Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 1, 2011
˝Nije loše vrijeme, loši su ljudi…˝ - kaže jedna izreka i, na žalost, nije daleko od istine. Naravno ne hodaju svijetom samo gnjide, ne radi svatko svakome iza leđa i nisu baš svi ljudi uistinu i toliko loši.

Ali, treba primjetiti kako je došlo vrijeme u kojem vlada oportunizam. Oportunizam kao takav često ne bira sredstva za ostvarenje cilja. Ugledate priliku i vrlo često je zgrabite prije nego što promislite kome bi ta prilika mogla naštetiti. Imam osjećaj kako je nestao pogled na neku  ˝širu sliku˝.

Nisu svi oportunisti loši ljudi. Uostalom iskorištavanje neke prilike ne mora biti nužno zlo. Problem je što se previše stvari počelo tretirati kao normalno samo zbog toga što su služile ostvarenju određenog cilja. Dok nekome ideš niz dlaku, plešeš kako on/ona pjeva, ili skokom obavljaš prije nego netko to okom zatraži, genijalan si. Svi te vole, maze, paze, cijene. Ti ćeš biti glavna faca u svakom društvu jer si upravo ti taj koji zna kako obaviti posao i koji zna kako služiti nekom višem cilju.

A viši ciljevi?

I da, glupo je reći da ti to ne bi trebalo laskati i da ne bi trebao uživati u tim trenucima. Međutim, dogodit će se da ti viši ciljevi koje si pomagao ostvarivati odstupaju miljama od tvojih ciljeva i prije nego što se okreneš shvaćaš da si u takvoj kolotečini da ćeš se zapravo teško izvući bez nekih većih potresa. Jer, da bi se vratio na put svojih ciljeva moraš napustiti ciljeve onih koji su te u određenom trenutku 'iskoristili'. I postoji velika mogućnost da ostaneš sam...

Zašto je tome tako? Teško je odgovoriti. Imam osjećaj kako je čitav sustav pomalo kriv, čitava sredina. Stvorila se nekakva atmosfera u kojoj je cool imati podanike. Misliti vlastitom glavom postaje iznimka, ne pretjerano cijenjena iznimka. Počnimo od politike i stupidnih poruka i slogana koje političari šalju, a narod se na njih loži kao da su posuti kerozinom. Politika je možda i najjači primjer podaništva. Par sumnjivih pastira šiša brdo bezglavih ovaca koje se s vremena na vrijeme probude, ali shvate da je lakše pustiti pastiru da ih šiša nego ga ritnuti nogama.

Svi šute...

Nastavimo preko fakultetskog obrazovanja ( a i čitav obrazovni sustav nije daleko od toga ) koji je koncipiran ( u većini slučajeva ) tako da jedan ili jedna priča, a ostali gledaju i šute. Zašto šute? Ne postoje uvjeti da netko priča. U dvorani u kojoj se nalazi sto i više studenata, teško je očekivati neku kvalitetnu interakciju pomoću koje će mladi ljudi izgraditi karakter i danas sutra postati nekakvi vođe. Možemo taj sistem preseliti i daleko prije fakultetskog obrazovanja. Već od vrtića postoji gotovo jednako tretiranje prema svima. Naravno, ne treba postojati diskriminacija. Ali vidljivi talenti u najmlađoj dobi pate zbog sustava koji ne omogućava dodatni rad na razvijanju njihovih talenata i kroz godine oni se stapaju sa masom i postaju samo još jedan u nizu podanika.

 

Spomenimo malo i radni odnos. Možda ne bi bilo loše to nazvati i radnim snošajem jer te je*e tko stigne, a ti kao bijedna ovca sjediš, šutiš i čekaš kraj mjeseca. I to je omogućio sistem, najvećim dijelom politika. Ne postoji nikakva sigurnost. Poslovi se sklapaju na određeno vrijeme, računi stižu na naplatu svaki mjesec i jednostavno je bolje biti ovca sa plaćom nego ovca koja doslovce pase travu. Ali, na žalost, čitav takav sistem dovodi do drugog problema. A to je potpuna neproduktivnost. Gazde ( većinom privatnici ) je*u radnike, ali zato radnici je*u gazde. Sve u nekakvim dozvoljenim granicama, ali sve nauštrb neproduktivnosti. Zato su za vrijeme radnog vremena krcati kafići, zato nam je izvoz nikakav, zato nam se zemlja raspada…

Nastavak na Sutra.hr

crazy_alen @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 9, 2010

 
Ljubav je smisao života…

 

Ljubav – ljubav je smisao života. Htjeli mi to priznati ili ne. Ljubav je ono što nas pokreće, ona nas svako jutro tjera da se budimo i krenemo u još jedan novi, nikad pretjerano lak dan. Bilo da je to ljubav prema životu, obitelji, prijateljima, samome sebi ili je pak u pitanju romantična ljubav. Možemo je nazvati motorom pokretačem. Ali sada se želim posvetiti samo jednoj vrsti ljubavi, a to je ona romantična.

 

S jedne strane to je najljepša ljubav, dok je s druge često i najbolnija. I baš zbog te svoje prevrtljivosti je itekako zanimljiva. Gledajući filmove čovjek stekne krivu percepciju svijeta. U filmovima se, naime, gotovo uvijek događa famozni happy end. Nemoguća ljubav nadjača sve nemogućnosti s njom povezane i glavni likovi žive sretno do kraja života. Stvarnost? Stvarnost je često drugačija. U stvarnosti nemoguće ljubavi postoje, i one su prema svom intenzitetu zasigurno i jače od onih filmskih, ali postoji jedan mali problem – često se ne realiziraju.

 

Puno je načina riješavanja problema..

 

I što onda? Što učiniti kada ludo volite osobu za koju znate da nikada neće biti s vama? Postoji nekoliko riješenja. Naravno, jedno je, i to vrlo popularno, svratiti u prvi kafić i svu tugu i jad utopiti u hektolitrima alkohola. I tu radnju ponavljati dok god se srce barem malo ne zaliječi. Međutim, činjenica je da to nije riješenje. Utjecaj alkohola je preslab i prekratko traje da bi se njime moglo išta učiniti, išta izliječiti. Postoji i mogućnost ˝bacanja u depresiju˝. Po čitave dane slušati glazbu koja vas podsjeća na voljenu osobu, otkačiti čitav svijet i posvetiti se sebi i svojoj boli. Iako, možda takav način ne djeluje kao nešto pretjerano loše ( jer ipak, ne opterećujete nikog pored sebe, ne uništavate se od alkohola, ne dovodite se u neugodne situacije pred drugim ljudima jer ste ih svih odkantali… ), on to zapravo jest. Tugovati i ne zaboraviti istog trena je sastavni dio svakog čovjeka, to je pokazatelj da su osjećaji itekako prisutni. Međutim, što se samog riješenja tiče, do njega se baš i ne stiže na takav način. Agonija se produžava, a život svih oko vas ide dalje dok vi stojite na mjestu.

 

Dakako, tu je i ono famozno sažaljevanje samog sebe. Kada vas ne ide u ljubavi, često pomislite kako ste zapravo predobri i kako bi nekada zbilja trebalo biti đubre. I odlučite se ponašati tako. Iskalite sav svoj bijes na ljudima koji to ničim nisu zaslužili. Osobe koje će vas možda i zavoljeti ostati će povrijeđene samo zato što vi niste imali dovoljno muda i hrabrosti srediti svoje osjećaje nego ste ih odlučili uništavati drugima. Poželite postati đubre, a zapravo postanete govno. I ako imate imalo savjesti takav način neće vas dovesti daleko i osjećati ćete se daleko gore nego kada ste krenuli u famozni ˝pohod˝.

 

Ima i onih riješenja koja nisu toliko loša…

 

Ali, hajde da ne pričam samo o lošim načinima riješavanja problema. Idemo se pozabaviti onim načinima koji možda i nisu toliko loši. Kažem možda, jer niti jedan način ne može za svakoga i u svakoj prilici biti savršen, ali svejedno, poslušajte…

 

Dakle, situacije nisu uvijek takve da vi nekoga volite, a on/ona vas ne. Nekada su posrijedi samo niz, za vas nepovoljnih okolnosti koje su naizgled neriješive, ali ponekad ( iako rijetko ) i vas može zadesiti filmski happy end. Navesti ću samo dvije mogućnosti koje osobno smatram prihvatljivim. Ali moram vas upozoriti da su obje mogućnosti teške ( jedna daleko više od druge ) i samo rijetki ih mogu savršeno izvesti…

 

Pretpostavka je da ste zaljubljeni u nekoga tko ipak zna da postojite, Angelinu Jolie ili slične ˝ljubavi˝ zaboravite. Dakle, zaljubili ste se u neku osobu u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Jedan je način sve pustiti i okrenuti novi list, ali o tome malo kasnije. Drugi je način, boriti se. Što znači borba? To znači ne odustati na prvoj prepreci. Jer prepreke koliko god da su velike i naizgled teške, stvorene su samo da bi zadržali one koji nisu vrijedni prekoračiti ih, a namučiti one koji su takvog čina vrijedni. Odustati na prvu loptu je često najlakše, ali što ako ste se već našli duboko u drugom poluvremenu? Kako onda reći sucu da biste vi krenuli prema svlačionici? Teško! I zato vam preostaje boriti se do kraja utakmice. Kaže se da se utakmica igra do posljednjeg sučevog zvižduka. E, pa upravo je to ono što i vi možete učiniti. Zašto je to teško? Zato što borba za ljubav nije ulična tučnjava u kojoj ćete nekome razbiti nos i pobijediti. Ne, borba za ljubav nije tako laka. Ona uključuje jako puno boli u procesu koji vam možda u konačnici neće donijeti ništa osim saznanja da ste pokušali sve što je u vašoj moći.

 

Gubitnik uvijek mora postojati…

 

U svakoj borbi, pa tako i u borbi za ljubav netko mora izgubiti. A ako ste vi započeli borbu ne mora značiti da ćete baš vi biti pobjednik. Uvijek postoji netko tko je rođen pod sretnijom zvijezdom ili tko se prije vas našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Postoji jedna poslovica koja otprilike kaže kako je najgori način da vam netko nedostaje sjediti pored voljene osobe znajući kako nikada neće biti vaša. I odlučite li se ikada na ovakav način riješavanja svojih ljubavnih briga, budite spremni na to da će vam u procesu srce biti pogođeno milijun puta, sve dok polako ne počnete shvaćati da ste ga toliko zaribali da je bolje sve napustiti i krenuti dalje. Ali, isto tako budite spremni i vjerujte da nakon tame mora doći svijetlo. I možda će baš ta tama ranjavanog srca biti zamijenjena svjetlom ljubavi. Uvijek treba vjerovati, bez obzira na sve.

 

Pretpostavljam da ste shvatili da je predhodna mogućnost ona daleko teža. Međutim, niti slijedeća nije tako laka. Jedina razlika je ta što ona odjednom slomi srce, koje onda ima puno vremena za oporavak, za razliku od predhodne gdje ga pržite na laganoj vatri. Ta mogućnost  je jednostavno odustajanje. Zašto je to teško? Ako nekoga volite i razum vam govori ono sa čime se srce ne slaže, a to je da bez obzira na sve osjećaje šanse za vaš uspjeh ravne su mogućnosti da na stablu trešanja izrastu jabuke, teško je samo otići. Međutim, kao riješenje, takav je način vrlo prihvatljiv. Jer, vjerovali mi ili ne, vrijeme liječi sve rane. Neke se liječe duže, neke kraće, ali u principu na kraju svi dočekamo potpuno ˝ozdravljenje˝. Ali, teško je slušati razum. Razum je iznimno jako oružje, ali u borbi sa srcem gotovo redovito gubi. A vi biste tu borbu trebali preokrenuti i bijelu zastavu pružiti srcu. Ako nekoga istinski volite, tako nešto iznimno je teško. Ali, ako je teško ne mora značiti da je i nemoguće. U takvim situacijama treba se sjetiti još jedne poslovice koja kaže da se nikad ne treba prestati smijati, čak i kada si potpuno nesretan/na, jer se netko može zaljubiti u tvoj osmjeh. Dakle, uvijek treba vjerovati u bolje sutra, bolji početak.

 

Vjeruj u ljubav…

 

Poanta čitavog ovog teksta? Teško ju je izreći u rečenicu dvije, ali pokušati ću. Dakle, ljubav je ono što daje smisao našem životu. Kada bi ona uvijek bila sretna i lijepa vrlo vjerojatno ne bi nikada toliko za njom žudili. Ljubav može staviti naša srca na nevjerojatne kušnje i izložiti ih teškom ˝bombardiranju˝, ali kada se jednom okrenete i sjetite svih ranjavanja moći ćete s ponosom reći : ˝Ja sam nekada volio/voljela!˝. Iako vam se to možda čini kao slaba utjeha mišljenja sam kako je bolje sto puta nesretno voljeti nego čitav život provesti ne znajući kakav je osjećaj kada ti srce kuca za nekoga i spremno mu je sve dati.

 

Riješenja je puno, mogućnosti za se dovesti u probleme još više. Ali od ljubavi nikada ne treba odustajati. Koliko god bili povrijeđeni i slomljeni valja vjerovati da vas negdje tamo, možda odmah iza ugla ipak čeka sreća. Možda čak i sa nekom ˝filmskom nemogućom˝ ljubavi….

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 12, 2010

Zaigran i lud…

 

Kad si dijete sve ti je dozvoljeno. Zaigranost, iskrenost, upornost, ludost, istraživanje, propitivanje… Sve su to osobine koje te kao dijete definiraju i čak štoviše, potiče te se na razvijanje tih osobina. Kao dijete nemaš briga. Znaš da će sve tvoje ˝probleme˝ ( gdje su igračke, tko će te presvući, tko će te uspavati… ) riješiti mama i tata. Tvoja je zadaća samo da bezbrižno koračaš kroz taj maleni i neotkriveni svijet i u tom procesu o njemu saznaješ sve više.

 

Svakim danom odrastanja priča se lagano mijenja. Zaigranost postaje razmaženost, pažljivo se bira kada iskazati iskrenost, upornost je pozitivna u rijetkim stvarima, istraživanje je opasnije, propitivanje svega i svačega postaje bespotrebno jer prave odgovore ne dobijaš. Sa odrastanjem, jasno je, dolaze nove obaveze i novi zadatci koje trebaš ispunjavati.

 

Kralj je stvarno gol!

 

Zanimljivo je zapravo kako si jučer kao dijete mogao povikati : ˝Kralj je gol!˝ i za to čak biti nagrađen, a kao ¨ozbiljna odrasla¨ osoba golom kralju trebaš tepati kako ima lijepo odijelo. Što se to toliko revolucionarno događa u vrlo kratko vrijeme? Koja je i gdje linija koja nas razdvaja od dječjeg i uvodi u svijet odraslih? I zašto je ulaskom u svijet odraslih ponašanje jednog dijeteta potpuno neprihvatljivo?

 

Tko nas to uči da biti odrastao znači zanemariti sve ono što si bio kao dijete? Zar je toliko strašno ako vidim da je kralj gol, to mu uistinu i reći? Zar trebam prihvatiti mišljenje onog ozbiljnog čovjeka u odijelu pored mene koji golom čovjeku pruža ruku i čestita mu na savršenom odabiru odjeće? Što bi mi se dogodilo da uistinu, iz dubine srca, onako dječji uzviknem : ˝Hej ljudi! Pa ovaj čovjek je gol! U što vi gledate?˝ Vjerojatno bih bio etiketiran kao problematik, kao netko tko se bori protiv vladajuće struje. Jer kralj, koliko god on gol i nezgrapan bio, ipak je kralj.

 

Gubim znatiželjnost…

 

Znači li odrastanje odustajanje od dječjih snova? Znači li to prilagođavanje situaciji koja postoji jer može biti samo gore, a za bolje se treba previše mučiti? Mora li odrastao čovjek uvijek biti pesimističan? Kao dijete bih znatiželjno otrčao iza ugla da vidim što se tamo događa, koji novi dio svijeta mogu upoznati. Kao odrastao trebam izgubiti vremena i vremena da prije nego što saznam što je iza ugla odvažem što mi eventualna pojava koja se tamo nalazi donosi dobroga ili lošega. Ako procjenim da je više lošega, okrećem leđa i vraćam se u svoj dobro poznati brlog. Ali zašto ne bih mogao, baš kao dijete otrčati, vidjeti pa onda odlučiti što ću dalje? Ne bih mogao jer ja sam odrastao čovjek.

 

Kažu da istina boli. Ali to nam kažu kada ulazimo u svijet odraslih. Je li vam itko kao djetetu rekao da istina boli? Jeste li uopće znali što je laž dok ste upoznavali ovaj svijet? Međutim, što je laž jako dobro ste učili s vremenom, a danas to zasigurno znate jako dobro. Znate definiciju i načine korištenja laži, možda i bolje nego što je to istina. Mala ili velika laž otvaraju mnoga vrata, istina samo rijetka. Tko govori istinu u svijetu odraslih je budala. Jer tko želi riskirati da se tvoja istine okrene protiv tebe samoga. Od laži se puno lakše obraniti, a s vremenom svi postajemo papci koji su odustali od istraživanja, upornosti i povremene ludosti. Okrećemo se provjerenim metodama koje donose malo boli i dosta koristi.

 

 

Zaboravni smo…

 

Vremenom zaboravljamo kako je sve bilo lijepo dok smo svijetom hodali bez briga i pravih problema. Dok su sve naše dileme riješavali drugi. Sada, kada pripadamo svijetu ˝odraslih˝ na red dolaze neki drugi ideali, neki drugi problemi i neki drugi svijet. Svijet koji sami krojimo i sa kojim se sami borimo. I neizbježno je da nas takav svijet mijenja. Ne možemo u takvom surovom svijetu hodati kao muhe bez glave oslanjajući se i očekujući da netko drugi vodi naše bitke i riješava naše probleme.

 

Uz sve te prijeko potrebne promjene, bojim se da smo usvojili i niz onih promjena koje nisu uopće bile potrebne. Biti odrastao ne znači zaboraviti i potiskivati svoju zaigranost, znatiželju, pa čak i ludost. Nismo postali roboti ako smo odrasli. Bojim se da je danas biti ˝zreo˝ isto što i biti vjeran pas. Slušati naredbe, brinuti se o svojoj prehrani i svu pobunu i nezadovoljstvo svoditi na nerazumno lajanje, jer pravilna argumentacija problema koji nas muče predstavlja opasnost da ti problemi postaju daleko veći.

 

Bolje je biti dijete…

 

Iskrenost? Jeste li sada, u ovom trenutku spremni govoriti istinu bez obzira na posljedice? Jeste li spremni istinom se boriti protiv laži drugih? Jeste li uopće iskreni prema sebi? Siguran sam da će mnogi od vas odabrati laž kao lakši put. Biste li to isto izabrali kao dijete? Zasigurno ne. Ali, svijet odraslih drugačiji je, puno kompleksniji i daleko više neiskren od svijeta djece. Ponosite li se time? Trebamo li se svi sami sebi diviti kako vješto koristimo laži koje nam koriste više od istine? Jesmo li uistinu na dobitku?

 

Kad sve pogledam i malo razmislim nisam siguran da želim odrasti. Ako odrasti znači odreći se nekakvih ideala, istine, znatiželje, zaigranosti i ludosti ja ne želim odrasti. Ne želim biti vječno zarobljen unutar nekakvih normi nametnutih od tko zna koga samo zato što pripadam ozbiljnom starijem svijetu. Teško je biti dijete u svijetu velikih, mudrih odraslih, ali ako je teško ne mora značiti da u konačnici nije jednako tako prekrasno. Jer samo kao djeca uistinu volimo sebe i znamo što trebamo činiti i tražiti da budemo sretni. Kao očinske/majčinske figure vlastitu sreću izbjegavamo opravdavajući je surovim svijetom odraslih . Nije li onda bolje biti dijete?

 

Barem malo….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.