kliknuli join u tu odličnu grupu začeli dijete, pa je sad prerizično voditi bitke. Ima i onih kojima su valjda otpali prsti, slijepile se ruke, začepile uši i izgorio jezik, pa i da hoće ne mogu biti revolucionari. Ima tih isprika mali milijun. Loša strana Facebooka – drži ljude u stanovima. Kome to odgovara? Zna se!

 

Eto, kratki pregled dobrih i loših strana Facebooka je završen. Jeste li se pronašli u nekom opisu?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy-alen @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 6, 2011

One man army

Pazi ovo, ja sam prosječan Hrvat. Nisam bogat, nisam prosjak, nisam doktor, nisam bedak. Dakle, uspostavili smo neke granice. Nije mi toliko loše u ovoj zemlji. Imamo odličnu Vladu, imamo fenomenalne političare, gospodarstvo nam cvjeta… Ja ovako često serem….

Sudeći po Wikipediji, u dva najveća hrvatska grada ( Zagrebu i Splitu ), ima oko milijun ljudi. Međutim, ta brojka i nije toliko bitna. Bitnija je jedna relacija koja se brojkama može izreći na slijedeći način : 2 : 999 998. Naravno, te dvije jedinke su neponovljivi Milan Bandić i Željko Kerum. To su dvije osobe koje svojim osebujnim stilom i prije svega sposobnošću vode ta dva grada na fenomanalan način i često se za njih može reći da su ˝One man army˝. Toliko su sposobni. Ja sam kao Hrvat ponosan što su oni na tako važnim funkcijama. Ja ovako često serem….

Ali ta politika više svima izlazi na uši, pa hajmo malo u sportske vode. Imamo Kostelića, Vlašićku, rukometaše, nogometaše, vaterpoliste, tenisače, veslače i niz drugih uspješnih sportaša. Imali smo i biatlonca, ali je utekao u veću susjednu zemlju. Ovi individualni sportovi i nisu toliko napeti, jer u njima sve vrvi od samih uspjeha i 0 skandala. Dobro dobro, tu i tamo se malo porječkaju tate Vlašić i Kostelić, ali mislim da je to samo da rasplamsaju ljubav između svoje djece. Njihov plan je otkriven na Facebooku od strane nepoznatih autora koji su osnovali grupu : ˝Ako Ivica nategne Blanku, za 20-ak godina razvaljujemo i u skijaškim skokovima.˝

Momčadski fair play

No, zadržimo se trenutak na momčadskim sportovima gdje sve vrvi od fair playa. Naravno, tu prednjači nogometna elita, počevši od fenomenalnog Mamića, preko Markovića, pa do Rene Sinovčića. Sve jedan veći mušketir od drugoga. Tu dakako treba naglasiti i kulturu u ophođenju koju koriste jedni prema drugima. Naravno, ima još gospode u našem nogometu, ali možemo se prebaciti i na genijalnu gospodu iz rukometa. Tamo recimo nema podmetanja, nema kritika, nema blaćenja. Slavko Goluža i Neno Kljajić su najveći prijatelji, podržavaju jedan drugoga, iako nisu u istoj stranci. Naprosto, samo iz ovih nekoliko banalnih primjera momčadskog sporta vidi se ta sloga i poštenje. Može li bolje, pitate se? Ne može! Ja ovako često serem….

Kao Hrvat valja biti ponosan i na osobe koje pune onu tako nepravedno zvanu žutu rubriku, iako svi znamo na koju boju, odnosno miris te osobe podsjećaju. Pazi ovo, Ava Karabatić, Josip Katalenić, Simona Gotovac… Naprosto ne mogu više niti nabrajati. Tri imena toliko jaka, toliko važna kako u svijetu intelekta, tako i u svijetu tzv. lifechanging situacija, jednostavno su previše za svakoga. Što bi jedan Švabo dao za Avu Karabatić? Ja mislim da bi nam vratili T-Mobile da barem na tren osjete sve čari tako divne djevojke, tako divnog oličenja svega dobroga u hrvatskom školstvu, kulturi i životu općenito. To su samo tri primjera, a mi vrlo često potpuno neopravdano zaboravljamo na niz drugih bisera. Ponosan sam samo zbog te činjenice što sam Hrvat! Ja ovako često serem…

I Maradona je Hrvat, zar ne?

Treba biti ponosan i na činjenicu da brinemo za svoje uspješne ljude. Niti jedan uspješan Hrvat nije trebao otići u inozemstvo jer je svakome pojedinačno pružena odlična prilika za uspjeh u Hrvatskoj. Suprotno mogu tvrditi samo ˝vješti manipulatori, agonti i prevaratori˝, kako bi to kristalno jasno sročio spomenuti vitez Mamić. Baš su zbog tih uspjeha danas npr. jedan Radman ili Đikić nositelji znanosti izvan Hrvatske, jer oni nisu bitni. Treba znati posložiti prioritete, a mi smo to uvijek znali. Simonica ili Đikić? Simonica naravno, kakvo je to idiotsko pitanje? Ali, niti to nije sve. Uvijek smo se trudili promovirati svoje ime u svijetu, hrvatski brand. Baš je zbog toga i Maradona jedno vrijeme bio Hrvat ( neka pra pra pra pra baba mu je bila iz nekog hrvatskog sela ). To su samo neki od primjera izvrsne selekcije. Trebam li spominjati da sam ponosan? Ja ovako često serem…

Pri samom kraju ovog briljantnog teksta , ne mogu a da se ne vratim na političare, na Vladu, na Sabor. Kada bi čovjek u snu mogao slagati ljude koji će mu voditi zemlju i odlučivati o sudbini vjerojatno ne bi uspio sastaviti niz toliko kvalitetnih pojedinaca na tako malom prostoru. Sad je potpuno nebitno je li taj san nastupio nakon obilatog konzumiranja opojnih narkotika. Imamo bivšeg premijera koji je u zatvoru. Svi znamo da je u zatvoru 99% nevinih ljudi – dakle imali smo poštenjačinu na najvažnijoj poziciji. Sada je na toj poziciji Jadranka Kosor – oličenje svega dobroga. Mislim da bi Anić u idući riječnik hrvatskog jezika kao objašnjenje za riječ dobro, trebao staviti samo kratko i jasno : Jadranka Kosor. S obzirom da bi bilo nepravedno sada tu nabrajati neka imena, a ostala izostaviti, reći ću jednom riječju : Mi Hrvati smo sretni što nas vode ljudi iz naših snova! Ja ovako često serem….

Kritika je zdrava

Međutim, da ne bude čitav tekst ispisan ovakvim pohvalama, ajmo na kraju dodati i malo kritike. Javna televizija nam je pod potpunom cenzurom, to kaže i Europsko parlament. Sve je u službi HDZ-a. Ali opet, to i nije neka kritika. HDZ treba hvaliti i ići im niz dlaku, ipak su oni Bogom dani. Dakle, ova kritika mi otpada. Imamo 320 000 nezaposlenih i poveliku količinu zapošljavanja po rođačkoj vezi. Ali, s druge strane premijerka obećava otvaranje 150 000 novih radnih mjesta. Svaka ovca dobit će svog pastira sa punom plaćom. Zapošljavanje po rođačkoj vezi i nije toliko loša stvar. Zato u državnim institucijama nema seks skandala – sve sama rodbina. Dakle, pada mi i ova kritika u vodu. Ja jednostavno ne mogu napisati ništa loše protiv ikoga. Ovo je raj na zemlji!

Eh da, ja ovako često serem….

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy-alen @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011
Evo jednog filmića o premijerki Jadranki Kosor, u izvedbi Davida Guette! ;))

Ako vam se sviđa podijelite ga na vašim Facebook, twitter ili nekim trećim profilima! ;)

 

 



Inače, evo i linka za youtube : http://www.youtube.com/watch?v=Cu4r5KRRCoc

crazy-alen @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 18, 2011
Da su nevaljali, to znamo!

 

Da su naši političari sumnjivog morala, inteligencije i naravno sposobnosti već svi odavno znamo. Da im ne treba vjerovati, da ih ne treba pretjerano slušati,  a pogotovo ne očekivati nešto revolucionarno isto tako znamo. Da je oporba u 90% slučajeva isto sranje kao i vlast, samo upakirano u drugačije pakovanje također znamo. E, sad kada smo utvrdili sve što znamo, ajmo se ipak malo iznenaditi. I to ne bilo kime, već vrlo vjerojatno budućom vlašću predstavljenom od strane dva glasna pijetla : Zoran Milanović i Radimir Čačić. Kite se oni svojim perjem i vjerojatno im je lijepo, ali što to znači za nas, tako sitne obične ljude koji smo u odnosu na njih samo poslušne kokoške, umjesto da takve pijetlove sredimo kao kune? Ah, vrlo vjerojatno ništa novoga, ali pokušajmo analizirati.

 

Sastanu se Radimir Čačić i Zoran Milanović kod 'proslavljenog' novinara Davora Butkovića. Ubijaju se od ne baš pretjerano jeftine hrane i vina pa raspravljaju o budućnosti ove napaćene zemlje. Njima nije bitno svima svidjeti se narodu, jer kako i sam  Milanović kaže : ˝ Mi nismo u ovom poslu samo zato da bismo dobili izbore. Mi želimo dobiti izbore, no mi, poglavito, želimo napraviti nešto dobro za ovu zemlju. Voditi odgovornu politiku često se ne poklapa s masovnom popularnošću. Međutim, moram ponoviti da nisam nezadovoljan vlastitim rejtingom. Ja sam čvrsto uvjeren da izbore nećemo dobiti na simpatičnosti i na bilo kakvom obliku populizma, nego na uvjerljivosti, kvalificiranosti, i odgovornosti.˝ I pri završetku ove rečenice nekako vam prirodno dođe da dijete u krevetu pokrijete, ugasite svjetlo i poželite laku noć. Bajku je čulo, sada može mirno spavati.

 

Prevelika popularnost donosi neprijatelje

 

Sasvim je logično da se ne mogu svima svidjeti i da politika kao takva ne nosi masovnu popularnost. Uostalom, kao što i u filmu ¨The social network˝ stoji : ˝Ne možete imati 500 milijuna prijatelja i nijednog neprijatelja˝, tako i u politici ( ajmo se sada bazirati na Hrvatsku, odnosno Hrvate ) : ˝Ne možete imati 4 i pol milijuna budala koje trebaju glasati za vas, a da barem nekome niste simpatični.˝ Stvar je u tome što je potpuno nejasno zašto se Zoran Milanović i Radimir Čačić toliko trude biti antipatični i izgubiti praktički već dobivenu bitku – izbore 2011. Kako im može biti logično u ova krizna vremena javno se ubijati u skupoj hrani i vinima, kako im pada na pamet zauzimati mjesto u dnevnom tisku raspravljajući o tome gdje su dobro jeli, pili, spavali kada je toliko drugih važnijih stvari trebalo biti na dnevnom redu?

 

Odsustvo logike jest isto tako sastavni dio modusa operandi naših političara. Ok, ali zar ne bi mogli barem s vremena na vrijeme učiniti nešto savršeno logično, savršeno očekivano? Izgleda da oni savršeno očekivano mogu raditi samo pizdarije, a za sve ostalo treba unajmiti vrsne matematičare koji bi mogli razjasniti formule koje sastavljaju oporbenjaci, a o vlasti i da ne pričamo.

 

Veži me za sebe

 

Zaključak : Teško je očekivati bolju budućost ove zemlje bez obzira na to tko bio na vlasti. Ove godine su izbori, a mi na žalost imamo na raspolaganju birati samo između dvije strane iste kovanice. Hoće li se pojaviti neka nova opcija koja će imati barem naznake svijetla na kraju tunela ili nam ostaje jednostavno skrštenih ruku gledati kako polako, ali sigurno idemo tamo odakle smo i došli. U pičku materinu!

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy-alen @ 23:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.