Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
nedjelja, lipanj 19, 2011
Popularno je biti gay friendly

 

Zanimljivo je kako je danas popularno izjavljivati svoju podršku i simpatije prema homoseksualcima. Ne daj Bože danas što reći protiv njih. Zaštićeni su daleko više od čovječje ribice. Ugrožena vrsta? Zašto? Zato što ne mogu slobodno paradirati po gradovima javno iskazujući svoju seksualnost? Pa ne iskazuju je niti heteroseksualci. U čemu je problem? Oni su manjina? Možda i postoji razlog zašto su manjina. Teško mi je vjerovati da svi novootkriveni homofili uistinu i vjeruju ono što govore. Prihvatiti različitosti iznimno je teško, ali ako je nešto različito ne mora automatski biti dobro i normalno. Tesla je bio različit, neshvaćen, ali je iza sebe ostavio nasljeđe koje se vjerojatno nikada neće zaboraviti. On i slični njemu su 'pozitivno različiti'.

 

Homoseksualizam je različit od uvriježenog 'normalnog stanja'. Ali, mora li zbog toga automatski biti općeprihvaćen? I pedofilija je stanje različito od normalnog stanja. Tko bi od vas digao ruku i podržao pedofile da se izbore za svoja prava? I oni su ljudi, i oni nisu krivi što su pedofili. Tako su rođeni. Međutim, takve isprike ne pušimo kod pedofila. Pitam se zašto ih tako masovno pušimo po pitanju homoseksualizma? Vjerojatno zato što pušimo priče medija. Istih onih medija koji će vrlo rijetko ili gotovo nikada spomenuti neke od masovnih ubojica koji su bili homoseksualci ( Andrew Cunanan ( 5 žrtava ), Jeffrey Dahmer

( 17 žrtva ili pak John Wayne Gacy ( 33 žrtve ). Među domaćim medijima kao novootrkiveni pro – homoseksualni portal profilirao se Index.hr – isti onaj index kojim se vlasnik Matija Babić koristi za ispražnjavanje svoje netrepeljivosti prema Crkvi i seksualnim skandalima koji se događaju u Crkvi. Kao da namjerno zaboravlja da su ti skandali koji ga toliko muče većinom rezultat ne samo pedofilskih, već i homoseksualnih sklonosti monstruoznih svećenika. Nije li to malo licemjerno? Ah, jebiga, bitno da se čita. Stavovi ionako danas više nikoga ne zanimaju.

 

Steknuti poremećaj

 

Homoseksualizam, baš kao i pedofilija ili bilo koji drugi sličan poremećaj gotovo sigurno nije urođena mana. A sasvim sigurno nije ni prirodna. Zanemarimo li vjerska učenja i stavove koje većina toliko prezire, zastanimo na tren i sagledajmo situaciju sa nekog realnog aspekta. Sama činjenica da homoseksualci ne mogu imati djecu dovoljno govori o 'prirodnosti' takvog stanja. Čovjek je stvoren za reprodukciju, to je čitav smisao postojanja. Bez reprodukcije nema ni nas. Čista logika nalaže da je heteroseksualizam nešto normalno, a homoseksualizam nije. Činjenica da postoji veliki broj izliječenih homoseksualaca također ukazuje na veliku vjerojatnost da homoseksualizam treba tretirati kao poremećaj. A da ne spominjemo sve vrste bolesti kojima je homoseksualna populacija zbog svog seksualnog života kudikamo sklonija od heteroseksualne populacije.

 

Treba li osuđivati homoseksualce? Sasvim sigurno ne. Ali bi im na neki način trebalo pomoći. I to na način da sami shvate da im je potrebna pomoć. Homoseksualni aktivisti i sve vrste medija prave veliki pritisak na heteroseksualnu većinu uporno pokušavajući prikazati homoseksualizam kao nešto sasvim normalno, pozitivno i sto posto prirodno. Međutim, postavlja se pitanje čemu tolika potreba iskazivati nešto u što si sto posto siguran? Čemu potreba da netko prihvaća vaše stavove, vaš način života? Kada god sam u životu bio siguran u nešto, nikada mi nije bilo potrebno odobravanje okoline, a meni osobno pogotovo nije bilo potrebno moju okolinu bombardirati sa nečime u što sam uvjeren. Čemu da potreba? Je li to možda nesvjesni poziv upomoć kako bi se konačno netko našao i rekao ( ali na iznimno konstruktivan i nenasilan način ) koliko su zapravo u zabludi?

 

I Crkva je odgovorna

 

Skloni smo osuđivati Crkvu koja je protiv homoseksualizma, skloni smo osuđivati svakoga tko je protiv svake vrste različitosti. Splitski divljaci koji su kamenjem i razno raznim predmetima gađali Paradu ponosa i nisu toliko ludi. Da, njihov način je bio apsolutno pogrešan i idiotski. Međutim, tu se našla skupina ljudi koji vide da nešto ne ide prema planu, da se događa nešto što nema puno veze sa zdravim razumom i svoje je nezadovoljstvo odlučila iskazati. Žalosno je što svoje nezadovoljstvo i čuđenje nisu mogli artikulirati na suvisliji način, ali su odbili prihvatiti nešto samo zato što su im mediji ili nekoliko poznatih ličnosti rekli da bi to trebali prihvatiti.

 

Crkva, kao jedna od moćnijih i vodećih institucija u ovoj zemlji također snosi dio odgovornosti za splitske nemire ili točnije rečeno za neznanje prosvjednika da svoje nezadovoljstvo i neslaganje iskažu na drugačiji način. Već dugi niz godina nitko u našoj Crkvi nema dovoljno muda reći kako stvari stoje. O svim važnijim pitanjima Bozanić i ekipa se izjašnjavaju prilično mlako dozvoljavajući javnosti da sama shvaća što je 'pisac htio reći'. A dozvoljavanje svakoj individui da sama razmišlja što je pisac htio reći u ovakvim pitanjima redovito dovodi do neuspjeha. Strah Crkve da jasno iskaže svoja stajališta dovodi do nemira čiji akteri svoje nasilno ponašanje i idiotizam opravdavaju naukom Crkve. I to ne zato što im to u tom trenutku uistinu odgovara, nego zato što istinski vjeruju da im vjera nalaže da mlate homoseksualce. Sve je to posljedica nedovoljno hrabrosti u redovima Crkve, što zbog financijskih, što zbog kojekakvih drugih interesa, da kažu kako uistinu stvari stoje. Stav Crkve treba biti jasan i glasan. A hoće li vjernici slijediti taj stav ili ne, nije na Crkvi da brine. Kao što nije na Crkvi da predlaže 'zemaljske' zakone. Zna se što je 'Božji zakon' i možda je vrijeme da se i vjernici upoznaju sa njime i da crkvenjaci prestanu lutati po svim područjima. Odlučite što vam je bitnije – vjera ili novac.

 

Dakako, stav i mišljenje Crkve treba ostati samo to. Jer nametanje svojih stavova nekom drugome dovodi do agresije, gotovo jednake agresiji homoseksualaca prema heteroseksualcima, želeći uporno nametnuti svoje mišljenje kao jedino pravo. A kod nas ljudi još uvijek nisu dovoljno 'razvijeni' da bi na agresiju znali odgovoriti bilo kako drugačije nego isto tako agresijom. A to nije rješenje.

 

Živjelo pravo glasa

 

Poanta svega jest da bi trebali na trenutak zastati i razmisliti o svemu. Ok, homoseksualizam postoji i to se ne može izbjeći. On će postojati i ubuduće. Ali, samo zato što postoji nemojmo misliti kako je to super, sasvim normalno i prirodno. Postoji i AIDS, Downov sindrom, multipla skleroza i što ja znam što ne. Međutim, njihovo postojanje ne treba shvatiti kao nešto prirodno, svaka od tih bolesti jest svojevrsno odstupanje od normalnog i kao takvo bi trebalo biti i tretirano. Osuđivati nekoga zbog bolesti nikako i nikada ne treba, ali reći kako je sve normalno samo zato što postoji je ogromna greška.

 

Nemojmo se povoditi trendovima i savijati leđa pred vlastitim mišljenjem samo zato što je većina to odlučila napraviti. Sutra ćete se naći u gradu u kojem će narkomanija biti sasvim normalna stvar i većina će je prihvaćati kao nešto normalno i nimalo čudno. Hoćete li se i tada poviti pred većinskim mišljenjem ili na tren zastati, razmisliti i izreći svoje mišljenje koje će možda i naići na osudu većine, koji će vam možda donijeti i probleme. Ali to će uvijek ostati vaše mišljenje koje vam nitko neće moći oduzeti i koje vam nitko nije nametnuo.

 

Ne osuđujmo homoseksualce, ali nemojmo ih niti dizati na pijedestal. To rijetko tko zaslužuje. A i kada zasluži, to ne smije biti samo zbog trendovske seksualne orijentacije.

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 14, 2010
15 godina ili 15 dana?

 

Mijenjati mentalitet Hrvata – najveća  utopija novijeg doba. Kako izvesti neizvedivo? Aung San Suu Kyi oslobođena je nakon 15 godina kućnog pritvora koji joj je određen zato što se odbila odreći svojih ideala, zato što je odbila prestati vjerovati u nekadašnju Burmu, današnji Mianmar. Riskirala je 15 godina života samo kako bi zadržala svoje ideale, samo kako pod prisilom kojekakvih protivnika ne bi odustala od borbe za ono što je smatrala ispravnim. Ona je, ne želeći izdati samu sebe, nepovratno izgubila 15 godina života. Koliko bi nas danas bilo spremno izgubiti i 15 dana vlastitih života samo kako bi odlučno stali uz svoj stav, uz svoje ideale?

 

Mi čak i ne trebamo pričati o idealima. Ideali su naša utopija, ali mi kao društvo nemamo riješeno niz pitanja o kojima nitko i ne želi govoriti, o kojima nitko ne pokreće konkretnu raspravu. Pitanje eutanazije, homoseksualizma, nasilja među mladima, zlostavljanja u Crkvi, ili niz sličnih tema kod nas se pokreću samo onda kada bi to moglo biti medijski popularno. Eutanazija će se spominjati samo kada tamo netko u Italiji digne čitavu frku jer mu vlasti ne dozvoljavaju da umre dostojanstveno, o nasilju među mladima zanimljivo je raspravljati samo kada se događaju slučajevi poput onog Luke Ritza ili Aleksandra Abramova… Zlostavljanje u Crkvi bilo je popularno 15 dana dok je trajala hajka na biskupije poput irske u kojima je otkriveno zlostavljanje djece od strane svećenika. Međutim, što se događa kada priče postanu medijski dosadne? Što se događa nakon što protivnici 'Parade ponosa' demoliraju grad? One jednostavno nestanu i svi se vraćamo u svoj mali dio svemira u kojem nema mjesta za nasilnike, pedofile, prevarante ili homoseksualce.

 

Smijemo li imati mišljenje?

 

Postoji niz tabu tema o kojima svatko ima mišljenje, ali ono se u javnosti jednostavno mora poklapati sa mišljenjem većine.

A kako bi bilo kada bih ja, primjerice, rekao da mi smetaju homoseksualci kao takvi i da mi to njihovo nametanje vlastite seksualnosti predstavlja jednu od većih idiotarija koju sam u životu vidio. Kako bi bilo kada bih rekao da homoseksualizam smatram bolešću i kako smatram da kao što zaraženi sidom ili običnom prehladom ne paradiraju u čast svojoj bolesti, ne bi trebali niti oni. Bilo bi opasno. Bio bih etiketiran kao homofob, kao zagovaratelj nasilja ili još gore protivnik osnovnih ljudskih prava. Ali budimo realni, koliko danas ljudi ima za javnost benevolentno mišljenje o homoseksualcima samo zbog straha od potencijalne etikete koja će im biti prišivena usude li se slučajno misliti drugačije? Mario Gomez, nogometaš Bayerna poziva sve homoseksualce u nogometu da 'izađu iz ormara'. Koja je poanta toga? Zašto bih ja ili bilo tko drugi to trebao znati. Ja svoju (hetero)seksualnost držim 'u ormaru', zašto bi onda oni bili nešto drugačiji? Jer su posebni? Po čemu? Nisu ništa bolji niti gori od mene, zašto bi se onda isticali? Imam mišljenje o svemu, zašto bi mi onda bilo zabranjeno imati i o homoseksualcima?

 

Gdje usmjeriti frustraciju?

 

Zašto ja svoju frustraciju za ubojstvo Luke Ritza ne bih usmjerio prema institucijama koje su takvu tragediju dozvolile? Zašto smo svi tako usmjereni na rezultat, a zanemarujemo uzrok? Na žalost, u Vukovaru je poginuo dječak, žrtva naguravanja među vršnjacima, još jedan 'Luka Ritz' i bojim se da ćemo usmjeriti gnjev na počinitelje tog stravičnog čina, ali opet ćemo zaboraviti usmjeriti većinu gnjeva na sustav koji ubojice ne kažnjava i koji pogoduje nasilju. Zašto se nasilje u Crkvi ili automobilske nesreće izazvane od strane 'tatinih sinova' ne riješavaju do kraja? Zašto uvijek postoji neka granica iznad koje se ne može prijeći i iznad koje se više nitko ne usuđuje bilo što razmišljati, a kamoli reći?

 

Ovo su samo neka pitanja koja bi vas jednostavno trebala mučiti. Međutim, lako se može zaključiti kako mi danas funkcioniramo. Imaj mišljenje o svemu osim o onome što ti se može obiti o glavu, raspravljaj o svemu osim o onome što baš i nije opće prihvaćeno i ne razbijaj previše glavu o stvarima koje će netko drugi riješiti za tebe. I onda se čudimo što nam je loša Vlada.

 

Ja sam protiv isticanja nečije seksualnosti, zabranio bih sve 'Parade ponosa', dozvolio bih ljudima da sami odlučuju hoće li ili neće živjeti. Zovite me homofobom, nevjernikom ili đavoljim poslanikom, ali ja se svojeg mišljenja neću odreći. Spreman sam se boriti za svaku izgovorenu ili napisanu riječ, spreman sam stati iza nje, ali spreman sam i razmišljati o svemu. Pitanje je jeste li i vi ili vas ne muči ama baš ništa?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.