Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
nedjelja, lipanj 19, 2011
Popularno je biti gay friendly

 

Zanimljivo je kako je danas popularno izjavljivati svoju podršku i simpatije prema homoseksualcima. Ne daj Bože danas što reći protiv njih. Zaštićeni su daleko više od čovječje ribice. Ugrožena vrsta? Zašto? Zato što ne mogu slobodno paradirati po gradovima javno iskazujući svoju seksualnost? Pa ne iskazuju je niti heteroseksualci. U čemu je problem? Oni su manjina? Možda i postoji razlog zašto su manjina. Teško mi je vjerovati da svi novootkriveni homofili uistinu i vjeruju ono što govore. Prihvatiti različitosti iznimno je teško, ali ako je nešto različito ne mora automatski biti dobro i normalno. Tesla je bio različit, neshvaćen, ali je iza sebe ostavio nasljeđe koje se vjerojatno nikada neće zaboraviti. On i slični njemu su 'pozitivno različiti'.

 

Homoseksualizam je različit od uvriježenog 'normalnog stanja'. Ali, mora li zbog toga automatski biti općeprihvaćen? I pedofilija je stanje različito od normalnog stanja. Tko bi od vas digao ruku i podržao pedofile da se izbore za svoja prava? I oni su ljudi, i oni nisu krivi što su pedofili. Tako su rođeni. Međutim, takve isprike ne pušimo kod pedofila. Pitam se zašto ih tako masovno pušimo po pitanju homoseksualizma? Vjerojatno zato što pušimo priče medija. Istih onih medija koji će vrlo rijetko ili gotovo nikada spomenuti neke od masovnih ubojica koji su bili homoseksualci ( Andrew Cunanan ( 5 žrtava ), Jeffrey Dahmer

( 17 žrtva ili pak John Wayne Gacy ( 33 žrtve ). Među domaćim medijima kao novootrkiveni pro – homoseksualni portal profilirao se Index.hr – isti onaj index kojim se vlasnik Matija Babić koristi za ispražnjavanje svoje netrepeljivosti prema Crkvi i seksualnim skandalima koji se događaju u Crkvi. Kao da namjerno zaboravlja da su ti skandali koji ga toliko muče većinom rezultat ne samo pedofilskih, već i homoseksualnih sklonosti monstruoznih svećenika. Nije li to malo licemjerno? Ah, jebiga, bitno da se čita. Stavovi ionako danas više nikoga ne zanimaju.

 

Steknuti poremećaj

 

Homoseksualizam, baš kao i pedofilija ili bilo koji drugi sličan poremećaj gotovo sigurno nije urođena mana. A sasvim sigurno nije ni prirodna. Zanemarimo li vjerska učenja i stavove koje većina toliko prezire, zastanimo na tren i sagledajmo situaciju sa nekog realnog aspekta. Sama činjenica da homoseksualci ne mogu imati djecu dovoljno govori o 'prirodnosti' takvog stanja. Čovjek je stvoren za reprodukciju, to je čitav smisao postojanja. Bez reprodukcije nema ni nas. Čista logika nalaže da je heteroseksualizam nešto normalno, a homoseksualizam nije. Činjenica da postoji veliki broj izliječenih homoseksualaca također ukazuje na veliku vjerojatnost da homoseksualizam treba tretirati kao poremećaj. A da ne spominjemo sve vrste bolesti kojima je homoseksualna populacija zbog svog seksualnog života kudikamo sklonija od heteroseksualne populacije.

 

Treba li osuđivati homoseksualce? Sasvim sigurno ne. Ali bi im na neki način trebalo pomoći. I to na način da sami shvate da im je potrebna pomoć. Homoseksualni aktivisti i sve vrste medija prave veliki pritisak na heteroseksualnu većinu uporno pokušavajući prikazati homoseksualizam kao nešto sasvim normalno, pozitivno i sto posto prirodno. Međutim, postavlja se pitanje čemu tolika potreba iskazivati nešto u što si sto posto siguran? Čemu potreba da netko prihvaća vaše stavove, vaš način života? Kada god sam u životu bio siguran u nešto, nikada mi nije bilo potrebno odobravanje okoline, a meni osobno pogotovo nije bilo potrebno moju okolinu bombardirati sa nečime u što sam uvjeren. Čemu da potreba? Je li to možda nesvjesni poziv upomoć kako bi se konačno netko našao i rekao ( ali na iznimno konstruktivan i nenasilan način ) koliko su zapravo u zabludi?

 

I Crkva je odgovorna

 

Skloni smo osuđivati Crkvu koja je protiv homoseksualizma, skloni smo osuđivati svakoga tko je protiv svake vrste različitosti. Splitski divljaci koji su kamenjem i razno raznim predmetima gađali Paradu ponosa i nisu toliko ludi. Da, njihov način je bio apsolutno pogrešan i idiotski. Međutim, tu se našla skupina ljudi koji vide da nešto ne ide prema planu, da se događa nešto što nema puno veze sa zdravim razumom i svoje je nezadovoljstvo odlučila iskazati. Žalosno je što svoje nezadovoljstvo i čuđenje nisu mogli artikulirati na suvisliji način, ali su odbili prihvatiti nešto samo zato što su im mediji ili nekoliko poznatih ličnosti rekli da bi to trebali prihvatiti.

 

Crkva, kao jedna od moćnijih i vodećih institucija u ovoj zemlji također snosi dio odgovornosti za splitske nemire ili točnije rečeno za neznanje prosvjednika da svoje nezadovoljstvo i neslaganje iskažu na drugačiji način. Već dugi niz godina nitko u našoj Crkvi nema dovoljno muda reći kako stvari stoje. O svim važnijim pitanjima Bozanić i ekipa se izjašnjavaju prilično mlako dozvoljavajući javnosti da sama shvaća što je 'pisac htio reći'. A dozvoljavanje svakoj individui da sama razmišlja što je pisac htio reći u ovakvim pitanjima redovito dovodi do neuspjeha. Strah Crkve da jasno iskaže svoja stajališta dovodi do nemira čiji akteri svoje nasilno ponašanje i idiotizam opravdavaju naukom Crkve. I to ne zato što im to u tom trenutku uistinu odgovara, nego zato što istinski vjeruju da im vjera nalaže da mlate homoseksualce. Sve je to posljedica nedovoljno hrabrosti u redovima Crkve, što zbog financijskih, što zbog kojekakvih drugih interesa, da kažu kako uistinu stvari stoje. Stav Crkve treba biti jasan i glasan. A hoće li vjernici slijediti taj stav ili ne, nije na Crkvi da brine. Kao što nije na Crkvi da predlaže 'zemaljske' zakone. Zna se što je 'Božji zakon' i možda je vrijeme da se i vjernici upoznaju sa njime i da crkvenjaci prestanu lutati po svim područjima. Odlučite što vam je bitnije – vjera ili novac.

 

Dakako, stav i mišljenje Crkve treba ostati samo to. Jer nametanje svojih stavova nekom drugome dovodi do agresije, gotovo jednake agresiji homoseksualaca prema heteroseksualcima, želeći uporno nametnuti svoje mišljenje kao jedino pravo. A kod nas ljudi još uvijek nisu dovoljno 'razvijeni' da bi na agresiju znali odgovoriti bilo kako drugačije nego isto tako agresijom. A to nije rješenje.

 

Živjelo pravo glasa

 

Poanta svega jest da bi trebali na trenutak zastati i razmisliti o svemu. Ok, homoseksualizam postoji i to se ne može izbjeći. On će postojati i ubuduće. Ali, samo zato što postoji nemojmo misliti kako je to super, sasvim normalno i prirodno. Postoji i AIDS, Downov sindrom, multipla skleroza i što ja znam što ne. Međutim, njihovo postojanje ne treba shvatiti kao nešto prirodno, svaka od tih bolesti jest svojevrsno odstupanje od normalnog i kao takvo bi trebalo biti i tretirano. Osuđivati nekoga zbog bolesti nikako i nikada ne treba, ali reći kako je sve normalno samo zato što postoji je ogromna greška.

 

Nemojmo se povoditi trendovima i savijati leđa pred vlastitim mišljenjem samo zato što je većina to odlučila napraviti. Sutra ćete se naći u gradu u kojem će narkomanija biti sasvim normalna stvar i većina će je prihvaćati kao nešto normalno i nimalo čudno. Hoćete li se i tada poviti pred većinskim mišljenjem ili na tren zastati, razmisliti i izreći svoje mišljenje koje će možda i naići na osudu većine, koji će vam možda donijeti i probleme. Ali to će uvijek ostati vaše mišljenje koje vam nitko neće moći oduzeti i koje vam nitko nije nametnuo.

 

Ne osuđujmo homoseksualce, ali nemojmo ih niti dizati na pijedestal. To rijetko tko zaslužuje. A i kada zasluži, to ne smije biti samo zbog trendovske seksualne orijentacije.

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 27, 2011
Čudaci

 

Mi smo pomalo čudni. Vidimo teorije zavjere i gdje postoje i gdje ih nema. Skloni smo od muhe praviti slona, a kasnije od tog slona mamuta. I onda kada pogledamo u tog mamuta više i zaboravimo koja nam je to muha digla živce. To tako kod nas ide. Već godinama. Na pisanje ovog teksta nagnale su me neke priče koje čujem u svakodnevnom životu, kao i one koje se potenciraju u medijima. Gledam naše društvo i mislim si kako bi se dao napisati genijalan scenarij za film katastrofe. Pokupio bi sve Oscare.

 

Evo, posljednja u nizu 'mamutskih' priča katastrofe jest dolazak pape u Hrvatsku. Taj će užitak Hrvate koštati oko 30 000 000 kuna ili riječima trideset milijuna kuna. Nije to mala cifra. Meni osobno papa ne treba u životu, a kamoli u zemlji. Vjerujem da veliki broj građana razmišlja na isti način. Zašto bih onda ja plaćao njegov dolazak? Međutim, činjenica jest da niti ću ja, a niti itko drugi propasti zbog dolaska pape u Hrvatsku. Ovako će se potrošiti velika svota naših novaca u konkretan događaj. Taj će događaj velikom broju vjernika predstavljati nešto posebno, nešto za što vrijedi dati svaku kunu, nešto što se događa jednom u životu ( iako će pape dolaziti dok god bude bilo para i dogovora sa Crkvom ). Tko sam ja da se tome protivim. Taj bi novac jednako tako mogao biti potrošen u farbanje nekog zabijenog tunela ili u obnovu nepostojećih mostova, a da o tome ne bismo znali apsolutno ništa. Živjeli bismo bez tih novaca. Preživjet ćemo i s dolaskom pape. A ako će taj novac bar nekome pomoći da bude sretan ili sretna, jebeš 30 000 000. Nek im daju četrdeset da popiju nešto sa društvom. Možda bi bilo pametnije svu frustraciju i nezadovoljstvo dolaskom pape usmjeriti na ugovor sa Svetom stolicom koji nam godišnje izbija kudikamo veću svotu novaca iz džepova. Međutim, mi smo se bazirali na 'mamutskih' trideset milijuna jednokratno, a zaboravili muhu od stotine milijuna godišnje.

 

Mi smo najjači

 

Mi nećemo niti u Europsku Uniju. Oni su lopovi, stoka, prevaranti, rade protiv Hrvatske. Fuj Europa. Za jedan narod koji je bio 'potlačen' u svim dosadašnjim državnim tvorevinama kojih je bio član postali smo poprilično bahati. Postavljamo se kao da će nas Europa moliti da joj se pridružimo. Mi već odavno nemamo ničeg svojeg. Sve smo rasprodali. Kroz kratko vrijeme prodati ćemo i ono malo što je ostalo u našem vlasništvu. Europa će od nas imati sasvim dovoljno. Europska Unija će postojati sa ili bez Hrvatske. Hrvatska će bez Europske Unije biti što? Otok usred Europe? Jer mi smo toliko razvijeni i sami sebi dovoljni da nam ne trebaju otvorene granice, poticaji iz Europe i sudjelovanje u jednom od najjačih integracijskih procesa ikada. Mi smo Hrvati! Jebeš Europu. Nek nas mole. Možda ne bi bilo loše da sjednemo i shvatimo gdje nam je mjesto. Nikada ne treba podmetati leđa nikome, ali ne valja niti nastupati sa mačem prema svima. Pogotovo ako je taj mač od stakla i vrlo lako puca.

 

Jebeš Haag!

 

Presuda generalima jest uistinu stravična. Ali stravična je prvenstveno za njihove obitelji i njihove suborce. Za sve ostale to je samo prilika za izbacivanje frustracija. Svi smo poludili u trenutku presude. Ali pravo je pitanje zašto? Što nas je to toliko pogodilo i koliko će te presude uistinu izmjeniti naše živote. Naša histerija oko generala trajala je točno onoliko koliko je trajala medijska histerija oko tog pitanja. Kada se ona potpuno slegne, mi ćemo nastaviti sa svojim životima, a oni će sa svojim obiteljima i prijateljima provoditi godine i godine patnje zbog zločina koji vrlo vjerojatno nisu počinili. Presuda generalima još je jedna mamutska priča. Uzdigli smo priču u nebesa iskazujući svoje nezadovoljstvo i tobožnju međusobnu solidarnost. Ali, svi zaboravljamo da je glavni problem ona mala muha koja je još davno počela zujati, ali mi je uporno odbijamo slušati, već je poput dosadnog komarca konstantno ignoriramo. Pitanje branitelja nije nikako riješeno. Pitanje odgovornosti za rat nije riješeno. Pitanje samog digniteta osoba koje su branile i stvorile ovu zemlju je potpuno zanemareno. Bitno da smo svi izrekli svoje gađenje prema presudi. A što će se događati s onima koji su kako izravno, kako neizravno pogođeni tom presudom nije nam u ovom trenutku od krucijalne važnosti. Bitno je reći : Jebeš Haag! Sve ostalo će se valjda riješiti samo od sebe.

 

Pogledajmo se u ogledalo

 

Primjera ovakvih priča je bezbroj. Skloni smo preuveličavanju svega do neviđenih proporcija, a da zapravo prava istina ostane zaboravljena negdje u tom procesu, da pravi problem ostane neriješen. Nedostaje nam realnosti. Da smo malo više 'obdareni' njome sve bi bilo puno bolje. Na vlasti ne bi bili ovi pajaci koji su danas, problemi bi se riješavali u hodu, mi ne bi tražili opravdanje svojih grešaka u izmišljanju izumrlih životinja i sve bi sjedalo na mjesto samo od sebe. Kako vratiti realnost?

Možda da počnemo sa time da se pogledamo u ogledalo?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 14, 2010
15 godina ili 15 dana?

 

Mijenjati mentalitet Hrvata – najveća  utopija novijeg doba. Kako izvesti neizvedivo? Aung San Suu Kyi oslobođena je nakon 15 godina kućnog pritvora koji joj je određen zato što se odbila odreći svojih ideala, zato što je odbila prestati vjerovati u nekadašnju Burmu, današnji Mianmar. Riskirala je 15 godina života samo kako bi zadržala svoje ideale, samo kako pod prisilom kojekakvih protivnika ne bi odustala od borbe za ono što je smatrala ispravnim. Ona je, ne želeći izdati samu sebe, nepovratno izgubila 15 godina života. Koliko bi nas danas bilo spremno izgubiti i 15 dana vlastitih života samo kako bi odlučno stali uz svoj stav, uz svoje ideale?

 

Mi čak i ne trebamo pričati o idealima. Ideali su naša utopija, ali mi kao društvo nemamo riješeno niz pitanja o kojima nitko i ne želi govoriti, o kojima nitko ne pokreće konkretnu raspravu. Pitanje eutanazije, homoseksualizma, nasilja među mladima, zlostavljanja u Crkvi, ili niz sličnih tema kod nas se pokreću samo onda kada bi to moglo biti medijski popularno. Eutanazija će se spominjati samo kada tamo netko u Italiji digne čitavu frku jer mu vlasti ne dozvoljavaju da umre dostojanstveno, o nasilju među mladima zanimljivo je raspravljati samo kada se događaju slučajevi poput onog Luke Ritza ili Aleksandra Abramova… Zlostavljanje u Crkvi bilo je popularno 15 dana dok je trajala hajka na biskupije poput irske u kojima je otkriveno zlostavljanje djece od strane svećenika. Međutim, što se događa kada priče postanu medijski dosadne? Što se događa nakon što protivnici 'Parade ponosa' demoliraju grad? One jednostavno nestanu i svi se vraćamo u svoj mali dio svemira u kojem nema mjesta za nasilnike, pedofile, prevarante ili homoseksualce.

 

Smijemo li imati mišljenje?

 

Postoji niz tabu tema o kojima svatko ima mišljenje, ali ono se u javnosti jednostavno mora poklapati sa mišljenjem većine.

A kako bi bilo kada bih ja, primjerice, rekao da mi smetaju homoseksualci kao takvi i da mi to njihovo nametanje vlastite seksualnosti predstavlja jednu od većih idiotarija koju sam u životu vidio. Kako bi bilo kada bih rekao da homoseksualizam smatram bolešću i kako smatram da kao što zaraženi sidom ili običnom prehladom ne paradiraju u čast svojoj bolesti, ne bi trebali niti oni. Bilo bi opasno. Bio bih etiketiran kao homofob, kao zagovaratelj nasilja ili još gore protivnik osnovnih ljudskih prava. Ali budimo realni, koliko danas ljudi ima za javnost benevolentno mišljenje o homoseksualcima samo zbog straha od potencijalne etikete koja će im biti prišivena usude li se slučajno misliti drugačije? Mario Gomez, nogometaš Bayerna poziva sve homoseksualce u nogometu da 'izađu iz ormara'. Koja je poanta toga? Zašto bih ja ili bilo tko drugi to trebao znati. Ja svoju (hetero)seksualnost držim 'u ormaru', zašto bi onda oni bili nešto drugačiji? Jer su posebni? Po čemu? Nisu ništa bolji niti gori od mene, zašto bi se onda isticali? Imam mišljenje o svemu, zašto bi mi onda bilo zabranjeno imati i o homoseksualcima?

 

Gdje usmjeriti frustraciju?

 

Zašto ja svoju frustraciju za ubojstvo Luke Ritza ne bih usmjerio prema institucijama koje su takvu tragediju dozvolile? Zašto smo svi tako usmjereni na rezultat, a zanemarujemo uzrok? Na žalost, u Vukovaru je poginuo dječak, žrtva naguravanja među vršnjacima, još jedan 'Luka Ritz' i bojim se da ćemo usmjeriti gnjev na počinitelje tog stravičnog čina, ali opet ćemo zaboraviti usmjeriti većinu gnjeva na sustav koji ubojice ne kažnjava i koji pogoduje nasilju. Zašto se nasilje u Crkvi ili automobilske nesreće izazvane od strane 'tatinih sinova' ne riješavaju do kraja? Zašto uvijek postoji neka granica iznad koje se ne može prijeći i iznad koje se više nitko ne usuđuje bilo što razmišljati, a kamoli reći?

 

Ovo su samo neka pitanja koja bi vas jednostavno trebala mučiti. Međutim, lako se može zaključiti kako mi danas funkcioniramo. Imaj mišljenje o svemu osim o onome što ti se može obiti o glavu, raspravljaj o svemu osim o onome što baš i nije opće prihvaćeno i ne razbijaj previše glavu o stvarima koje će netko drugi riješiti za tebe. I onda se čudimo što nam je loša Vlada.

 

Ja sam protiv isticanja nečije seksualnosti, zabranio bih sve 'Parade ponosa', dozvolio bih ljudima da sami odlučuju hoće li ili neće živjeti. Zovite me homofobom, nevjernikom ili đavoljim poslanikom, ali ja se svojeg mišljenja neću odreći. Spreman sam se boriti za svaku izgovorenu ili napisanu riječ, spreman sam stati iza nje, ali spreman sam i razmišljati o svemu. Pitanje je jeste li i vi ili vas ne muči ama baš ništa?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 31, 2010

Prvi ˝centar moći˝ je svakako država…

 

Kako podijeliti ˝centre moći˝ u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod ( dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana ).

 

Počnimo sa najdražom nam državom. Na žalost, ono što se podrazumijeva pod državom ( a to nije slučaj samo kod nas ) jest nekolicina ljudi koji tu državu vode. Tako je i kod nas, državom možemo nazvati  onih 153 zastupnika Sabora koji o sudbini naroda odlučuju dizanjem ruku i podržavanjem ili odbijanjem raznoraznih ideja. Državom možemo nazvati i sve ministre i naravno, premijerku koji te ideje donose. A u državu valja uključiti i lokalnu i regionalnu samoupravu koja ipak djeluje po nalogu onih koji se nalaze među 153 zastupnika Sabora ( barem je tako u većini slučajeva ). Što reći o državi? Mislim da ne treba trošiti previše riječi. Osvrnite se oko sebe i sami procjenite koliko ste zadovoljni s onime što oni za sve nas rade. Biti će zanimljivo pratiti najnovije događaje uz Polančeca i ono svega što on zna. Hoće li uspjeti i na koji način povući još nekoga za sobom ili će ipak ostati sam. Međutim, to je već tema za neki novi tekst, ali pokazuje kakav nam je državni vrh – jadan.

 

Crkva

 

Crkva – toliko toga rečeno o njoj. Osobno sam se često obrušavao na Crkvu i ovim putem želim uputiti malu ispriku svima koji su se uvrijedili. Međutim, ne zbog mojih stavova, već zbog moje generalizacije. Nikada nije dobro generalizirati, a ja sam u svojim tekstovima, vezanim za Crkvu, to vrlo često radio. Naravno da i unutar Crkve postoje časni ljudi koji su svoj život uistinu posvetili onome što njihova vjera nalaže. Ono za što se neću ispričavati i u što duboko vjerujem jest to da su većina vodećih ljudi ( kako u Vatikanu, tako i u pojedinim zemljama, naravno i u Hrvatskoj ) sve samo ne časni ljudi. Crkva je najprofitabilnija organizacija koja zahvaljujući takvim ljudima iskorištava često naivan puk kako bi došli do ekonomske moći iz koje proizilazi i sva druga moć koju imaju. Dakle, svaka čast iznimkama unutar te organizacije, ali mišljenja sam da sve dok se neke stvari radikalno ne promjene u vodstvu te organizacija, ista nema pravo ˝soliti pamet˝ nikome i ne treba je smatrati kao objektivnu i relevantnu organizaciju sposobnu učiniti bilo što što njima neće donijeti izravnu korist. Žao mi je samo dobrih ljudi koji u takvom sistemu ne mogu doći do izražaja.

 

Izgubljeni narod…

 

I evo nas konačno do naroda. Potencijalno najjača karika svake zemlje koja redovito postaje najslabija. Naime, teško mi je shvatiti da više od četiri milijuna ljudi ovisi o nekoliko onih koji za njih vuku sve odluke. Reći ćete da zato postoje izbori, i mogu se složiti sa vama. Međutim, pitanje je što nekome izbori predstavljaju? Svatko će možda imati drugačiju intepretaciju. Moja je teorija jednostavna : izbori predstavljaju mogućnost nekolicini ljudi da zastupaju većinu koja za takav posao nema ambicija ili sposobnosti. Ključna je riječ u čitavoj priči ZASTUPAJU. Dakle, ne vladaju njima. Ako uzmete odvjetnika u nekom sporu on će vas voditi i savjetovati vam što je najbolje za vas, međutim u niti jednom trenutku on neće preuzeti vlast nad vama i donositi odluke bez predhodne konzultacije sa vama. I tu vidim najveću manu našeg sustava – a to je nedostatak predhodne konzultacije vlasti sa narodom.

 

Međutim, tu manu ne mogu i neću pripisati isključivo gospodi koja je smjestila svoje pozadine u udobne fotelje i iz njih ne namjerava tako lako otići, već i nama samima koji tako nešto svakodnevno dozvoljavamo. Skupina živih bića koja se vjerno pokorava želji jednoga ili nekolicine i dozvoljava da im se radi sve što ta nekolicina poželi, vrlo se često naziva stadom. Mi bi trebali biti narod ( dakle skupina najintelektualnijih živih stvorenja u svemiru – barem kako sada stvari stoje, dok se ne otkrije nešto novo ), a ponašamo se kao stado. Zašto uporno želimo biti ovce? Je li to maksima našeg postojanja?

 

Želim biti čovjek, a ne ovca…

 

Kako se transformirati od ovce u čovjeka? Veliki broj vas složiti će se kako je Internet jako dobra solucija za raspravu, organizaciju i djelovanje. Zapravo, veliki broj vas složiti će se kako je to u današnjem društvu jedini mogući, potencijalno uspješni način djelovanja. Ja, s druge strane, imam malo drugačije mišljenje. Naime, ne mogu osporavati snagu Interneta kao medija koji povezuje, do nas donosi razne ideje, pa čak i okuplja veliki broj istomišljenika. Međutim, mišljenja sam kako utjecaj Interneta na tome treba stati. Ili točnije, smatram da se određena ˝revolucija˝ ne može odvijati putem Interneta.

 

Pod revolucijom, dakako, ne smatram nasilno svrgavanje s vlasti ovih ili onih, već revoluciju u razmišljanju ljudi. Ustalilo se razmišljanje kako se ništa ne može mijenjati i kako nam se život svodi na snalaženje u ovo malo mrvica što nam netko odluči baciti. Nazovite me utopistom, luđakom ili budalom, ali ja vjerujem kako uz malo truda možemo doći do kriške kruha, a kasnije i do cijelog kruha. Vjerujem da može doći vrijeme kada će nam prihvaćanje mrvica biti ispod časti jer će nas kući čekati cijeli kruh na stolu.

 

Ujedinimo ideje..

 

Kako to postići? Ujedinjavanjem ideja i aktivnim djelovanjem. Kako ujediniti ideje? Internet može uvelike poslužiti u početnoj fazi. Dakle ,u pronalaženju onih koji su željni promjena, koji za to imaju ideja, znanja i prije svega volje. Nakon pronalaska takvih osoba slijedi druga faza, a to je formiranje svojevrsnih grupa. Osobno se ne zanosim mišlju da te grupe mogu brojati desetke tisuća ljudi, pa čak niti nekoliko stotina. Uostalom, mišljenja sam kako se tolike grupe pretvaraju u nekonstruktivnu rulju koja će nešto predstavljati isključivo brojem i ničim drugim. Ja sam više za projekt u kojem će se u svakom većem gradu ( i to je dobar početak, dok se trend ne nastavi i na manje sredine ) skupiti nekoliko desetaka ljudi koji su voljni razmišljati o problemima, tražiti riješenja i onda ih prezentirati onima koji bi ih trebali provoditi.

 

Revolucije i traženje promjena u vidu masovnih prosvjeda u kojima svi izvikujemo unaprijed smišljene parole kojima blatimo vladajuće ili bilo koga tko je iznad nas su, prema mojem skromnom mišljenju, totalno promašeni način traganja za promjenom. Trebalo bi hladnih glava na problemima raditi, tražiti riješenja i u javnost izlaziti sa konkretnim prijedlozima koji će možda i biti odbijeni, ali od stotinu prijedloga jedan će biti prihvaćen. A jedan na sto, koliko god vam to djelovalo malo je zapravo neizmjerno veliko dostignuće jer će dokazati da obični građani, uz malo dobre volje, entuzijazma i znanja mogu sudjelovati u donošenju promjena koje će njima samima poboljšati život.

 

Ima li još ˝buntovnika s razlogom˝ ?

 

Prednost takvog nastupanja je u hladnim glavama koje redovito donose bolje i kvalitetnije odluke. Druga je stvar u tome što bi se takve grupe često bavile i problemima u kojima se sami ne nalaze, pa im to omogućuje objektivniji pregled situacije, što je jednako bitno za donošenje promišljenih odluka neuvjetovanih raznim, često krivo usmjerujućim, emocijama.

 

Samo organiziranje tih grupa nakon što se pojedinci skupe nije toliki problem. Mogu se osnovati udruge koje će međusobno surađivati, mogu se tražiti prostori u kojima će se takve udruge sastajati, može se lakše doći do osoba koje bi mogle pomoći u raznim projektima. Dakle, glavni i osnovni problem je pronalazak takvih ljudi.

 

Ponavljam, Internet može i treba poslužiti u svrhu – pronalaženja ˝istomišljenika˝ ( istomišljenika samo po želji da se nešto promjeni, ne u doslovnom smislu te riječi jer jednoumlje ne bi dovelo do kvalitetnih prijedloga i akcija ). Ali nakon toga tu virtualnu sferu treba prebaciti u realnu i u njoj djelovati.

 

Koliko je to moguće i mislite li da među vama ima onih koji bi bili spremni na tako nešto? Ja vam recimo mogu poslužiti kao ˝spajalica˝. Svi zainteresirani mogu mi poslati mail, a ja ću se potruditi spojiti ljude iz raznih gradova kako bi shvatili da niste sami.

 

Za sada toliko, zanima me koliko zbilja ima onih koji su svjesni da su neke promjene nužne i koliko ih je koji su spremni na tim promjenama raditi.

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 23, 2010

Popularni biskupi…

 

Irski biskupi su postali najpoznatiji katolički biskupi na svijetu u proteklih nekoliko mjeseci. Ako netko slučajno ne zna zašto i misli kako je to zbog njihovih dobrih dijela, pobožnosti ili bilo koje druge pozitivne radnje, moram vam odmah ubiti iluziju. Naime, postali su ultra popularni zbog svoje neutažive seksualne sklonosti spram nevine djece. U 30 godina evidentirano je ( na osnovu dviju istraga ) oko 300 slučajeva pedofilije u iznimno pobožnoj i Bogu bliskoj Irskoj biskupiji.

 

Zanimljivo je kako su vješti ˝blagoslovljeni pedofili˝ čitavu priču uspjevali zataškavati više od 30 godina. Jesu li oni uistinu tako vješti i mudri ili je tu morao imati prste i sam vrh katoličke Crkve, možda netko iz Vatikana? Naprosto je nevjerojatno da tolike pogođene obitelji nisu bile u mogućnosti istjerati pravdu sve te godine. Tko ih je kočio? Što ih je priječilo?

 

Izražavanje gađenja… A kazne?

 

Prije nekih mjesec dana papa Benedikt XVI. najavio je pripremu pastoralnog pisma koje će biti namijenjeno irskim katolicima. Najavljene su tada oštre mjere protiv svećenika pedofila. Papa je tada pozvao irske biskupe da ˝odlučno, hrabro i pošteno˝ djeluju kako bi što prije izašli iz krize i vratili izgubljeno povjerenje u Crkvu. Isto tako je izrazio nadu kako će irski biskupi ujediniti svoje snage i pomoći žrtvama da što bezbolnije prebrode svoju bol.

 

Danas, mjesec dana kasnije, kada pred sobom imamo papino pismo, možda je vrijeme da se upitamo što danas zbilja predstavlja Crkva? Živimo u svijetu koji se ne može previše oslanjati na neizmjernu ljubav i poštenje Boga. ˝Čudni su putevi Gospodnji…˝ - često se kaže. I uistinu jesu. Kako inače objasniti da oni koji bi navodno trebali prenositi riječ Božju čine takve gadosti? Zar čudni putevi Gospodnji podrazumjevaju seksualno iskorištavanja djece od strane onih koji bi ih od toga trebali prvi štititi kao prenositelji neizmjerne ljubavi i poštenja Svevišnjeg? Zar jedno pismo u kojem papa izražava svoje gađenje za zlodjela koja su počinili svećenici može i treba izbrisati sve nevolje koje su snašle nebrojene obitelji u proteklih trideset i više godina?

 

Papa poziva pedofile iz svojih redova da se pokaju i odgovaraju pred nadležnim tribunalima i Bogom. Pitanje je tko će od njih uistinu odgovarati i koliko teško. Žrtvama njihovo kajanje pred Bogom ne znači puno, ne znači im niti njihov odlazak u zatvor ili bilo koja teža kazna. Međutim, trebalo bi gledati jednu širu sliku koja će se odaslati cijelokupnoj javnosti, a prvenstveno onima u svečeničkim redovima. A ta poruka je vrlo jednostavna : nema milosti prema onima koji nemaju milosti prema drugima.

 

Ima ih i kod nas….

 

Što se događa kod nas? Mi izgleda volimo pratiti svjetske trendove pa redovito zaobilazimo Crkvu i mazimo je i pazimo dok oni rade što žele. Hrvatska biskupska konferencija niti jednom za medije nije konkretno odgovorila koliko je slučajeva pedofilije u hrvatskim Crkvenim redovima. Sve što možemo sa sigurnošću znati su dva najpoznatija slučaja, i nekolicina manjih koji nisu dobili toliko pažnje u medijima.

 

Prvi primjer je svećenik Ivan Čuček koji je osuđen zbog 16 kaznenih djela bludnih radnji nad desetogodišnjim djevojčicama. Unatoč toj činjenici, on je i dalje svećenik i u izvanrednim situacijama može voditi misu. Crkva je odlučila nagraditi svog svećenika dodatnim druženjem sa malom djecom, jer ipak treba paziti na svoje.

 

Drugi primjer je 65-godišnji svećenik Drago Ljubičić koji je i prvi svećenik u Hrvatskoj koji zbog pedofilije služi zatvorsku kaznu, i to u Lepoglavi. Naime, Drago Ljubičić je navodno pomagajući dječacima da obuku ministrantsku odjeću iskorištavao priliku za utaživanje svojeg seksualnog nagona, te im ili zavlačio ruke pod njihovu odjeću ili ih dodirivao po intimnim dijelovima tijela preko odjeće. 

 

Nešto treba mijenjati…

 

To su dva najpoznatija slučaja. Pitanje je koliko ima onih koji su kao slučajevi irskih svećenika sakriveni? Kada će konačno odgovorne institucije krenuti u konkretnu borbu protiv pedofilije. Već sam jednom pisao o nužnosti objave registra pedofila, a sada taj zahtjev ponavljam. Nedopustivo je da osuđeni pedofili normalno šeću ulicama i obavljaju aktivnosti koje im omogućavaju da i dalje budu u bliskom dodiru sa novim potencijalnim žrtvama.

 

Naravno, treba imati na umu da objava registra pedofila znači pribijanje takve etikete počiniteljima koju vrlo vjerojatno neće moći izbrisati čitavog života. Ona bi praktički značilo potpuno izopćenje iz društva. Siguran sam da postoji i neko drugo, možda i bolje riješenje, jer postoje i oni koji se potpuno ˝izliječe˝, a takva etiketa im može potpuno uništiti šansu povratka u svijet ˝normalnih˝. Međutim, krajnje je vrijeme da, u svakom slučaju, prekinemo svojevrsni status quo po pitanju prevencije ili kažnjavanja pedofilije. Vrijeme je da se razradi kvalitetan sustav prevencije, kažnjavanja i kasnijeg praćenja pedofila. A sam sustav prevencije bi uvelike trebao kretati iz Crkve, što je, prema sve većem broju slučajeva pedofilije, vrlo upitna pretpostavka.

 

Papa u svom pismu moli sve katolike u Irskoj da nađu nove putove – u sve više sekulariziranome društvu – za prenošenje mladima ljepote i bogatstva prijateljstva s Isusom Kristom u zajedništvu s njegovom Crkvom. Zanimljivo je tako nešto tražiti od ljudi koji su potpuno vjerovali u instituciju koja u njihovim životima predstavlja sponu između Boga i ljudi, a ta ista institucija im je to povjerenje vratila na najbrutalniji mogući način.

 

Nedodirljivi…

 

Često se Crkva spominje u negativnim kontekstima. I to ne samo i isključivo u kontekstu seksualnog iskorištavanja djece. Zašto je i kako Crkva postala tako moćna i koga sve drže u šaci, teško je reći. Ono što treba mijenjati i to što prije jest odnos pravosuđa prema svim prekršiteljima zakona, u ovom slučaju pedofilima, a posebno prema pedofilima u redovima Crkve. Nitko ne smije biti nedodirljiv i nikome se takva dijela ne smiju praštati. Činili ih oni s Božjim ili Vražjim blagoslovom.

 

Papa svoje pismo irskim katolicima zaključuje riječima : ˝šaljem vam pismo, s ljubavlju jednoga kršćanina kao i vi, užasnut i ranjen svime što se dogodilo u našoj ljubljenoj Crkvi.˝ Treba vidjeti koje će se mjere poduzeti da papa, a i svi ostali nemaju potrebu u budućnosti osjećati se užasnutim i ranjenima.

 

Ja ću završiti ovaj tekst ponešto drugačije : ˝Pišem vam ovaj tekst, s ljubavlju jednog običnog građanina kao i vi, užasnut i ranjen svime što se događa u našoj zemlji. I nadam se da će vaš užas i ranjavanje pridonijeti tome da se neke stvari počnu konačno mijenjati…˝

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010

Život je bolest…

 

Život je nasljedna bolest od koje svi prije ili kasnije umiremo. Nije li tako? Međutim, postavlja se pitanje što raditi sa životom koji je sasvim sigurno suočen sa preranim prestankom? Eutanazija je pitanje koje generacijama muči veliki broj ljudi i vrlo ih često grupira u potpuno suprotne ˝tabore˝ - za i protiv. Što je od ta dva izbora ispravno i postoji li ijedan potpuno ispravan odgovor?

 

U svom izvornom značenju, još iz Stare Grčke, eutanazija je označavala želju za blagom smrću ( eu – lijepo, dobro, lako i thanatos – smrt ). Da bi se do današnjeg dana zapravo taj pojam razvio u nešto što bi se moglo iskazati kao uklanjanje boli ubojstvom. I tu se postavlja glavno pitanje i nastaje glavni problem? Može li i kada ubojstvo biti opravdano? U Kaznenom Zakonu RH, članak 94. kaže : ˝Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina˝. Dakle, sasvim je jasno kakav je stav zauzeo hrvatski zakonodavac po pitanju eutanazije.

 

Što je zapravo eutanazija?

 

Međutim, neovisno o stavu zakonodavca, treba se zapitati što je zapravo eutanazija i može li u bilo kojem slučaju biti opravdana? Jedan od najranijih primjera eutanazije je izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu Tajget drevne Sparte. Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno produžavati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici. I upravo je Platonovo stajalište iz davnih vremena glavni argument današnjih zagovornika eutanazije.

 

Zanimljivo je kako zakonodavci ( ne samo hrvatski ) zauzimaju različita stajališta u pogledu vrlo sličnih pitanja. Pobačaj kojim se ubija nerođeno dijete, naravno bez suglasnosti samog djeteta može se usporediti sa eutanazijom osoba koje su u komi i za čiju smrt odluku donose najbliži bez suglasnosti onoga/one u komi. Međutim, pobačaj kao takav jest dozvoljen ( iako se u Hrvatskoj oslanjamo na svojevrsnu ˝sivu zonu˝ po pitanju abortusa ), a eutanazija nije.

 

Puno teorija. Je li koja od njih opravdana?

 

Postoje razne teorije zašto bi se netko odlučio na potpomognuto samoubojstvo i jesu li i zašto pojedini razlozi opravdani. Međutim, mislim da se čitava priča može svesti na jedan jedini glavni razlog – a to je strah. Postoji jedna izreka koja kaže : ˝Nije me strah smrti, strah me je umiranja.˝ I uistinu, veliki broj ljudi ne boji se onoga što će biti nakon smrti već onog perioda prije same smrti. Osoba koja je svjesna da boluje od neizlječive bolesti i isto je tako svjesna da nije spremna trpiti moguću neizdrživu bol spremna je prekinuti čitavu priču prije negoli ona uistinu i počne. I tu se vraćamo na Platonovu teoriju o bespotrebnosti produžavanja nečije agonije od koje nema koristi niti sama osoba koja kroz tu agoniju prolazi, a niti uža i šira zajednica. Pitanje je treba li takvu osobu sprječavati u naumu? Možemo li osobi koja je u trenutku donošenja odluke potpuno pri zdravom razumu i svjesna svoje odluke zabraniti provedbu iste?

 

U Nizozemskoj zahtjev za eutanaziju mora postaviti bolesnik slobodnom voljom i isti zahtjev ponoviti za sedam dana, kako bi se moglo sa sigurnošću ( iako nikada ne postoji 100% sigurnost ) utvrditi da je to uistinu volja bolesnika. I mišljenja sam kako zahtjevi takvih osoba uopće ne bi trebali biti predmet rasprava, jer osoba koja je odlučila umrijeti učiniti će to na ovaj ili onaj način. Nije li bolje da se čitava priča završi pod strogom kontrolom profesionalaca i uz saznanje čitave obitelji, nego nekakvim samoubojstvom vješanjem ili kojim drugim načinom. Rezultat je isti, ali sam proces bitno drugačiji i koliko god to paradoksalno zvučalo, dignitetniji.

 

Nova istraživanja – novi problemi…

 

Vjerujem kako bi problem eutanazije, da se radi isključivo o osobama koje svojom slobodnom voljom zatraže smrt, bilo riješeno već odavno, zasigurno uz veliki broj polemika, ali riješilo bi se. Glavni kamen spoticanja, a razvitkom znanosti postajati će sve veći jest eutanazija onih koji se o njoj ne mogu izraziti slobodnom voljom, već to za njih čine njima bliske osobe.

 

U Jutarnjem listu izašao je članak u kojem je skupina znanstvenika pod vodstvom dr. Adriana Owena sa Sveučilišta Cambridge i dr. Stevena Laureys sa Sveučilišta Liege otkrila da 29-godišnji Belgijac koji je od 2003. u vegetativnom stanju može komunicirati sa okolinom jednostavnom izmjenom misli koju su znanstvenici pratili uz pomoć magnetske rezonancije. Pitanje kome već je dugo predmet rasprava, a ovakva otkrića postavljaju sve veće i veće prepreke onima koji se zalažu za eutanaziju.

 

Ovakva otkrića postavljaju veliki broj pitanja. Može li netko umjesto osobe sa funkcionalnim mozgom ( iako u komi ) odlučiti o smrti? Može li osoba u komi koja komunicira izmjenom misli jednako tako odgovoriti i želi li umrijeti? Ako odgovor i bude pozitivan može li se on smatrati mjerodavnim s obzirom da se ne može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi je li to rezultat slobodne volje ili stanja u kojem se nalazi? I milijun drugih pitanja na koja ćemo teško dobiti konkretan odgovor.

 

Da ili ne?

 

I gdje nas sve to ostavlja? Treba li eutanaziju podržavati ili ne? Naravno, svatko će za sebe imati drugačiji odgovor, međutim možda je riješenje u odabiru svakoga od nas dok smo još uvijek ˝pri sebi˝. Donori organa isto tako odlučuju o svojoj sudbini, odnosno svojih organa u trenutku dok još nema ni govora o odricanju od istih. I pitanje donacije organa, jednako tako može biti moralno i etički sumnjivo, jer uvijek postoji ( iako vrlo mala ) mogućnost da netko oživi i nakon proglašenja smrti od strane liječnika, a ostane li bez organa takva mogućnost ne postoji. Možda bi se trebalo omogućiti da svaki pojedinac za vrijeme  ˝normalnog˝ života odluči što će se sa njime/njom raditi kada taj normalni život prijeđe u nešto što to nije.

 

Naravno da i takva odluka može povlačiti veliki broj pitanja, ali je možda i najpravednija. Prije svega jer se skida teret sa bližnjih, a i sa samih liječnika koji znaju što im je činiti kada im ˝pod ruke˝ dođe pacijent u vegetativnom stanju sa minimalnim mogućnostima oporavka. Osobno sam apsolutno za eutanaziju, kao i za pobačaj. I jedno i drugo možemo i moramo smatrati ubojstvom, ali s druge strane treba gledati i što daljnji život donosi. Ponekad se s pravom možemo upitati nije li bolje umrijeti nego živjeti nikakvim životom?

 

Piše:

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 15, 2010

Novi  ˝udar˝ Miklenića…

 

Zanimljivo je kako se neki još uvijek ne mogu pomiriti sa rezultatima predsjedničkih izbora. I dok mi je to sasvim razumljivo i očekivano od strane Milana Bandića, ostalih predsjedničkih kandidata i pojedinih stranaka koji su te kandidate podržavali, kao i njihovih pristaša nije mi potpuno jasno, a svakako je neopravdano toliko protivljenje Crkve.

 

U svojoj novoj kolumni u ˝Glasu Koncila˝, Ivan Miklenić naglašava kako je novog predsjednika odabrala samo trećina od ukupnog broja hrvatskih birača, čime valjda želi naglasiti kako nije zadovoljena volja većine, već samo jednog malog broja građana. Smeta Miklenića i to što je Ivo Josipović od samog početka ( i to kao kandidat Crkvi ipak manje poželjnog SDP-a ) bio favorit i tako u drugi plan bacio velike vjernike ( vrlo poželjne od strane Crkve ) kao i novootkrivenog vjernika iz drugog kruga.

 

Centri moći na sumnjivim stranama…

 

Spominje određene centre moći koji su pomogli Josipoviću da se nađe na mjestu predsjednika. Zanimljivo je kako ga smetaju centri moći agnostika Josipovića ( SDP ), a neki drugi centri moći kod velikog vjernika Bandića ne smetaju ( čovjek iz naroda i crkve ). Jer, sasvim sigurno određeni centri moći ( koje Miklenić ne navodi, pa tako neću niti ja ) su sudjelovali i pomogli kako Josipoviću, tako i Bandiću, ali i svim ostalim kandidatima. U idealnom društvu centri moći ne bi bili potrebni. Bili bi važni programi i ideje, ali činjenica je da živimo u malo drugačijem društvu i svaka pomoć pri izboru je dobrodošla. Izdvajati nekoga posebno potpuno je nepravedno i tendenciozno, a siguran sam da tako nešto pravi vjernik ne bi trebao raditi.

 

Iako, moram priznati, odabir Ive Josipovića za predsjednika nisam smatrao kao poraz Crkve, sa ovakvim komentarima i izjavama sve više vjerujem kako zapravo Crkva sebe vidi kao najvećeg gubitnika. S obzirom da imaju relativno jaki ( ili si barem tako laskaju ) utjecaj na jedan dio izvršne vlasti, ovakav im ishod ne daje puno nade da će imati utjecaja i na drugi. Zašto se usuđujem govoriti da je stav Ivana Miklenića stav Crkve? Iz prostog razloga što se od njegovih komentara i izjava vrh te institucije redovito ne ograđuje. A da iskoristim istu misao koju spomenuti kolumnist koristi kada govori o neizjašnjavanju glavnih stranaka vladajuće koalicije – ˝Qui tacet consentire videtur˝, ili drugim riječima ˝Tko šuti, taj se slaže˝.

 

Puno ih apstinira, ali odgovornost ostaje…

 

˝Za objektivno utvrđivanje ishoda predsjedničkih izbora važno je uočiti i gotovo 50-postotnu apstinenciju birača koji su propustili svojim glasom utjecati na izbor.˝ - kaže Miklenić. I u potpunosti se slažem. Međutim, strašno me zanima bi li si isto pitanje postavljao da je pobjednik izbora jedan Andrija Hebrang ili čak Milan Bandić.

 

Jedan sam od onih koji smatra kako Crkva apsolutno nema što tražiti u politici, i kako je njihovo mišljenje ne samo irelevantno, već i potpuno nepotrebno. Međutim, isto tako sam svjestan da mnogi razmišljaju drugačije, prije svega sama Crkva, a onda i veliki broj vjernika. I to je sasvim u redu. Živimo u demokratskom društvu gdje svatko ima pravo izraziti što misli i zašto to tako misli. Ali, treba imati na umu da vjernici nisu isključivo desničari. Među vjernicima ima itekako veliki broj ljevičara, ˝Josipovićevaca˝ i sličnih, Crkvi očito neprihvatljivih skupina ljudi ili pojedinaca.

 

I baš zbog odgovornosti prema svim svojim vjernicima, Crkva ( ako je već neizbježno njeno sudjelovanje i uplitanje u politiku ) mora zauzeti objektivan stav. Može izraziti mišljenje kakav je profil osobe za njih poželjan, ali tu treba stati. Otvoreno agitiranje za pojedine stranke ili kandidate treba sasjeći u korijenu, sve što se imalo razlikuje od potpunog ograđivanja i neslaganja sa takvom ˝politikom˝ je neprihvatljivo i kontraproduktivno.

 

Bolje pravi agnostik, nego lažni katolik….

 

Ne želim da se ovaj tekst shvati kao kritika isključivo Crkvi ( ili barem nekim vrlo istaknutim pojedincima ) u Hrvatskoj, već i kao svojevrsna kritika svima onima koji smatraju da je biti agnostik zapravo sinonim nečega lošega, kao i to da je biti veliki katolik sinonim dobrote. Ljudi se ne trebaju i ne smiju kvalificirati prema svojim vjerskim uvjerenjima ili neuvjerenjima. Ljudi se trebaju gledati baš tako – kao ljudi, svatko različit i po nečemu poseban, a različitost se ne sastoji isključivo u vjeroispovjesti. Uostalom biti agnostik nije isto što i biti ateist, kao što fra Zvjezdan Linić lijepo govori : ˝Agnostik je onaj koji priznaje da nema u sebi nikakve sigurnosti u odnosu na sadržaje i uvjerenja koja imaju vjernici. Agnostik priznaje da ne zna. Ateist je u opasnosti da svoj stav smatra jedino pametnim. Agnostik nije takav.˝ Mišljenja sam, čak da je činjenica što nam je novi predsjednik agnostik pozitivna sa nekakvog političkog i ljudskog stajališta. On priznaje da ne zna, ali ga ne odbacuje. Dakle, prihvaća različita mišljenja i mogućnost da je nešto veće i bolje od njega. Ja osobno želim predsjednika koji je spreman priznati da nešto ne zna i prihvatiti mogućnost da netko možda ipak zna bolje.

 

A to koliko će novi predsjednik biti dobar ili loš teško je reći. Valja se nadati najboljemu, a biti spreman na najgore. Međutim, krenuti protiv nekoga diskriminirajući ga na temelju vjeroispovjesti nije pozitivno i, siguran sam nije u skladu sa naučavanjima Crkve.

 

Uostalom, siguran sam da je bolje biti pravi agnostik, nego lažni katolik.

 

Tekst bih zaključio sa dva aforizma. Pa vi zaključite na koga bi se mogli odnositi i imaju li konkretno veze sa čitavom pričom.

 

˝Ono što ne razumiješ, nikada ne osuđuj.˝

˝I vrag može citirati sveto pismo za svoje potrebe.˝ ( znači li to da je u pravu? )

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.