Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 1, 2011
˝Nije loše vrijeme, loši su ljudi…˝ - kaže jedna izreka i, na žalost, nije daleko od istine. Naravno ne hodaju svijetom samo gnjide, ne radi svatko svakome iza leđa i nisu baš svi ljudi uistinu i toliko loši.

Ali, treba primjetiti kako je došlo vrijeme u kojem vlada oportunizam. Oportunizam kao takav često ne bira sredstva za ostvarenje cilja. Ugledate priliku i vrlo često je zgrabite prije nego što promislite kome bi ta prilika mogla naštetiti. Imam osjećaj kako je nestao pogled na neku  ˝širu sliku˝.

Nisu svi oportunisti loši ljudi. Uostalom iskorištavanje neke prilike ne mora biti nužno zlo. Problem je što se previše stvari počelo tretirati kao normalno samo zbog toga što su služile ostvarenju određenog cilja. Dok nekome ideš niz dlaku, plešeš kako on/ona pjeva, ili skokom obavljaš prije nego netko to okom zatraži, genijalan si. Svi te vole, maze, paze, cijene. Ti ćeš biti glavna faca u svakom društvu jer si upravo ti taj koji zna kako obaviti posao i koji zna kako služiti nekom višem cilju.

A viši ciljevi?

I da, glupo je reći da ti to ne bi trebalo laskati i da ne bi trebao uživati u tim trenucima. Međutim, dogodit će se da ti viši ciljevi koje si pomagao ostvarivati odstupaju miljama od tvojih ciljeva i prije nego što se okreneš shvaćaš da si u takvoj kolotečini da ćeš se zapravo teško izvući bez nekih većih potresa. Jer, da bi se vratio na put svojih ciljeva moraš napustiti ciljeve onih koji su te u određenom trenutku 'iskoristili'. I postoji velika mogućnost da ostaneš sam...

Zašto je tome tako? Teško je odgovoriti. Imam osjećaj kako je čitav sustav pomalo kriv, čitava sredina. Stvorila se nekakva atmosfera u kojoj je cool imati podanike. Misliti vlastitom glavom postaje iznimka, ne pretjerano cijenjena iznimka. Počnimo od politike i stupidnih poruka i slogana koje političari šalju, a narod se na njih loži kao da su posuti kerozinom. Politika je možda i najjači primjer podaništva. Par sumnjivih pastira šiša brdo bezglavih ovaca koje se s vremena na vrijeme probude, ali shvate da je lakše pustiti pastiru da ih šiša nego ga ritnuti nogama.

Svi šute...

Nastavimo preko fakultetskog obrazovanja ( a i čitav obrazovni sustav nije daleko od toga ) koji je koncipiran ( u većini slučajeva ) tako da jedan ili jedna priča, a ostali gledaju i šute. Zašto šute? Ne postoje uvjeti da netko priča. U dvorani u kojoj se nalazi sto i više studenata, teško je očekivati neku kvalitetnu interakciju pomoću koje će mladi ljudi izgraditi karakter i danas sutra postati nekakvi vođe. Možemo taj sistem preseliti i daleko prije fakultetskog obrazovanja. Već od vrtića postoji gotovo jednako tretiranje prema svima. Naravno, ne treba postojati diskriminacija. Ali vidljivi talenti u najmlađoj dobi pate zbog sustava koji ne omogućava dodatni rad na razvijanju njihovih talenata i kroz godine oni se stapaju sa masom i postaju samo još jedan u nizu podanika.

 

Spomenimo malo i radni odnos. Možda ne bi bilo loše to nazvati i radnim snošajem jer te je*e tko stigne, a ti kao bijedna ovca sjediš, šutiš i čekaš kraj mjeseca. I to je omogućio sistem, najvećim dijelom politika. Ne postoji nikakva sigurnost. Poslovi se sklapaju na određeno vrijeme, računi stižu na naplatu svaki mjesec i jednostavno je bolje biti ovca sa plaćom nego ovca koja doslovce pase travu. Ali, na žalost, čitav takav sistem dovodi do drugog problema. A to je potpuna neproduktivnost. Gazde ( većinom privatnici ) je*u radnike, ali zato radnici je*u gazde. Sve u nekakvim dozvoljenim granicama, ali sve nauštrb neproduktivnosti. Zato su za vrijeme radnog vremena krcati kafići, zato nam je izvoz nikakav, zato nam se zemlja raspada…

Nastavak na Sutra.hr

crazy_alen @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 8, 2011
Žege i bajke

Za vrijeme onih strašnih žega u osmom mjesecu, negdje u hladu svojeg dnevnog boravka jedan je čiča sjedio i gledao vijesti. Ozarena lica pojavio se ministar Bajs veličajući turističku sezonu koja je oborila sve moguće rekorde baš kao i svaka prethodna i baš kao što će to činiti i svaka buduća. Njegov je hvalospjev trajao neko vrijeme, ali čiča više nije mogao slušati. Negdje na pola monologa odlučio je ugasiti TV uz jednostavan zaključak :

 

- Ajde,  majke ti ne seri!

 

Priprema je najbitnija

 

Negdje u isto doba par stotina kilometara dalje, za put u Hrvatsku sprema se jedna tipična 'turistička' obitelj koja posjećuje Hrvatsku. Oni su obitelj tzv. srednjeg staleža. Muž, žena i dvoje djece. Naravno, za put im je potrebna garderoba. Jedna za lijepo vrijeme, jedna za ne baš tako lijepo vrijeme i jedna za vrijeme koje nije ni lijepo ni ružno. To je već dosta zauzetog prostora u ionako ne prevelikom automobilu.

 

U ostatak slobodnog prostora treba potrpati i nešto hrane. Tu se nađe 100 vrsta tjestenine, konzervirane ribe, gulaši, salate, živi janjci i mlade krmače, te kojekakvi prijeko potrebni prehrambeni proizvodi koji su u Hrvatskoj ili preskupi za njihov skromni budžet ili ih uopće nema.

 

- Šteta što nema konzerviranog kruha…. Tehnologija je toliko išla naprijed, a ja i dalje moram kupovat kruh svaki dan. Koliko li će to koštati u Hrvatskoj… - pri samom kraju pakiranja zabrinuto će se upitati otac, a ostali članovi samo će ga u čudu zabrinuto pogledati i laganim kimanjem glave odobravati njegove želje i revolt.

 

 

Teško je odrediti budžet…

 

 

Prije samog polaska, tipičnoj turističkoj obitelji ( ili kraće TTO ) potrebno je još samo odrediti budžet za godišnji odmor. Idu na 7 dana, njih 4, budžet za takav put ( računajući da su od kuće ponijeli sve osim pločica sa terase i veš mašine ) mogao bi biti oko 300 Eura plus troškovi smještaja. Dakle, oko 40 eura dnevno za svih 4, tj. oko 10 eura po osobi.

 

Od totalnog ushićenja, tipičan otac TTO-a neće niti primijetiti da je na autocesti prekoračio dozvoljenu brzinu, pa će ga blicanje auta iza njega i znak ˝Follow me˝ kada ga prestigne potpuno iznenaditi. Naravno, hrvatski policajci su vrsni poligloti pa će nekako rukama i nogama, a ako je u patroli žena i nekim drugim dijelovima tijela objasniti ocu TTO-a da je prekoračio brzinu i da će mu kazna biti najmanje 100 Eura. Jebiga, žena vadi lovu iz novčanika, u notes u kojem je stajalo ˝Budžet : 300 eura˝, sada će kemijskom prešarati taj iznos i napisati novi : 200 eura.  Ajd', to je 28 eura po danu. Ne trebaju jesti vani, ne trebaju izlaziti, a djeca sve igračke ionako imaju kod kuće. Trebat će doduše svaki dan kupiti kruh, taj jebeni kruh kojeg nema u konzervi….

 

- Ovo je rekordna sezona po svim pokazateljima… - još odzvanja u ušima onog čiče.

 

 

Smještaj iz snova

 

 

TTO, uz manja čekanja na granici konačno su stigli do svoje destinacije. Naravno, došli su usred 8 mjeseca bez rezervacije te u turističkoj agenciji traže mjesto. Neovisno o tome što je sve krcato i što je naći mjesto ravno znanstvenoj fantastici, oni imaju par preduvjeta. Prije svega, apartman mora biti toliko blizu mora da se u njega ujutro mogu popišati sa prozora ( čak i žena ), plaža ispod apartmana mora biti ( naravno ) u sjeni, treba imati klimu, televiziju, Internet, 100 kvadrata i što je najvažnije, cijena ne bi smjela biti veća od 10 eura – za čitavu obitelj!

 

Nakon početnog  šoka zbog saznanja da takvog apartmana nema ni u snovima, ipak su odlučili ostati i prihvatiti ponudu da odsjednu u apartmanu koji se nalazi gotovo kilometar od plaže i koji je nekoliko puta skuplji od njihovih želja.

 

Njihov sedmodnevni godišnji odmor odvija se prema točno određenom planu, nema odstupanja i nema probijanja budžeta. Ako dijete slučajno zatraži igračku, idući dan za kaznu neće smjeti pješačiti kilometar do mora ( ne ide se s autom jer je u Hrvatskoj gorivo prejebeno skupo ). U restorane se baš i ne ide jer hrane imaju dovoljno, neće se valjda vraćati kući sa punim konzervama. Problem je jedino onaj vražji kruh….

 

 

Teško je potrošiti….

 

 

Ako na godišnjem odmoru slučajno sretnu prijatelje, obavezno ih moraju počastiti. I tako negdje oko 9 navečer dvije TTO odlaze u kafić na piće. Odrasli će jednu pivu i 4 čaše, a djeci je dosta jedna Coca cola i 4 šećera, tek toliko da se malo zapjeni.

 

- Vi ćete za djecu, mi ćemo riješiti ovo naše? – sasvim ozbiljno upita otac jedne TTO uz odobravanje oca druge TTO.

 

- Oborili smo sve rekorde…. – odzvanja hvalospjev ministra.

 

Naravno, nisu sve obitelji ovakve i nisu svi gosti ovakvi, ali činjenica jest da silni rekordi koje spominje ministar nisu realni. Džaba Hrvatskoj i 500 000 gostiju više, ako svi oni ne potroše ni lipe van troškova smještaja. Doduše, veliki dio hrvatske obale već 30 godina nudi samo zrak i more tako da je malo teže očekivati da će nas posjećivati ultra kvalitetni gosti. Ali, je li onda u takvoj situaciju za koju svi znamo kakva je ( dakle, gosti gosti slabo troše, ponuda je prilično loša, a popunjeni smještajni kapaciteti ne mogu dovoljno napuniti državnu blagajnu ako se van toga ne troši ništa ), potrebno da nam netko konstantno maže oči velikim uspjesima turizma, Vlade ili još nekoga vezanog uz taj ˝Dream team˝?

 

 

Eto, u godini u kojoj ˝definitivno izlazimo iz krize˝, mi ćemo upasti u još deblju krizu. Riječi ohrabrenja ministara i premijerke ostaju samo i isključivo to – riječi!

 

A za sve ostalo vraćamo se na onaj komentar čiče s početka priče :

 

- Ajde majke ti, ne seri!

 

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 25, 2011

Ovce napadaju

Posljednjih se dana diljem Hrvatske snima film ˝Kako preskočiti ogradu i postati još veća ovca˝. Nađe se tako jedan golobradi mladić koji svoje, a i frustracije nacije odluči riješiti na ulici. Pravi vođa pobune, rekli bismo. Međutim, problem je kada taj vođa postane samo jedna u nizu ovaca koja je doduše nešto glasnije meketala, ali postigla isti efekt kao i one koju su posve mučki čekale u redu za šišanje. Što smo dobili prosvjedima koji se organiziraju posljednjih nekoliko dana diljem Hrvatske? Dobili smo male skupine ultraisfrustriranih ljudi koji svoje frustracije pokušavaju na maksimalno pogrešan način ispucati na ulici.

Što za nezaposlene, bolesne, branitelje, invalide, djecu i roditelje, studente, učenike, sportaše i ostale predstavljaju famozna preskakanja ograde od strane mladića koji je valjda svoj prosvjed osmislio kao predizbornu kampanju za svoju ( vrlo vjerojatno nikakvu ) političku karijeru? Zanimljivo je gledati kako ˝vođa nacije˝ skače u zagrljaj policajcima na samom početku prosvjeda i čitavu svoju pobunu prati iz sigurnosti zatvorske ćelije u kojoj ga netko ˝protrese˝ i zaprijeti kako će idući put sjediti duže od osam sati u postaji. Stvarno je zastrašujuće i krajnje hrabro sjediti na jednom mjestu toliko dugo vremena. Možda da mu donesu playstation?

Velika pomoć potlačenima?

Kako su primjerice radnice Uzora profitirale sa fenomenalnim idejama prosvjednika koji su odlučili čupati prometne znakove i uz poklič ˝U boj u boj za narod svoj˝ isti odlučili bacati na policajce koji su tamo samo zato što rade svoj posao. Taj boj za narod svoj se vrlo brzo pretvorio u boj psihoterapije koja je mnogima potrebna, ali očito preskupa pa ju je jeftinije dobivati na ulici. Spomenute radnice su više podrške i koristi imale od sasvim simboličnog trubljenja prolazećih automobila nego od izvikivanja uvijek istih parola i dokazivanja kako ne znamo rješavati ništa bez nasilja od strane onih koji su samoprozvani branitelji i otvaratelji očiju hrvatskog naroda.

Žalosno je što svakim danom sve više i više dokazujemo kako nas svijet treba gledati kao balkanske ovce koje se uporno žele prikazati kao da su zapadnjačka gospoda. Obuci ovci odijelo, ona će uvijek ostati ovca. Isto tako, ogrneš li gospodina s ovčjom kožom, on će i dalje biti gospodin. Mi se još uvijek samo kitimo tuđim perjem. Nasilje nije i nikada neće biti rješenje. Sve što je nasiljem nekome oduzeto, vratit će se na ovaj ili onaj način istima i to opet nasiljem. Vrtit ćemo se vječno u krug samo zato što na vrijeme nismo bili dovoljno mudri reagirati u pravom trenutku i na pravi način.

A ciljevi?

Glavni cilj velikih prosvjednika jest svrgavanje Jadranke Kosor. Ajmo je svrgnuti. Ali što nakon toga? To je izgleda predaleko vrijeme. Stvara se osjećaj kako su ovi prosvjednici, a prvenstveno njegov vođa, iskoristili ovu gužvu samo kako bi se na vani prikazali kao veliki borci za pravdu i tu staje čitava priča. Svoju kvotu su ispunili. Njihov je san ostvaren. Moći će unucima pričati kako su preskakali ograde i bili trn u oku režimu kojeg su bjesomučno pljuvali. Međutim, kada ih ti isti unuci upitaju što su svojim herojskim činom promijenili i koje su njihove zasluge nastat će ogroman muk. Jednostavno neće imati što za reći.

Treba znati i prosvjedovati. Bojim se da su naši prosvjedi samo posljedica nekakvog domino efekta započetog u Egiptu. Svi prosvjeduju, pa hajmo malo i mi. Jebiga, nemamo što izgubiti. Uvijek se možemo primiriti kada zagusti. Svi vi koji pratite nekoga, prvo pokušajte zastati na trenutak i razmisliti koga pratite. Nije svaka revolucija dobra i nije svaki vođa pravi vođa. Treba razlikovati samoprozvane vođe od onih pravih.

Ovo vam je škola i druga puta ćete pametnije?

Mi još nismo spremni za borbu. Mi smo narod koji je posljednjih 20 godina upao u stanje ektremne pasive i iz nje se ne izvlači preko noći. Prava revolucija počinje od nas samih. Sjednimo na trenutak i razmislimo što uistinu želimo za svoj život i život naše djece. Kada to iskristaliziramo, provjerimo ima li netko u našoj blizini čije se želje pokalapaju sa našima. Kada nas se skupi određena grupa ujedinimo ideje i radimo na tome da ih razvijamo. Radimo na konkretnim rješenjima koja ćemo, danas sutra, moći prezentirati onima za koje vjerujemo da nemaju dovoljno dobre odgovore na te iste probleme koji muče nas.

Jedna skupina ljudi počet će surađivati s drugom, druga s trećom i tako kroz neko, ne fiksno određeno vrijeme, bit ćemo spremni. Spremni izaći pred one koji, zbog ovih ili onih razloga, nude potpuno krive odgovore na lagana pitanja. Ukazati im gdje griješe i dati im do znanja da takve greške više nećemo tolerirati jer smo dovoljno jaki da ih provodimo i sami.

Preskakanjem ograde i životinjskim urlikanjem parola naučenih još u drugom svjetskom ratu dokazujemo i zauvijek ćemo dokazivati i potvrđivati da se nismo pomakli niti koraka od onog neandertalca kojem je pećina bila čitav svijet. Nemojmo si to dopustiti.

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 6, 2011

One man army

Pazi ovo, ja sam prosječan Hrvat. Nisam bogat, nisam prosjak, nisam doktor, nisam bedak. Dakle, uspostavili smo neke granice. Nije mi toliko loše u ovoj zemlji. Imamo odličnu Vladu, imamo fenomenalne političare, gospodarstvo nam cvjeta… Ja ovako često serem….

Sudeći po Wikipediji, u dva najveća hrvatska grada ( Zagrebu i Splitu ), ima oko milijun ljudi. Međutim, ta brojka i nije toliko bitna. Bitnija je jedna relacija koja se brojkama može izreći na slijedeći način : 2 : 999 998. Naravno, te dvije jedinke su neponovljivi Milan Bandić i Željko Kerum. To su dvije osobe koje svojim osebujnim stilom i prije svega sposobnošću vode ta dva grada na fenomanalan način i često se za njih može reći da su ˝One man army˝. Toliko su sposobni. Ja sam kao Hrvat ponosan što su oni na tako važnim funkcijama. Ja ovako često serem….

Ali ta politika više svima izlazi na uši, pa hajmo malo u sportske vode. Imamo Kostelića, Vlašićku, rukometaše, nogometaše, vaterpoliste, tenisače, veslače i niz drugih uspješnih sportaša. Imali smo i biatlonca, ali je utekao u veću susjednu zemlju. Ovi individualni sportovi i nisu toliko napeti, jer u njima sve vrvi od samih uspjeha i 0 skandala. Dobro dobro, tu i tamo se malo porječkaju tate Vlašić i Kostelić, ali mislim da je to samo da rasplamsaju ljubav između svoje djece. Njihov plan je otkriven na Facebooku od strane nepoznatih autora koji su osnovali grupu : ˝Ako Ivica nategne Blanku, za 20-ak godina razvaljujemo i u skijaškim skokovima.˝

Momčadski fair play

No, zadržimo se trenutak na momčadskim sportovima gdje sve vrvi od fair playa. Naravno, tu prednjači nogometna elita, počevši od fenomenalnog Mamića, preko Markovića, pa do Rene Sinovčića. Sve jedan veći mušketir od drugoga. Tu dakako treba naglasiti i kulturu u ophođenju koju koriste jedni prema drugima. Naravno, ima još gospode u našem nogometu, ali možemo se prebaciti i na genijalnu gospodu iz rukometa. Tamo recimo nema podmetanja, nema kritika, nema blaćenja. Slavko Goluža i Neno Kljajić su najveći prijatelji, podržavaju jedan drugoga, iako nisu u istoj stranci. Naprosto, samo iz ovih nekoliko banalnih primjera momčadskog sporta vidi se ta sloga i poštenje. Može li bolje, pitate se? Ne može! Ja ovako često serem….

Kao Hrvat valja biti ponosan i na osobe koje pune onu tako nepravedno zvanu žutu rubriku, iako svi znamo na koju boju, odnosno miris te osobe podsjećaju. Pazi ovo, Ava Karabatić, Josip Katalenić, Simona Gotovac… Naprosto ne mogu više niti nabrajati. Tri imena toliko jaka, toliko važna kako u svijetu intelekta, tako i u svijetu tzv. lifechanging situacija, jednostavno su previše za svakoga. Što bi jedan Švabo dao za Avu Karabatić? Ja mislim da bi nam vratili T-Mobile da barem na tren osjete sve čari tako divne djevojke, tako divnog oličenja svega dobroga u hrvatskom školstvu, kulturi i životu općenito. To su samo tri primjera, a mi vrlo često potpuno neopravdano zaboravljamo na niz drugih bisera. Ponosan sam samo zbog te činjenice što sam Hrvat! Ja ovako često serem…

I Maradona je Hrvat, zar ne?

Treba biti ponosan i na činjenicu da brinemo za svoje uspješne ljude. Niti jedan uspješan Hrvat nije trebao otići u inozemstvo jer je svakome pojedinačno pružena odlična prilika za uspjeh u Hrvatskoj. Suprotno mogu tvrditi samo ˝vješti manipulatori, agonti i prevaratori˝, kako bi to kristalno jasno sročio spomenuti vitez Mamić. Baš su zbog tih uspjeha danas npr. jedan Radman ili Đikić nositelji znanosti izvan Hrvatske, jer oni nisu bitni. Treba znati posložiti prioritete, a mi smo to uvijek znali. Simonica ili Đikić? Simonica naravno, kakvo je to idiotsko pitanje? Ali, niti to nije sve. Uvijek smo se trudili promovirati svoje ime u svijetu, hrvatski brand. Baš je zbog toga i Maradona jedno vrijeme bio Hrvat ( neka pra pra pra pra baba mu je bila iz nekog hrvatskog sela ). To su samo neki od primjera izvrsne selekcije. Trebam li spominjati da sam ponosan? Ja ovako često serem…

Pri samom kraju ovog briljantnog teksta , ne mogu a da se ne vratim na političare, na Vladu, na Sabor. Kada bi čovjek u snu mogao slagati ljude koji će mu voditi zemlju i odlučivati o sudbini vjerojatno ne bi uspio sastaviti niz toliko kvalitetnih pojedinaca na tako malom prostoru. Sad je potpuno nebitno je li taj san nastupio nakon obilatog konzumiranja opojnih narkotika. Imamo bivšeg premijera koji je u zatvoru. Svi znamo da je u zatvoru 99% nevinih ljudi – dakle imali smo poštenjačinu na najvažnijoj poziciji. Sada je na toj poziciji Jadranka Kosor – oličenje svega dobroga. Mislim da bi Anić u idući riječnik hrvatskog jezika kao objašnjenje za riječ dobro, trebao staviti samo kratko i jasno : Jadranka Kosor. S obzirom da bi bilo nepravedno sada tu nabrajati neka imena, a ostala izostaviti, reći ću jednom riječju : Mi Hrvati smo sretni što nas vode ljudi iz naših snova! Ja ovako često serem….

Kritika je zdrava

Međutim, da ne bude čitav tekst ispisan ovakvim pohvalama, ajmo na kraju dodati i malo kritike. Javna televizija nam je pod potpunom cenzurom, to kaže i Europsko parlament. Sve je u službi HDZ-a. Ali opet, to i nije neka kritika. HDZ treba hvaliti i ići im niz dlaku, ipak su oni Bogom dani. Dakle, ova kritika mi otpada. Imamo 320 000 nezaposlenih i poveliku količinu zapošljavanja po rođačkoj vezi. Ali, s druge strane premijerka obećava otvaranje 150 000 novih radnih mjesta. Svaka ovca dobit će svog pastira sa punom plaćom. Zapošljavanje po rođačkoj vezi i nije toliko loša stvar. Zato u državnim institucijama nema seks skandala – sve sama rodbina. Dakle, pada mi i ova kritika u vodu. Ja jednostavno ne mogu napisati ništa loše protiv ikoga. Ovo je raj na zemlji!

Eh da, ja ovako često serem….

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 28, 2010
Pokopaj me luksuzno

 

Važno je imati lijepu grobnicu. Grobnica je naše zadnje počivalište i svi mi želimo da nam tamo bude što udobnije jer ćemo kao mrtvaci očekivati samo najbolje, naravno samo dok se ne raspadnemo. Platiti grobnicu više od 90.000 Eura, kao što je to navodno napravio naš bivši premijer stoga ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Prema onoj poznatoj : ˝Ima se, može se˝, sasvim je logično da se ni na čemu ne štedi. Mali problem nastaje kada se zapitamo odakle njemu toliki novci?

 

HDZ-ov kadar poznat je po iznimno velikoj osjetljivosti prema štednji. Oni nikad ne troše više nego što imaju, za te manevre služi im zaduživanje. Istina je da je Barišić spomenuo kako je u vrećama nosio novce Ivi Sanaderu, ali isto je tako istina da je odbjegli premijer sve te tvrdnje opovrgnuo i čvrsto stao iza poštenog stjecanja svoje imovine. Iako smo svi skloni osuditi ga prije nego što suđenje uopće započne, provjerimo kako je on mogao zaraditi taj novac. Gradonačelnik Ploča (HDZ) povećao si je plaću za oko 2 tisuće kuna, a svojim suradnicima premije za 200 posto i tim je činom uštedio novac za proračun. Naravno, tako on tvrdi. Zvuči nevjerojatno, a opet je tako brutalno istinito.

 

Dva i dva su četiri, jupajdi, jupajda….

 

E sad, sjetimo se malo koliko je Ivo Sanader bio u politici i na vlasti, pomnožimo sve te silne uštede proračuna koje je on osigurao sebi i svojim suradnicima i dolazimo do logičnog zaključka da je bivši premijer postao multimilijunaš, a da je pritom uštedio ogromni novac za proračun. Takva akcija se u bankarskim krugovima ( koji uvelike podržavaju takav način uštede ), naziva Paradoks. Česti rezultati takvih akcija su prazan proračun pospremanje voditelja akcije iza rešetaka. To je prava ušteda. Hvala Ivo, hvala HDZ.

 

Često kukamo kako smo nezadovoljni vladom i njihovim spasonosnim akcijama, kako su lopovi, šljam i ostale divne spodobe. Ali, rijetko kada bilo što poduzimamo u vezi toga. Bivši predsjednik Stipe Mesić ( izgleda da postajemo zemlja u kojoj samo bivši rade pomutnju ) pokazao nam je put. Naime, njegova moguća kandidatura za gradonačelnika Zagreba mogla bi otjerati Andriju Hebranga iz glavnog grada kao izraz revolta prema poznatom vicmaheru. E sada bi mi kao narod samo trebali naći nekoga koga bi mogli kandidirati za premijera kako bi se i Hebrangovi kolege jednostavno odselili. Ali ne u neko mirnije mjesto unutar Hrvatske, nego bilo gdje van nje. Bilo bi to lijepo.

 

Google naš svevišnji

 

Kako pronaći tu osobu? Probajte preko Google-a. Naime, prema istraživanju objavljenom u Jutarnjem listu, Hrvati svoje zdravstvene tegobe pokušavaju riješiti uz pomoć Internet tražilice. Ako smo toliko sposobni da sami sebi određujemo dijagnoze, možda možemo koristeći Internet naći osobu ili osobe koje će ovu zemlju pomaknuti malo naprijed. Zamislite kroz par godina, sa dodatnim razvojem tehnike sva pitanja koja nas danas muče moći ćemo saznati preko google-a. Upišemo u tražilicu : ˝Odakle toliko love Ivi Sanaderu?˝, a Google nam izlista niz nepovezanih stranica uz napomenu  ˝Jeste li možda mislili HDZ?˝. Ili zabrinuti za budućnost zemlje upišemo : ˝Kuda ide Hrvatska?˝, a Google nam odgovara : ˝Jeste li možda mislili kuda idu divlje svinje?˝.

 

Danas se možda tome smijemo, ali često izgleda kako vladajući odluke donose konzultirajući se za Internet tražilicama. Pitanja o proračunu, izvozu, zaduživanju, pa čak i odabiru ministara možda su prije provedbe bila ubačena u Google.

Dakle, na kraju dana imamo sve sastojke. Spisak krajnje sumnjivih političara, brdo para, Google savjetnik i grobno mjesto. Sve što sada treba jest da se konačno pojavi netko tko će sve osobe sa tog spiska, uz pomoć ili bez Google-a smjestiti u političku penziju, prošlost ili grobnicu. Pitanje je gdje je ta osoba? Čekajte samo da utipkam u Google….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 17, 2010
Vidoviti Šeks

 

Svi lažemo! To je notorna činjenica. Svi, osim političara. Oni su konzervatori istine, svaka njihova riječ oličenje je poštenja, iskrenosti i nadasve morala. Tvrditi kako Polančec, Sanader, Šeks ili Jadranka Jaca Kosor lažu isto je kao da svih uvjeravate kako je Zemlja ravna ploča. I još jedna stvar, tko god kaže da laži ima na tisuće, a istina je samo jedna ne zna što priča, totalna je budala. Jer kako onda objasniti toliko različitih istina iz vladajuće stranke kojima smo obasuti u posljednje vrijeme i kako bilo kome od uvaženih aktera reći da laže, kada znamo da političari ne lažu?

 

27.09.2010. Damir Polančec kod javnog je bilježnika ovjerio izjavu u kojoj opisuje sastanak sa gosp. Vladimirom Šeksom. Nije doduše opisao gdje su se našli pa možemo zamisliti da je riječ o nekoj ćevabđinici u koju su obojica navratili prilično gladni. I baš negdje u trenutku kada su mu usta bila puna ćevapa, luka i malo kajmaka Šeks odluči prekinuti monolog plačipičke Polančeca i ukazati mu na taktiku kojom će zasigurno pobijediti sve protivnike, pa i hrvatsko sudstvo : ˝Uvali Sanadera˝. – Što god da te pitaju ti samo kaži da je to Sanader tražio od tebe. Pitaju li te zašto si na sastancima predsjedništva nosio plave bokserice, ti samo kaži da je Sanader to odredio u kućnom redu stranke i svi tvoji grijesi biti će oprani, uvjerljivim tonom bi ga uvjeravao veliki Šeks. Šeks koji, kako će se kasnije ispostaviti, ima i nadnaravne moći, nalik onima vidovitog Milana, pa može bez problema predvidjeti tko će od kojeg suca dobiti koliku kaznu. Pitam se gata li iz riže?

 

Tisuću je istina

 

Zanimljivo je promatrati istine različitih ljudi o istoj temi. Primjerice, Sanaderova istina o sudjelovanju Jadranke Kosor na svim važnijim sastancima Vlade, pa tako i na onom na kojem se raspravljalo o INI, u opreci sa istinom Jadranke Kosor koja uporno tvrdi da je ona u tim trenucima bila negdje drugdje i da je njena uloga u Vladi valjda bila da močom očisti pločice prije dolaska šefa. Naravno, obje istine su moguće. Jadranka Kosor je i sama, doduše ne na materinjem jeziku, potvrdila da može biti na dva mjesta istovremeno. Možda u takvom stanju birokacije nastupa amnezija i jadna premijerka je po pitanju INE ˝tabula rasa˝. Tim poremećajem mogao bi se objasniti i čuveni tajni sastanak premijerke i državnog neprijatelja broj jedan. Možda je jadnica samo željela znati što se zapravo dogodilo, možda joj je Polančec izradio slikovnicu pomoću koje će lakše shvatiti svoju upletenost u prodaju INE.

 

U cijelu priču treba uključiti još jednu vrlo bitnu istinu, a to je istina gosp. Nobila. Kako svatko ima svoju istinu, tako je ima i on. A njegova kaže da su svi upleteni u kriminal i da im iz govana jedva viri mali čuperak s glave. U takvoj situaciji njegov klijent izgleda poput vozača kamiona za pražnjenje septičke jame – dakle, u odnosu na govna, iznimni gospodin. Ne treba a priori odbacivati ni takvu istinu, iako su na nju automatski skočili svi prozvani jer, budimo realni, nitko ne voli biti govno – smrdi, nehigijensko je i svima se gadi.

 

Lažna bomba?

 

E sad, nakon toliko iznesenih istina nastupa problem tko će dokazati čija je istina ˝istinitija˝. Hoće li to biti navodno kompromitirani sudac Turudić ( koji je prema Polančecovoj istini produžena ruka Vladimira Šeksa ), nespretno sklepano istražno povjerenstvo Sabora, mediji ili netko potpuno deseti? Tko će izreći pravu istinu o čitavom slučaju i čijoj ćemo istini na kraju vjerovati? Pored toliko poštenjačina počeli smo sumnjati da postoji laž. A ako laž ne postoji odakle su i kako su se spomenuti akteri našli u ovako neugodnoj situaciji? Zaključak je da je istina zajebana stvar.

 

S nestrpljenjem isčekujem razriješenje neviđene zavrzlame. Kako sam predsjednik Josipović  kaže, Polančecovo pismo, u kojem izravno dovodi u pitanje izvršnu i zakonodavnu vlast, sigurno jest politička bomba. Naravno, bomba ne mora uvijek izazvati štete, može puknuti na nekom zabačenom, od Boga zaboravljenom mjestu da nitko za nju nit čuje, nit osjeti posljedice. Kakva će biti Polančecova bomba? Nadajmo se dovoljno jaka da konačno cijeli proces privede kraju pa da konačno saznamo tko je najveća poštenjačina od svih upletenih akcijskih junaka.

 

Od silne istine zavrtjelo mi se u glavi, i sve na što trenutno mogu misliti je ona pjesma ˝Sve je laž˝.



 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 20, 2010
Ne trese se ništa…

 

˝Ja neću raditi ništa˝ - šifra je zahvaljujući kojoj se danas dobiva dobro plaćeni posao u Hrvatskoj. Ili je to tako samo u Vladi, trebalo bi provjeriti. Koliko ste se puta zapitali kako su likovi iz bajke poput Ivana Šukera, Damira Milinovića, Gordana Jandrokovića, Božidara Kalmete i sličnih zasjeli u ministarske fotelje. Ne, ne radi se tu o političkoj podobnosti, o spremnosti da se klima glavom na svaku želju i odluku premijera/premijerke ili nekoj velikoj stručnosti zahvaljujući kojoj su dotične osobe zaslužile biti u Vladi. Ne, postupak je daleko kompliciraniji i teži.

 

U posljednje vrijeme sve se češće piše kako se Ivanu Šukeru trese stolica u HDZ-u jer je otvoreno priznao da nije radio posao za koji je bio zadužen. Svi su uvjereni kako je takvo ponašanje Jadranki Kosor neoprostivo i kako netko za to treba platiti glavom, ili u ovom slučaju stolicom. Promatrajući malo poteze istaknutih ministara možemo približno doći do ideje kako teče postupak imenovanja.

 

˝Mogu ja? Mogu ja?˝

 

2003., prvog dana nakon izborne pobjede, još pomalo mamurni od slavlja, sastali su se čelnici  HDZ-a. Glavnu je riječ, naravno vodio premijer Ivo Sanader.

- Ajde da ne duljimo, tko želi biti ministar financija? - bez slatkorječivih uvodnih riječi krene dr. Ivo.

- Ja ja, mogu ja? - prvi se javi Ivan Šuker. Naravno, premijer je morao znati zašto on sebe smatra sposobnim za tu funkciju.

- Pa, eto ja sam uvijek volio monopoly kao mali i mislim da znam dobro s novcem… Znate, uvijek sam pobjeđivao…

Objasnio mu je i kako je spreman činiti vrlo malo dobroga jer je to praksa koja već godinama uspjeva u političkom životu Hrvata i kako će što je moguće dulje držati narod u uvjerenju da je po pitanju financija sve pod kontrolom.

-  U redu, što ćeš onda ti točno raditi kad se sve zbroji i oduzme dragi moj Ivane? - pomalo zbunjeno upita Sanader.

- Ništa premijeru!

- Ok, primljen si! Idemo dalje! ( tako je i nastala parola za izbore ).

 

Postupak se ponavljao za svakog ministra. Eto primjerice Jandroković je obećao da nikada neće pročitati predpristupne pregovore Hrvatske sa EU, ministar zdravstva obećao je kako će za njegova mandata svi Hrvati poželjeti rađati izvan Hrvatske, a jedina stvar kojom će se on aktivno baviti vezano uz zdravsto je tjelovježba. Božidar Kalmeta svečano se zakleo da svoju poziciju neće napustiti bez obzira na sve što se u njegovu resoru bude događalo i bez obzira na praksu ostalih zemalja Europe, on nikada neće ponuditi svoju ostavku osim ako bude siguran da se ona neće prihvatiti. Jadranka Kosor je od Ive Sanadera dobila povjerenje krokodilskim suzama i obećanjem kako će uvijek biti točno iza njega kada kamere budu snimale.

 

A šta da radim?

 

Postupak imenovanja kod bivšeg premijera tekao je na takav način, a nakon što je svoju palicu predao vjernoj pozadinskoj stajačici Jadranki Kosor došlo je vrijeme da se preispitaju odluke jesu li odabrani ministri dobri i zašto, te mogu li ostati na toj poziciji i ubuduće.

- Drage kolege, sastali smo se danas ovdje da provjerimo koliko ste još 'unutra' i koliko ste spremni braniti ideale i ciljeve HDZ-a. Čeka nas teško vrijeme, biti ćemo izloženi kritikama zbog bijega premijera, tako da od vas očekujem ne sto, već sto pedeset posto zalaganja! Pa krenimo… Ivane, što ćeš ti raditi? - dramatično je započela svoju premijersku karijeru Jadranka Kosor.

- Ništa!

- Obećaješ?

- Pa što bih vas lagao premijerko, evo majke mi!

 

I tako je nakon obećanja svih članova stranke da neće raditi ništa i da može biti spokojna odlučila krenuti u svoj poklonjeni premijerski mandat. Međutim, javilo se pitanje prodaje INE i morala je oformiti tim koji će te pregovore voditi i zaključiti posao. Na žalost, nije mogla nikoga naći jer je u HDZ-u dana riječ svetinja, a svi su se zakleli kako neće raditi ništa.

- Jebiga ljudi, ne možemo tako. Ovdje netko treba nešto raditi, barem formalno. Damire, što se crveniš toliko? Ajde molim te preuzmi ti tu zadaću na sebe, to ti je čas posla…

I tako jadan Polančec prihvati posao koji je trebao biti gotov za tren oka i o njemu se više ne bi pričalo. Odabrala je premijerka i ostale članove tima među kojima je bio i naš ministar financija. Sa svakime je osobno razgovarala i tako se uvjerila da su sposobni obaviti zadaću koja se od njih traži.

- Ivane, ovo je dosta bitno pitanje, jesi spreman?

- Jesam, premijerko.

- Znaš što ti je raditi?

- Ništa!

- A što ćeš raditi na sastancima koje će Damir sazivati? Ipak je to INA…

- A to…. Ma neću ni dolazit… Kasnije samo potpišem i mirna Bosna, il Mađarska il…. Kome se to uopće prodaje?

 

Nema čuđenja…

 

Glupo je sada čuditi se odlukama koje su donešene ili biti bijesan na ministra Šukera. Pa on je samo radio ono što je obećao da će raditi – ništa! Jer kako onda inače objasniti tu silnu toleranciju koju odjedanput prema njemu posjeduje Jadranka Kosor. Ona ista Jadranka Kosor koja je tako lako iz stranke izbacila 'velike ribe' poput Ive Sanadera i Damira Polančeca. Priča kruži kako se Ivanu Šukeru trese stolica, a prava je istina da mu stolica nikada nije bila čvršća. Preostali članovi Vlade, dakle oni koji nisu izbačeni sada postaju jedna velika obitelj koja će se držati skupa i u dobru i u zlu, jer potone li jedan od njih potonuti će svi. Divno je vidjeti kako jedna osoba može produbiti veze među ljudima toliko da one postaju jače i od rodbinskih, krvnih veza. Sve je to učinio prodani Josip, ovaj Damir Polančec sa nekoliko rečenica.

 

Sreća u nesreći za potencijalno odgovorne članove HDZ-a jest što će im ta produbljena međusobna veza omogućiti istima da sagrade nasipe i brane protiv poplave ( kao što se uraganima daju imena, tako mi tu poplavu možemo nazvati Remetinec ) koja bi mogla navaliti već nakon Sanaderova svjedočenja. I ne bojim se ja da će ta brana puknuti i da će bujica laži, korupcije i prevare povući sve odgovorne, ja se nekako više bojim što će biti kada ta bujica prođe… Sa probijenom branom ili bez nje… Ali, o tome ćemo razmišljati nekom drugom prilikom.

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 14, 2010
25% + 1 = 26%

 

I eto nas, dugo i ( više ili manje ) toplo ljeto je iza nas, a duga i hladna zima pred nama. Što ima novoga u lijepoj nam domovini? Mnogi bi odmah pomislili, a od njih većina i izrekla, jednostavno : ˝Nema ništa novog, uvijek isto sranje, čak se ni pakovanje ne mijenja…˝, ali kao i većinom u takvim situacijama, većina je u krivu. Ovo ljeto je bilo nevjerojatno dobro i nakon takve briljantne sezone u kojoj nije manjkalo genijalnih poteza hrvatske Vlade, ne trebamo strahovati za daleku, a kamoli za blisku budućnost.

 

Ali, krenimo nekim redom. Kako to uvijek biva, vječito nezadovoljni hrvatski narod trebalo je umiriti dobrom turističkom sezonom koja nam iz godine u godinu predstavlja jedini spas i izlaz od potpunog raspada sistema. Da bi se što bolje pripremili i privukli što veći broj gostiju dragi nam glavešine i jedna mala bijela glavica iz Vlade odlučili su i sami krenuti u uslužnu djelatnost i tako poželjeti dragim gostima dobrodošlicu u Hrvatsku, zemlju kao stvorenu za odmor i trošenje svima nam dragih eurića ( to naravno i bez guze koju ne treba pržiti predugo ). Mala bijela glavica stala je na granični prijelaz i na tečnom engleskom poželjela dobrodošlicu našim susjedima Mađarima. I mnogi su se smijali premijerkinom engleskom, njenom izgovoru ili pak izmišljanju novih izraza kojima pokazuje svoju svemogućnost boravka na dva mjesta istovremeno, ne shvativši kako je upravo taj potez bio presudan da i ove ( uostalom kao i svake ) godine imamo rekordnu turističku sezonu u kojoj su nam svi glavni konkurenti daleko za petama. Naravno, radi se o rekordu kojeg je svečano i ponosno ˝objavio˝ jedan član HDZ-ove garniture, točnije ministar turizma Damir Bajs. Međutim, uzmemo li u obzir način na koji u HDZ-u računaju ( 25 % + 1 = 26% ), onda svakako treba vjerovati da se radi o još neviđenim rekordima.

 

Igrajmo se lovice…

 

Ljeto je obilježio i još jedan nenadmašno mudar rebalans proračuna Vlade kojom se niti u ova teška vremena za cijeli svijet neće dirati u plaće grbavih radnika i mirovine isluženih Hrvata u godinama. Mala zamjerka čitavoj toj priči jest ( i unaprijed se ispričavam svima što na to ukazujem kao jedan od onih vječitih prokletih nezadovoljnika koji ovoj fenomenalnoj Vladi nikada ne daju podršku ) to što će nam svima ovu zimu poskupjeti struja, benzin, cigarete, voda, osnovne namirnice i tko zna što još. Naravno, bitno je da nisu skinuli svakome dvjesto kuna od plaće, jer sve navedene potrepštine ( a neke od njih su dio svakodnevnice ) kupuju se upravo tom magično sačuvanom plaćom i mirovinom koje neće rasti, već će se samo još brže topiti.

 

Kad smo već kod benzina, treba biti realan i donekle i podržati sva ta poskupljenja koja nam dolaze iz INA-e jer koliko se frke oko njih diglo, dobro da nisu sve pumpe zatvorili i proglasili kolektivni štrajk glađu, počevši od Polančeca, pa sve do običnih radnika koji toče benzin na pumpama. A što je najgore, to je tek početak. Tek sada počinje igra lovice u kojoj prvo Polančec takne Kosoricu, pa onda ona lovi, a kako je ona brza, u tren oka uhvati Šukera, pa je on ˝lovac˝ i tako sve u krug dok se konačno oni koji promatraju ne umore od silne trke i vrtnje u krug i ne odustanu od cijelog  ˝deala˝. Srećom, ima jedna osoba koja se u toj čitavoj priči neće nimalo umoriti promatrajući nervoznu i neorganiziranu igru lovice glavnih nam aktera ˝afere INA˝…. Zasigurno ste već pogodili o kojoj se osobi radi i svima vam je pao kamen sa srca kada ste saznali da nam voljeni bivši premijer ( koji nije pobjegao nego, nemogavši ga spasiti, dostojanstveno napustio brod vrlo vjerojatno samo zato što su mu vesla ostala kod kuće ) dr. Ivo Sanader neće dobiti glavobolju od već spomenute hektične igre.

 

Za dobro zdravlje jedite pokvareno meso…

 

Ali, nemojmo samo o ružnim temama. Bilo je i prelijepih sunčanih dana ove sezone, kada je ˝pucalo sunce i iz neba i iz zemlje˝, kada su dragi nam gosti uživali u čistom i predivnom Jadranskom moru, a ugraditelji klima-uređaja imali pune ruke posla. Ali, kako to većinom biva, i u tom silnom suncu ima nešto negativno – što ako zaboravite staviti meso u hladnjak i vratite se kući, a ono je već toliko smrdljivo da biste jednim kotletom mogli otrovati omanje hrvatsko selo? Srećom i na to vječno pitanje nas običnih smrtnika polako dobijamo odgovor. Meso vam se pokvarilo? Ne očajavajte, vrlo je velika mogućnost da je ono bilo pokvareno već 10 puta prije no što je došlo do vas, ali ako vam to nije dosta slobodno ga zamrznite i odmrznite par puta. Ni tada niste zadovoljni, vaši kotleti i dalje izgledaju poput oguljene kokoške s kožnom bolesti? Postoji riješenje i za to; svaki kotlet ( kao i gotovo svaki komad mesa ) može  postati mljeveno mesto. Puknete malo začina; et voilà! Vaše je meso upotrebljivo.

 

Naravno, da su ovakve priče samo izmišljotine novinara i kojekakvih neuspješnih mesara koji se na taj način žele osvetiti bivšim poslodavcima, dobaljvačima, možda čak i državi. Pa ljudi moji, pogledajte nam ministra Čobankovića! Pa njemu se dnevna prehrana sastoji od 70 – 80% što suhomesnatih, što ˝mokromesnatih˝ proizvoda i osjeća se savršeno. On će u budućnosti predstavljati prototip zdravog čovjeka. Novi hrvatski Zdravko Dren. Ne bih se čudio kada bi u skoroj budućnosti, da dokaže kvalitetu proizvoda koje dnevno samelje, u eteru onako masno i zdravo prdnuo i time rastjerao sve sumnje o nekvaliteti ili nedajbože pokvarenosti mesa koje se uvozi u Hrvatsku. Ako se brinete za smrad od spomenutog prdca, ne brinite, sve će to odnijeti najavljeni tsunami premijerke Jadranke Kosor.

 

Što preostaje?

 

A kada vam sve lađe potonu i kada pomislite da vam više nema spasa jer život postaje sve teži i teži, krediti dolaze na naplatu svaki mjesec, a posao nije siguran. Kada shvatite da vas vode ljudi kojima je najvažniji i jedini interes onaj vlastiti, postoji još jedna slamka spasa, još jedna osoba koja vam može vratiti vjeru u ljude, sustav, budućnost, pa u konačnici i u Boga. A to je nekako najpopularniji velečasni u Hrvata  – velečasni Zlatko Sudac. Podijelio je javnost. ˝Velike˝ ličnosti to uvijek i rade. Jedni ga obožavaju, drugi ga ismijavaju i oštro kritiziraju, a treće boli briga za njega. E sada, ako ste u prvoj skupini, onda možete i vjerovati da će vam on ili njegove riječi i djela pomoći. Postoji čak i tu mali problem. Naime, velečasni Sudac u najnovijem istupu tvrdi kako ga već deset godina sustavno truju i kako priprema tužbu protiv odgovornih. Postoji nekoliko mogućih uzroka toj izjavi. Možda najzanimljiviji su utjecaj Gabriele Spanic koju je trovala njena kućna pomoćnica, ili pak mogućnost da je zbilja deset godina sustavno trovan. S obzirom na posljednje napise o kvaliteti mesa pitam se sprema li on tužbu protiv mesnih prerađivača? Bilo kako bilo, pripremite se za dugu, tešku, a vrlo vjerojatno i ledenu zimu….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 2, 2010

I ja bi Facebook…

 

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

 

Vjerujem da je Jadre shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status : ˝Zapela sam u liftu, počnite bez mene…˝. U roku od par minuta isti bi status ˝lajkali˝ Bebić, Šeks, Milinović i ostali vjerni puleni koji bi jedva dočekali takvu situaciju u kojoj bi možda i oni mogli doći do riječi. Tek bi se nakon kojih stotinjak like-ova javio zabrinuti i pomalo Pahor sa komentarom ˝Mala, če je vse v redu?˝. Ona bi odgovorila kako je dobro i kako očekuje lijepu večeru da se smiri. Borutić bi se bacio na kuhanje, a nacija odahnula nakon saznanja da je premijerka sasvim dobro.

 

Mani se Google Translate-a…

 

Zamislite samo koliko bi joj bilo lakše obavljati teške poslove koje kao premijerka mora obavljati da ima svoj profil. Imala bi zasigurno par tisuća ˝prijatelja˝ među kojima bi bili stručnjaci svake vrste. Kada god joj nešto ne bi bilo jasno mogla bi se obratiti njima. ˝Zaj…. sam nešto u Power Pointu koji nas sada prikazuje kao sposobne vladajuće. Kako da to promjenim?˝ -  i odmah bi dobila savjet svojih vjernih birača, prijatelja ili slučajnih ˝prolaznika˝. Čitava frka oko informatičke nesposobnosti vladajuće garniture bila bi spriječena i nitko tome ne bi pridavao niti trunčicu pažnje.

 

Kada bi odlazila u SAD susresti se sa Obamom ili možda čak u Veliku Britaniju na čaj sa kraljicom mogla bi uvježbati što reći. Nekoliko dana prije puta mogla bi se konzultirati kako će što izgovoriti i reći. ˝Za tri dana putujem u Veliku Britaniju kako bih prisustvovala čajanci sa kraljicom. Razmišljala sam joj predstaviti se na slijedeći način : ˝Srdačan pozdrav kraljice. Ja sam Jadranka Kosor i dolazim iz Hrvatske. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i nadam se da ćete i Vi posjetiti našu zemlju uskoro.˝ Naravno, čitava armija mladih HDZ-a poduprijela bi je u toj nakani sve dok se ne bi javio jedan infiltrirani HNS-ovac koji bi je upitao kako to misli reći na engleski. I uskoro bi dobio odgovor kroz novi status. ˝Mnogi si uzimaju za pravo osporavati moje znanje engleskog jezika. Pa eto svim skepticima dokaza kako su potpuno u krivu. Bez problema vam svima mogu napisati kako ću pozdraviti kraljicu : ˝Best regards queens. I am Kosor and come from the Croatian. Exceptional is my great honor to be here today and I hope you'll visit our country soon.˝ Gotovo dva sata ne bi bilo nikakvog komentara na ovaj status. I baš kad bi se premijerka zapitala zašto je tome tako stigla bi joj nova notifikacija. ˝Nenad Stazić je komentirao tvoj status.˝ Sva ushićena pohitala bi vidjeti dokaz svoje tvrdnje kako zna engleski kad ono… ˝Poštovana premijerko, preporučio bih Vam angažiranje profesionalnog prevodioca, što Google Translate svakako nije…˝ I tako bi izbjegli još jednu međunarodnu blamažu. Tko kaže da HDZ i SDP ne mogu surađivati.

 

˝Kud Jadranka tud i ja…˝

 

Još jedna velika pogodnost je ta što kada nešto krivo napiše ili objavi uvijek može opravdati hakiranjem vlastitog profila. Ona je kao visoka državna dužnosnica konstantno pod napadima kojekakvih hakera iz čitave Hrvatske i svijeta i kada bi se na njenom profilu pojavio status : ˝Nove mjere spasiti će hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝ uvijek bi mogla reći kako je taj status dijelo zlonamjernih hakera i kako je ona zapravo htjela napisati : ˝Nove mjere će možda spasiti hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝. Izostavljanje tog krucijalnog ˝možda˝ biti će krivica hakera ili možda čak i Marka Zuckerbergera koji je pogriješio u izradi Facebooka.

 

Na žalost, Jadranka Kosor sve više i više počinje nalikovati na svog predhodnika, i to ne samo prema boji kose. Ne preuzima odgovornost za gotovo niti jednu situaciju u zemlji koja je rezultat njene politike i politike užeg vodstva stranke, ne pridonosi poboljšanju životnih uvjeta, a pored svega, mit o borbi protiv korupcije i dalje nekako ostaje samo to – mit. Spektakularna uhićenja u HEP-u, HŽ-u i ostalim, prema svemu sudeći, korumpiranim poduzećima lagano padaju u zaborav, a mnogi koji su u tim radnjama sudjelovali dobivaju milijunske odštete koje svi mi plaćamo. Damir Polančec, žrtveno janje vodstva HDZ-a sve manje i manje šuti, a sve više i više otvoreno optužuje aktualnu premijerku. Čak je i novi modni dodatak, majica sa natpisom : ˝Kud´ Jadranka, tud´ i ja i kud´ ja, tud´ i Jadranka˝, pokazatelj što Polančec misli o sadašnjoj premijerki i gdje je vidi u skoroj budućnosti.

 

I mene hvata tjeskoba kad vidim tko nas vodi…

 

I dok se suočava sa kojekakvim optužbama od strane Damira Polančeca, sindikata i ostalih, premijerka je odlučila otići u poplavljenu Slavoniju kako bi svima obznanila da se osjeća tjeskobno kada vidi ljude u strahu. Međutim, brzo se pribrala i obznanila kako će Vlada zasigurno pomoći, te kao da je već počela predizbornu kampanju u kojoj je glavni lik ONA, dodala kako ˝postoji i mogućnost intervencije kroz saborsku pričuvu o kojoj ja odlučujem˝, tako dodatno pokazujući kako ima veliko srce i dubok džep kada se radi o novcima nas građana. Vjerujem kako je ovim riječima umirila ljude koji su izgubili svoje kuće i imanja, jer nije mala stvar što se premijerka zbog njih osjeća tjeskobno, i što će im zato udijeliti mrvice iz državnog proračuna.

 

Sreća je naša što imamo tako sposobnu oporbu koja premijerku koja je čitavu zemlju dovela u stanje poplave jače nego ono u Slavonskom Brodu, i dalje tetoši i miluje po maloj sijedoj glavici valjda očekujući da premijerka izvrši neku vrstu harakirija kako oni ne bi morali prljati ruke. Da se vratimo malo na priču o Facebook profilima i u nju ubacimo Zorana Milanovića koji bi mogao stalno ponavljati statuse tipa : ˝Evo prođe još jedan dan u kojem mi kao vodeća oporbena stranka nismo napravili ništa da srušimo HDZ i Jadranku Kosor. Like ako mislite da smo nesposobne pičkice…˝ Ja bih prvi ˝lajkao˝.

 

Poslije svijetla dolazi tama…

 

Sreća je kako vladajućih, tako i oporbenih što se bliži ( nadajmo se ) dugo i toplo ljeto kada je nezadovoljstvo građana ipak nešto manje, valjda zbog žege koja im onemogućava bistro razmišljanje. Međutim, kao što nakon tame dolazi svijetlo, tako se događa i suprotno. I kada nemile vrućine popuste, kada se više ne budete kupali, kada ulice više ne budu krasile djevojke u ljetnim haljinama ili se ispijali fancy koktelčići  na kojekakvim plažama, opet ćete se sudariti sa surovom realnošću koja kaže da smo u govnima iz kojih je trenutno vrlo malo izlaza, a budemo li čekali još neko vrijeme više ih uopće neće biti.

 

Tek kada se na Facebook profilima i u političkoj praksi bude nalazila rečenica koja kaže : ˝Narod nas je birao i naša je dužnost raditi prema njihovoj volji i zahtjevima˝ moći ćemo se nadati boljem sutra, a do tada dobro pogledajte pojedinačno svaku osobu u hrvatskoj politici, malo je progooglajte i sjetite se u kakvim su sve pričama i aferama spominjani, a nikada procesuirani ili barem politički kažnjeni. Kada završite sa tom zanimljivom pretragom za koju će vam trebati jako puno vremena ( uvjeriti ćete se i sami pokušate li ), možete malo sjesti i razmisliti želite li promjenu ili vam zbilja odgovara sve onako kako je u ovom trenutku.

 

Do tog saznanja vas srdačno pozdravljam i želim vam ugodno i toplo ljeto….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 20, 2010

Žuto obojana politika…

 

˝Nives Celzijus: Padam na pičkaste muške frizurice˝, ˝Ava Karabatić se s Farme otišla javiti sucu: Nisam neodgovorna osoba˝, ˝Presretni Ante i Simona Gotovac i službeno se razveli˝, samo su neki od naslova koje svakodnevno čitamo i čudom se čudimo kako pojedini ljudi mogu zbilja biti takvi i kako su takve vijesti najčitanije vijesti. Zgražamo se nad žutilom, osuđujemo sve u njemu, ali ga opet pratimo i dajemo svoj nemali poticaj da ono cvjeta.

 

A što je sa politikom? Nije li i politika postala žuta? Raspravljamo o stražnjicama, ljubavnim vezama premijerke, mukotrpnom putu barba Luke iz Japana, prepucavanjima u i izvan Sabora, spektakularnim uhićenjima. Od svega smo stvorili jednu veliku priču, spektakl. Za razliku od Simone Gotovac ili Ave Karabatić, politika je ipak nešto ozbiljnija ( ili bi barem trebala biti ) i promatranje na nju kao na još jedan spektakl kojim ćemo hraniti vlastiti ego nije najbolje riješenje.

 

Spektakl iz udobne fotelje….

 

Spektakl se uobičajeno prati iz ugodnog naslonjača, kratko prokomentira i nastavlja sa svojim životom. Nives Celzijus zasigurno ne kroji moj ili vaš život i možemo si dozvoliti da nakon što smo je odgledali na televiziji ili pročitali neki članak o njoj koji graniči sa zdravim razumom, nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer u konačnici, što je ona za nas? Odgovorite si sami na to pitanje.

 

Sa politikom je situacija kudikamo drugačija. Na članke i televizijske priloge koji govore o našim političarima i njihovim potezima, a koji jednako tako vrlo često graniče sa zdravim razumom, ne možemo gledati kao na Nives Celzijus. Politika kroji naše živote, htjeli vi to priznati ili ne. Sutra kada se probudite i krenete na posao, po putu ćete možda stati natankati gorivo – to je politika. Kupiti ćete kruh i mlijeko – to je politika. Raditi ćete minimalno 8 sati – politika. Vratiti ćete se kući, pogledati poštu i vidjeti da imate desetak računa za platiti – politika. Ući ćete u kuću, pozdraviti ženu/muža i jedno dijete jer jednostavno ne znate kako uzdržavati i drugo – politika. Upaliti ćete televizor, pogledati splačine na našem programu i na kraju mjeseca za taj ˝užitak˝ platiti 80 kn – politika.

 

Politika nikad ne spava!

 

Shvatili ste poantu, je li tako? Ali ne, mi na politiku gledamo kao na još jedan trač sa kojim se treba dopro sprdati, možda se na nekoga iz tog trača privremeno ljutiti i onda se okrenuti na drugu stranu i zaspati. Ali taj trač nas prati i u snu. Dok vi mirno spavate razmišljajući kako su blesavi i šašavi onaj Bebić i Linić, politika će raditi svoj posao umjesto vas. Podizati će vam cijenu komunalija, natjerati vas da radite duže od 8 sati kako bi prehranili obitelj, zabraniti će vam umjetnu oplodnju, podići cijene osnovnih namirnica, derati vas po džepu gdje i kako stigne, a plaću će vam ipak ostaviti jednaku, možda i manju, a možda će vas i otjerati sa posla.

 

U vašem spokojnom snu u kojem Nives mlati svojim sisama, a Jadranka pokriva tuđe stražnjice smetnuti ćete s uma mogućnost da Jadranka dođe i do vas sa tim pokrivačem i pokrije vas cijelog/lu jer će vam jednostavno biti bolje u mraku gdje možete potpuno ignorantski živjeti i dalje. A politika neće stati, ne brinite se. Ima puno onih kojima treba pokrivač. A kada se ustanete uvjeriti ćete sebe kako je to sve bio jedan čudan san i kako je realnost puno sličnija snu, a manje mojoj interpretaciji istoga.

 

Plati, samo plati…

 

Ujutro kad se probudite od silnih naslova i priča kojima svi otvoreno pljujemo po ovome ili onome iz svijeta politike ili showbizza, nećete primjetiti što se zapravo događa. A događa se to da imamo vladu koja ne zna kako zemlju izvući iz krize pa se vadi navodnim gospodarskim programom, koji je zapravo samo varijacija na temu spektakularnog antirecesijskog programa iz doba Ive Sanadera. Živi smo svjedoci kako je taj program izveo zemlju iz krize. Od silnih naslova u kojima razmišljamo o tome koji je broš premijerka okačila ili kako su Polančeca spektakularno  izveli specijalci iz kuće nećete primjetiti da se sprema novi zakon o HRT – u  prema kojem će pretplatu za briljantni program ( sarkazam, naravno ) plaćati svi koji su priključeni na HEP-ovu distributivnu mrežu.

 

I požaliti ćete se na ovu silnu nepravdu. Osnovati ćete tko zna koliko grupa na Facebooku protiveći se plaćanju pristojbe, u razgovoru sa prijateljima popljuvati ćete i premijerku i sve ministre i čitav Sabor. Pitati ćete se kako je to moguće i kuda ova zemlja ide. Ali onda ćete okrenuti posljednju stranicu novina i uvjeriti sebe kako imate dovoljno vlastitih problema da bi brinuli i o tuđim. To što će ti tuđi problemi sutra biti problemi vaše djece nije toliko bitno, jer treba živjeti za sada i u sadašnjosti. Malo je preteško gledati u budućnost dalju od 5 minuta. Takva je politika vođena u Hrvatskoj proteklih 20 godina ( bez iznimke i ona kratkotrajna SDP – ova ) – riješavajmo probleme koji će se vidjeti u roku od 5 minuta, a nakon toga ćemo vidjeti šta i kako dalje. Gdje nas je dovela takva politika? Vidite i sami….

 

I sad kada sve zbrojim i oduzmem pitam se je li razlog zbog kojeg ne shvaćamo politiku ( politikom smatram onih stotinjak glavešina u Saboru ) ozbiljno zato što smo od nje napravili spektakl i ˝žutu vijest˝ ili možda ne shvaćamo sami sebe ozbiljno? Ako se sami ne shvaćamo ozbiljno, kako je moguće da nas netko drugi tako percipira?

 

Hoćemo li se već jednom pobuniti i artikulirano reći što mislimo ili se naša politika svodi na to da čak nemamo niti konkretnog lajanja, a kamoli ugriza?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 13, 2010

Koji su razlozi premijerkine panike?

 

Da mi je netko prije desetak dana rekao kako će glavna tema u medijima i najveća preokupacija vladajućih postati jedna obična guzica ( uz svo dužno poštovanje prema vlasnici iste ) rekao bih mu/joj da je lud/a. Naravno, nije bio prvi put da sam pogriješio u prognozama ( zato sam i prestao ići u kladionicu ) i danas već treći – četvrti dan za redom mi razmišljamo je li dobro turiste pozivati stražnjicom ili ih je možda bolje privući  reklamom u kojoj će, bez sporne scene, o Hrvatskoj saznati da ima puno slane vode, čistu prirodu i brdo alkohola na raspolaganju. Međutim, vrla nam premijerka digla je glas protiv spota smatrajući pojavljivanje, nadam se potpuno prirodne, stražnjice seksizmom.

 

Njena reakcija moguća je zbog nekoliko razloga. Naravno, tu je ljubomora. Jer vrla nam premijerka uz sav trud i broševe i torbice koje ostavlja po podu i kompletiće ne može se mjeriti sa takvom stražnjicom. Međutim, mislim da ljubomoru možemo isključiti kao glavni razlog ( možda jedan od sporednih ). Drugi bi razlog mogao biti taj što će turisti taj spot zbilja vidjeti kao seksistički, djeca će se uplašiti kada vide jednu prekrasnu stražnjicu jer je uživo u Hrvatskoj nikada nisu vidjeli, pa će ih roditelji, koji su inače ljetovali u nudističkom kampu, ove godine pokrivati plahtama, kao što je to radio Micahel Jackson, kako bi ih zaštitili od tih strašnih prizora ( srećom, mene moji više ne mogu pokrivati, pa ću uživati u ˝čarima˝ Hrvatske ). Kako bi se barem malo umilila šokiranim turistima naša će im draga premijerka za utjehu potpuno besplatno ustupiti slike svog najnabijenijeg ministra, ponosnog vlasnika najboljeg političkog torza. Djeca će se primiriti jer nakon stravične stražnjice dolazi melem na ranu u vidu Milinovićevih mišića. Na žalost, ne možemo se u potpunosti složiti niti sa ovom tvrdnjom jer priznajte, djeluje potpuno besmisleno, zar ne?

 

Zaboravili ste na neke malo važnije teme?

 

A sad, pazite ovo. Objava registra branitelja! Sjećate li se te teme? U mjesec dana novih 1033 nezaposlenih! Guverner Hrvatske narodne banke Rohatinski ( inače, ako ste slučajno zaboravili, dobitnik nagrade za najboljeg guvernera svijeta u 2008. godini ) ukazuje na to kako među vladajućima nema niti snage niti motiva za prijeko potrebne promjene. Međutim, danas čak niti brojka nezaposlenih ili nezadovoljstva radnika 3. maja ( o čijem je prosvjedu bilo jako malo riječi, iako je bio jako dobro organiziran i za naše prilike masovan ) ili upozorenje guvernera da smo bliži bankrotu nego bilo kakvom prosperitetu potpuno je nebitno. Nama je važna guzica. A kada interes za nju pomalo splasne pobrine se jedna ne tako atraktivna koja će platiti smješnu kaznu za pušenje na javnom mjestu, unatoč zabrani. Tu dolazimo do trećeg razloga, jedinog logičnog – odvraćanje mišljenja od bitnih tema. Uspjelo je stotinu puta do sada, pa zašto ne bi ponovno, zar ne?

 

Prava istina je ta da Jadranka Kosor, u suradnji sa svojim vrijednim i uvijek vjernim ministrima polako gubi tlo pod nogama. Ogromna popularnost koju je imala na početku svog mandata prije devet mjeseci ( ili da pojasnimo na premijerkninom engleskom, ona je ˝najn mans prajm minister˝ ) polako nestaje. Ne pomaže joj ni trakavica oko tog spornog stana, ne pomaže joj ni broj nezaposlenih ( ni, koliko god to smješno zvučalo, Severinino mišljenje), ne pomaže joj niti potpuno nestajanje Ive Sanadera jer je više ne mogu uspoređivati sa njim i zaključiti kako smo dobili manje zlo. Ne ide Jadranki Kosor puno toga, ali ono što mene brine jest činjenica da ne ide ni nama najbolje. Da su sutra izbori i da morate odabrati nekoga da nas vodi i pokrene te toliko potrebne reforme za kojima vapi i guverner Rohatinski, koga biste izabrali?

 

A gdje je nestao Zoki?

 

Kada ste posljednji put vidjeli predsjednika najjače oporbene stranke Zorana Milanovića? Taj čovjek kao da je propao u zemlju. Možda je Jadranki Kosor stražnjica iz spota predstavljala problem jer se Milanović sakrio tamo negdje u pozadini brinući se da se ne prži predugo. Ako je tome tako, ispričavam se predsjedniku SDP-a. Međutim, ako razlog njegovog izbivanja nije čuvanje najpopularnije hrvatske pozadine, onda ne bi bilo loše kada bi on svoju dovukao u Sabor ili u medije kako bi pojasnio ljudima kakvu on ( dakle, njegova stranka ) ima viziju Hrvatske i odakle mu pravo uopće nadati se pobjedi?

 

Zasljepljeni stražnjicom ne primjećujemo niti to da je najglasniji član oporbe ( Slavko Linić ) jednako ˝sumnjiva˝ ( ako ne i više ) osoba od većine vladajućih kojima se redovito pripisuju nove afere, a na njegove verbalne izljeve ne treba trošiti previše riječi. Iako podržavam žestoku raspravu, vjerujem kako u nekim izjavama pretjeruje te stalnim napadima i kontranapadima ne obrazlaže apsolutno niti jednu primjedbu ili čak optužbu koju mu serviraju mediji. Podsjeća me na retoriku HDZ-a. Kada ne znaš odgovor pljuj po svemu i svačemu, možda nešto i pogodiš.

 

Jeleno, spasiteljice premijerki!

 

Zanimljivo je kako su nakon koktela od registra branitelja, turističke guze i Čobankovićevog pušenja u zaborav pali i ˝grijesi˝ još jednog vrlog nam ministra Kalmete. Priče o njegovoj političkoj odgovornosti više nisu bitne povrh cigara na guzi. Milinovićevi mišići bitniji su u ovom trenutku od tko zna kolikog broja nezadovoljnih obitelji koji zbog ˝njegovog zakona˝ ne mogu osnovati obitelj, ili barem ne u Hrvatskoj. Jelena Glišić ( vlasnica pozadine ) svojom je pojavom uspjela svih skrenuti sa pravog puta, pa tako niti ministar Šuker više nije na meti medija zbog sumnjive politike koju vodi u svom resoru ( sudeći prema izjavama vodećih ekonomista i guvernera ), uspjeli smo zaboraviti i na Biancu Matković, koja je smijenjena sa mjesta ministrice i postavljena na novi položaj gdje će joj društvo praviti i  njeni dosadašnji vjerni suradnici.

 

Jadranka Kosor nije zapravo zaprepaštena spotom ili zgrožena pojavom stražnjice. Siguran sam da negdje u sobi na zidu nasuprot kreveta ima poster Jelene Glišić u prirodnoj veličini i svaku večer prije spavanja klekne pred nju, prekriži se i zahvali Bogu i njenim roditeljima što je došla na svijet kako bi je u najtežim trenutcima uspjela spasiti od zajedljivih novinara i totalno dosadnog, uvijek nezadovoljnog naroda. Ne bih se čudio da uskoro u središnjem Dnevniku ispod lika i djela premijerke osvane malo drugačije ime Jadranka Jelena Kosor, kao mali znak pažnje i zahvalnica za sve što je ta djevojka za nju učinila.

 

Je li moguće da mi danas zaista ne vidimo govna od guzice?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

P.S.

U međuvremenu se pojavila premijerki prihvatljiva verzija spota, pa pogledajte ;))

 



 

 

crazy_alen @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010

Čudni ljudi…

 

Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.

 

Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.

 

Prosječni :

 

Tko su oni koji potonu u prosječnost = zaborav? To su oni koji su izgradili čvrste stavove u životu, čije ideje ne mogu pokolebati niti raznorazni političari, tajkuni ili kakvi drugi moćnici. Međutim, njihov je problem što su dovoljno jaki svoja uvjerenja braniti za sebe same i ne dopustiti nikome da ih mijenja, ali preslabi da bi svoja ( vrlo često ispravna ) uvjerenja podijelili sa svijetom i prometnuli se u svojevrsnog lidera. Njih ćete možda vidjeti još koji put na ulici, pročitati neki njihov komentar, ali oni će biti potpuno nevažni. I neće proći dugo vremena dok to i sami shvate i potpuno nestanu iz javnosti i svojevrsne tvorbe javnog mnijenja…

 

Kameleoni :

 

Tko su oni koji ostanu na ˝sceni˝? To su oni ljudi koji su svoje stavove iz početka gradili tako da oni uvijek i u svakom segmentu budu podložni promjenama. To su svojevrsni kameleoni koji mijenjaju boju kože ( tj. uvjerenja ) ovisno o boji okoline. Takvi ljudi su zapravo sve svoje nezadovoljstvo sistemom i svoje protivljenje istom izražavali promatrajući svijet isključivo iz vlastite perspektive. Kakva je ta perspektiva? Vrlo jednostavna misao vodi takve ljude – biti ću najveći trn u oku svakome od koga bih sutra mogao/la imati koristi. Povući ću veliki broj ljudi za sobom kako bi moj plan dobio na težini. A sutra, kada se karte budu preslagivale, doći će i moje vrijeme u kojem će se oni kojima sam bio trn u oku boriti da me imaju u svojim redovima. A onda počinje aukcija – tko nudi više, njegov/a sam. Žalosno je to što takvi ljudi ostaju dugo na ˝sceni˝ i vrlo često određuju sudbine drugih ljudi. Realno, ova skupina ljudi je možda i najgora i najpogubnija za svako društvo. Društvo bez ideala i čvrstih realnih stavova nema blistavu budućnost, a kako bi i moglo imati?

 

Pajaci :

 

I treća je skupina onih koji svoj prvobitno zacrtani put ne mijenjaju i na uštrb svega nastavljaju do kraja. Oni ( u velikom broju slučajeva ) točno detektiraju probleme koji muče narod i vrlo često nude i riješenje. Oni su nepotkupljivi i nepokolebljivi. Ali što se s njima događa? Ili izgore u želji bez pretjerano vidljivih posljedica na vlastitoj reputaciji ili ponosu, ili jednostavno bivaju proglašeni pajacima. Zašto pajaci? Zato što se većina izgubi u prve dvije skupine, tako da u ovoj ostane premalo ljudi. I zato oni najčešće nastupaju sami bez prave podrške i shvaćanja. A drugi, umjesto da takve ljude uzdižu, oni ih pokapaju i smatraju budalama.

 

Kako dalje?

 

I to je zapravo brutalna realnost našeg društva. Uzdizanje ili puko toleriranje ˝krivih˝ ljudi, a pokapanje ( metaforičko ) ˝pravih˝. Što je posljedica toga?

 

300 000 nezaposlenih, nikakva proizvodnja, još gori izvoz, nasilje na ulicama, mito, korupcija, ogroman vanjski dug i veliki broj drugih problema koje će svatko za sebe nabrojiti.

 

Kako to možemo riješiti? Oslanjati se na bilo koju od navedenih grupa ljudi izgleda da i nije poželjno. Prvom padate u zaborav, drugom se prodate, a trećom postanete pajac. Ali zašto ne stvoriti jednu četvrtu vrstu ljudi. Ili bolje reći skupinu ljudi.

 

Je li nemoguće organizirati se tako da se ˝iskoriste˝ usluge svih vrsta? Masovno koristiti prvu skupinu ljudi za ukazivanje na probleme i promicanje svojih ( ispravnih ) ideja, drugu skupinu naprosto iskoristiti kao što oni iskorištavaju druge da se za te ideje skupi prijeko potrebna politička, financijska ili pomoć bilo koje druge vrste koju oni mogu pružiti i treća da sve to nastavi gurati naprijed neovisno o bilo kome i o bilo čemu. Je li to zbilja toliko nemoguće ili je to samo stvar naše lijenosti i nedostatka ˝muda˝?

 

Očigledno je da nešto moramo mijenjati. Jasno je da okretanje glave od svih problema nije riješenje i ne može donijeti ništa dobro, ali dok god nastupamo kao pojedinci ( neovisno u koju skupinu spadamo ) osuđeni smo na, na žalost, ne pretjerano svijetlu budućnost. Ujediniti ideje, karaktere ljudi i uvjerenja dobar je pokazatelj puta kojim trebamo krenuti.

 

Samo zajedničkim planiranjem i traženjem riješenja nešto možemo postići.

 

Siguran sam da ćete u svakoj od ovih vrsta ljudi prepoznati nekoga sa ˝scene˝ ili čak i sebe same. Međutim, trebate shvatiti da ništa nije definitivno i od toga treba poći. Mijenjajmo sebe da sutra promijenimo svijet ( ili barem Hrvatsku, što bi nam, siguran sam, bilo veliko ostvarenje ). Promijenimo onu ne pretjerano svijetlu budućnost u nešto bolje jer niti jedan pokušaj mijenjanja stvari nije uzaludan i nikada nemojte odustati od svojih ideala samo zato što vam to neko vrijeme nameće. Vremena se mijenjaju, ali ideali ( oni pravi ) trebaju živjeti vječno…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.