Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
srijeda, travanj 27, 2011
Čudaci

 

Mi smo pomalo čudni. Vidimo teorije zavjere i gdje postoje i gdje ih nema. Skloni smo od muhe praviti slona, a kasnije od tog slona mamuta. I onda kada pogledamo u tog mamuta više i zaboravimo koja nam je to muha digla živce. To tako kod nas ide. Već godinama. Na pisanje ovog teksta nagnale su me neke priče koje čujem u svakodnevnom životu, kao i one koje se potenciraju u medijima. Gledam naše društvo i mislim si kako bi se dao napisati genijalan scenarij za film katastrofe. Pokupio bi sve Oscare.

 

Evo, posljednja u nizu 'mamutskih' priča katastrofe jest dolazak pape u Hrvatsku. Taj će užitak Hrvate koštati oko 30 000 000 kuna ili riječima trideset milijuna kuna. Nije to mala cifra. Meni osobno papa ne treba u životu, a kamoli u zemlji. Vjerujem da veliki broj građana razmišlja na isti način. Zašto bih onda ja plaćao njegov dolazak? Međutim, činjenica jest da niti ću ja, a niti itko drugi propasti zbog dolaska pape u Hrvatsku. Ovako će se potrošiti velika svota naših novaca u konkretan događaj. Taj će događaj velikom broju vjernika predstavljati nešto posebno, nešto za što vrijedi dati svaku kunu, nešto što se događa jednom u životu ( iako će pape dolaziti dok god bude bilo para i dogovora sa Crkvom ). Tko sam ja da se tome protivim. Taj bi novac jednako tako mogao biti potrošen u farbanje nekog zabijenog tunela ili u obnovu nepostojećih mostova, a da o tome ne bismo znali apsolutno ništa. Živjeli bismo bez tih novaca. Preživjet ćemo i s dolaskom pape. A ako će taj novac bar nekome pomoći da bude sretan ili sretna, jebeš 30 000 000. Nek im daju četrdeset da popiju nešto sa društvom. Možda bi bilo pametnije svu frustraciju i nezadovoljstvo dolaskom pape usmjeriti na ugovor sa Svetom stolicom koji nam godišnje izbija kudikamo veću svotu novaca iz džepova. Međutim, mi smo se bazirali na 'mamutskih' trideset milijuna jednokratno, a zaboravili muhu od stotine milijuna godišnje.

 

Mi smo najjači

 

Mi nećemo niti u Europsku Uniju. Oni su lopovi, stoka, prevaranti, rade protiv Hrvatske. Fuj Europa. Za jedan narod koji je bio 'potlačen' u svim dosadašnjim državnim tvorevinama kojih je bio član postali smo poprilično bahati. Postavljamo se kao da će nas Europa moliti da joj se pridružimo. Mi već odavno nemamo ničeg svojeg. Sve smo rasprodali. Kroz kratko vrijeme prodati ćemo i ono malo što je ostalo u našem vlasništvu. Europa će od nas imati sasvim dovoljno. Europska Unija će postojati sa ili bez Hrvatske. Hrvatska će bez Europske Unije biti što? Otok usred Europe? Jer mi smo toliko razvijeni i sami sebi dovoljni da nam ne trebaju otvorene granice, poticaji iz Europe i sudjelovanje u jednom od najjačih integracijskih procesa ikada. Mi smo Hrvati! Jebeš Europu. Nek nas mole. Možda ne bi bilo loše da sjednemo i shvatimo gdje nam je mjesto. Nikada ne treba podmetati leđa nikome, ali ne valja niti nastupati sa mačem prema svima. Pogotovo ako je taj mač od stakla i vrlo lako puca.

 

Jebeš Haag!

 

Presuda generalima jest uistinu stravična. Ali stravična je prvenstveno za njihove obitelji i njihove suborce. Za sve ostale to je samo prilika za izbacivanje frustracija. Svi smo poludili u trenutku presude. Ali pravo je pitanje zašto? Što nas je to toliko pogodilo i koliko će te presude uistinu izmjeniti naše živote. Naša histerija oko generala trajala je točno onoliko koliko je trajala medijska histerija oko tog pitanja. Kada se ona potpuno slegne, mi ćemo nastaviti sa svojim životima, a oni će sa svojim obiteljima i prijateljima provoditi godine i godine patnje zbog zločina koji vrlo vjerojatno nisu počinili. Presuda generalima još je jedna mamutska priča. Uzdigli smo priču u nebesa iskazujući svoje nezadovoljstvo i tobožnju međusobnu solidarnost. Ali, svi zaboravljamo da je glavni problem ona mala muha koja je još davno počela zujati, ali mi je uporno odbijamo slušati, već je poput dosadnog komarca konstantno ignoriramo. Pitanje branitelja nije nikako riješeno. Pitanje odgovornosti za rat nije riješeno. Pitanje samog digniteta osoba koje su branile i stvorile ovu zemlju je potpuno zanemareno. Bitno da smo svi izrekli svoje gađenje prema presudi. A što će se događati s onima koji su kako izravno, kako neizravno pogođeni tom presudom nije nam u ovom trenutku od krucijalne važnosti. Bitno je reći : Jebeš Haag! Sve ostalo će se valjda riješiti samo od sebe.

 

Pogledajmo se u ogledalo

 

Primjera ovakvih priča je bezbroj. Skloni smo preuveličavanju svega do neviđenih proporcija, a da zapravo prava istina ostane zaboravljena negdje u tom procesu, da pravi problem ostane neriješen. Nedostaje nam realnosti. Da smo malo više 'obdareni' njome sve bi bilo puno bolje. Na vlasti ne bi bili ovi pajaci koji su danas, problemi bi se riješavali u hodu, mi ne bi tražili opravdanje svojih grešaka u izmišljanju izumrlih životinja i sve bi sjedalo na mjesto samo od sebe. Kako vratiti realnost?

Možda da počnemo sa time da se pogledamo u ogledalo?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, veljača 15, 2011
Zanimljiv je fenomen Facebooka. U nekoliko godina je zapravo postao 'must have' naših života. Prije nego što uopće počnem  pisati ovaj tekst, bilo bi u redu naglasiti da sve ovo pišem iz perspektive svojevrsnog ovisnika o Facebooku. Međutim, u svakoj ovisnosti postoje trenuci trezvenosti, a mene je taj trenutak uhvatio baš sada.

Idemo podijeliti ovaj tekst na 5 dobrih i 5 loših strana Facebooka.

 

Dobre strane :

 

1.       Pruža vam mogućnost da se čujete sa sestričnom onog dalekog rođaka od vaše bake koji je prije sedamnaest godina živio u selu do vašeg i popričali ste dva puta, ali isto vas je sunce grijalo, pa ste osjetili neku povezanost i paf! Sedamnaest godina poslije pronašli ste vezu sa tim rođakom. Divno. Dakle, omogućava vam restauriranje izgubljenih kontakata.

 

2.       Preko Facebooka potpuno besplatno možete reklamirati onu kremu protiv gljivica koju ste izmiksali u svojem podrumu dok vam je mama u stanu kuhala neku splačinu vjerujući kako je to neki od pripravaka za vašu dijetu, a to je zapravo bio jedan od sastojaka revolucionarne kreme koju ćete prodavati za 9,99 kn s PDV-om. Naravno, nemate para za oglašavanje, pa ćete iskoristiti tu veliku listu Facebook prijatelja i plasirati svoj proizvod na tržište. Dakle, odlična besplatna reklama.

 

 

3.       Dođete doma s posla i, iako imate već 40 i kusur godina, još uvijek živite sa mamom i tatom, a s djevojkom ( koja živi kod bake i djeda jer su je mama i tata istjerali iz stana kada je napunila 35 ) se trebate naći tek za kojih sat vremena. Da izbjegnete obješene face roditelja zbog toga što ste opet zakasnili na ručak, sjest ćete za kompjuter, otići na  Facebook i prošarati svojim usjevima, mafijaškim poslovima ili provjeriti je li stigla sva roba u vaš kafić. Dakle, osim što razvijate svoju radnu etiku i poduzetnost, Facebook je odlična razbibriga od svakodnevnih obaveza.

 

4.       Vi ste totalno asocijalna osoba koja ne bi mogla uspostaviti kontakt niti s mrtvacem u prostoriji gdje ste potpuno sami od straha da ćete ispasti glupo. E, pa onda fino napravite svoj Facebook račun i krenete u virtualno uništavanje sramežljivosti. Uspostavite prvi kontakt i paf, eto vas ubrzo i u stvarnom svijetu nešto sigurniji. Ok, za ovu teoriju nisam potpuno siguran, ali u filmovima pali. Dakle, možete od asocijalnog papka postati potpuno društveni frajer ili frajerica, naravno.

 

 

5.       Dok sjedite uz kavu na balkonu svojega stana,  sunce lagano probija kroz grane borova, a vi uvlačite posljednji dim cigarete i sine vam brilijantna ideja kako pomoći ovom napaćenom narodu. Imate ideju, imate cilj, imate čak i način kako sve to ostvariti, ali nemate ljudi. Eh, što onda? Sjediti na terasi i maštati o nekoj novoj ideji ili odjuriti na Facebook i osnovati grupu ili fan page kako bi promovirali svoju ideju i skupili istomišljenike. Koji, treba to naglasiti, mogu biti i nepušači i alergični na kavu. Tu skupite ljude, iznesete svoje ideje i imate idealnu podlogu za daljnje djelovanje. Facebook je dobar za začetak revolucije.

 

Loše strane :

 

1.       U stvarnom životu svi se trude biti nešto misteriozni, nitko nikoga nije upoznao do kraja, jer on/ona ima takve tajne koje nitko osim njih samih ne zna. Ali, onda vam stigne request na Facebooku od te iste tajanstvene osobe i čim ga prihvatite, kroz posljednjih nekoliko statusa doznate gotovo sve misterije koje je ta osoba tako vješto skrivala 'uživo'. Najbolji su oni koji opisuju doslovce svaki pokret koji učine tijekom dana : ˝Ustao, sjeo, udahnuo dva puta, pa krenuo prema kupaonici. Otuširao sam se. Mirišem. Prije sam smrdio. Još mirišem.˝ Ali, prema mojem skromnom mišljenju, vrhunac morbidnosti je kada vam Facebook služi kao osmrtnica. ˝Sinoć je nakon duge i teške bolesti preminula moja prabaka. Čitava familija bila je uz nju do zadnjih trenutaka. Još ne možemo doći k sebi. ˝. Ok, i što bi trebalo raditi na ovakve statuse ili slike. Da lajkam što ti je baka ili neki drugi član obitelji umro? Da ti komentiram kako mi je ultra žao iako te nikad u životu nisam vidio? Koja je svrha takvih statusa? Možda stigne još koji request zbog suosjećanja? Dakle, Facebook se vrlo lako od zabavne stvari može pretvoriti u morbidnu i napornu u kojoj otkrivate puno više nego što biste trebali, a koja je svrha toga?

 

2.       Kad slušaš ispovjest jednog alkoholičara, obično počne sa time da je u početku samo povremeno izlazio i popio pokoju pivicu. Kasnije se ta pivica pretvorila u desetak, pa je došla i koja žestica, da bi na kraju svakog dana vršio veliku nuždu u osam ujutro, a ustajao iz kreveta u devet. Sada svoje probleme liječi na sastancima liječenih alkoholičara. Slična stvar može se dogoditi i sa Facebookom. Jedini je problem taj što nisam siguran da postoje komune ili sastanci za liječene Facebookovce ili Facebookovke. Sve u svemu,  zabava vrlo lako pređe u ovisnost, a znamo još iz osnovne škole da bilo koja ovisnost nije i ne može biti dobra.

 

 

3.       Prije su ljudi pomagali drugima tako što bi im zaista pomogli. Bilo to novčano, radom ili nekim drugim načinom. Danas je pomoć svedena na to da osnujete grupu na Facebooku. Možete ih i više u jednom danu, ako ste pravi altruist. Tu grupu nazovete recimo : ˝Alen Bećirović je postao senilan, skupimo 100 000 lajkova da pomognemo njegovom mozgu da se prisjeti˝. Ok, nije baš sigurno da ću se ja sjećati tih 100 000 lajkova, ali osnivač  te grupe i njeni članovi biti će uvjereni kako su obavili svoju dozu dobrih djela za taj dan, tjedan ili možda čak i mjesec. Lako je kliknuti 'like' ili 'join', ali je zapravo užasno teško doći do tog istog ( u ovom slučaju mene ) gospodina i pitati njega ili njegovu obitelj što bi zaista moglo pomoći. Dakle, Facebook zavarava ljude da imaju moć koju zapravo nemaju. Ili bolje rečeno, Facebook opravdava nečiju nebrigu za drugoga. Nije toliki problem što se ne brineš o nekome, nego je problem što se prodaješ pod činjenicu da se brineš, iako se sva tvoja briga sastoji u 3 izdvojene sekunde da klikneš određenu tipku.

 

4.       U stvarnom životu vi ste roditelj koji budno pazi na svoju djecu. Naiđe li neki sumnjivi stariji gospodin  i mota li se  oko vaše djece odmah ćete reagirati. One bombone koje je spremio zabiti ćete mu u lijevu nosnicu, a ako ne odmagli vjerojatno i u desnu. Što se događa na Facebooku? Prije svega, djeca lažiraju godinu rođenja, tako da curica od 12 sa tonom šminke, pravim odabirom fotografije i malim muljanjem godine rođenja može proći kao par godina starija djevojka. A nakon toga to dijete može raditi što hoće. Može pisati statuse kako se izubijala od alkohola, može stavljati fotografije u kojima je sve samo ne čedna, ali što je najgore vrlo lako može doći na metu onih istih sumnjivaca sa bombonima koje biste u stvarnom životu otjerali. Facebook je za takve osobe kao rudnik zlata. Jer ne samo da neće biti otjerani, nego će imati priliku ponuditi i gumene i tvrde i neke treće bombone bez da im itko išta prigovori. Dakle, ako ne namjeravate pokrenuti tvornicu bombona, Facebook bi svakako trebalo držati podalje od djece. Nema veze što ga svi imaju, roditelji bi po tom pitanju trebali biti autoritet, a ne još postati 'friends' na toj istoj mreži. Malo to sve odlazi u krivom smjeru.

 

5.       U dobre strane sam svrstao činjenicu da Facebook može poslužiti za početak revolucije ( ne mora ona biti krvlju obojana, dapače ), i to je odlična stvar. Međutim, Facebook je stvorio niz sjedećih revolucionara. Sve je odlično dok je u virtualnoj sferi, ali kada treba preći u realnu, mnogi se sjete da su posadili grašak pa trebaju pratiti svaki njegov napredak kroz naredna dva mjeseca i eto baš nikako ne mogu sada biti revolucionari. Neki su baš nakon što su kliknuli join u tu odličnu grupu začeli dijete, pa je sad prerizično voditi bitke. Ima i onih kojima su valjda otpali prsti, slijepile se ruke, začepile uši i izgorio jezik, pa i da hoće ne mogu biti revolucionari. Ima tih isprika mali milijun. Loša strana Facebooka – drži ljude u stanovima. Kome to odgovara? Zna se!

 

Eto, kratki pregled dobrih i loših strana Facebooka je završen. Jeste li se pronašli u nekom opisu?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 8, 2010

Let ispod radara…

 

Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.

 

Pripadam generaciji mladih ljudi koji su zapravo od samog početka učeni kako se kretati ˝ispod radara˝ i ne izazivati previše pažnje svojim mišljenjima i željama. Zašto je tome tako? Možda zato što generacija koja nas je odgajala ima puno više iskustva u buntovničkim pokušajima koji se redovito završavaju neslavno po one koji ih potenciraju. I tu nekako priča staje. Iskustvo starijih i ˝mudrijih˝ prevladava često opravdani bunt mladih. I što se onda događa? Postoje dvije mogućnosti : dio nas nastaviti će sa šetnjom ispod radara i raditi što je moguće više na ostvarenju svojih vlastitih ciljeva kako bi si osiguralo sigurnu budućnost, a dio nas jednostavno neće moći zadržati za sebe tu ˝buntovničku˝ crtu i raditi ćemo sve što je u našoj moći da preko ostvarenja vlastitih želja i ciljeva pokušamo to isto ostvariti i za nekog drugog. Naravno, niti jedna mogućnost ne može se nazvati lošom. Ali, događa se često da je ova buntovnička mogućnost etiketirana samo i isključivo kao buntovnička ( a ne kao mogućnost za pozitivne promjene ). A buntovnici nisu često na visokoj cijeni.

 

Vječni strah…

 

Zašto je danas tako teško biti buntovnik? Prije svega jer je buntovnika jako malo, a druga stvar je ta da buntovnici često nastupaju sami bez podrške onih starijih i mudrijih. I onda se događaju prosvjedi poput onih studentskih koji su u svojoj suštini pokrenuti zbog nekog boljeg, većeg cilja, ali su izvedeni gotovo katastrofalno. Zašto? Zato jer su sve radili sami i nisu imali puno uporišta u iskusnijima koji bi ih usmjerili i rekli : ˝To, to, to i to vam valja, a ono tamo ne.˝ Rezultati takvih pokušaja su redovito poražavajući i utječu pogubno na moral onih koji su vjerovali da nešto mogu promjeniti. I tako smo vrlo vjerojatno izgubili jedan veliki dio generacije koja polako shvaća da su sami preslabi, a pomoći dobiti neće. Stvaramo društvo tihih šaptača koje čuje nekoliko ljudi, umjesto nekoliko tisuća ljudi. A zašto? Zbog straha od neuspjeha.

 

Baš taj strah od neuspjeha u ostvarivanju ˝plemenitih˝ ciljeva često stvara ne pretjerano kvalitetne mlade ljude koji su uvjereni da je jedini način napretka u ovakvom društvu pobrinuti se za svoju pozadinu, a druge nek se snalaze same. A na tom putu neće prezati ni od čega. Navesti ću vam po jedan primjer za svaki spol i molim vas da ih ne shvaćate kao generalizaciju, već baš isključivo kao primjere ( kojih ima, ali ne mogu se primijeniti na čitavo društvo ).

 

Dakle, prvo djevojke. Najlakši način ostvarenja ˝snova˝ koji se sastoje u skupim krpicama, fancy večericama i lagodnom životu veliki broj mladih djevojaka danas ostvaruju, blaže rečeno – sponzoriranjem, a realno gledano prostituiranjem, koliko god to brutalno zvučalo. Zašto je tome tako? Prije svega teško je očekivati da su sve mlade žene danas ultra inteligentne i da im se po glavi vrte ciljevi poput završavanja fakulteta, ostvarivanja karijere i samostalnosti. Kada to imamo na umu, valja isto tako znati da razne Simonice, Fahrenhaiti, Celzijusi, pa čak i Severine itekako utječu na razmišljanje i poimanje svijeta tih mladih žena. Kakva poruka se odašilje? Ako želiš ostvariti što lagodniji financijski život ( a izgleda da je što lagodniji financijski život cilj mnogih danas ), nađi bogatu budalu kojoj ćeš prodati svoje tijelo i ono malo mozga što imaš i problem riješen. Želiš li biti poznata i imati milijun klikova na You tube – u postavi kameru u spavaću sobu i snimaj. Teško je očekivati od mladih cura koji nemaju realno postavljene ciljeve u životu da shvate kako prave heroine nisu kojekakve ženskice sumnjivog morala, već one koje su se za svoj život i poštivanje u društvu izborile same, a ne uz pomoć raznih Red Carpeta, filmića po internetu ili priglupih bogatih sponzora. Međutim, u borbi za ostvarenje statusa oslanjajući se na sebe same teško je i podložno neuspjehu, a sjetite se, postoji strah od neuspjeha.

 

˝Macho˝ društvo…

 

Što se dečkiju tiče. Pa, u principu, vjerujem kako se mi i dalje, unatoč emancipaciji žena, nalazimo u patrijarhalnom društvu ( ako po ničem drugom, onda po shvaćanjima velikog broja ljudi ), te se tako veliki broj muške djece od rođenja uči nekakvom ˝macho˝ stavu. A ˝macho˝ muškarci zapravo teško podnose poraz, neuspjeh. Jedan dio njih protiv poraza bori se agresijom, sasvim pogrešno vjerujući da se time izgrađuje status u društvu ( iz čega se razvija veliki broj bezrazložnih tuča, pa čak i ubojstava ),a drugi dio njih ako se u svojoj najproduktivnijoj dobi što se ˝buntovništva˝ tiče uhvati nečega i ˝zabrlja˝, teško je očekivati da će se pridignuti i pokušati ponovno. Jer često se događa da im nedostaje, a toga nema kod žena bez obzira na cilj koji si postave, upornosti. Jedan poraz predstavlja jasan znak da se trebaju poduzimati drugačiji koraci. I tu opet dobivamo one koji samo gledaju kako se što bolje negdje uhljebiti i vratiti se onom letu ispod radara.

 

Ponavljam još jednom, ovo su samo dva primjera koja ne prikazuju društvo u cjelini, ali zahvaćaju jedan dobar dio današnje mladeži ( mišljenja sam, čak i preveliki ).

 

Sve se mijenja…

 

Međutim, postoji i veliki broj nas koji se nismo spremni predati iz prve i cura kojima uzor nisu nabildani sponzori, već neki puno veći i važniji ciljevi. Nemojte nas odbacivati. Vi stariji i mudriji, sjetite se malo kako je vama bilo u našim godinama, kada ste vjerovali da možete promjeniti svijet i kada niste slušali starije koji su vam govorili da je svijet već gotovo 2000 godina jednak uz male varijacije na temu ( karikiram, ali shvaćate poantu ). Nemojte zaboravljati svoje iskustvo, ali prenesite nam ga na način da nas usmjerite prema onim putevima kojima vi niste prošli i koji su još uvijek neistraženi, a samim time možda i oni pravi. Nemojte koristiti svoje veliko iskustvo da nam ubijete želju i snove, jer možete vi govoriti bilo šta, ali sve je podložno promjenama – pozitivnim promjenama.

 

Postoji toliko problema u našem društvu koji se ne tiču isključivo mita i korupcije, kao što su sve vrste nasilja ( od obitelji do uličnih tuča ), veliki broj mladih ovisnika ( droga, alkohol ), teško bolesnih ljudi kojima zdravstveni sustav ne izlazi u susret, propadanje proizvodnje, veliki broj nezaposlenosti, veliki broj onih sa psihičkim problemima koji često ne dobivaju pravu njegu, veliki broj diskriminiranih invalida, ljudi koji zbog sustava i drugih ljudi ne mogu ostvarivati svoje snove i mnoge druge stvari… To se sve može mijenjati – i za to sve ne možemo okrivljavati isključivo politiku, sustav, mito i korupciju ( iako su oni možda i najveći krivci ). Za veliki broj tih problema možemo kriviti sami sebe koji nismo uz ljude kojima svaki dan treba naša pomoć. Takvi smo da se aktiviramo samo ako se nešto konkretno nas tiče, ali ne razmišljamo da bi sutra ti isti problemi mogli zahvatiti našu djecu i da bi naša akcija danas mogla značiti za našu djecu nešto bolje sutra.

 

Stotinu puta do sada sam ponavljao i još jednom ću, svijet treba početi mijenjati od sebe samih. Ne dozvolimo da se stvari odvijaju prema nekakvoj inerciji samo zato što smo ˝iskusni i mudri˝ ili zato što smo preslabi pridignuti se nakon poraza. Treba nam kompletan remont, a njega ne mogu ostvariti samo ˝stari˝, a niti samo mladi. Kolika je vjerojatnost da se ostvari suradnja? Vjerujete li i vi da se nešto može promjeniti ili sam ja samo još jedan utopist bez životne mudrosti koji će potonuti u zaborav kada ga posavjetuju veliki stariji ˝mudraci˝?

 

˝Planinu će pomaknuti samo onaj koji je počeo s micanjem kamenčića.˝

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.