Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 8, 2011
Bliži se Božić. Vrijeme je darivanja. Svatko želi nešto posebno, netko će dobiti ispod bora, netko pored, netko u kuhinji. Sasvim je svejedno. Govorim o poklonima, ako ste na trenutak pomislili na nešto drugo, nisam kriv. E, pa u ovo divno vrijeme i mene je uhvatila želja da napišem pismo Djedu Mrazu. Nikad nisi star za te gluposti. Pa zato, evo pisma…

Dragi prijatelju Mraz ( ne Jason, nego Djed),

Javljam ti se ove godine prvi puta nakon mog djetinjstva. Nije bitno zašto ti se nisam javljao. Ovo nije ispovjed. Bitno je ono što želim reći ove godine.

Točno na Božić napuniti ću 24 godine. Nisam star, ali bogami nisam više niti dijete. U tih 24 godina vidio sam sve i ništa. Vidio sam divnih trenutaka, vidio sam očajnih trenutaka. Zavidim Severini jer ja nisam vidio grad bez ljudi, a pobjednici koji gube mi više i nisu toliko napeti – previše ih je. U sve ovo vrijeme shvatio sam da je život jednostavno prekratak. Ne vrijedi se zamarati budalama, ne vrijedi pridavati pažnju onima koji je ne zaslužuju. Shvatio sam da se prečesto nerviramo beznačajnim pizdarijama koje nas svakim danom sve više i više uništavaju i na kraju dana često imamo osjećaj kao da smo izašli iz ringa sa Cro Copom. I to još dok je žario i palio, sada možda i ne bi bili tako umorni.

Primjetio sam da je drastično porasla prodaja noževa. Mnogi se njima koriste kako bi ih zabili svojim 'prijateljima' u leđa. Volio bih da nam ove godine pokloniš neke noževe koji nisu toliko oštri. One fore ˝Što te ne slomi, ojača te˝ su totalno glupe. Zašto bi nas nešto uopće trebalo lomiti? Volio bih da pomogneš svima onima koji su taj nož u leđa primili da im rane što prije zarastu. Ovi naši doktori nisu ni za što. Samo zašiju površinu, a ono što je iznutra boli daleko duže. Neki se čak presele kod drugih doktora. U bijele prostorije gdje je uniforma divna bijela košulja gdje se ruke vežu na leđima. Volio bih istinski da središ te noževe. Samo tupi nož je dobar nož.

 

Nastavak na : Sutra.hr

crazy_alen @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 6, 2011

One man army

Pazi ovo, ja sam prosječan Hrvat. Nisam bogat, nisam prosjak, nisam doktor, nisam bedak. Dakle, uspostavili smo neke granice. Nije mi toliko loše u ovoj zemlji. Imamo odličnu Vladu, imamo fenomenalne političare, gospodarstvo nam cvjeta… Ja ovako često serem….

Sudeći po Wikipediji, u dva najveća hrvatska grada ( Zagrebu i Splitu ), ima oko milijun ljudi. Međutim, ta brojka i nije toliko bitna. Bitnija je jedna relacija koja se brojkama može izreći na slijedeći način : 2 : 999 998. Naravno, te dvije jedinke su neponovljivi Milan Bandić i Željko Kerum. To su dvije osobe koje svojim osebujnim stilom i prije svega sposobnošću vode ta dva grada na fenomanalan način i često se za njih može reći da su ˝One man army˝. Toliko su sposobni. Ja sam kao Hrvat ponosan što su oni na tako važnim funkcijama. Ja ovako često serem….

Ali ta politika više svima izlazi na uši, pa hajmo malo u sportske vode. Imamo Kostelića, Vlašićku, rukometaše, nogometaše, vaterpoliste, tenisače, veslače i niz drugih uspješnih sportaša. Imali smo i biatlonca, ali je utekao u veću susjednu zemlju. Ovi individualni sportovi i nisu toliko napeti, jer u njima sve vrvi od samih uspjeha i 0 skandala. Dobro dobro, tu i tamo se malo porječkaju tate Vlašić i Kostelić, ali mislim da je to samo da rasplamsaju ljubav između svoje djece. Njihov plan je otkriven na Facebooku od strane nepoznatih autora koji su osnovali grupu : ˝Ako Ivica nategne Blanku, za 20-ak godina razvaljujemo i u skijaškim skokovima.˝

Momčadski fair play

No, zadržimo se trenutak na momčadskim sportovima gdje sve vrvi od fair playa. Naravno, tu prednjači nogometna elita, počevši od fenomenalnog Mamića, preko Markovića, pa do Rene Sinovčića. Sve jedan veći mušketir od drugoga. Tu dakako treba naglasiti i kulturu u ophođenju koju koriste jedni prema drugima. Naravno, ima još gospode u našem nogometu, ali možemo se prebaciti i na genijalnu gospodu iz rukometa. Tamo recimo nema podmetanja, nema kritika, nema blaćenja. Slavko Goluža i Neno Kljajić su najveći prijatelji, podržavaju jedan drugoga, iako nisu u istoj stranci. Naprosto, samo iz ovih nekoliko banalnih primjera momčadskog sporta vidi se ta sloga i poštenje. Može li bolje, pitate se? Ne može! Ja ovako često serem….

Kao Hrvat valja biti ponosan i na osobe koje pune onu tako nepravedno zvanu žutu rubriku, iako svi znamo na koju boju, odnosno miris te osobe podsjećaju. Pazi ovo, Ava Karabatić, Josip Katalenić, Simona Gotovac… Naprosto ne mogu više niti nabrajati. Tri imena toliko jaka, toliko važna kako u svijetu intelekta, tako i u svijetu tzv. lifechanging situacija, jednostavno su previše za svakoga. Što bi jedan Švabo dao za Avu Karabatić? Ja mislim da bi nam vratili T-Mobile da barem na tren osjete sve čari tako divne djevojke, tako divnog oličenja svega dobroga u hrvatskom školstvu, kulturi i životu općenito. To su samo tri primjera, a mi vrlo često potpuno neopravdano zaboravljamo na niz drugih bisera. Ponosan sam samo zbog te činjenice što sam Hrvat! Ja ovako često serem…

I Maradona je Hrvat, zar ne?

Treba biti ponosan i na činjenicu da brinemo za svoje uspješne ljude. Niti jedan uspješan Hrvat nije trebao otići u inozemstvo jer je svakome pojedinačno pružena odlična prilika za uspjeh u Hrvatskoj. Suprotno mogu tvrditi samo ˝vješti manipulatori, agonti i prevaratori˝, kako bi to kristalno jasno sročio spomenuti vitez Mamić. Baš su zbog tih uspjeha danas npr. jedan Radman ili Đikić nositelji znanosti izvan Hrvatske, jer oni nisu bitni. Treba znati posložiti prioritete, a mi smo to uvijek znali. Simonica ili Đikić? Simonica naravno, kakvo je to idiotsko pitanje? Ali, niti to nije sve. Uvijek smo se trudili promovirati svoje ime u svijetu, hrvatski brand. Baš je zbog toga i Maradona jedno vrijeme bio Hrvat ( neka pra pra pra pra baba mu je bila iz nekog hrvatskog sela ). To su samo neki od primjera izvrsne selekcije. Trebam li spominjati da sam ponosan? Ja ovako često serem…

Pri samom kraju ovog briljantnog teksta , ne mogu a da se ne vratim na političare, na Vladu, na Sabor. Kada bi čovjek u snu mogao slagati ljude koji će mu voditi zemlju i odlučivati o sudbini vjerojatno ne bi uspio sastaviti niz toliko kvalitetnih pojedinaca na tako malom prostoru. Sad je potpuno nebitno je li taj san nastupio nakon obilatog konzumiranja opojnih narkotika. Imamo bivšeg premijera koji je u zatvoru. Svi znamo da je u zatvoru 99% nevinih ljudi – dakle imali smo poštenjačinu na najvažnijoj poziciji. Sada je na toj poziciji Jadranka Kosor – oličenje svega dobroga. Mislim da bi Anić u idući riječnik hrvatskog jezika kao objašnjenje za riječ dobro, trebao staviti samo kratko i jasno : Jadranka Kosor. S obzirom da bi bilo nepravedno sada tu nabrajati neka imena, a ostala izostaviti, reći ću jednom riječju : Mi Hrvati smo sretni što nas vode ljudi iz naših snova! Ja ovako često serem….

Kritika je zdrava

Međutim, da ne bude čitav tekst ispisan ovakvim pohvalama, ajmo na kraju dodati i malo kritike. Javna televizija nam je pod potpunom cenzurom, to kaže i Europsko parlament. Sve je u službi HDZ-a. Ali opet, to i nije neka kritika. HDZ treba hvaliti i ići im niz dlaku, ipak su oni Bogom dani. Dakle, ova kritika mi otpada. Imamo 320 000 nezaposlenih i poveliku količinu zapošljavanja po rođačkoj vezi. Ali, s druge strane premijerka obećava otvaranje 150 000 novih radnih mjesta. Svaka ovca dobit će svog pastira sa punom plaćom. Zapošljavanje po rođačkoj vezi i nije toliko loša stvar. Zato u državnim institucijama nema seks skandala – sve sama rodbina. Dakle, pada mi i ova kritika u vodu. Ja jednostavno ne mogu napisati ništa loše protiv ikoga. Ovo je raj na zemlji!

Eh da, ja ovako često serem….

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 28, 2010
Pokopaj me luksuzno

 

Važno je imati lijepu grobnicu. Grobnica je naše zadnje počivalište i svi mi želimo da nam tamo bude što udobnije jer ćemo kao mrtvaci očekivati samo najbolje, naravno samo dok se ne raspadnemo. Platiti grobnicu više od 90.000 Eura, kao što je to navodno napravio naš bivši premijer stoga ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Prema onoj poznatoj : ˝Ima se, može se˝, sasvim je logično da se ni na čemu ne štedi. Mali problem nastaje kada se zapitamo odakle njemu toliki novci?

 

HDZ-ov kadar poznat je po iznimno velikoj osjetljivosti prema štednji. Oni nikad ne troše više nego što imaju, za te manevre služi im zaduživanje. Istina je da je Barišić spomenuo kako je u vrećama nosio novce Ivi Sanaderu, ali isto je tako istina da je odbjegli premijer sve te tvrdnje opovrgnuo i čvrsto stao iza poštenog stjecanja svoje imovine. Iako smo svi skloni osuditi ga prije nego što suđenje uopće započne, provjerimo kako je on mogao zaraditi taj novac. Gradonačelnik Ploča (HDZ) povećao si je plaću za oko 2 tisuće kuna, a svojim suradnicima premije za 200 posto i tim je činom uštedio novac za proračun. Naravno, tako on tvrdi. Zvuči nevjerojatno, a opet je tako brutalno istinito.

 

Dva i dva su četiri, jupajdi, jupajda….

 

E sad, sjetimo se malo koliko je Ivo Sanader bio u politici i na vlasti, pomnožimo sve te silne uštede proračuna koje je on osigurao sebi i svojim suradnicima i dolazimo do logičnog zaključka da je bivši premijer postao multimilijunaš, a da je pritom uštedio ogromni novac za proračun. Takva akcija se u bankarskim krugovima ( koji uvelike podržavaju takav način uštede ), naziva Paradoks. Česti rezultati takvih akcija su prazan proračun pospremanje voditelja akcije iza rešetaka. To je prava ušteda. Hvala Ivo, hvala HDZ.

 

Često kukamo kako smo nezadovoljni vladom i njihovim spasonosnim akcijama, kako su lopovi, šljam i ostale divne spodobe. Ali, rijetko kada bilo što poduzimamo u vezi toga. Bivši predsjednik Stipe Mesić ( izgleda da postajemo zemlja u kojoj samo bivši rade pomutnju ) pokazao nam je put. Naime, njegova moguća kandidatura za gradonačelnika Zagreba mogla bi otjerati Andriju Hebranga iz glavnog grada kao izraz revolta prema poznatom vicmaheru. E sada bi mi kao narod samo trebali naći nekoga koga bi mogli kandidirati za premijera kako bi se i Hebrangovi kolege jednostavno odselili. Ali ne u neko mirnije mjesto unutar Hrvatske, nego bilo gdje van nje. Bilo bi to lijepo.

 

Google naš svevišnji

 

Kako pronaći tu osobu? Probajte preko Google-a. Naime, prema istraživanju objavljenom u Jutarnjem listu, Hrvati svoje zdravstvene tegobe pokušavaju riješiti uz pomoć Internet tražilice. Ako smo toliko sposobni da sami sebi određujemo dijagnoze, možda možemo koristeći Internet naći osobu ili osobe koje će ovu zemlju pomaknuti malo naprijed. Zamislite kroz par godina, sa dodatnim razvojem tehnike sva pitanja koja nas danas muče moći ćemo saznati preko google-a. Upišemo u tražilicu : ˝Odakle toliko love Ivi Sanaderu?˝, a Google nam izlista niz nepovezanih stranica uz napomenu  ˝Jeste li možda mislili HDZ?˝. Ili zabrinuti za budućnost zemlje upišemo : ˝Kuda ide Hrvatska?˝, a Google nam odgovara : ˝Jeste li možda mislili kuda idu divlje svinje?˝.

 

Danas se možda tome smijemo, ali često izgleda kako vladajući odluke donose konzultirajući se za Internet tražilicama. Pitanja o proračunu, izvozu, zaduživanju, pa čak i odabiru ministara možda su prije provedbe bila ubačena u Google.

Dakle, na kraju dana imamo sve sastojke. Spisak krajnje sumnjivih političara, brdo para, Google savjetnik i grobno mjesto. Sve što sada treba jest da se konačno pojavi netko tko će sve osobe sa tog spiska, uz pomoć ili bez Google-a smjestiti u političku penziju, prošlost ili grobnicu. Pitanje je gdje je ta osoba? Čekajte samo da utipkam u Google….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Depresijo moja…

 

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe ˝pod rukom¨,  ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju.

 

Koliko ste puta zadatak koji vam je šef zadao na poslu obavili aljkavo pa na njegovu primjedbu sasuli drvlje i kamenje na netoleranciju, iživljavanje i nekorektnost vašeg nadređenog? Koliko ste puta izašli na ispit ne naučivši baš sva pitanja i nakon pada svu krivicu prebacili na profesore koji su vam namjerno postavili ona pitanja koja niste učili? Koliko ste puta u životu pogriješili i te greške pokušali prebaciti na nekog drugog? Prebacivanje odgovornosti je zeznuta stvar, počne sa sitnicama, a završi tako da na kraju više ni za što ne preuzimate odgovornost nego već i prije nego nešto poduzmete tražite potencijalnu žrtvu koju ćete optužiti ako plan krene nizbrdo. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora ili možda poznate ˝celebritye ˝ koji su uhvaćeni u kojekakvim in flangranti situacijama za koje su spremni optužiti sve i svakoga prije nego što će reći : ˝Pogrješio/la sam…˝.

 

Počinje tiho….

 

Nepriznavanjem grešaka, pa i onih najmanjih gubimo osjećaj odgovornosti bez kojeg nema niti samopouzdanja. Nitko nije savršen, nitko kroz život nije niti će ikada proći bez grešaka, čak i onih najvećih, ali za greške treba odgovarati. Svaka, da tako kažem, nesankcionirana greška gradi krivi karakter. Zanemarimo li one kazne predviđene zakonom za najteže greške, kazna može biti i jezikova juha vaših roditelja, može biti neslaganje vašeg prijatelja, može biti neodobravanje tek upoznate osobe. Nije bitna jačina kazne, bitan je svojevrsni osjećaj nelagode koje će u vama izazavati saznanje da ste učinili nešto što niste trebali, što niste smjeli.

 

Taj osjećaj nelagode je ono što izgrađuje karakter. Upravo taj osjećaj, koliko god to paradoksalno zvučalo, će vas dovesti puno bliže sreći i udisanju života punim plućima od većine ostalih segmenata života. Smatram kako je samopouzdanje jedno od ključnih osjećanja potrebnih za ispunjen i kvalitetan život. Vjera u sebe, baš kao i ljubav prema samom sebi preduvjet je za pozitivnu percepciju okoline prema vašem liku i djelu. A složiti ćemo se da je percepcija okoline, kako one svakodnevne, tako i one nešto udaljenije iznimno važna u gradnji karaktera. Čovjek nije pusti otok i ne može funkcionirati sam. Priznati greške i na počinjenim greškama učiti glavna je skica prema kojoj treba djelovati. Ljudi cijene osobu koja je spremna stati iza svojih postupaka, koja se ne skriva.

 

Krivi smo!

 

Rekao sam na početku da smo zapali u stanje kolektivne depresije. Ona nije nastupila isključivo zbog manjka samopouzdanja, a svakako jest zbog još jedne greške koju bi isto tako bilo dobro priznati – a to je nezasitnost. Živjelo se i u daleko gorim vremenima od onih koji su danas, pa su ljudi bili zadovoljniji. Ispada da što se više razvijamo to se više bližimo svojevrsnom samouništenju. Stalna trka za većim, boljim, jačim ostavlja nas bez daha. I od silne žurbe često zaboravljamo na trenutak sjesti i uživati u onome što smo stvorili. Reći ćete da je vrijeme takvo da te tjera da stalno radiš, trčiš, stvaraš, ali vrijeme ne određuje ono sa čime ćemo se zadovoljiti. Vrijeme nam ne nameće megalomaniju, nju namećemo sami.

 

Stalno se okrećemo drugima, tražimo opravdanja u problemima, krizama, ˝ lošim vremenima˝. Bogati smo opravdanjima, a siromašni kvalitetnim uporištima. Osobi kojoj bismo trebali najviše vjerovati prečesto prvoj okrećemo leđa. Naše ˝unutarnje JA˝ samo čeka da ga pozovemo i zatražimo savjet, a mi se uporno okrećemo nepouzdanim i neprovjerenim izvorima ˝životne mudrosti˝ kako bi kroz svijet koračali nešto lakšim korakom. A ti neprovjereni izvori glavni su uzrok našeg nezadovoljstva, i nezadovoljstva nacije u cjelini.

 

Manjak samopouzdanja rezultira megalomanijom kojom pokušavamo nadomjestiti taj minus, a megalomanija je glavni adut vječitog nezadovoljstva. Trnovit put do samopouzdanja počinje sitnim, malim priznavanjem grešaka i učenjem iz istih. Jesmo li spremni reći : ˝Kriv/a sam!˝?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 27, 2010
Što je to politički stav?

 

Već previše dugo na hrvatskoj političkoj sceni prevladava jedno krajnje neproduktivno ozračje. Predugo gledamo kako se vladajući sa oporbom natječu u tome čiji je veći, a da zapravo i jedni i drugi za mjerenje trebaju mikroskope. Predugo sve to samo gledamo i u konačnici jedini plaćamo skupu cijenu njihove logike. Sjednice Sabora izgledaju kao da je netko stavio skrivenu kameru u vrtić gdje se djeca stalno inate jedan drugome, pa onda na upozorenje tete u vrtiću sva euforija splasne i jedan se drugome poput robota koji su naučili par osnovnih operacija ispričavaju.

 

Djeci takvo ponašanje možemo oprostiti, političarima ne. Treba li pola Vlade, kako reče netko iz oporbe zbilja biti zatvoreno? Jesu li svi kriminalci koji masno zarađuju zahvaljujući pozicijama na kojima su? Odgovor na ta pitanja iskazuje, kako to kaže Luka Bebić, politički stav pojedinca. Međutim, što u Hrvatskoj predstavlja politički stav? Postoji li jasan politički stav? Ili bolje rečeno postoji li razlike među političkim stavovima? Deklaratorno tu postoji lijevica, desnica i nekakav kvazi centar, međutim koja je istinska razlika u praksi? Kod nas pojedinac iskazuje politički stav pljuvanjem po onima koji nisu ˝njegovi/njeni˝. Dakle, vi ste član jedne političke stranke u Saboru i pokušavate pokazati svoj politički stav, opravdati povjerenje građana koji su vam dali glas. Kako ćete to učiniti? Opalite paljbu po ˝protivnicima˝. Nije bitno postoje li argumenti ili ne, bitno je da se pljuje. I eto ga. Iskazali ste svoj politički stav. Svaka vam čast.

 

Film u kojem negativac pobjeđuje…

 

U cijelom tom igrokazu najveći je problem što se nakon njega ne događa ništa. To je kao neki razvikani hollywoodski film koji željno isčekujete i konačno dođe u vaša kina. Puni nade da ćete odgledati nešto zbilja dobro, potencijalno poučno, kupite kartu i zauzmete dobra mjesta. Međutim, već nakon prvih dvadeset minuta shvatite kako je sama radnja zapravo krajnje nezanimljiva i da jedino dobro što možete izvući iz tog filma jest nada da će neki neočekivani završetak dati smisao cijeloj dosadnoj dvosatnoj uvertiri. I onda dođe kraj. Potpuno običan, očekivani, već tisuću puta ponavljani kraj za koji je šteta bilo izdvojiti i dvije lipe, a kamoli punu cijenu karte. Mi već godinama plaćamo skupe karte kako bi pogledali drugačiju, ˝lifechanging˝ političku predstavu, a konstantno ostajemo posrani jer nam se omjer uloženog nikako ne podudara sa dobivenim.

 

Problem je što u tom našem filmu negativno ozračje, negativne ideje, i u konačnici i negativna riješenja prevladavaju. A tu se trebamo uključiti mi kao sporedni likovi.  Zaboravimo da dosadašnji način djelovanja, zaboravimo na prazne prosvjede kojima se ništa ne može riješiti. Kroz godine smo svi itekako dobro detektirali problem, ili bolje reći probleme koji prevladavaju u ovoj zemlji. Postoji li mogućnost da te probleme riješimo ili barem počnemo riješavati na ovaj ili onaj način? Prije sam vjerovao kako je to definitivno moguće, a zapravo i dalje to vjerujem, samo mislim da to vrijeme tek dolazi, jednostavno još nije tu. Mislim da smo kao narod još uvijek previše prestrašeni, zbunjeni, nesigurni, jednom riječju neupotrebljivi po pitanju riješavanja problema u ovoj zemlji.

 

Don't touch me!

 

S jedne strane nije niti čudno da smo svi stvorili taj svojevrsni obrambeni zid u kojem je glavni moto : ˝Ne diraj ti mene, neću ni ja tebe.˝ i to tako funkcionira, bolje ili lošije već dugi niz godina. I taj moto je i meni po volji, međutim samo u odnosu na druge 'obične' ljude. U odnosu na državu mi taj moto više ne možemo upotrebljavati. Jer država, tj. politička vlast direktno dira svakoga od nas i praktički nas traži da reagiramo. Žalimo se kako su mediji postali senzacionalistički i u jednom velikom broju potpuno 'žuti'. I to jest problem, pogotovo zbog toga što ti mediji stvaraju javno mnijenje koje je teško zaobići poželiš li bilo što pokrenuti. Činjenica je da u medijima ( TV, Internet ili pisani mediji )  nije izdvojeno dovoljno mjesta za obične priče običnih ljudi, ili točnije rečeno više nitko ne priča o životu. Postali smo grabežljivci kojima se najbolje prodaje krv, laži, prijevare i smrt. Doslovce se hranimo pizdarijama koje nas svakodnevno sve više i više vraćaju nazad. Previše nazad uzmemo li u obzir da smo navodno na jednom iznimno visokom stupnju razvoja ljudskog roda.

 

Takvo stanje u kojem se narod svakodnevno vraća u nazad odgovara svim vladama i svim političkim opcijama svijeta jer im ostavlja veliki prostor za manipulacije. Mi kao da ne želimo shvatiti da je cijela parada svađa, prepucavanja i međusobnih optuživanja ovih ili onih na političkoj sceni izravno vrijeđanje svih nas. A da se to promjeni ne možemo se pouzdati ni u medije, niti političare, niti u Boga. Takvo stanje moramo mijenjati sami. Već sam rekao kako smatram da još uvijek nismo spremni za konkretnu akciju, neki bljesak kojim ćemo osloboditi svoje živote od ralja politike. Ali možemo krenuti na jedan daleko jednostavniji način. Neumorno šaljite svoje priče, svoje brige, upite, probleme ( naravno izazvane izravnim političkim utjecajem, ne vaše osobne depresije koje nikoga ne bi ni trebale interesirati osim možda vašeg psihijatra ) kako medijima ( za koje sam siguran da bi objavili svaku relevantnu priču u kojoj bi se mogao naći veći broj ljudi ), tako i onima koji su odgovorni za te vaše probleme, a to su ministarstva ( inače, njima upite možete slati na adrese koje se nalaze na ovom linku : http://vlada.hr/hr/adresar_i_linkovi/ministarstva ).

 

Mali korak za vas, ali veliki za…

 

To je iznimno mali korak, međutim ipak jest jedan korak naprijed kojim ćemo pokazati da ne spavamo baš svih 24 sata dnevno i tako 7 dana u tjednu. I nemojte odustajati ne odgovore li vam ( kako mediji, tako i ministarstva ) na prvi, drugi ili peti upit, priču ili nešto treće. Budite uporni. Uostalom, to vam je daleko jednostavnije od provođenja pravih akcija. Ovakav način vam omogućuje da iz udobnosti svog naslonjača barem minimalno pomažete mijenjanju stvari.

 

Gdje sam u toj priči ja? Bilo bi nepravedno reći kako sam ja u cijeloj našoj situaciji iznimka koja se aktivno bori, potiče akcije ili ih čak i organizira. Ne, daleko od toga. Ja sam samo još jedan od onih 'kauč nezadovoljnika'. Jedina razlika je što ja to možda malo češće od većine radim, ali ne razlikujem se toliko. Moja prednost je što moji tekstovi idu na više mjesta i što vam garantiram da ću svima pružiti šansu da vaša priča dođe do određenog broja ljudi. Za sada sam tu da prosljeđujem vaše priče, da za njih čuju i ostali i možda vam ponude i neko riješenje. Stotinu puta sam rekao, ponoviti ću još jednom. Sam si ništa, zajedno smo sve. Ako su nam se političke elite odlučile da svoj politički stav ili bolje rečeno navodni politički stav svakodnevno gaze poput otirača, nemojmo i mi postati isti. Izborimo se malo po malo za sebe.

 

Vjerujete li da je to moguće?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 13, 2010

ECTS 300 kuna, pa ti studiraj…

 

Bio sam protiv prvog prosvjeda studenata koji su tražili besplatno visoko školovanje za svih. Bio sam donekle i protiv načina na koji su to pokušali ostvariti ( iako je on bio miran i uvelike hvaljen u medijima ). Bio sam apsolutno protiv drugog prosvjeda studenata u kojem su tražili isto na isti način nimalo ne ˝evoluirajući˝ od predhodnog puta koji im je trebao otvoriti oči i natjerati ih da idući prosvjed bude bolji i konkretniji ( pogotovo zato što su dobili silnu pozitivnu pažnju medija i javnosti uopće ). I bio sam donekle zadovoljan što zahtjev za besplatnim školovanjem nije u potpunosti uspio ( iako bi i meni koristilo da studiram za kikiriki ), jer ipak fakulteti trebaju od nečega živjeti, nabavljati materijale u knjižnice, opremati učionice i na kraju krajeva plaćati kvalitetne profesore ( koji sigurno nisu jeftini ) da nam na fakultetima ne bi predavali čistači ili konobari iz kantine ( uza svo dužno poštovanje i prema jednima i drugima ) samo zato što su oni jedino što si fakultet može priuštiti.

 

Međutim, najava kako će prva godina studija biti besplatna svima, a plaćanje ostalih ovisiti će o uspjehu i sposobnosti studenata nešto je što se ne može prihvatiti i čemu treba stati na kraj prije nego je zapravo i počelo. Znam da predhodna rečenica zvuči pomalo luda. Naravno da bi uspjeh i sposobnost studenata trebala određivati hoće li ili neće plaćati studij, ali nikako na način na koji se naplata namjerava vršiti, a to je prema ostvarenim ECTS bodovima. Naime, ideja je da se svaki preneseni ECTS bod ( dakle jedan –dva neriješena ispita, negdje i više ovisno o fakultetu ) u višu godinu naplaćuje sa minimalno 300 kuna, a odluku o cijeni ECTS bodova donose sami fakulteti. Što to točno znači? Uzet ću primjer pravnog fakulteta u Rijeci koji, prema mome mišljenju, ima najbolji model naplate.

 

Samo bogati na fakultete…

 

Tko upiše studij besplatno ( na osnovu rezultata prijemnog ispita i uspjeha u srednjoj školi ) i sve godine polaže redovito ( uz mogućnost jednog ˝kiksa˝ ) ima školovanje potpuno besplatno. Onaj tko ˝kiksa˝ dva ili više puta, gubi povlašteni status i postaje student za osobne potrebe ili, drugim riječima, student koji plaća studij. Idealan model koji nagrađuje studente koji su redoviti, a kažnjava one koji to nisu. Uvjet za upis u višu godinu je ostvarenih 50 od 60 ECTS bodova. Drugim riječima, to znači da je moguće prenijeti jedan veći ispit ( poput rimskog ili građanskog prava ) ili dva manja ovisno o bodovima koje nose. Prema novom sustavu, studenti koji redovito polažu godine ( jer 50 ostvarenih ECTS bodova jest položena godina ) sada bi sa besplatnog studija prelazili na studij koji se plaća kako bi zapravo bili kažnjeni zato što su redovni i uspješni.

 

Uzmimo za primjer da student prenese samo jedan veći predmet koji nosi 8 ECTS bodova, značilo bi da iduće godine mora fakultetu isplatiti minimalno 2400 kuna ( i to pod predpostavkom da će jedan ECTS bod koštati minimalnih 300 kuna što je vrlo malo vjerojatno imajući na umu da se u Osijeku plaća više od 900 kuna ). A zamislite da, nedajbože,  padnete godinu i od 60 ECTS-a ostvarite ˝samo˝ 30. Iduće biste godine morali platiti minimalno 9000 kuna u odnosu na sadašnjih 2750 kuna ( ponavljanje godine plaća se duplo manje od redovne ). A da tome ne pridodajemo troškove smještaja, hrane i općenito života koje najčešće roditelji moraju izdvajati za svoju djecu koja ne studiraju u mjestu svojeg stalnog prebivališta. Ovakav sustav naplate neće škoditi tamo nekum Kerumićima, Todorićima ili malim Mamićima, ali što je sa svima ostalima?

 

Seve zaboravila na studente?

 

Sindikati koji se sada svim silama bore protiv izmjena Zakona o radu i koji su spretno i mudro ˝iskoristili˝ studente kada su im trebali, sada o situaciji studenata šute. Prekidi pregovora sa Vladom i oštre polemike preko medija valjda su jedino što ih u ovom trenutku pokreće. ˝Zainatimo se Jadranki, a studenti nek se snađu kako znaju˝ – tako nekako bi se moglo rezimirati njihovo ponašanje. Ali, trebali bi razmišljati koja je svrha borbe protiv izmjene ZOR-a ako se sutra on neće moći primjenjivati na nikoga pošto će fakultete moći plaćati samo odabrani ( dakle rijetki ), a kako je sve krenulo nizbrdo ne bih se čudio da se ideja o naplati ECTS bodova nekako prenese i na naplatu osnovne i srednje škole. I što onda? Imati ćemo izmjenjeni ZOR prema željama sindikata, a sjedit' ćemo doma bez kvalifikacija, novaca i bilo kakvih mogućnosti za osiguravanjem vlastitih života. Dok Severina bude držala nadahnute govore koji nemaju veze sa mozgom naši će roditelji dizati kredite i živjeti na rubu egzistencije kako bi svojoj djeci plaćali studij. Jebeš referendum!

 

Težimo Europi, težimo i često se hvalimo kako smo zemlja znanja. Pitam se što se konkretno može pozitivno učiniti ovakvom odredbom? Umjesto zemlje znanja postajati ćemo sve više i više zemlja podobnih ( kao da to već sada nismo dovoljno ) koji imaju šuške ( zarađene na ovaj ili onaj način ) i koji će krojiti čitavu budućnost svih nas. Zastanite malo i upitajte se kuda ova zemlja ide? Sindikati pozivaju ljude da spase radnike, a mišljenja sam da oni zapravo samo žele stvoriti dojam kako rade ono što se od njih očekuje. Par prepirki i teških riječi upućenih premijerki i ministrima, nekoliko unaprijed naučenih parola, angažiranje nekolicine kvazi celebritya i njihov cilj je postignut. Stolice su im sačuvane, a radnike i buduće radnike ( studente i učenike ), generalno gledano  - 'ko jebe!

 

Kakvo društvo želimo biti?

 

Nadalje, sama ideja o naplati studija kroz određivanje cijene ECTS boda mi djeluje poput igre male djece. Znate ono kad se jedno dijete želi igrati s autićima drugog, a ovaj mu to neda. Pa u čitavu priču uđe mama pokušavajući smiriti situaciju, a to se ne sviđa ni jednome ni drugome. I čim mama ode onaj isti ipak uzme autić, a drugi da mu se osveti odluči uzeti čak dva njegova autića. Tako nekako izgleda i ova priča sa naplatom. Studenti su se htjeli igrati sa autićem fakulteta ( tražeći besplatno školovanje ), fakulteti su zaplakali, uletila je mama ( ili ministar znanosti, obrazovanja i sporta ), nakratko ih primirila pa otišla. Nakon maminog odlaska studenti opet žele autić fakulteta, pa im fakultet vraća uzimanjem dva njihova autića ( ili drugim riječima, besramnom naplatom studiranja ).

 

Na žalost, ovo nije šala i ovo nije mala stvar. Svi se dižu na noge protiv smanjena pristojbe za HRT, a lagano šute kada je riječ o onima koji će taj isti HRT možda sutra spasiti. Već smo dvadeset godina zemlja koja gleda samo ispred nosa, možda je konačno vrijeme da pogledamo i malo dalje?

 

P.S. Naravno da uvijek postoji mogućnost da svi studenti daju baš sve ispite u savršenom roku i tako izbjegnu plaćanje, ali volio bih vidjeti one koji se vole baviti statistikom da ˝pročeprkaju˝ malo po rezultatima studenata na fakultetima i izbroje koliki je postotak onih koji su savršeni ˝šezdesetobodaši˝, a koliki svih ostalih. To nije poticanje na društvo znanja, već potpuno suprotno – želja da se stvori nisko školovano društvo podložno manipulacijama i nesmetanom upravljanju njima poput ovcama. Želimo li to uistinu?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010

Čudni ljudi…

 

Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.

 

Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.

 

Prosječni :

 

Tko su oni koji potonu u prosječnost = zaborav? To su oni koji su izgradili čvrste stavove u životu, čije ideje ne mogu pokolebati niti raznorazni političari, tajkuni ili kakvi drugi moćnici. Međutim, njihov je problem što su dovoljno jaki svoja uvjerenja braniti za sebe same i ne dopustiti nikome da ih mijenja, ali preslabi da bi svoja ( vrlo često ispravna ) uvjerenja podijelili sa svijetom i prometnuli se u svojevrsnog lidera. Njih ćete možda vidjeti još koji put na ulici, pročitati neki njihov komentar, ali oni će biti potpuno nevažni. I neće proći dugo vremena dok to i sami shvate i potpuno nestanu iz javnosti i svojevrsne tvorbe javnog mnijenja…

 

Kameleoni :

 

Tko su oni koji ostanu na ˝sceni˝? To su oni ljudi koji su svoje stavove iz početka gradili tako da oni uvijek i u svakom segmentu budu podložni promjenama. To su svojevrsni kameleoni koji mijenjaju boju kože ( tj. uvjerenja ) ovisno o boji okoline. Takvi ljudi su zapravo sve svoje nezadovoljstvo sistemom i svoje protivljenje istom izražavali promatrajući svijet isključivo iz vlastite perspektive. Kakva je ta perspektiva? Vrlo jednostavna misao vodi takve ljude – biti ću najveći trn u oku svakome od koga bih sutra mogao/la imati koristi. Povući ću veliki broj ljudi za sobom kako bi moj plan dobio na težini. A sutra, kada se karte budu preslagivale, doći će i moje vrijeme u kojem će se oni kojima sam bio trn u oku boriti da me imaju u svojim redovima. A onda počinje aukcija – tko nudi više, njegov/a sam. Žalosno je to što takvi ljudi ostaju dugo na ˝sceni˝ i vrlo često određuju sudbine drugih ljudi. Realno, ova skupina ljudi je možda i najgora i najpogubnija za svako društvo. Društvo bez ideala i čvrstih realnih stavova nema blistavu budućnost, a kako bi i moglo imati?

 

Pajaci :

 

I treća je skupina onih koji svoj prvobitno zacrtani put ne mijenjaju i na uštrb svega nastavljaju do kraja. Oni ( u velikom broju slučajeva ) točno detektiraju probleme koji muče narod i vrlo često nude i riješenje. Oni su nepotkupljivi i nepokolebljivi. Ali što se s njima događa? Ili izgore u želji bez pretjerano vidljivih posljedica na vlastitoj reputaciji ili ponosu, ili jednostavno bivaju proglašeni pajacima. Zašto pajaci? Zato što se većina izgubi u prve dvije skupine, tako da u ovoj ostane premalo ljudi. I zato oni najčešće nastupaju sami bez prave podrške i shvaćanja. A drugi, umjesto da takve ljude uzdižu, oni ih pokapaju i smatraju budalama.

 

Kako dalje?

 

I to je zapravo brutalna realnost našeg društva. Uzdizanje ili puko toleriranje ˝krivih˝ ljudi, a pokapanje ( metaforičko ) ˝pravih˝. Što je posljedica toga?

 

300 000 nezaposlenih, nikakva proizvodnja, još gori izvoz, nasilje na ulicama, mito, korupcija, ogroman vanjski dug i veliki broj drugih problema koje će svatko za sebe nabrojiti.

 

Kako to možemo riješiti? Oslanjati se na bilo koju od navedenih grupa ljudi izgleda da i nije poželjno. Prvom padate u zaborav, drugom se prodate, a trećom postanete pajac. Ali zašto ne stvoriti jednu četvrtu vrstu ljudi. Ili bolje reći skupinu ljudi.

 

Je li nemoguće organizirati se tako da se ˝iskoriste˝ usluge svih vrsta? Masovno koristiti prvu skupinu ljudi za ukazivanje na probleme i promicanje svojih ( ispravnih ) ideja, drugu skupinu naprosto iskoristiti kao što oni iskorištavaju druge da se za te ideje skupi prijeko potrebna politička, financijska ili pomoć bilo koje druge vrste koju oni mogu pružiti i treća da sve to nastavi gurati naprijed neovisno o bilo kome i o bilo čemu. Je li to zbilja toliko nemoguće ili je to samo stvar naše lijenosti i nedostatka ˝muda˝?

 

Očigledno je da nešto moramo mijenjati. Jasno je da okretanje glave od svih problema nije riješenje i ne može donijeti ništa dobro, ali dok god nastupamo kao pojedinci ( neovisno u koju skupinu spadamo ) osuđeni smo na, na žalost, ne pretjerano svijetlu budućnost. Ujediniti ideje, karaktere ljudi i uvjerenja dobar je pokazatelj puta kojim trebamo krenuti.

 

Samo zajedničkim planiranjem i traženjem riješenja nešto možemo postići.

 

Siguran sam da ćete u svakoj od ovih vrsta ljudi prepoznati nekoga sa ˝scene˝ ili čak i sebe same. Međutim, trebate shvatiti da ništa nije definitivno i od toga treba poći. Mijenjajmo sebe da sutra promijenimo svijet ( ili barem Hrvatsku, što bi nam, siguran sam, bilo veliko ostvarenje ). Promijenimo onu ne pretjerano svijetlu budućnost u nešto bolje jer niti jedan pokušaj mijenjanja stvari nije uzaludan i nikada nemojte odustati od svojih ideala samo zato što vam to neko vrijeme nameće. Vremena se mijenjaju, ali ideali ( oni pravi ) trebaju živjeti vječno…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.