Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 8, 2011
Bliži se Božić. Vrijeme je darivanja. Svatko želi nešto posebno, netko će dobiti ispod bora, netko pored, netko u kuhinji. Sasvim je svejedno. Govorim o poklonima, ako ste na trenutak pomislili na nešto drugo, nisam kriv. E, pa u ovo divno vrijeme i mene je uhvatila želja da napišem pismo Djedu Mrazu. Nikad nisi star za te gluposti. Pa zato, evo pisma…

Dragi prijatelju Mraz ( ne Jason, nego Djed),

Javljam ti se ove godine prvi puta nakon mog djetinjstva. Nije bitno zašto ti se nisam javljao. Ovo nije ispovjed. Bitno je ono što želim reći ove godine.

Točno na Božić napuniti ću 24 godine. Nisam star, ali bogami nisam više niti dijete. U tih 24 godina vidio sam sve i ništa. Vidio sam divnih trenutaka, vidio sam očajnih trenutaka. Zavidim Severini jer ja nisam vidio grad bez ljudi, a pobjednici koji gube mi više i nisu toliko napeti – previše ih je. U sve ovo vrijeme shvatio sam da je život jednostavno prekratak. Ne vrijedi se zamarati budalama, ne vrijedi pridavati pažnju onima koji je ne zaslužuju. Shvatio sam da se prečesto nerviramo beznačajnim pizdarijama koje nas svakim danom sve više i više uništavaju i na kraju dana često imamo osjećaj kao da smo izašli iz ringa sa Cro Copom. I to još dok je žario i palio, sada možda i ne bi bili tako umorni.

Primjetio sam da je drastično porasla prodaja noževa. Mnogi se njima koriste kako bi ih zabili svojim 'prijateljima' u leđa. Volio bih da nam ove godine pokloniš neke noževe koji nisu toliko oštri. One fore ˝Što te ne slomi, ojača te˝ su totalno glupe. Zašto bi nas nešto uopće trebalo lomiti? Volio bih da pomogneš svima onima koji su taj nož u leđa primili da im rane što prije zarastu. Ovi naši doktori nisu ni za što. Samo zašiju površinu, a ono što je iznutra boli daleko duže. Neki se čak presele kod drugih doktora. U bijele prostorije gdje je uniforma divna bijela košulja gdje se ruke vežu na leđima. Volio bih istinski da središ te noževe. Samo tupi nož je dobar nož.

 

Nastavak na : Sutra.hr

crazy_alen @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 1, 2011
˝Nije loše vrijeme, loši su ljudi…˝ - kaže jedna izreka i, na žalost, nije daleko od istine. Naravno ne hodaju svijetom samo gnjide, ne radi svatko svakome iza leđa i nisu baš svi ljudi uistinu i toliko loši.

Ali, treba primjetiti kako je došlo vrijeme u kojem vlada oportunizam. Oportunizam kao takav često ne bira sredstva za ostvarenje cilja. Ugledate priliku i vrlo često je zgrabite prije nego što promislite kome bi ta prilika mogla naštetiti. Imam osjećaj kako je nestao pogled na neku  ˝širu sliku˝.

Nisu svi oportunisti loši ljudi. Uostalom iskorištavanje neke prilike ne mora biti nužno zlo. Problem je što se previše stvari počelo tretirati kao normalno samo zbog toga što su služile ostvarenju određenog cilja. Dok nekome ideš niz dlaku, plešeš kako on/ona pjeva, ili skokom obavljaš prije nego netko to okom zatraži, genijalan si. Svi te vole, maze, paze, cijene. Ti ćeš biti glavna faca u svakom društvu jer si upravo ti taj koji zna kako obaviti posao i koji zna kako služiti nekom višem cilju.

A viši ciljevi?

I da, glupo je reći da ti to ne bi trebalo laskati i da ne bi trebao uživati u tim trenucima. Međutim, dogodit će se da ti viši ciljevi koje si pomagao ostvarivati odstupaju miljama od tvojih ciljeva i prije nego što se okreneš shvaćaš da si u takvoj kolotečini da ćeš se zapravo teško izvući bez nekih većih potresa. Jer, da bi se vratio na put svojih ciljeva moraš napustiti ciljeve onih koji su te u određenom trenutku 'iskoristili'. I postoji velika mogućnost da ostaneš sam...

Zašto je tome tako? Teško je odgovoriti. Imam osjećaj kako je čitav sustav pomalo kriv, čitava sredina. Stvorila se nekakva atmosfera u kojoj je cool imati podanike. Misliti vlastitom glavom postaje iznimka, ne pretjerano cijenjena iznimka. Počnimo od politike i stupidnih poruka i slogana koje političari šalju, a narod se na njih loži kao da su posuti kerozinom. Politika je možda i najjači primjer podaništva. Par sumnjivih pastira šiša brdo bezglavih ovaca koje se s vremena na vrijeme probude, ali shvate da je lakše pustiti pastiru da ih šiša nego ga ritnuti nogama.

Svi šute...

Nastavimo preko fakultetskog obrazovanja ( a i čitav obrazovni sustav nije daleko od toga ) koji je koncipiran ( u većini slučajeva ) tako da jedan ili jedna priča, a ostali gledaju i šute. Zašto šute? Ne postoje uvjeti da netko priča. U dvorani u kojoj se nalazi sto i više studenata, teško je očekivati neku kvalitetnu interakciju pomoću koje će mladi ljudi izgraditi karakter i danas sutra postati nekakvi vođe. Možemo taj sistem preseliti i daleko prije fakultetskog obrazovanja. Već od vrtića postoji gotovo jednako tretiranje prema svima. Naravno, ne treba postojati diskriminacija. Ali vidljivi talenti u najmlađoj dobi pate zbog sustava koji ne omogućava dodatni rad na razvijanju njihovih talenata i kroz godine oni se stapaju sa masom i postaju samo još jedan u nizu podanika.

 

Spomenimo malo i radni odnos. Možda ne bi bilo loše to nazvati i radnim snošajem jer te je*e tko stigne, a ti kao bijedna ovca sjediš, šutiš i čekaš kraj mjeseca. I to je omogućio sistem, najvećim dijelom politika. Ne postoji nikakva sigurnost. Poslovi se sklapaju na određeno vrijeme, računi stižu na naplatu svaki mjesec i jednostavno je bolje biti ovca sa plaćom nego ovca koja doslovce pase travu. Ali, na žalost, čitav takav sistem dovodi do drugog problema. A to je potpuna neproduktivnost. Gazde ( većinom privatnici ) je*u radnike, ali zato radnici je*u gazde. Sve u nekakvim dozvoljenim granicama, ali sve nauštrb neproduktivnosti. Zato su za vrijeme radnog vremena krcati kafići, zato nam je izvoz nikakav, zato nam se zemlja raspada…

Nastavak na Sutra.hr

crazy_alen @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 27, 2011
Čudaci

 

Mi smo pomalo čudni. Vidimo teorije zavjere i gdje postoje i gdje ih nema. Skloni smo od muhe praviti slona, a kasnije od tog slona mamuta. I onda kada pogledamo u tog mamuta više i zaboravimo koja nam je to muha digla živce. To tako kod nas ide. Već godinama. Na pisanje ovog teksta nagnale su me neke priče koje čujem u svakodnevnom životu, kao i one koje se potenciraju u medijima. Gledam naše društvo i mislim si kako bi se dao napisati genijalan scenarij za film katastrofe. Pokupio bi sve Oscare.

 

Evo, posljednja u nizu 'mamutskih' priča katastrofe jest dolazak pape u Hrvatsku. Taj će užitak Hrvate koštati oko 30 000 000 kuna ili riječima trideset milijuna kuna. Nije to mala cifra. Meni osobno papa ne treba u životu, a kamoli u zemlji. Vjerujem da veliki broj građana razmišlja na isti način. Zašto bih onda ja plaćao njegov dolazak? Međutim, činjenica jest da niti ću ja, a niti itko drugi propasti zbog dolaska pape u Hrvatsku. Ovako će se potrošiti velika svota naših novaca u konkretan događaj. Taj će događaj velikom broju vjernika predstavljati nešto posebno, nešto za što vrijedi dati svaku kunu, nešto što se događa jednom u životu ( iako će pape dolaziti dok god bude bilo para i dogovora sa Crkvom ). Tko sam ja da se tome protivim. Taj bi novac jednako tako mogao biti potrošen u farbanje nekog zabijenog tunela ili u obnovu nepostojećih mostova, a da o tome ne bismo znali apsolutno ništa. Živjeli bismo bez tih novaca. Preživjet ćemo i s dolaskom pape. A ako će taj novac bar nekome pomoći da bude sretan ili sretna, jebeš 30 000 000. Nek im daju četrdeset da popiju nešto sa društvom. Možda bi bilo pametnije svu frustraciju i nezadovoljstvo dolaskom pape usmjeriti na ugovor sa Svetom stolicom koji nam godišnje izbija kudikamo veću svotu novaca iz džepova. Međutim, mi smo se bazirali na 'mamutskih' trideset milijuna jednokratno, a zaboravili muhu od stotine milijuna godišnje.

 

Mi smo najjači

 

Mi nećemo niti u Europsku Uniju. Oni su lopovi, stoka, prevaranti, rade protiv Hrvatske. Fuj Europa. Za jedan narod koji je bio 'potlačen' u svim dosadašnjim državnim tvorevinama kojih je bio član postali smo poprilično bahati. Postavljamo se kao da će nas Europa moliti da joj se pridružimo. Mi već odavno nemamo ničeg svojeg. Sve smo rasprodali. Kroz kratko vrijeme prodati ćemo i ono malo što je ostalo u našem vlasništvu. Europa će od nas imati sasvim dovoljno. Europska Unija će postojati sa ili bez Hrvatske. Hrvatska će bez Europske Unije biti što? Otok usred Europe? Jer mi smo toliko razvijeni i sami sebi dovoljni da nam ne trebaju otvorene granice, poticaji iz Europe i sudjelovanje u jednom od najjačih integracijskih procesa ikada. Mi smo Hrvati! Jebeš Europu. Nek nas mole. Možda ne bi bilo loše da sjednemo i shvatimo gdje nam je mjesto. Nikada ne treba podmetati leđa nikome, ali ne valja niti nastupati sa mačem prema svima. Pogotovo ako je taj mač od stakla i vrlo lako puca.

 

Jebeš Haag!

 

Presuda generalima jest uistinu stravična. Ali stravična je prvenstveno za njihove obitelji i njihove suborce. Za sve ostale to je samo prilika za izbacivanje frustracija. Svi smo poludili u trenutku presude. Ali pravo je pitanje zašto? Što nas je to toliko pogodilo i koliko će te presude uistinu izmjeniti naše živote. Naša histerija oko generala trajala je točno onoliko koliko je trajala medijska histerija oko tog pitanja. Kada se ona potpuno slegne, mi ćemo nastaviti sa svojim životima, a oni će sa svojim obiteljima i prijateljima provoditi godine i godine patnje zbog zločina koji vrlo vjerojatno nisu počinili. Presuda generalima još je jedna mamutska priča. Uzdigli smo priču u nebesa iskazujući svoje nezadovoljstvo i tobožnju međusobnu solidarnost. Ali, svi zaboravljamo da je glavni problem ona mala muha koja je još davno počela zujati, ali mi je uporno odbijamo slušati, već je poput dosadnog komarca konstantno ignoriramo. Pitanje branitelja nije nikako riješeno. Pitanje odgovornosti za rat nije riješeno. Pitanje samog digniteta osoba koje su branile i stvorile ovu zemlju je potpuno zanemareno. Bitno da smo svi izrekli svoje gađenje prema presudi. A što će se događati s onima koji su kako izravno, kako neizravno pogođeni tom presudom nije nam u ovom trenutku od krucijalne važnosti. Bitno je reći : Jebeš Haag! Sve ostalo će se valjda riješiti samo od sebe.

 

Pogledajmo se u ogledalo

 

Primjera ovakvih priča je bezbroj. Skloni smo preuveličavanju svega do neviđenih proporcija, a da zapravo prava istina ostane zaboravljena negdje u tom procesu, da pravi problem ostane neriješen. Nedostaje nam realnosti. Da smo malo više 'obdareni' njome sve bi bilo puno bolje. Na vlasti ne bi bili ovi pajaci koji su danas, problemi bi se riješavali u hodu, mi ne bi tražili opravdanje svojih grešaka u izmišljanju izumrlih životinja i sve bi sjedalo na mjesto samo od sebe. Kako vratiti realnost?

Možda da počnemo sa time da se pogledamo u ogledalo?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 6, 2011

One man army

Pazi ovo, ja sam prosječan Hrvat. Nisam bogat, nisam prosjak, nisam doktor, nisam bedak. Dakle, uspostavili smo neke granice. Nije mi toliko loše u ovoj zemlji. Imamo odličnu Vladu, imamo fenomenalne političare, gospodarstvo nam cvjeta… Ja ovako često serem….

Sudeći po Wikipediji, u dva najveća hrvatska grada ( Zagrebu i Splitu ), ima oko milijun ljudi. Međutim, ta brojka i nije toliko bitna. Bitnija je jedna relacija koja se brojkama može izreći na slijedeći način : 2 : 999 998. Naravno, te dvije jedinke su neponovljivi Milan Bandić i Željko Kerum. To su dvije osobe koje svojim osebujnim stilom i prije svega sposobnošću vode ta dva grada na fenomanalan način i često se za njih može reći da su ˝One man army˝. Toliko su sposobni. Ja sam kao Hrvat ponosan što su oni na tako važnim funkcijama. Ja ovako često serem….

Ali ta politika više svima izlazi na uši, pa hajmo malo u sportske vode. Imamo Kostelića, Vlašićku, rukometaše, nogometaše, vaterpoliste, tenisače, veslače i niz drugih uspješnih sportaša. Imali smo i biatlonca, ali je utekao u veću susjednu zemlju. Ovi individualni sportovi i nisu toliko napeti, jer u njima sve vrvi od samih uspjeha i 0 skandala. Dobro dobro, tu i tamo se malo porječkaju tate Vlašić i Kostelić, ali mislim da je to samo da rasplamsaju ljubav između svoje djece. Njihov plan je otkriven na Facebooku od strane nepoznatih autora koji su osnovali grupu : ˝Ako Ivica nategne Blanku, za 20-ak godina razvaljujemo i u skijaškim skokovima.˝

Momčadski fair play

No, zadržimo se trenutak na momčadskim sportovima gdje sve vrvi od fair playa. Naravno, tu prednjači nogometna elita, počevši od fenomenalnog Mamića, preko Markovića, pa do Rene Sinovčića. Sve jedan veći mušketir od drugoga. Tu dakako treba naglasiti i kulturu u ophođenju koju koriste jedni prema drugima. Naravno, ima još gospode u našem nogometu, ali možemo se prebaciti i na genijalnu gospodu iz rukometa. Tamo recimo nema podmetanja, nema kritika, nema blaćenja. Slavko Goluža i Neno Kljajić su najveći prijatelji, podržavaju jedan drugoga, iako nisu u istoj stranci. Naprosto, samo iz ovih nekoliko banalnih primjera momčadskog sporta vidi se ta sloga i poštenje. Može li bolje, pitate se? Ne može! Ja ovako često serem….

Kao Hrvat valja biti ponosan i na osobe koje pune onu tako nepravedno zvanu žutu rubriku, iako svi znamo na koju boju, odnosno miris te osobe podsjećaju. Pazi ovo, Ava Karabatić, Josip Katalenić, Simona Gotovac… Naprosto ne mogu više niti nabrajati. Tri imena toliko jaka, toliko važna kako u svijetu intelekta, tako i u svijetu tzv. lifechanging situacija, jednostavno su previše za svakoga. Što bi jedan Švabo dao za Avu Karabatić? Ja mislim da bi nam vratili T-Mobile da barem na tren osjete sve čari tako divne djevojke, tako divnog oličenja svega dobroga u hrvatskom školstvu, kulturi i životu općenito. To su samo tri primjera, a mi vrlo često potpuno neopravdano zaboravljamo na niz drugih bisera. Ponosan sam samo zbog te činjenice što sam Hrvat! Ja ovako često serem…

I Maradona je Hrvat, zar ne?

Treba biti ponosan i na činjenicu da brinemo za svoje uspješne ljude. Niti jedan uspješan Hrvat nije trebao otići u inozemstvo jer je svakome pojedinačno pružena odlična prilika za uspjeh u Hrvatskoj. Suprotno mogu tvrditi samo ˝vješti manipulatori, agonti i prevaratori˝, kako bi to kristalno jasno sročio spomenuti vitez Mamić. Baš su zbog tih uspjeha danas npr. jedan Radman ili Đikić nositelji znanosti izvan Hrvatske, jer oni nisu bitni. Treba znati posložiti prioritete, a mi smo to uvijek znali. Simonica ili Đikić? Simonica naravno, kakvo je to idiotsko pitanje? Ali, niti to nije sve. Uvijek smo se trudili promovirati svoje ime u svijetu, hrvatski brand. Baš je zbog toga i Maradona jedno vrijeme bio Hrvat ( neka pra pra pra pra baba mu je bila iz nekog hrvatskog sela ). To su samo neki od primjera izvrsne selekcije. Trebam li spominjati da sam ponosan? Ja ovako često serem…

Pri samom kraju ovog briljantnog teksta , ne mogu a da se ne vratim na političare, na Vladu, na Sabor. Kada bi čovjek u snu mogao slagati ljude koji će mu voditi zemlju i odlučivati o sudbini vjerojatno ne bi uspio sastaviti niz toliko kvalitetnih pojedinaca na tako malom prostoru. Sad je potpuno nebitno je li taj san nastupio nakon obilatog konzumiranja opojnih narkotika. Imamo bivšeg premijera koji je u zatvoru. Svi znamo da je u zatvoru 99% nevinih ljudi – dakle imali smo poštenjačinu na najvažnijoj poziciji. Sada je na toj poziciji Jadranka Kosor – oličenje svega dobroga. Mislim da bi Anić u idući riječnik hrvatskog jezika kao objašnjenje za riječ dobro, trebao staviti samo kratko i jasno : Jadranka Kosor. S obzirom da bi bilo nepravedno sada tu nabrajati neka imena, a ostala izostaviti, reći ću jednom riječju : Mi Hrvati smo sretni što nas vode ljudi iz naših snova! Ja ovako često serem….

Kritika je zdrava

Međutim, da ne bude čitav tekst ispisan ovakvim pohvalama, ajmo na kraju dodati i malo kritike. Javna televizija nam je pod potpunom cenzurom, to kaže i Europsko parlament. Sve je u službi HDZ-a. Ali opet, to i nije neka kritika. HDZ treba hvaliti i ići im niz dlaku, ipak su oni Bogom dani. Dakle, ova kritika mi otpada. Imamo 320 000 nezaposlenih i poveliku količinu zapošljavanja po rođačkoj vezi. Ali, s druge strane premijerka obećava otvaranje 150 000 novih radnih mjesta. Svaka ovca dobit će svog pastira sa punom plaćom. Zapošljavanje po rođačkoj vezi i nije toliko loša stvar. Zato u državnim institucijama nema seks skandala – sve sama rodbina. Dakle, pada mi i ova kritika u vodu. Ja jednostavno ne mogu napisati ništa loše protiv ikoga. Ovo je raj na zemlji!

Eh da, ja ovako često serem….

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011
Evo jednog filmića o premijerki Jadranki Kosor, u izvedbi Davida Guette! ;))

Ako vam se sviđa podijelite ga na vašim Facebook, twitter ili nekim trećim profilima! ;)

 

 



Inače, evo i linka za youtube : http://www.youtube.com/watch?v=Cu4r5KRRCoc

crazy_alen @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 19, 2010
Ivan Šuker jedan je od onih koje premijerka Jadranka Kosor namjerava smjeniti u skoroj rekonstrukciji Vlade. Čovjek koji nikada nije priznao grešku i koji je financije vodio kao da je slušao predviđanja babe Vange, a ne zdrav razum konačno je došao do kraja svoje ministarske karijere. Hoće li njegova zamjena biti bolja, pokazati će vrijeme… A do tada možete se zabaviti uz jedan kratki filmić o usponu i padu vječnog studenta Ivana Šukera… Nadajmo se samo da ćemo konačno izaći iz prihodovnih sranja i umjesto govnima, državni proračun puniti novcem…

 



Želim vam svima sve najbolje u Novoj godini....

 

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 4, 2010
U idućih nekoliko dana na popularnoj stranici Wikileaks.org izaći će još neki dokumenti koji će govoriti o Hrvatskoj. Radi se naime o povjerljivim razgovorima među našim političarima koje su američki diplomati ili njihovi podređeni slučajno načuli, ili bolje rečeno prisluškivali nakon ovih prvotnih objava s najpopularnije stranice na webu trenutno. Prvi od tih dokumenata se zove ˝Fuckin' Croatia˝ ili u slobodnom prijevodu ˝Hrvatska zbilja˝, a sastavio ga je domar u američkom veleposlanstvu John FuckCain.

 

Razgovor br.  1 – Jadranka Kosor i Ivan Šuker.

Jadranka :  Hej Šuki, dođi malo ovamo. Čuj, ovaj Julian i njegov Wikileaks malo previše toga objavljuju. Ne mogu si dozvoliti takvu reputaciju. Stalno ponavljam kao papiga da je sve u redu, ali nije. Ti si uvijek bio iskren prema meni… Jesam li ja stvarno tako nesposobna? Moj engleski nije tako loš, jel tako?

Ivan :  Daj me nemoj još i ti jebat sada. Vidiš da se otkrilo da sam studirao 20 godina, jebe mi se za tu stranicu što curi!

Jadranka : Ali Ivane…

Ivan : Nema ali. Odjebi. Prvo me misliš smjenjivat, a sad tražiš savjete. Šta sam ti ja? Odi kod Sudca na duhovnu obnovu….

Razgovor br. 2 – Jadranka Kosor i Gordan Jandroković ( nedugo nakon razgovora sa Ivanom Šukerom ).

Jadranka : Gordane, Šuker leti iz Vlade, čisto da znaš. I upisala sam tečaj engleskog. Previše me ljudi zbog toga, da izvineš na izrazu, zajebava…

Gordan : Oooooo, pa to je odlično. So, have you ever been in England?

Jadranka : Aha, to me testiraš. Odlično. Čekaj sekundu, znam to…. Hmmmm. Yes, I don't!

Gordan : Oprostite premijerko, evo baš me zovu na telefon…. Moram dalje….

Jadranka : Zašto si tako crven?

Gordan : Moram ići…..

U svom je zaključku američki domar John FuckCain zaključio slijedeće :

˝Jadranka Kosor vrlo se slabo služi stranim jezicima i nije idealna osoba za vođenje vanjske politike. Nadalje, čini se kako se unutar stranke konstantno događaju nemiri i vlada veliko nepoštovanje prema premijerki, što za vrijeme bivšeg premijera ( u čijem sam mandatu bio vodoinstalater ) nije bilo tako. U spomenutom razgovoru sa ministrom vanjskih poslova, Gordan Jandroković pobjegao je kako bi mogao ismijavati premijerku pred drugim kolegama, među kojima je bio i Luka Bebić koji se najglasnije smijao. Njegov zaključak na nepoznavanje stranih jezika premijerke bio je slijedeći : ˝Uh, ni ja ne znam taj njemački, ali da ne zna šta si je pitao je prava sramota. Ima li pive u Engleskoj? Je tako?˝.

Dakle, na kraju ovih razgovora došao sam do zaključka da ovom zemljom vlada skupina neandertalaca koji su uvjereni da sve znaju, a zapravo ne znaju ništa. Croatia sucks!˝

 

Drugi važan dokument odnosi se na razgovore u oporbi, kao i na jedan razgovor koji je Zoran Milanović vodio sa bivšim predsjednikom. Te razgovore je pratila i zaključak sastavila voditeljica autopraone blizu američkog veleposlanstva Condoleeza Riceisgood. Inače, dokument je arhiviran pod nazivom ˝Seek and destroy˝ ili u slobodnom prijevodu ˝Nađi uljeza˝.

Razgovor br. 1 – Zoran Milanović i Stjepan Mesić

Stjepan : Zoki Zoki, vidiš ti ove šugave Amere šta pričaju? Ja da sam se divio onom smradu Ivi. Pa ti valjda znaš da sam ja uvijek bio uz vas. Onom govnu ne bi dao ni da mi pokosi ambroziju u vrtu, a kamoli povjerenje…. Znaš, ja ću se kandidirat za gradonačelnika Zagreba…. Pa bi mi dobro došla vaša pomoć…..

Zoran : Ma ne brini Stjepane, sve je u najboljem redu. Vidiš da su i za mene napisali da sam nabrijan, a ja kao čiuaua, ne bi mrava zgazio. Šta oni znaju? Nek se drže hamburgera i nek šute. Nego, hajde da pričamo neki drugi put, imam osjećaj da nas prisluškuju….

Stjepan : Uh, ne bi se čudio, kao da smo u Velikom bratu, još mi samo fali da iz neke paštete izleti ona krava Jadranka….

Zoran : Hahahaha, ajde Stjepane vidimo se… Auto ti je opran….

Razgovor br. 2 – Zoran Milanović i Željko Jovanović ( u istoj praonici, nedugo nakon odlaska Stjepana Mesića ).

Željko : Što je htio Stipe?

Zoran : Ma pusti budalu, sad mu treba pomoć za ove izbore za gradonačelnika pa se ulizuje. A do jučer je lizao šupak Sanaderu. On misli da ja ne vjerujem Amerima ili Wikileaksu. Pa ja sam godinama radio vani, znam da svi oko nas govore istinu, samo mi stalno lažemo.

Željko : Taj Wikileaks je kriminalna organizacija! Sve ih treba strpati u zatvor! I Stipu skupa s njima! Svi znamo što su oni radili u prošlosti! I to je nečuveno!

Zoran : Ma o čemu ti to pričaš? Kakvi kriminalci? Znaš ti uopće šta je Wikileaks? Ti si se toliko uživio u zatvaranje da više pojma nemaš što govoriš. Popij koji praxiten, bit će ti bolje….

Prateći ova dva razgovora, Condoleeza Riceisgood sastavila je slijedeći izvještaj :

˝Vođa glavne oporbene stranke SDP-a djeluje pomalo neuravnoteženo. Imam osjećaj da svima govori ono što žele čuti, a zapravo ni sam nema pojma što i kako dalje raditi. Prednost mu je što zna jezike i što vjeruje svima izvan granica. Tu ćemo mi sasvim dobro upasti pobijede li kojim slučajem. Mislim da ćemo u Zoranu Milanoviću imati odličnog saveznika, iako je Ivo Sanader bio bolji… Što se tiče njegovih suradnika… Ako su svi nalik na ovog Jovanovića sa kojim je pričao, možemo očekivati Vladu papagaja koji će stalno isto ponavljati. Na kraju se ne mogu oteti dojmu da je Hrvatska kao živo blato. Folks, Croatia sucks!

Zahvaljujući ovim dokumentima koji uskoro izlaze na Wikileaks.org Ameri nam poručuju ono što već znamo : Croatia sucks! Ali, zna li netko kako krenuti na bolje?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 28, 2010
Pokopaj me luksuzno

 

Važno je imati lijepu grobnicu. Grobnica je naše zadnje počivalište i svi mi želimo da nam tamo bude što udobnije jer ćemo kao mrtvaci očekivati samo najbolje, naravno samo dok se ne raspadnemo. Platiti grobnicu više od 90.000 Eura, kao što je to navodno napravio naš bivši premijer stoga ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Prema onoj poznatoj : ˝Ima se, može se˝, sasvim je logično da se ni na čemu ne štedi. Mali problem nastaje kada se zapitamo odakle njemu toliki novci?

 

HDZ-ov kadar poznat je po iznimno velikoj osjetljivosti prema štednji. Oni nikad ne troše više nego što imaju, za te manevre služi im zaduživanje. Istina je da je Barišić spomenuo kako je u vrećama nosio novce Ivi Sanaderu, ali isto je tako istina da je odbjegli premijer sve te tvrdnje opovrgnuo i čvrsto stao iza poštenog stjecanja svoje imovine. Iako smo svi skloni osuditi ga prije nego što suđenje uopće započne, provjerimo kako je on mogao zaraditi taj novac. Gradonačelnik Ploča (HDZ) povećao si je plaću za oko 2 tisuće kuna, a svojim suradnicima premije za 200 posto i tim je činom uštedio novac za proračun. Naravno, tako on tvrdi. Zvuči nevjerojatno, a opet je tako brutalno istinito.

 

Dva i dva su četiri, jupajdi, jupajda….

 

E sad, sjetimo se malo koliko je Ivo Sanader bio u politici i na vlasti, pomnožimo sve te silne uštede proračuna koje je on osigurao sebi i svojim suradnicima i dolazimo do logičnog zaključka da je bivši premijer postao multimilijunaš, a da je pritom uštedio ogromni novac za proračun. Takva akcija se u bankarskim krugovima ( koji uvelike podržavaju takav način uštede ), naziva Paradoks. Česti rezultati takvih akcija su prazan proračun pospremanje voditelja akcije iza rešetaka. To je prava ušteda. Hvala Ivo, hvala HDZ.

 

Često kukamo kako smo nezadovoljni vladom i njihovim spasonosnim akcijama, kako su lopovi, šljam i ostale divne spodobe. Ali, rijetko kada bilo što poduzimamo u vezi toga. Bivši predsjednik Stipe Mesić ( izgleda da postajemo zemlja u kojoj samo bivši rade pomutnju ) pokazao nam je put. Naime, njegova moguća kandidatura za gradonačelnika Zagreba mogla bi otjerati Andriju Hebranga iz glavnog grada kao izraz revolta prema poznatom vicmaheru. E sada bi mi kao narod samo trebali naći nekoga koga bi mogli kandidirati za premijera kako bi se i Hebrangovi kolege jednostavno odselili. Ali ne u neko mirnije mjesto unutar Hrvatske, nego bilo gdje van nje. Bilo bi to lijepo.

 

Google naš svevišnji

 

Kako pronaći tu osobu? Probajte preko Google-a. Naime, prema istraživanju objavljenom u Jutarnjem listu, Hrvati svoje zdravstvene tegobe pokušavaju riješiti uz pomoć Internet tražilice. Ako smo toliko sposobni da sami sebi određujemo dijagnoze, možda možemo koristeći Internet naći osobu ili osobe koje će ovu zemlju pomaknuti malo naprijed. Zamislite kroz par godina, sa dodatnim razvojem tehnike sva pitanja koja nas danas muče moći ćemo saznati preko google-a. Upišemo u tražilicu : ˝Odakle toliko love Ivi Sanaderu?˝, a Google nam izlista niz nepovezanih stranica uz napomenu  ˝Jeste li možda mislili HDZ?˝. Ili zabrinuti za budućnost zemlje upišemo : ˝Kuda ide Hrvatska?˝, a Google nam odgovara : ˝Jeste li možda mislili kuda idu divlje svinje?˝.

 

Danas se možda tome smijemo, ali često izgleda kako vladajući odluke donose konzultirajući se za Internet tražilicama. Pitanja o proračunu, izvozu, zaduživanju, pa čak i odabiru ministara možda su prije provedbe bila ubačena u Google.

Dakle, na kraju dana imamo sve sastojke. Spisak krajnje sumnjivih političara, brdo para, Google savjetnik i grobno mjesto. Sve što sada treba jest da se konačno pojavi netko tko će sve osobe sa tog spiska, uz pomoć ili bez Google-a smjestiti u političku penziju, prošlost ili grobnicu. Pitanje je gdje je ta osoba? Čekajte samo da utipkam u Google….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
Prijateljica naroda

 

Draga Jadranka, ovaj tekst posvećujem Tebi kao prijatelj kojeg nikada nisi upoznala, a nadajmo se da i nećeš.  Posvećujem ti ovaj tekst dok nisam potpuno poblesavio. Znaš, ne tako davno vjerovao sam da sam inteligentna osoba koja može zbrojiti dva i dva. Kako vrijeme odmiče shvaćam da sam sve gluplji i gluplji i gluplji…. Da li se Ti nekada tako osjećaš? Oprosti što Ti ne persiram, ali ipak smo mi prijatelji, zar ne? Baš kao što si ti prijateljica čitavom hrvatskom narodu. Ima jedna poslovica koja kaže : ˝Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se mogu braniti i sam.˝ Ja vjerujem kako je Tvoje ime često u molitvama Hrvata. Ipak si nam Ti svima prijateljica.

 

Čitav narod proklinje, pardon – slavi onaj famozni  1. srpnja 2009. kada si postala naša premijerka. Ja Ti kao prijatelj mogu reći da u sobi čak imam i Tvoj poster u prirodnoj veličini. Koristim ga umjesto mete za pikado. Od tog 1. srpnja do danas prošlo je jako puno vremena i cijeli si narod zadužila svojim ponašanjem i svojim načinom vladanja. Taj dug se eto sada popeo na 32 milijarde eura vanjskog duga, a o unutrašnjem je bolje i ne razmišljati. Srećom, kao i uvijek našla si načina kako umiriti ovaj napaćeni narod svojom izjavom kojom u potpunosti objašnjavaš gdje se Hrvatska trenutno nalazi : "Mi smo na putu da stignemo na put izlaska iz recesije". Dobro je znati da smo na putu da dođemo na put. Nadam se da si ponijela dobre čizme jer na takvim putovima je često puno blata.

 

Je li netko za kikiriki?

 

Pitao sam Te osjećaš li se ikada da postaješ sve gluplja i gluplja. Ja moram potpuno iskreno reći da mi je bilo teško priznati da sam glupan, ali događa se toliko stvari koje moj mali mozak ne može procesuirati da je jednostavni zaključak kako sam glup. Puno mojih poznanika se isto osjeća glupo, pa mi je ipak nešto lakše. Evo, samo kada Tebe pratim imam problema sa razumijevanjem. Kako to da kao potpredsjednica Vlade ( funkcija kojom si se dičila ) nisi znala za niz pravno krajnje sumnjivih poslova koje je vodio Tvoj bivši mentor, gazda, prijatelj? Sjećam se da si u nadmetanju sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim protukandidatom za predsjednika često napominjala kako ti nisi bila ničiji potrčko ili zapisničarka već si kao potpredsjednica Vlade imala važnu ulogu i donosila važne odluke. Kako da ja sada mali glupan shvatim kada Ti o tom vremenu sada nemaš pojma i odjednom se ponašaš kao da te pogodila gadna amnezija? Tko je tu lud? Možda si i Ti?

 

Narod se često žali na Tebe i tvoje ministre, ali kada je narod išta znao? Daj im krišku kruha i malo igara ( neki čovječe ne ljuti se biti će dovoljan ) i više ne znaju niti kako se zovu.

 

Neki novi pajaci

 

Problem je, draga moja prijateljice, što Ti već odavno ovom narodu daješ samo kikiriki. On i nije tako loš, ali u prevelikim količinama može naštetiti zdravlju, previše soli. Ti si, naravno metaforički rečeno ( ovi izrazi su mi ostali još iz dana kada sam bio 'pametan' ) Hrvatsku pretvorila u solanu. Srećom i tim neznalicama si doskočila kao i uvijek. Glamour te proglasio ženom godine! Ogromna je to čast. S tom titulom ušutkala si sve nezadovoljnike. Ti si jedina žena pored njih 17 koja je tu nagradu dobila. I Ti si jedina koja je, pored njih 17 tu titulu dobila samo zahvaljujući poziciji koju obnaša. Mora da si ponosna. Trebala bi biti. Evo, kao prijatelj mogu Ti reći da sam načuo da kod nas magazin ˝Teen˝ također radi listu najmoćnijih žena, pa bi se mogla prijaviti, ako te kojim slučajem zaobiđu.

 

Divno je vidjeti kako si Ti, osoba koja pljuje onog dripca Sanadera na svakom koraku, odlučila ići drugačijim stopama od onih koje je za sobom ostavio nekadašnji neprikosnoveni vladar hrvatskog univerzuma. Osjećam takav ponos što si baš Ti premijerka i što smo prijatelji, iako se nikada nismo upoznali, a nadam se i da nećemo, kada čitam kako su pojedini novinari poput Lele Knežević ili Denisa Latina nepoželjni jer su se drznuli, mamicu im njihovu, govoriti o nečemu što Tvojem osjetljivom uhu ne paše. Tko ih šiša, zabavljati će narod drugi pajaci, nije li tako? Nije li to Tvoj rezon? Dokazala si da ne ideš stopama svojeg predhodnika, on je hodao u ravnim Paccioticama, a Ti hodaš u Borovo štiklama, vjerojatno na ramenu ponosno noseći lažnu Fendi torbicu. Valja priznati, stope nisu iste. A sloboda medija? Ma tko još za to mari?

 

Obećanja

 

Gade mi se oni bezveznjaci iz oporbe kada pozivaju na prijevremene izbore. Pa zar oni ne znaju da Ti i Tvoj spretni kadar niste dovršili svoj posao do kraja? Odakle im tolika drskost i toliko nepoštivanje prema vladajućoj garnituri kojoj si Ti, moja prijateljice koju nikada nisam upoznao, a nadam se i da neću, na čelu? Odakle ikome pravo tražiti smjenu Vas, dragi moji ( nemoj biti ljubomorna, samo si mi Ti prijateljica ) vladajući kada Hrvatska još uvijek stoji na nogama. Kako se itko usuđuje tražiti zaustavljanje procesa propadanja gospodarstva, kraj korupcije, političku odgovornost predstavnika pojedinih ministarstava. Odakle, pobogu, javnosti pravo da traži slobodu medija. Zašto ti drski novinari konačno ne priznaju koliko im Ti značiš? Zašto su tako nezahvalni?

 

Draga Jadranka, da Ti sada odeš sa mjesta premijerka dovela bi ovu zemlju u totalni kolaps. Novinari više ne bi imali o čemu pisati, obični ljudi bi za vrijeme kave morali pričati o svom životu, a ne o tebi, oporba bi ostala kao posrana jer ne bi imala po kome pljuvati. Pa daj sad Ti, moja prijateljice koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću, reci ili, bolje rečeno, obećaj da nećeš sići sa mjesta premijerke? Obećaj mi da ćeš nastaviti ono što si započela. Obećaj mi da ćeš čitavu zemlju jednom za svagda odvesti u deveti krug pakla. Obećaj da ćeš sve medije cenzurirati, da ćeš svo gospodarstvo uništiti i da ćeš vanjski i unutarnji dug povećati! Obećaj mi molim Te, prijateljice moja.

 

Tek sada vidim koliko ja tražim od Tebe, toliko obećanja, toliko želja. Pitam se hoćeš li Ti to sve moći ispuniti. Brinem se za Tebe, prijateljice moja koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću… Možda je to sve previše. A da jednostavno daš ostavku? Šta misliš?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Depresijo moja…

 

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe ˝pod rukom¨,  ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju.

 

Koliko ste puta zadatak koji vam je šef zadao na poslu obavili aljkavo pa na njegovu primjedbu sasuli drvlje i kamenje na netoleranciju, iživljavanje i nekorektnost vašeg nadređenog? Koliko ste puta izašli na ispit ne naučivši baš sva pitanja i nakon pada svu krivicu prebacili na profesore koji su vam namjerno postavili ona pitanja koja niste učili? Koliko ste puta u životu pogriješili i te greške pokušali prebaciti na nekog drugog? Prebacivanje odgovornosti je zeznuta stvar, počne sa sitnicama, a završi tako da na kraju više ni za što ne preuzimate odgovornost nego već i prije nego nešto poduzmete tražite potencijalnu žrtvu koju ćete optužiti ako plan krene nizbrdo. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora ili možda poznate ˝celebritye ˝ koji su uhvaćeni u kojekakvim in flangranti situacijama za koje su spremni optužiti sve i svakoga prije nego što će reći : ˝Pogrješio/la sam…˝.

 

Počinje tiho….

 

Nepriznavanjem grešaka, pa i onih najmanjih gubimo osjećaj odgovornosti bez kojeg nema niti samopouzdanja. Nitko nije savršen, nitko kroz život nije niti će ikada proći bez grešaka, čak i onih najvećih, ali za greške treba odgovarati. Svaka, da tako kažem, nesankcionirana greška gradi krivi karakter. Zanemarimo li one kazne predviđene zakonom za najteže greške, kazna može biti i jezikova juha vaših roditelja, može biti neslaganje vašeg prijatelja, može biti neodobravanje tek upoznate osobe. Nije bitna jačina kazne, bitan je svojevrsni osjećaj nelagode koje će u vama izazavati saznanje da ste učinili nešto što niste trebali, što niste smjeli.

 

Taj osjećaj nelagode je ono što izgrađuje karakter. Upravo taj osjećaj, koliko god to paradoksalno zvučalo, će vas dovesti puno bliže sreći i udisanju života punim plućima od većine ostalih segmenata života. Smatram kako je samopouzdanje jedno od ključnih osjećanja potrebnih za ispunjen i kvalitetan život. Vjera u sebe, baš kao i ljubav prema samom sebi preduvjet je za pozitivnu percepciju okoline prema vašem liku i djelu. A složiti ćemo se da je percepcija okoline, kako one svakodnevne, tako i one nešto udaljenije iznimno važna u gradnji karaktera. Čovjek nije pusti otok i ne može funkcionirati sam. Priznati greške i na počinjenim greškama učiti glavna je skica prema kojoj treba djelovati. Ljudi cijene osobu koja je spremna stati iza svojih postupaka, koja se ne skriva.

 

Krivi smo!

 

Rekao sam na početku da smo zapali u stanje kolektivne depresije. Ona nije nastupila isključivo zbog manjka samopouzdanja, a svakako jest zbog još jedne greške koju bi isto tako bilo dobro priznati – a to je nezasitnost. Živjelo se i u daleko gorim vremenima od onih koji su danas, pa su ljudi bili zadovoljniji. Ispada da što se više razvijamo to se više bližimo svojevrsnom samouništenju. Stalna trka za većim, boljim, jačim ostavlja nas bez daha. I od silne žurbe često zaboravljamo na trenutak sjesti i uživati u onome što smo stvorili. Reći ćete da je vrijeme takvo da te tjera da stalno radiš, trčiš, stvaraš, ali vrijeme ne određuje ono sa čime ćemo se zadovoljiti. Vrijeme nam ne nameće megalomaniju, nju namećemo sami.

 

Stalno se okrećemo drugima, tražimo opravdanja u problemima, krizama, ˝ lošim vremenima˝. Bogati smo opravdanjima, a siromašni kvalitetnim uporištima. Osobi kojoj bismo trebali najviše vjerovati prečesto prvoj okrećemo leđa. Naše ˝unutarnje JA˝ samo čeka da ga pozovemo i zatražimo savjet, a mi se uporno okrećemo nepouzdanim i neprovjerenim izvorima ˝životne mudrosti˝ kako bi kroz svijet koračali nešto lakšim korakom. A ti neprovjereni izvori glavni su uzrok našeg nezadovoljstva, i nezadovoljstva nacije u cjelini.

 

Manjak samopouzdanja rezultira megalomanijom kojom pokušavamo nadomjestiti taj minus, a megalomanija je glavni adut vječitog nezadovoljstva. Trnovit put do samopouzdanja počinje sitnim, malim priznavanjem grešaka i učenjem iz istih. Jesmo li spremni reći : ˝Kriv/a sam!˝?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
Zvijezda sterilizacije

 

Danas ne želim govoriti o novoj hrvatskoj zvijezdi koja se pojavljuje u američkim ženskim časopisima. Bio bi grijeh pričati o ˝velikom uspjehu˝ koji je ta osoba ostvarila, zahvaljujući isključivo poziciji na koju je instalirana. Ah, da je onaj odbjegli gospodin na svoje mjesto postavio kakvu striptizetu umjetničkog imena Đezuada Šimširpašić, danas bi čitali o nevjerojatnom uspjehu velikog borca za sterilizaciju šipki za ples, koja se nalazi među 18 žena godine. Ne želim pričati o Amerikancima koji jedva da znaju što se događa u Kanadi koja im je praktički pred nosom, a kamoli u jednoj Hrvatskoj za koju 90% njih nije niti čulo. Ja sasvim sigurno neću reći da je njihova odluka o dodjeljivanju nagrade J.K. ( a nije Rowling ) totalno neutemeljena, a o obrazloženju nagrade da i ne pričamo.

 

Koliko vrijedi život?

 

Možda je ta nagrada poticaj za uznapredovalog Alzheimera ( kako drugačije objasniti toliki zaborav oko potpisivanja ugovora s MOL-om? ) koji sve više i više sputava ˝Ženu godine˝?  Nikako ne želim govoriti o tome da smo mi glupav narod koji je u trenutku spreman zaboraviti na sve loše što je netko napravio, kao što smo zaboravili u početku vladavine ˝Žene godine˝. Ali, ovo nije priča o njoj ili možda je? Hmmm, nikako nisam želio govoriti o toj već izlizanoj temi, ali o čemu ostalom da pričam? Da možda kažemo par riječi o fenomenalnoj poruci koja se šalje društvu iz nedavno završenog slučaja Ritz? Ili bolje da prešutimo kako se sve više bližimo divljem zapadu i kako smo spremni zažmiriti na oba oka kada se radi o ubojicama mladih ljudi, jer koliko vrijedi jedan mladi život? Ako ga mijenjamo za godinu dana zatvora, što će se dogoditi sutra kada neki manijak odluči ubiti susjeda ( recimo 40 –godišnjaka ) koji ga već godinama gnjavi sa neporezanim granama na njegovom terenu? Ako život 18 – godišnjaka vrijedi godinu dana, za život 40 –godišnjaka bi se mogao uvesti neki novi orden koji će na svečanom prijemu ubojici dodijeliti predsjednik, a premijerka će ga obasuti poljupcima i prigodnim govorom.

 

Narikača rules

 

I možemo se mi truditi ne pričati o, kako Tomislav Klauški kaže, narikači koja lažno plače nad tuđom sudbinom, ali na žalost sve priče vode ka toj narikači. Upravo je taj ženski Richard Gere, George Clooney ili možda čak i Boris Tadić ( naravno, sličnost je samo u boji kose ), sa svojim suradnicima glavni uzrok ovog s(r)tanja u kojem se nalazimo.  Sjednica Sabora na kojoj se raspravljalo i glasalo o nepovjerenju trenutačnoj vladajućoj garnituri ličila je više na točku najpoznatijeg cirkusa na svijetu ˝Cirque du Soleil˝, nego na zasjedanje i raspravljanje ljudi koji bi trebali ovu zemlju izvući iz krize. Jedina je razlika što smo u Saboru umjesto spretnih točki koje oduzimaju dah vidjeli gnusna vrijeđanja, a umjesto završnog oduševljenja i pljeska publike vidjeli smo potpunu rezigniranost većine biračkog tijela koje je vjerojatno poželjelo biti  lav iz cirkusa kako bi pojeo glavne aktere.

 

Hrvatska kao slijepo crijevo

 

Vidjeti kako nakon takvog maratonskog raspravljanja Snjeguljica i njeni patuljci iz Vlade odlaze visoko podignutih stisnutih šaka u zrak najgori je udarac za sve nas u ovom trenutku. Međutim, kada samo na tren pomislim tko bi te ruke dizao u zrak da je glasovanje prošlo drugačije prizor nije ništa ljepši. Eto, možemo pričati o tome kako je cijela Hrvatska postala slijepo crijevo – možemo živjeti s njime dok ne pukne, a onda treba što prije stići u Hitnu kako bi dočekali i drugi dan. Upravo je to slijepo crijevo blizu puknuća, a mi i dalje ne znamo radi li Hitna baš cijelu noć i hoće li imati dovoljno sposobnih ljudi da nas svih spasi. Ali, možda bi se isplatilo riskirati? Ovako 100% ne ide, a u drugom slučaju možemo biti 99% sigurni da će biti isto. Ipak, taj 1% u ovakvoj zemlji može biti iznimno puno.

 

1% je puno

 

Nakon svega izrečenog bilo bi glupo na sve to još dodati i nezaobilazne financije koje su naš glavni problem, i totalno neuspješno gospodarstvo, i totalno uništenu brodogradnju, nezaposlenost, nedostatak pravih rezova u proračunu…. Dakle, apsolutno je glupo govoriti o tome da ˝Žena godine˝ ovu zemlju usmjerava ravno u propast. Nisam želio govoriti o ženi kojoj će nagradu uručiti megapopularna Oprah.. Ovo nije priča o gospođi koja ima i nekoliko pogrdnih imena, ovo je priča o nama koji sve to gledamo, trpimo  i šutimo. Ovo je priča ispričana prema istinitom događaju sa predviđanjem tragičnog kraja. Srećom, ova priča još nije ispričana do kraja i uključimo li se svi kao akteri u tu priču, možda promjenimo završetak. Sjetimo se onog malog 1%.

 

Piše:

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 17, 2010
Vidoviti Šeks

 

Svi lažemo! To je notorna činjenica. Svi, osim političara. Oni su konzervatori istine, svaka njihova riječ oličenje je poštenja, iskrenosti i nadasve morala. Tvrditi kako Polančec, Sanader, Šeks ili Jadranka Jaca Kosor lažu isto je kao da svih uvjeravate kako je Zemlja ravna ploča. I još jedna stvar, tko god kaže da laži ima na tisuće, a istina je samo jedna ne zna što priča, totalna je budala. Jer kako onda objasniti toliko različitih istina iz vladajuće stranke kojima smo obasuti u posljednje vrijeme i kako bilo kome od uvaženih aktera reći da laže, kada znamo da političari ne lažu?

 

27.09.2010. Damir Polančec kod javnog je bilježnika ovjerio izjavu u kojoj opisuje sastanak sa gosp. Vladimirom Šeksom. Nije doduše opisao gdje su se našli pa možemo zamisliti da je riječ o nekoj ćevabđinici u koju su obojica navratili prilično gladni. I baš negdje u trenutku kada su mu usta bila puna ćevapa, luka i malo kajmaka Šeks odluči prekinuti monolog plačipičke Polančeca i ukazati mu na taktiku kojom će zasigurno pobijediti sve protivnike, pa i hrvatsko sudstvo : ˝Uvali Sanadera˝. – Što god da te pitaju ti samo kaži da je to Sanader tražio od tebe. Pitaju li te zašto si na sastancima predsjedništva nosio plave bokserice, ti samo kaži da je Sanader to odredio u kućnom redu stranke i svi tvoji grijesi biti će oprani, uvjerljivim tonom bi ga uvjeravao veliki Šeks. Šeks koji, kako će se kasnije ispostaviti, ima i nadnaravne moći, nalik onima vidovitog Milana, pa može bez problema predvidjeti tko će od kojeg suca dobiti koliku kaznu. Pitam se gata li iz riže?

 

Tisuću je istina

 

Zanimljivo je promatrati istine različitih ljudi o istoj temi. Primjerice, Sanaderova istina o sudjelovanju Jadranke Kosor na svim važnijim sastancima Vlade, pa tako i na onom na kojem se raspravljalo o INI, u opreci sa istinom Jadranke Kosor koja uporno tvrdi da je ona u tim trenucima bila negdje drugdje i da je njena uloga u Vladi valjda bila da močom očisti pločice prije dolaska šefa. Naravno, obje istine su moguće. Jadranka Kosor je i sama, doduše ne na materinjem jeziku, potvrdila da može biti na dva mjesta istovremeno. Možda u takvom stanju birokacije nastupa amnezija i jadna premijerka je po pitanju INE ˝tabula rasa˝. Tim poremećajem mogao bi se objasniti i čuveni tajni sastanak premijerke i državnog neprijatelja broj jedan. Možda je jadnica samo željela znati što se zapravo dogodilo, možda joj je Polančec izradio slikovnicu pomoću koje će lakše shvatiti svoju upletenost u prodaju INE.

 

U cijelu priču treba uključiti još jednu vrlo bitnu istinu, a to je istina gosp. Nobila. Kako svatko ima svoju istinu, tako je ima i on. A njegova kaže da su svi upleteni u kriminal i da im iz govana jedva viri mali čuperak s glave. U takvoj situaciji njegov klijent izgleda poput vozača kamiona za pražnjenje septičke jame – dakle, u odnosu na govna, iznimni gospodin. Ne treba a priori odbacivati ni takvu istinu, iako su na nju automatski skočili svi prozvani jer, budimo realni, nitko ne voli biti govno – smrdi, nehigijensko je i svima se gadi.

 

Lažna bomba?

 

E sad, nakon toliko iznesenih istina nastupa problem tko će dokazati čija je istina ˝istinitija˝. Hoće li to biti navodno kompromitirani sudac Turudić ( koji je prema Polančecovoj istini produžena ruka Vladimira Šeksa ), nespretno sklepano istražno povjerenstvo Sabora, mediji ili netko potpuno deseti? Tko će izreći pravu istinu o čitavom slučaju i čijoj ćemo istini na kraju vjerovati? Pored toliko poštenjačina počeli smo sumnjati da postoji laž. A ako laž ne postoji odakle su i kako su se spomenuti akteri našli u ovako neugodnoj situaciji? Zaključak je da je istina zajebana stvar.

 

S nestrpljenjem isčekujem razriješenje neviđene zavrzlame. Kako sam predsjednik Josipović  kaže, Polančecovo pismo, u kojem izravno dovodi u pitanje izvršnu i zakonodavnu vlast, sigurno jest politička bomba. Naravno, bomba ne mora uvijek izazvati štete, može puknuti na nekom zabačenom, od Boga zaboravljenom mjestu da nitko za nju nit čuje, nit osjeti posljedice. Kakva će biti Polančecova bomba? Nadajmo se dovoljno jaka da konačno cijeli proces privede kraju pa da konačno saznamo tko je najveća poštenjačina od svih upletenih akcijskih junaka.

 

Od silne istine zavrtjelo mi se u glavi, i sve na što trenutno mogu misliti je ona pjesma ˝Sve je laž˝.



 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 27, 2010
Što je to politički stav?

 

Već previše dugo na hrvatskoj političkoj sceni prevladava jedno krajnje neproduktivno ozračje. Predugo gledamo kako se vladajući sa oporbom natječu u tome čiji je veći, a da zapravo i jedni i drugi za mjerenje trebaju mikroskope. Predugo sve to samo gledamo i u konačnici jedini plaćamo skupu cijenu njihove logike. Sjednice Sabora izgledaju kao da je netko stavio skrivenu kameru u vrtić gdje se djeca stalno inate jedan drugome, pa onda na upozorenje tete u vrtiću sva euforija splasne i jedan se drugome poput robota koji su naučili par osnovnih operacija ispričavaju.

 

Djeci takvo ponašanje možemo oprostiti, političarima ne. Treba li pola Vlade, kako reče netko iz oporbe zbilja biti zatvoreno? Jesu li svi kriminalci koji masno zarađuju zahvaljujući pozicijama na kojima su? Odgovor na ta pitanja iskazuje, kako to kaže Luka Bebić, politički stav pojedinca. Međutim, što u Hrvatskoj predstavlja politički stav? Postoji li jasan politički stav? Ili bolje rečeno postoji li razlike među političkim stavovima? Deklaratorno tu postoji lijevica, desnica i nekakav kvazi centar, međutim koja je istinska razlika u praksi? Kod nas pojedinac iskazuje politički stav pljuvanjem po onima koji nisu ˝njegovi/njeni˝. Dakle, vi ste član jedne političke stranke u Saboru i pokušavate pokazati svoj politički stav, opravdati povjerenje građana koji su vam dali glas. Kako ćete to učiniti? Opalite paljbu po ˝protivnicima˝. Nije bitno postoje li argumenti ili ne, bitno je da se pljuje. I eto ga. Iskazali ste svoj politički stav. Svaka vam čast.

 

Film u kojem negativac pobjeđuje…

 

U cijelom tom igrokazu najveći je problem što se nakon njega ne događa ništa. To je kao neki razvikani hollywoodski film koji željno isčekujete i konačno dođe u vaša kina. Puni nade da ćete odgledati nešto zbilja dobro, potencijalno poučno, kupite kartu i zauzmete dobra mjesta. Međutim, već nakon prvih dvadeset minuta shvatite kako je sama radnja zapravo krajnje nezanimljiva i da jedino dobro što možete izvući iz tog filma jest nada da će neki neočekivani završetak dati smisao cijeloj dosadnoj dvosatnoj uvertiri. I onda dođe kraj. Potpuno običan, očekivani, već tisuću puta ponavljani kraj za koji je šteta bilo izdvojiti i dvije lipe, a kamoli punu cijenu karte. Mi već godinama plaćamo skupe karte kako bi pogledali drugačiju, ˝lifechanging˝ političku predstavu, a konstantno ostajemo posrani jer nam se omjer uloženog nikako ne podudara sa dobivenim.

 

Problem je što u tom našem filmu negativno ozračje, negativne ideje, i u konačnici i negativna riješenja prevladavaju. A tu se trebamo uključiti mi kao sporedni likovi.  Zaboravimo da dosadašnji način djelovanja, zaboravimo na prazne prosvjede kojima se ništa ne može riješiti. Kroz godine smo svi itekako dobro detektirali problem, ili bolje reći probleme koji prevladavaju u ovoj zemlji. Postoji li mogućnost da te probleme riješimo ili barem počnemo riješavati na ovaj ili onaj način? Prije sam vjerovao kako je to definitivno moguće, a zapravo i dalje to vjerujem, samo mislim da to vrijeme tek dolazi, jednostavno još nije tu. Mislim da smo kao narod još uvijek previše prestrašeni, zbunjeni, nesigurni, jednom riječju neupotrebljivi po pitanju riješavanja problema u ovoj zemlji.

 

Don't touch me!

 

S jedne strane nije niti čudno da smo svi stvorili taj svojevrsni obrambeni zid u kojem je glavni moto : ˝Ne diraj ti mene, neću ni ja tebe.˝ i to tako funkcionira, bolje ili lošije već dugi niz godina. I taj moto je i meni po volji, međutim samo u odnosu na druge 'obične' ljude. U odnosu na državu mi taj moto više ne možemo upotrebljavati. Jer država, tj. politička vlast direktno dira svakoga od nas i praktički nas traži da reagiramo. Žalimo se kako su mediji postali senzacionalistički i u jednom velikom broju potpuno 'žuti'. I to jest problem, pogotovo zbog toga što ti mediji stvaraju javno mnijenje koje je teško zaobići poželiš li bilo što pokrenuti. Činjenica je da u medijima ( TV, Internet ili pisani mediji )  nije izdvojeno dovoljno mjesta za obične priče običnih ljudi, ili točnije rečeno više nitko ne priča o životu. Postali smo grabežljivci kojima se najbolje prodaje krv, laži, prijevare i smrt. Doslovce se hranimo pizdarijama koje nas svakodnevno sve više i više vraćaju nazad. Previše nazad uzmemo li u obzir da smo navodno na jednom iznimno visokom stupnju razvoja ljudskog roda.

 

Takvo stanje u kojem se narod svakodnevno vraća u nazad odgovara svim vladama i svim političkim opcijama svijeta jer im ostavlja veliki prostor za manipulacije. Mi kao da ne želimo shvatiti da je cijela parada svađa, prepucavanja i međusobnih optuživanja ovih ili onih na političkoj sceni izravno vrijeđanje svih nas. A da se to promjeni ne možemo se pouzdati ni u medije, niti političare, niti u Boga. Takvo stanje moramo mijenjati sami. Već sam rekao kako smatram da još uvijek nismo spremni za konkretnu akciju, neki bljesak kojim ćemo osloboditi svoje živote od ralja politike. Ali možemo krenuti na jedan daleko jednostavniji način. Neumorno šaljite svoje priče, svoje brige, upite, probleme ( naravno izazvane izravnim političkim utjecajem, ne vaše osobne depresije koje nikoga ne bi ni trebale interesirati osim možda vašeg psihijatra ) kako medijima ( za koje sam siguran da bi objavili svaku relevantnu priču u kojoj bi se mogao naći veći broj ljudi ), tako i onima koji su odgovorni za te vaše probleme, a to su ministarstva ( inače, njima upite možete slati na adrese koje se nalaze na ovom linku : http://vlada.hr/hr/adresar_i_linkovi/ministarstva ).

 

Mali korak za vas, ali veliki za…

 

To je iznimno mali korak, međutim ipak jest jedan korak naprijed kojim ćemo pokazati da ne spavamo baš svih 24 sata dnevno i tako 7 dana u tjednu. I nemojte odustajati ne odgovore li vam ( kako mediji, tako i ministarstva ) na prvi, drugi ili peti upit, priču ili nešto treće. Budite uporni. Uostalom, to vam je daleko jednostavnije od provođenja pravih akcija. Ovakav način vam omogućuje da iz udobnosti svog naslonjača barem minimalno pomažete mijenjanju stvari.

 

Gdje sam u toj priči ja? Bilo bi nepravedno reći kako sam ja u cijeloj našoj situaciji iznimka koja se aktivno bori, potiče akcije ili ih čak i organizira. Ne, daleko od toga. Ja sam samo još jedan od onih 'kauč nezadovoljnika'. Jedina razlika je što ja to možda malo češće od većine radim, ali ne razlikujem se toliko. Moja prednost je što moji tekstovi idu na više mjesta i što vam garantiram da ću svima pružiti šansu da vaša priča dođe do određenog broja ljudi. Za sada sam tu da prosljeđujem vaše priče, da za njih čuju i ostali i možda vam ponude i neko riješenje. Stotinu puta sam rekao, ponoviti ću još jednom. Sam si ništa, zajedno smo sve. Ako su nam se političke elite odlučile da svoj politički stav ili bolje rečeno navodni politički stav svakodnevno gaze poput otirača, nemojmo i mi postati isti. Izborimo se malo po malo za sebe.

 

Vjerujete li da je to moguće?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 20, 2010
Ne trese se ništa…

 

˝Ja neću raditi ništa˝ - šifra je zahvaljujući kojoj se danas dobiva dobro plaćeni posao u Hrvatskoj. Ili je to tako samo u Vladi, trebalo bi provjeriti. Koliko ste se puta zapitali kako su likovi iz bajke poput Ivana Šukera, Damira Milinovića, Gordana Jandrokovića, Božidara Kalmete i sličnih zasjeli u ministarske fotelje. Ne, ne radi se tu o političkoj podobnosti, o spremnosti da se klima glavom na svaku želju i odluku premijera/premijerke ili nekoj velikoj stručnosti zahvaljujući kojoj su dotične osobe zaslužile biti u Vladi. Ne, postupak je daleko kompliciraniji i teži.

 

U posljednje vrijeme sve se češće piše kako se Ivanu Šukeru trese stolica u HDZ-u jer je otvoreno priznao da nije radio posao za koji je bio zadužen. Svi su uvjereni kako je takvo ponašanje Jadranki Kosor neoprostivo i kako netko za to treba platiti glavom, ili u ovom slučaju stolicom. Promatrajući malo poteze istaknutih ministara možemo približno doći do ideje kako teče postupak imenovanja.

 

˝Mogu ja? Mogu ja?˝

 

2003., prvog dana nakon izborne pobjede, još pomalo mamurni od slavlja, sastali su se čelnici  HDZ-a. Glavnu je riječ, naravno vodio premijer Ivo Sanader.

- Ajde da ne duljimo, tko želi biti ministar financija? - bez slatkorječivih uvodnih riječi krene dr. Ivo.

- Ja ja, mogu ja? - prvi se javi Ivan Šuker. Naravno, premijer je morao znati zašto on sebe smatra sposobnim za tu funkciju.

- Pa, eto ja sam uvijek volio monopoly kao mali i mislim da znam dobro s novcem… Znate, uvijek sam pobjeđivao…

Objasnio mu je i kako je spreman činiti vrlo malo dobroga jer je to praksa koja već godinama uspjeva u političkom životu Hrvata i kako će što je moguće dulje držati narod u uvjerenju da je po pitanju financija sve pod kontrolom.

-  U redu, što ćeš onda ti točno raditi kad se sve zbroji i oduzme dragi moj Ivane? - pomalo zbunjeno upita Sanader.

- Ništa premijeru!

- Ok, primljen si! Idemo dalje! ( tako je i nastala parola za izbore ).

 

Postupak se ponavljao za svakog ministra. Eto primjerice Jandroković je obećao da nikada neće pročitati predpristupne pregovore Hrvatske sa EU, ministar zdravstva obećao je kako će za njegova mandata svi Hrvati poželjeti rađati izvan Hrvatske, a jedina stvar kojom će se on aktivno baviti vezano uz zdravsto je tjelovježba. Božidar Kalmeta svečano se zakleo da svoju poziciju neće napustiti bez obzira na sve što se u njegovu resoru bude događalo i bez obzira na praksu ostalih zemalja Europe, on nikada neće ponuditi svoju ostavku osim ako bude siguran da se ona neće prihvatiti. Jadranka Kosor je od Ive Sanadera dobila povjerenje krokodilskim suzama i obećanjem kako će uvijek biti točno iza njega kada kamere budu snimale.

 

A šta da radim?

 

Postupak imenovanja kod bivšeg premijera tekao je na takav način, a nakon što je svoju palicu predao vjernoj pozadinskoj stajačici Jadranki Kosor došlo je vrijeme da se preispitaju odluke jesu li odabrani ministri dobri i zašto, te mogu li ostati na toj poziciji i ubuduće.

- Drage kolege, sastali smo se danas ovdje da provjerimo koliko ste još 'unutra' i koliko ste spremni braniti ideale i ciljeve HDZ-a. Čeka nas teško vrijeme, biti ćemo izloženi kritikama zbog bijega premijera, tako da od vas očekujem ne sto, već sto pedeset posto zalaganja! Pa krenimo… Ivane, što ćeš ti raditi? - dramatično je započela svoju premijersku karijeru Jadranka Kosor.

- Ništa!

- Obećaješ?

- Pa što bih vas lagao premijerko, evo majke mi!

 

I tako je nakon obećanja svih članova stranke da neće raditi ništa i da može biti spokojna odlučila krenuti u svoj poklonjeni premijerski mandat. Međutim, javilo se pitanje prodaje INE i morala je oformiti tim koji će te pregovore voditi i zaključiti posao. Na žalost, nije mogla nikoga naći jer je u HDZ-u dana riječ svetinja, a svi su se zakleli kako neće raditi ništa.

- Jebiga ljudi, ne možemo tako. Ovdje netko treba nešto raditi, barem formalno. Damire, što se crveniš toliko? Ajde molim te preuzmi ti tu zadaću na sebe, to ti je čas posla…

I tako jadan Polančec prihvati posao koji je trebao biti gotov za tren oka i o njemu se više ne bi pričalo. Odabrala je premijerka i ostale članove tima među kojima je bio i naš ministar financija. Sa svakime je osobno razgovarala i tako se uvjerila da su sposobni obaviti zadaću koja se od njih traži.

- Ivane, ovo je dosta bitno pitanje, jesi spreman?

- Jesam, premijerko.

- Znaš što ti je raditi?

- Ništa!

- A što ćeš raditi na sastancima koje će Damir sazivati? Ipak je to INA…

- A to…. Ma neću ni dolazit… Kasnije samo potpišem i mirna Bosna, il Mađarska il…. Kome se to uopće prodaje?

 

Nema čuđenja…

 

Glupo je sada čuditi se odlukama koje su donešene ili biti bijesan na ministra Šukera. Pa on je samo radio ono što je obećao da će raditi – ništa! Jer kako onda inače objasniti tu silnu toleranciju koju odjedanput prema njemu posjeduje Jadranka Kosor. Ona ista Jadranka Kosor koja je tako lako iz stranke izbacila 'velike ribe' poput Ive Sanadera i Damira Polančeca. Priča kruži kako se Ivanu Šukeru trese stolica, a prava je istina da mu stolica nikada nije bila čvršća. Preostali članovi Vlade, dakle oni koji nisu izbačeni sada postaju jedna velika obitelj koja će se držati skupa i u dobru i u zlu, jer potone li jedan od njih potonuti će svi. Divno je vidjeti kako jedna osoba može produbiti veze među ljudima toliko da one postaju jače i od rodbinskih, krvnih veza. Sve je to učinio prodani Josip, ovaj Damir Polančec sa nekoliko rečenica.

 

Sreća u nesreći za potencijalno odgovorne članove HDZ-a jest što će im ta produbljena međusobna veza omogućiti istima da sagrade nasipe i brane protiv poplave ( kao što se uraganima daju imena, tako mi tu poplavu možemo nazvati Remetinec ) koja bi mogla navaliti već nakon Sanaderova svjedočenja. I ne bojim se ja da će ta brana puknuti i da će bujica laži, korupcije i prevare povući sve odgovorne, ja se nekako više bojim što će biti kada ta bujica prođe… Sa probijenom branom ili bez nje… Ali, o tome ćemo razmišljati nekom drugom prilikom.

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 14, 2010
25% + 1 = 26%

 

I eto nas, dugo i ( više ili manje ) toplo ljeto je iza nas, a duga i hladna zima pred nama. Što ima novoga u lijepoj nam domovini? Mnogi bi odmah pomislili, a od njih većina i izrekla, jednostavno : ˝Nema ništa novog, uvijek isto sranje, čak se ni pakovanje ne mijenja…˝, ali kao i većinom u takvim situacijama, većina je u krivu. Ovo ljeto je bilo nevjerojatno dobro i nakon takve briljantne sezone u kojoj nije manjkalo genijalnih poteza hrvatske Vlade, ne trebamo strahovati za daleku, a kamoli za blisku budućnost.

 

Ali, krenimo nekim redom. Kako to uvijek biva, vječito nezadovoljni hrvatski narod trebalo je umiriti dobrom turističkom sezonom koja nam iz godine u godinu predstavlja jedini spas i izlaz od potpunog raspada sistema. Da bi se što bolje pripremili i privukli što veći broj gostiju dragi nam glavešine i jedna mala bijela glavica iz Vlade odlučili su i sami krenuti u uslužnu djelatnost i tako poželjeti dragim gostima dobrodošlicu u Hrvatsku, zemlju kao stvorenu za odmor i trošenje svima nam dragih eurića ( to naravno i bez guze koju ne treba pržiti predugo ). Mala bijela glavica stala je na granični prijelaz i na tečnom engleskom poželjela dobrodošlicu našim susjedima Mađarima. I mnogi su se smijali premijerkinom engleskom, njenom izgovoru ili pak izmišljanju novih izraza kojima pokazuje svoju svemogućnost boravka na dva mjesta istovremeno, ne shvativši kako je upravo taj potez bio presudan da i ove ( uostalom kao i svake ) godine imamo rekordnu turističku sezonu u kojoj su nam svi glavni konkurenti daleko za petama. Naravno, radi se o rekordu kojeg je svečano i ponosno ˝objavio˝ jedan član HDZ-ove garniture, točnije ministar turizma Damir Bajs. Međutim, uzmemo li u obzir način na koji u HDZ-u računaju ( 25 % + 1 = 26% ), onda svakako treba vjerovati da se radi o još neviđenim rekordima.

 

Igrajmo se lovice…

 

Ljeto je obilježio i još jedan nenadmašno mudar rebalans proračuna Vlade kojom se niti u ova teška vremena za cijeli svijet neće dirati u plaće grbavih radnika i mirovine isluženih Hrvata u godinama. Mala zamjerka čitavoj toj priči jest ( i unaprijed se ispričavam svima što na to ukazujem kao jedan od onih vječitih prokletih nezadovoljnika koji ovoj fenomenalnoj Vladi nikada ne daju podršku ) to što će nam svima ovu zimu poskupjeti struja, benzin, cigarete, voda, osnovne namirnice i tko zna što još. Naravno, bitno je da nisu skinuli svakome dvjesto kuna od plaće, jer sve navedene potrepštine ( a neke od njih su dio svakodnevnice ) kupuju se upravo tom magično sačuvanom plaćom i mirovinom koje neće rasti, već će se samo još brže topiti.

 

Kad smo već kod benzina, treba biti realan i donekle i podržati sva ta poskupljenja koja nam dolaze iz INA-e jer koliko se frke oko njih diglo, dobro da nisu sve pumpe zatvorili i proglasili kolektivni štrajk glađu, počevši od Polančeca, pa sve do običnih radnika koji toče benzin na pumpama. A što je najgore, to je tek početak. Tek sada počinje igra lovice u kojoj prvo Polančec takne Kosoricu, pa onda ona lovi, a kako je ona brza, u tren oka uhvati Šukera, pa je on ˝lovac˝ i tako sve u krug dok se konačno oni koji promatraju ne umore od silne trke i vrtnje u krug i ne odustanu od cijelog  ˝deala˝. Srećom, ima jedna osoba koja se u toj čitavoj priči neće nimalo umoriti promatrajući nervoznu i neorganiziranu igru lovice glavnih nam aktera ˝afere INA˝…. Zasigurno ste već pogodili o kojoj se osobi radi i svima vam je pao kamen sa srca kada ste saznali da nam voljeni bivši premijer ( koji nije pobjegao nego, nemogavši ga spasiti, dostojanstveno napustio brod vrlo vjerojatno samo zato što su mu vesla ostala kod kuće ) dr. Ivo Sanader neće dobiti glavobolju od već spomenute hektične igre.

 

Za dobro zdravlje jedite pokvareno meso…

 

Ali, nemojmo samo o ružnim temama. Bilo je i prelijepih sunčanih dana ove sezone, kada je ˝pucalo sunce i iz neba i iz zemlje˝, kada su dragi nam gosti uživali u čistom i predivnom Jadranskom moru, a ugraditelji klima-uređaja imali pune ruke posla. Ali, kako to većinom biva, i u tom silnom suncu ima nešto negativno – što ako zaboravite staviti meso u hladnjak i vratite se kući, a ono je već toliko smrdljivo da biste jednim kotletom mogli otrovati omanje hrvatsko selo? Srećom i na to vječno pitanje nas običnih smrtnika polako dobijamo odgovor. Meso vam se pokvarilo? Ne očajavajte, vrlo je velika mogućnost da je ono bilo pokvareno već 10 puta prije no što je došlo do vas, ali ako vam to nije dosta slobodno ga zamrznite i odmrznite par puta. Ni tada niste zadovoljni, vaši kotleti i dalje izgledaju poput oguljene kokoške s kožnom bolesti? Postoji riješenje i za to; svaki kotlet ( kao i gotovo svaki komad mesa ) može  postati mljeveno mesto. Puknete malo začina; et voilà! Vaše je meso upotrebljivo.

 

Naravno, da su ovakve priče samo izmišljotine novinara i kojekakvih neuspješnih mesara koji se na taj način žele osvetiti bivšim poslodavcima, dobaljvačima, možda čak i državi. Pa ljudi moji, pogledajte nam ministra Čobankovića! Pa njemu se dnevna prehrana sastoji od 70 – 80% što suhomesnatih, što ˝mokromesnatih˝ proizvoda i osjeća se savršeno. On će u budućnosti predstavljati prototip zdravog čovjeka. Novi hrvatski Zdravko Dren. Ne bih se čudio kada bi u skoroj budućnosti, da dokaže kvalitetu proizvoda koje dnevno samelje, u eteru onako masno i zdravo prdnuo i time rastjerao sve sumnje o nekvaliteti ili nedajbože pokvarenosti mesa koje se uvozi u Hrvatsku. Ako se brinete za smrad od spomenutog prdca, ne brinite, sve će to odnijeti najavljeni tsunami premijerke Jadranke Kosor.

 

Što preostaje?

 

A kada vam sve lađe potonu i kada pomislite da vam više nema spasa jer život postaje sve teži i teži, krediti dolaze na naplatu svaki mjesec, a posao nije siguran. Kada shvatite da vas vode ljudi kojima je najvažniji i jedini interes onaj vlastiti, postoji još jedna slamka spasa, još jedna osoba koja vam može vratiti vjeru u ljude, sustav, budućnost, pa u konačnici i u Boga. A to je nekako najpopularniji velečasni u Hrvata  – velečasni Zlatko Sudac. Podijelio je javnost. ˝Velike˝ ličnosti to uvijek i rade. Jedni ga obožavaju, drugi ga ismijavaju i oštro kritiziraju, a treće boli briga za njega. E sada, ako ste u prvoj skupini, onda možete i vjerovati da će vam on ili njegove riječi i djela pomoći. Postoji čak i tu mali problem. Naime, velečasni Sudac u najnovijem istupu tvrdi kako ga već deset godina sustavno truju i kako priprema tužbu protiv odgovornih. Postoji nekoliko mogućih uzroka toj izjavi. Možda najzanimljiviji su utjecaj Gabriele Spanic koju je trovala njena kućna pomoćnica, ili pak mogućnost da je zbilja deset godina sustavno trovan. S obzirom na posljednje napise o kvaliteti mesa pitam se sprema li on tužbu protiv mesnih prerađivača? Bilo kako bilo, pripremite se za dugu, tešku, a vrlo vjerojatno i ledenu zimu….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 13, 2010

ECTS 300 kuna, pa ti studiraj…

 

Bio sam protiv prvog prosvjeda studenata koji su tražili besplatno visoko školovanje za svih. Bio sam donekle i protiv načina na koji su to pokušali ostvariti ( iako je on bio miran i uvelike hvaljen u medijima ). Bio sam apsolutno protiv drugog prosvjeda studenata u kojem su tražili isto na isti način nimalo ne ˝evoluirajući˝ od predhodnog puta koji im je trebao otvoriti oči i natjerati ih da idući prosvjed bude bolji i konkretniji ( pogotovo zato što su dobili silnu pozitivnu pažnju medija i javnosti uopće ). I bio sam donekle zadovoljan što zahtjev za besplatnim školovanjem nije u potpunosti uspio ( iako bi i meni koristilo da studiram za kikiriki ), jer ipak fakulteti trebaju od nečega živjeti, nabavljati materijale u knjižnice, opremati učionice i na kraju krajeva plaćati kvalitetne profesore ( koji sigurno nisu jeftini ) da nam na fakultetima ne bi predavali čistači ili konobari iz kantine ( uza svo dužno poštovanje i prema jednima i drugima ) samo zato što su oni jedino što si fakultet može priuštiti.

 

Međutim, najava kako će prva godina studija biti besplatna svima, a plaćanje ostalih ovisiti će o uspjehu i sposobnosti studenata nešto je što se ne može prihvatiti i čemu treba stati na kraj prije nego je zapravo i počelo. Znam da predhodna rečenica zvuči pomalo luda. Naravno da bi uspjeh i sposobnost studenata trebala određivati hoće li ili neće plaćati studij, ali nikako na način na koji se naplata namjerava vršiti, a to je prema ostvarenim ECTS bodovima. Naime, ideja je da se svaki preneseni ECTS bod ( dakle jedan –dva neriješena ispita, negdje i više ovisno o fakultetu ) u višu godinu naplaćuje sa minimalno 300 kuna, a odluku o cijeni ECTS bodova donose sami fakulteti. Što to točno znači? Uzet ću primjer pravnog fakulteta u Rijeci koji, prema mome mišljenju, ima najbolji model naplate.

 

Samo bogati na fakultete…

 

Tko upiše studij besplatno ( na osnovu rezultata prijemnog ispita i uspjeha u srednjoj školi ) i sve godine polaže redovito ( uz mogućnost jednog ˝kiksa˝ ) ima školovanje potpuno besplatno. Onaj tko ˝kiksa˝ dva ili više puta, gubi povlašteni status i postaje student za osobne potrebe ili, drugim riječima, student koji plaća studij. Idealan model koji nagrađuje studente koji su redoviti, a kažnjava one koji to nisu. Uvjet za upis u višu godinu je ostvarenih 50 od 60 ECTS bodova. Drugim riječima, to znači da je moguće prenijeti jedan veći ispit ( poput rimskog ili građanskog prava ) ili dva manja ovisno o bodovima koje nose. Prema novom sustavu, studenti koji redovito polažu godine ( jer 50 ostvarenih ECTS bodova jest položena godina ) sada bi sa besplatnog studija prelazili na studij koji se plaća kako bi zapravo bili kažnjeni zato što su redovni i uspješni.

 

Uzmimo za primjer da student prenese samo jedan veći predmet koji nosi 8 ECTS bodova, značilo bi da iduće godine mora fakultetu isplatiti minimalno 2400 kuna ( i to pod predpostavkom da će jedan ECTS bod koštati minimalnih 300 kuna što je vrlo malo vjerojatno imajući na umu da se u Osijeku plaća više od 900 kuna ). A zamislite da, nedajbože,  padnete godinu i od 60 ECTS-a ostvarite ˝samo˝ 30. Iduće biste godine morali platiti minimalno 9000 kuna u odnosu na sadašnjih 2750 kuna ( ponavljanje godine plaća se duplo manje od redovne ). A da tome ne pridodajemo troškove smještaja, hrane i općenito života koje najčešće roditelji moraju izdvajati za svoju djecu koja ne studiraju u mjestu svojeg stalnog prebivališta. Ovakav sustav naplate neće škoditi tamo nekum Kerumićima, Todorićima ili malim Mamićima, ali što je sa svima ostalima?

 

Seve zaboravila na studente?

 

Sindikati koji se sada svim silama bore protiv izmjena Zakona o radu i koji su spretno i mudro ˝iskoristili˝ studente kada su im trebali, sada o situaciji studenata šute. Prekidi pregovora sa Vladom i oštre polemike preko medija valjda su jedino što ih u ovom trenutku pokreće. ˝Zainatimo se Jadranki, a studenti nek se snađu kako znaju˝ – tako nekako bi se moglo rezimirati njihovo ponašanje. Ali, trebali bi razmišljati koja je svrha borbe protiv izmjene ZOR-a ako se sutra on neće moći primjenjivati na nikoga pošto će fakultete moći plaćati samo odabrani ( dakle rijetki ), a kako je sve krenulo nizbrdo ne bih se čudio da se ideja o naplati ECTS bodova nekako prenese i na naplatu osnovne i srednje škole. I što onda? Imati ćemo izmjenjeni ZOR prema željama sindikata, a sjedit' ćemo doma bez kvalifikacija, novaca i bilo kakvih mogućnosti za osiguravanjem vlastitih života. Dok Severina bude držala nadahnute govore koji nemaju veze sa mozgom naši će roditelji dizati kredite i živjeti na rubu egzistencije kako bi svojoj djeci plaćali studij. Jebeš referendum!

 

Težimo Europi, težimo i često se hvalimo kako smo zemlja znanja. Pitam se što se konkretno može pozitivno učiniti ovakvom odredbom? Umjesto zemlje znanja postajati ćemo sve više i više zemlja podobnih ( kao da to već sada nismo dovoljno ) koji imaju šuške ( zarađene na ovaj ili onaj način ) i koji će krojiti čitavu budućnost svih nas. Zastanite malo i upitajte se kuda ova zemlja ide? Sindikati pozivaju ljude da spase radnike, a mišljenja sam da oni zapravo samo žele stvoriti dojam kako rade ono što se od njih očekuje. Par prepirki i teških riječi upućenih premijerki i ministrima, nekoliko unaprijed naučenih parola, angažiranje nekolicine kvazi celebritya i njihov cilj je postignut. Stolice su im sačuvane, a radnike i buduće radnike ( studente i učenike ), generalno gledano  - 'ko jebe!

 

Kakvo društvo želimo biti?

 

Nadalje, sama ideja o naplati studija kroz određivanje cijene ECTS boda mi djeluje poput igre male djece. Znate ono kad se jedno dijete želi igrati s autićima drugog, a ovaj mu to neda. Pa u čitavu priču uđe mama pokušavajući smiriti situaciju, a to se ne sviđa ni jednome ni drugome. I čim mama ode onaj isti ipak uzme autić, a drugi da mu se osveti odluči uzeti čak dva njegova autića. Tako nekako izgleda i ova priča sa naplatom. Studenti su se htjeli igrati sa autićem fakulteta ( tražeći besplatno školovanje ), fakulteti su zaplakali, uletila je mama ( ili ministar znanosti, obrazovanja i sporta ), nakratko ih primirila pa otišla. Nakon maminog odlaska studenti opet žele autić fakulteta, pa im fakultet vraća uzimanjem dva njihova autića ( ili drugim riječima, besramnom naplatom studiranja ).

 

Na žalost, ovo nije šala i ovo nije mala stvar. Svi se dižu na noge protiv smanjena pristojbe za HRT, a lagano šute kada je riječ o onima koji će taj isti HRT možda sutra spasiti. Već smo dvadeset godina zemlja koja gleda samo ispred nosa, možda je konačno vrijeme da pogledamo i malo dalje?

 

P.S. Naravno da uvijek postoji mogućnost da svi studenti daju baš sve ispite u savršenom roku i tako izbjegnu plaćanje, ali volio bih vidjeti one koji se vole baviti statistikom da ˝pročeprkaju˝ malo po rezultatima studenata na fakultetima i izbroje koliki je postotak onih koji su savršeni ˝šezdesetobodaši˝, a koliki svih ostalih. To nije poticanje na društvo znanja, već potpuno suprotno – želja da se stvori nisko školovano društvo podložno manipulacijama i nesmetanom upravljanju njima poput ovcama. Želimo li to uistinu?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 2, 2010

I ja bi Facebook…

 

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

 

Vjerujem da je Jadre shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status : ˝Zapela sam u liftu, počnite bez mene…˝. U roku od par minuta isti bi status ˝lajkali˝ Bebić, Šeks, Milinović i ostali vjerni puleni koji bi jedva dočekali takvu situaciju u kojoj bi možda i oni mogli doći do riječi. Tek bi se nakon kojih stotinjak like-ova javio zabrinuti i pomalo Pahor sa komentarom ˝Mala, če je vse v redu?˝. Ona bi odgovorila kako je dobro i kako očekuje lijepu večeru da se smiri. Borutić bi se bacio na kuhanje, a nacija odahnula nakon saznanja da je premijerka sasvim dobro.

 

Mani se Google Translate-a…

 

Zamislite samo koliko bi joj bilo lakše obavljati teške poslove koje kao premijerka mora obavljati da ima svoj profil. Imala bi zasigurno par tisuća ˝prijatelja˝ među kojima bi bili stručnjaci svake vrste. Kada god joj nešto ne bi bilo jasno mogla bi se obratiti njima. ˝Zaj…. sam nešto u Power Pointu koji nas sada prikazuje kao sposobne vladajuće. Kako da to promjenim?˝ -  i odmah bi dobila savjet svojih vjernih birača, prijatelja ili slučajnih ˝prolaznika˝. Čitava frka oko informatičke nesposobnosti vladajuće garniture bila bi spriječena i nitko tome ne bi pridavao niti trunčicu pažnje.

 

Kada bi odlazila u SAD susresti se sa Obamom ili možda čak u Veliku Britaniju na čaj sa kraljicom mogla bi uvježbati što reći. Nekoliko dana prije puta mogla bi se konzultirati kako će što izgovoriti i reći. ˝Za tri dana putujem u Veliku Britaniju kako bih prisustvovala čajanci sa kraljicom. Razmišljala sam joj predstaviti se na slijedeći način : ˝Srdačan pozdrav kraljice. Ja sam Jadranka Kosor i dolazim iz Hrvatske. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i nadam se da ćete i Vi posjetiti našu zemlju uskoro.˝ Naravno, čitava armija mladih HDZ-a poduprijela bi je u toj nakani sve dok se ne bi javio jedan infiltrirani HNS-ovac koji bi je upitao kako to misli reći na engleski. I uskoro bi dobio odgovor kroz novi status. ˝Mnogi si uzimaju za pravo osporavati moje znanje engleskog jezika. Pa eto svim skepticima dokaza kako su potpuno u krivu. Bez problema vam svima mogu napisati kako ću pozdraviti kraljicu : ˝Best regards queens. I am Kosor and come from the Croatian. Exceptional is my great honor to be here today and I hope you'll visit our country soon.˝ Gotovo dva sata ne bi bilo nikakvog komentara na ovaj status. I baš kad bi se premijerka zapitala zašto je tome tako stigla bi joj nova notifikacija. ˝Nenad Stazić je komentirao tvoj status.˝ Sva ushićena pohitala bi vidjeti dokaz svoje tvrdnje kako zna engleski kad ono… ˝Poštovana premijerko, preporučio bih Vam angažiranje profesionalnog prevodioca, što Google Translate svakako nije…˝ I tako bi izbjegli još jednu međunarodnu blamažu. Tko kaže da HDZ i SDP ne mogu surađivati.

 

˝Kud Jadranka tud i ja…˝

 

Još jedna velika pogodnost je ta što kada nešto krivo napiše ili objavi uvijek može opravdati hakiranjem vlastitog profila. Ona je kao visoka državna dužnosnica konstantno pod napadima kojekakvih hakera iz čitave Hrvatske i svijeta i kada bi se na njenom profilu pojavio status : ˝Nove mjere spasiti će hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝ uvijek bi mogla reći kako je taj status dijelo zlonamjernih hakera i kako je ona zapravo htjela napisati : ˝Nove mjere će možda spasiti hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝. Izostavljanje tog krucijalnog ˝možda˝ biti će krivica hakera ili možda čak i Marka Zuckerbergera koji je pogriješio u izradi Facebooka.

 

Na žalost, Jadranka Kosor sve više i više počinje nalikovati na svog predhodnika, i to ne samo prema boji kose. Ne preuzima odgovornost za gotovo niti jednu situaciju u zemlji koja je rezultat njene politike i politike užeg vodstva stranke, ne pridonosi poboljšanju životnih uvjeta, a pored svega, mit o borbi protiv korupcije i dalje nekako ostaje samo to – mit. Spektakularna uhićenja u HEP-u, HŽ-u i ostalim, prema svemu sudeći, korumpiranim poduzećima lagano padaju u zaborav, a mnogi koji su u tim radnjama sudjelovali dobivaju milijunske odštete koje svi mi plaćamo. Damir Polančec, žrtveno janje vodstva HDZ-a sve manje i manje šuti, a sve više i više otvoreno optužuje aktualnu premijerku. Čak je i novi modni dodatak, majica sa natpisom : ˝Kud´ Jadranka, tud´ i ja i kud´ ja, tud´ i Jadranka˝, pokazatelj što Polančec misli o sadašnjoj premijerki i gdje je vidi u skoroj budućnosti.

 

I mene hvata tjeskoba kad vidim tko nas vodi…

 

I dok se suočava sa kojekakvim optužbama od strane Damira Polančeca, sindikata i ostalih, premijerka je odlučila otići u poplavljenu Slavoniju kako bi svima obznanila da se osjeća tjeskobno kada vidi ljude u strahu. Međutim, brzo se pribrala i obznanila kako će Vlada zasigurno pomoći, te kao da je već počela predizbornu kampanju u kojoj je glavni lik ONA, dodala kako ˝postoji i mogućnost intervencije kroz saborsku pričuvu o kojoj ja odlučujem˝, tako dodatno pokazujući kako ima veliko srce i dubok džep kada se radi o novcima nas građana. Vjerujem kako je ovim riječima umirila ljude koji su izgubili svoje kuće i imanja, jer nije mala stvar što se premijerka zbog njih osjeća tjeskobno, i što će im zato udijeliti mrvice iz državnog proračuna.

 

Sreća je naša što imamo tako sposobnu oporbu koja premijerku koja je čitavu zemlju dovela u stanje poplave jače nego ono u Slavonskom Brodu, i dalje tetoši i miluje po maloj sijedoj glavici valjda očekujući da premijerka izvrši neku vrstu harakirija kako oni ne bi morali prljati ruke. Da se vratimo malo na priču o Facebook profilima i u nju ubacimo Zorana Milanovića koji bi mogao stalno ponavljati statuse tipa : ˝Evo prođe još jedan dan u kojem mi kao vodeća oporbena stranka nismo napravili ništa da srušimo HDZ i Jadranku Kosor. Like ako mislite da smo nesposobne pičkice…˝ Ja bih prvi ˝lajkao˝.

 

Poslije svijetla dolazi tama…

 

Sreća je kako vladajućih, tako i oporbenih što se bliži ( nadajmo se ) dugo i toplo ljeto kada je nezadovoljstvo građana ipak nešto manje, valjda zbog žege koja im onemogućava bistro razmišljanje. Međutim, kao što nakon tame dolazi svijetlo, tako se događa i suprotno. I kada nemile vrućine popuste, kada se više ne budete kupali, kada ulice više ne budu krasile djevojke u ljetnim haljinama ili se ispijali fancy koktelčići  na kojekakvim plažama, opet ćete se sudariti sa surovom realnošću koja kaže da smo u govnima iz kojih je trenutno vrlo malo izlaza, a budemo li čekali još neko vrijeme više ih uopće neće biti.

 

Tek kada se na Facebook profilima i u političkoj praksi bude nalazila rečenica koja kaže : ˝Narod nas je birao i naša je dužnost raditi prema njihovoj volji i zahtjevima˝ moći ćemo se nadati boljem sutra, a do tada dobro pogledajte pojedinačno svaku osobu u hrvatskoj politici, malo je progooglajte i sjetite se u kakvim su sve pričama i aferama spominjani, a nikada procesuirani ili barem politički kažnjeni. Kada završite sa tom zanimljivom pretragom za koju će vam trebati jako puno vremena ( uvjeriti ćete se i sami pokušate li ), možete malo sjesti i razmisliti želite li promjenu ili vam zbilja odgovara sve onako kako je u ovom trenutku.

 

Do tog saznanja vas srdačno pozdravljam i želim vam ugodno i toplo ljeto….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 12, 2010

˝Bit ćemo vaše rame za plakanje!˝

 

Opasno se bliži turistička sezona i dočekivanje novih turista. Kao i svake godine od turizma očekujemo veliku financijsku injekciju koja će nam barem na kratko pomoći da zaboravimo sranja koja nas svakodnevno okružuju. Turistička sezona pomoći će i Jadranki Kosor da slavodobitno najavi kako se smanjio broj nezaposlenih jer ipak netko treba i uslužiti te silne turiste. Dakle, turistička sezona je, može se reći, nešto najpozitivnije što će nam se dogoditi u ovoj godini. Točnije, to je nešto čemu se nadamo. Turisti su iza ugla, a što im mi kao zemlja osim neizmjerno velikih prirodnih ljepota možemo ponuditi?

 

Očito je da se nećemo bazirati na ljepote Hrvatica ili Hrvata jer bi to naravno bio seksizam i potpuni fijasko u namjeri da privučemo što veći broj gostiju. Možemo se podičiti iznimnom stopom mita i korupcije – tu smo uz bok razvijenim zapadnim zemljama, čak ih i premašujemo u nekim pitanjima. To je svakako stavka koja će svakog gosta zaintrigirati. Prekrasan je osjećaj trošiti novac u zemlji u kojoj se ministri nalaze na optuženičkim klupama, u kojoj premijer neobjašnjivo bježi sa svoje dužnosti i u kojoj zapravo nitko ne vjeruje nikome, a život postaje sve teži i teži. Dobra je to pozivnica za naše najvjernije i najrastrošnije turiste – Njemce. Pa i kod njih Angela Merkel polako, ali sigurno gubi tlo pod nogama. Dolazak u Hrvatsku biti će im kao odlazak kod susjeda na kavicu. Uvijek ista priča, mogu suosjećati sa nama, a i mi s njima. Dakle, poziv Njemcima bi mogao biti nešto kao : ˝Tako lijepa, tako u problemima, baš kao i vaša zemlja. Hrvatska, vaše rame za plakanje!˝ - naravno u spotu bi se potanko objasnilo kako je glavna svrha Hrvatske da pokaže drugima da od lošeg uvijek postoji gore.

 

Osvoji Jadranku Kosor!

 

Ok, riješili smo Njemce, što je sa Talijanima? Našim vjernim susjedima koji svake godine troše sve manje i manje, a pričaju sve više i više… Bilo bi uzaludno njima nuditi jastoge, škampe i ostale delicije na koje su navikli desetak i više godina unazad. Moramo im ponuditi nešto posebno, nešto nesvakidašnje – Jadranku Kosor. Garantiram da bi druženje Talijana sa našom premijerkom povećalo njihovo trošenje tako dragih nam eurića. Zamislite samo reklamu u kojoj Milan Bandić na tečnom talijanskom poziva goste da ljetuju u našoj zemlji samo kako bi svaki desettisućiti gost imao priliku sjesti sa Jadrankom Kosor i pokušati učiniti ono što Silvio Berlusconi nije uspio – zavesti je. Pa veliki talijanski zavodnici trgali bi se za rezervacije smještaja diljem Hrvatske, a sve nadajući se da će baš oni biti ti koji će imati priliku zavesti prvu damu Hrvatske ( s obzirom da je Severina zauzeta, ostaje Jadranka ). Nagrada onome tko uspije zavesti neosvojivu premijerku bila bi uz besplatno ljetovanje, mogućnost da vrlu premijerku zauvijek odvede od nas tužnih Hrvata i povede je u svoju prelijepu zemlju. Prema procjenama, Talijani sada troše oko 642 milijuna eura u Hrvatskoj. Sa ovakvom propagandom prešli bi i Njemce po potrošnji ( oko 1,5 milijardu eura ).

 

Popuši nam ambroziju i dobijaš besplatni odmor!

 

Riješili smo i Talijane. Iako bi mogao nastati mali problem uspije li jedan od njih u svojem poduhvatu, ali o tome ćemo razmišljati kada nam premijerka bude daleko. Nizozemci su kod nas ostavili, vjerovali ili ne 302 milijuna eura. Što bi moglo njih privući? Spojimo li liberalnost nizozemskog naroda, količinu korova, ambrozije i ostalih štetnih trava u Hrvatskoj, kao i savršeno isklesano tijelo ministra Milinovića možemo dobiti idealnu pozivnicu za Nizozemce. Pitate se kako? Vrlo jednostavno. Zamislite reklamu u kojoj na pješčanoj plaži na Susku ministar Milinović u plićaku zavodi zgodne Nizozemke. One u njega gledaju kao u Boga, učinile bi sve za njega – jednostavno je neodoljiv sa svojim fizičkim savršenstvom. Onda nastaje mala pauza pa veliki naslov preko cijelog ekrana : ˝Tko j… Putina, i vi možete biti hrvatski pastuh!˝, kratka stanka i kadar prelazi na doktora koji objašnjava štetnost ambrozije i ostalih trava koje izazivaju alergije i otežavaju život ljudi. ˝Pušite hrvatsku travu i postanite hrvatski pastuh!˝. I tako bi jednim potezom povećali broj nizozemskih gostiju, što muškaraca ( željnih da postanu hrvatski pastusi ), što žena ( željnih da njihovi muževi postanu pastusi ), nestalo bi ambrozije koju bi naivni Nizozemci popušili vjerujući u čudotvorni učinak i konačno bi nam ministar Milinović služio za nešto korisno.

 

Mi mare es su mare…

 

Naše drage susjede Slovence bi bilo vrlo lako privući na našu obalu. Prije svega im kao dobri susjedi obećamo da ih nećemo kontrolirati na granicama pa mogu slobodno unositi vlastitu hranu, piće i ostale potrepštine koje si zbog krize ne mogu priuštiti u Hrvatskoj. Naravno, negdje na pola puta zaustavljali bi ih policajci i naplaćivali drakonske kazne za izmišljene prekršaje, kao što je npr. prevelik broj konzervi graha na zadnjem sjedištu. Dozvoljene su samo dvije, oni imali tri i paf! – 3000 kn kazne. Hvala i do viđenja. Međutim, kako im takav doček ne bi bio odbojan pobrinuo bi se ministar Bajs. Naime, on bi ovih dana na štandu u Sloveniji svakom tisućitom slovencu koji plati kaznu u Hrvatskoj obećao mogućnost da osvoji dio hrvatskog teritorijalnog mora. Naravno da bi se dragi nam susjedi oboružali limenkama graha samo kako bi plaćali kazne i po mogućnosti bili taj sretnik ili sretnica koji će imati mogućnost donijeti more svojoj zemlji. Dakle, svaki tisućiti sretnik morao bi pobijediti Roberta Pauletića u improviziranoj ˝Kviskoteci˝. Ako netko i uspije u tom poduhvatu, slijedeći bi zadatak bio da svima objasni što radi Bianca Matković u hrvatskoj Vladi. Dakle, opet sa odličnom reklamom imamo više slovenskih turista, veću potrošnju istih i riješen problem teritorijalnog mora koje u ove dvije igre zasigurno ne bi nitko osvojio.

 

Ko jebe Kineze!

 

Za Srbe i Ruse – velike prijatelje mogli bi napraviti jedan spot. Vrlo kratak i jasan. Naravno, parola ˝Tako lepa, a tako blizu˝ ne bi više imala svoj utjecaj s obzirom na Ruse, ali mogli bi napraviti reklamu baziranu na nekoj vrsti reciprociteta, vi nama, mi vama. Ili točnije, u bermudama bi se skupili najseksipilniji hrvatski političari Ivan Šuker, Petar Čobanković, Luka Bebić i Vladimir Šeks i kao na utakmici razvili transparent. ˝Dođite kod nas i mi ćemo kod vas, oca mi!˝ , a dole bi sitnim slovima ( poput onih kada se reklamiraju lijekovi ) pisalo ˝ Kad se kunem u majku, možda i lažem. Ali kad se kunem u oca, ne lažem, majke mi!˝ Mislim da bi ovakvom propagandom mogli očekivati navalu kvalitetnih srpskih i ruskih gostiju na naš prelijepi Jadran.

 

Osim Amerikanaca i Britanaca koji uobičajeno puno troše, prošle su godine u svijetu apsolutni hit bili Kinezi koji su potrošili čak 47 milijardi eura prošle godine ( ili čak 7 milijardi više nego godinu prije ). Dok svih puca kriza Kinezi putuju i jedini troše više od predviđenog. Što mi imamo od toga? Na žalost ništa. A kako bi mogli privući Kineze? Tu treba biti vrlo pažljiv, jer napravimo li predobru propagandu svi bi mogli pohrliti u našu zemlju, a mi naprosto nemamo dovoljno mjesta za svih. Tako da bi nam vrli ministar Bajs po pitanju te reklame morao zbilja zasukati rukave. Kako pozvati najmnogoljudniji narod u vlastitu zemlju, a pritom ne pretjerati? Zna se stara kineska koja kaže : ˝Pas koji laje nije dovoljno kuhan!˝ - dakle, hranom ih ne možemo osvojiti, nismo dovoljno egzotični. Razvijenošću zemlje im teško možemo parirati, dakle otpada i ta mogućnost. Možda bi im mogli ponuditi svoju povijest? Ali kako se mjeriti sa njihovom? Ne ne, otpada i ta mogućnost. Mogli bi im ponuditi prirodne ljepote? Ok, to još može proći, ali poslikati će ih u dva dana i što onda? Isplati li im se raditi toliki put za tako malo? Ma jebeš Kineze, možemo i bez njih. Nek idu u Crnu Goru.

 

Eto dragi moji, riješili smo problem ove turističke sezone. Što će biti iduće? Uh, pa to je još daleko, treba biti inovativan i smisliti novu propagandu. Vrhunski tim stručnjaka na čelu sa ministrom Bajsom i ostalim likovima iz bajke radi intenzivno na tom pitanju. Ako ne propadnemo ove godine, iduće sigurno hoćemo!

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 



crazy_alen @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, travanj 13, 2010

Koji su razlozi premijerkine panike?

 

Da mi je netko prije desetak dana rekao kako će glavna tema u medijima i najveća preokupacija vladajućih postati jedna obična guzica ( uz svo dužno poštovanje prema vlasnici iste ) rekao bih mu/joj da je lud/a. Naravno, nije bio prvi put da sam pogriješio u prognozama ( zato sam i prestao ići u kladionicu ) i danas već treći – četvrti dan za redom mi razmišljamo je li dobro turiste pozivati stražnjicom ili ih je možda bolje privući  reklamom u kojoj će, bez sporne scene, o Hrvatskoj saznati da ima puno slane vode, čistu prirodu i brdo alkohola na raspolaganju. Međutim, vrla nam premijerka digla je glas protiv spota smatrajući pojavljivanje, nadam se potpuno prirodne, stražnjice seksizmom.

 

Njena reakcija moguća je zbog nekoliko razloga. Naravno, tu je ljubomora. Jer vrla nam premijerka uz sav trud i broševe i torbice koje ostavlja po podu i kompletiće ne može se mjeriti sa takvom stražnjicom. Međutim, mislim da ljubomoru možemo isključiti kao glavni razlog ( možda jedan od sporednih ). Drugi bi razlog mogao biti taj što će turisti taj spot zbilja vidjeti kao seksistički, djeca će se uplašiti kada vide jednu prekrasnu stražnjicu jer je uživo u Hrvatskoj nikada nisu vidjeli, pa će ih roditelji, koji su inače ljetovali u nudističkom kampu, ove godine pokrivati plahtama, kao što je to radio Micahel Jackson, kako bi ih zaštitili od tih strašnih prizora ( srećom, mene moji više ne mogu pokrivati, pa ću uživati u ˝čarima˝ Hrvatske ). Kako bi se barem malo umilila šokiranim turistima naša će im draga premijerka za utjehu potpuno besplatno ustupiti slike svog najnabijenijeg ministra, ponosnog vlasnika najboljeg političkog torza. Djeca će se primiriti jer nakon stravične stražnjice dolazi melem na ranu u vidu Milinovićevih mišića. Na žalost, ne možemo se u potpunosti složiti niti sa ovom tvrdnjom jer priznajte, djeluje potpuno besmisleno, zar ne?

 

Zaboravili ste na neke malo važnije teme?

 

A sad, pazite ovo. Objava registra branitelja! Sjećate li se te teme? U mjesec dana novih 1033 nezaposlenih! Guverner Hrvatske narodne banke Rohatinski ( inače, ako ste slučajno zaboravili, dobitnik nagrade za najboljeg guvernera svijeta u 2008. godini ) ukazuje na to kako među vladajućima nema niti snage niti motiva za prijeko potrebne promjene. Međutim, danas čak niti brojka nezaposlenih ili nezadovoljstva radnika 3. maja ( o čijem je prosvjedu bilo jako malo riječi, iako je bio jako dobro organiziran i za naše prilike masovan ) ili upozorenje guvernera da smo bliži bankrotu nego bilo kakvom prosperitetu potpuno je nebitno. Nama je važna guzica. A kada interes za nju pomalo splasne pobrine se jedna ne tako atraktivna koja će platiti smješnu kaznu za pušenje na javnom mjestu, unatoč zabrani. Tu dolazimo do trećeg razloga, jedinog logičnog – odvraćanje mišljenja od bitnih tema. Uspjelo je stotinu puta do sada, pa zašto ne bi ponovno, zar ne?

 

Prava istina je ta da Jadranka Kosor, u suradnji sa svojim vrijednim i uvijek vjernim ministrima polako gubi tlo pod nogama. Ogromna popularnost koju je imala na početku svog mandata prije devet mjeseci ( ili da pojasnimo na premijerkninom engleskom, ona je ˝najn mans prajm minister˝ ) polako nestaje. Ne pomaže joj ni trakavica oko tog spornog stana, ne pomaže joj ni broj nezaposlenih ( ni, koliko god to smješno zvučalo, Severinino mišljenje), ne pomaže joj niti potpuno nestajanje Ive Sanadera jer je više ne mogu uspoređivati sa njim i zaključiti kako smo dobili manje zlo. Ne ide Jadranki Kosor puno toga, ali ono što mene brine jest činjenica da ne ide ni nama najbolje. Da su sutra izbori i da morate odabrati nekoga da nas vodi i pokrene te toliko potrebne reforme za kojima vapi i guverner Rohatinski, koga biste izabrali?

 

A gdje je nestao Zoki?

 

Kada ste posljednji put vidjeli predsjednika najjače oporbene stranke Zorana Milanovića? Taj čovjek kao da je propao u zemlju. Možda je Jadranki Kosor stražnjica iz spota predstavljala problem jer se Milanović sakrio tamo negdje u pozadini brinući se da se ne prži predugo. Ako je tome tako, ispričavam se predsjedniku SDP-a. Međutim, ako razlog njegovog izbivanja nije čuvanje najpopularnije hrvatske pozadine, onda ne bi bilo loše kada bi on svoju dovukao u Sabor ili u medije kako bi pojasnio ljudima kakvu on ( dakle, njegova stranka ) ima viziju Hrvatske i odakle mu pravo uopće nadati se pobjedi?

 

Zasljepljeni stražnjicom ne primjećujemo niti to da je najglasniji član oporbe ( Slavko Linić ) jednako ˝sumnjiva˝ ( ako ne i više ) osoba od većine vladajućih kojima se redovito pripisuju nove afere, a na njegove verbalne izljeve ne treba trošiti previše riječi. Iako podržavam žestoku raspravu, vjerujem kako u nekim izjavama pretjeruje te stalnim napadima i kontranapadima ne obrazlaže apsolutno niti jednu primjedbu ili čak optužbu koju mu serviraju mediji. Podsjeća me na retoriku HDZ-a. Kada ne znaš odgovor pljuj po svemu i svačemu, možda nešto i pogodiš.

 

Jeleno, spasiteljice premijerki!

 

Zanimljivo je kako su nakon koktela od registra branitelja, turističke guze i Čobankovićevog pušenja u zaborav pali i ˝grijesi˝ još jednog vrlog nam ministra Kalmete. Priče o njegovoj političkoj odgovornosti više nisu bitne povrh cigara na guzi. Milinovićevi mišići bitniji su u ovom trenutku od tko zna kolikog broja nezadovoljnih obitelji koji zbog ˝njegovog zakona˝ ne mogu osnovati obitelj, ili barem ne u Hrvatskoj. Jelena Glišić ( vlasnica pozadine ) svojom je pojavom uspjela svih skrenuti sa pravog puta, pa tako niti ministar Šuker više nije na meti medija zbog sumnjive politike koju vodi u svom resoru ( sudeći prema izjavama vodećih ekonomista i guvernera ), uspjeli smo zaboraviti i na Biancu Matković, koja je smijenjena sa mjesta ministrice i postavljena na novi položaj gdje će joj društvo praviti i  njeni dosadašnji vjerni suradnici.

 

Jadranka Kosor nije zapravo zaprepaštena spotom ili zgrožena pojavom stražnjice. Siguran sam da negdje u sobi na zidu nasuprot kreveta ima poster Jelene Glišić u prirodnoj veličini i svaku večer prije spavanja klekne pred nju, prekriži se i zahvali Bogu i njenim roditeljima što je došla na svijet kako bi je u najtežim trenutcima uspjela spasiti od zajedljivih novinara i totalno dosadnog, uvijek nezadovoljnog naroda. Ne bih se čudio da uskoro u središnjem Dnevniku ispod lika i djela premijerke osvane malo drugačije ime Jadranka Jelena Kosor, kao mali znak pažnje i zahvalnica za sve što je ta djevojka za nju učinila.

 

Je li moguće da mi danas zaista ne vidimo govna od guzice?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

P.S.

U međuvremenu se pojavila premijerki prihvatljiva verzija spota, pa pogledajte ;))

 



 

 

crazy_alen @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 15, 2010

Jesmo li u govnima?

 

Narod željan krvi – to smo mi postali. Hranimo se aferama, skandalima, krađama, mitom i korupcijom. Ako nam protekne par dana bez takve droge izgubljeni smo, nastupa apstinencijska kriza. I nije za zamjeriti većini ljudi koji su postali ovisni o lošim stvarima. Sve je crno, ništa nije dobro, ništa ne može biti dobro i ništa neće. Nije nam vladajuća garnitura, a ni ona oporbena puno pomogla da razmišljamo pozitivno.

 

U kakvom je danas stanju Hrvatska? U banani je tako blagi izraz, da ga je jednostavno besmisleno koristiti. Što kažete da upotrijebimo jedan daleko adekvatniji izraz, kao što je septička jama? Ili možda da to narodski kažemo, Hrvatska je u govnima do grla. Gdje god se okrenem i pogledam vidim samo loše. Pere nas kriza, nezaposleno više od 300 000 ljudi, a vrla nam premijerka ujutro troši tko zna koliko vremena odabirući onaj pravi skupocjeni broš. HEP je jedna od glavnih kriminalnih tvrtki ove zemlje, ali mi dobri građani plaćati ćemo im oružanu zaštitu u njihovoj misiji isključivanja struje neplatišama. Zašto? Zato jer bez plaćanja tog malog broja neplatiša HEP ne može poslovati. Zašto? Zato što je prije tog malog broja neplatiša u upravi i oko nje sjedila nekolicina onih koji su novac platiša iskorištavali u malo drugačije svrhe od one za koju su ti novci namijenjeni. I koliko će nas užitak i saznanje da smo pomogli dragom nam HEP-u koštati? Sitnica od oko 3 milijuna kuna. A ti to je zapravo tek početak. Naime, ta cifra odnosi se samo na dva grada.

 

Predivno je vidjeti da u doba ovih nevjerojatnih kriza i loših vijesti postoji i nešto što savršeno funkcionira. To su, dakako, zimske službe diljem zemlje. Teško ih je optužiti za nespremnost kada se nađete zakrčeni na putu za posao ili kada ne možete niti izaći iz svog dvorišta zbog nanosa snijega samo zato što su oni zaboravili obaviti svoju dužnost. Naime, uvijek je ( i to svake godine ) iznenađujuće kako snijeg padne u Gorskom Kotaru u 12. mjesecu. To je naprosto nevjerojatno! Pa tko bi to očekivao? Nije im za zamjeriti. Tko bi očekivao da će u trećem mjesecu, pasti snijeg? Pa nitko, ljudi moji. I to bez obzira na činjenicu da se taj snijeg najavljuje već minimalno sedam dana. Ali tko još vjeruje Vakuli i društvu?

 

Sve je super i sve je za pet…

 

Lijepo je vidjeti kako gotovo svakog dana netko biva premlaćen, ubijen, osakaćen. Isto je tako lijepo znati da gotovo nitko od počinitelja ne odgovara za svoja dijela. Prekrasan je osjećaj izaći iz kuće i osjećati se potpuno sigurno. Pogotovo, kada znate da su raznorazni ubojice, nasilnici ili čak i učestali prometni prekršitelji potpuno slobodni i sposobni i dalje se iživljavati. Nema nedodirljivih. Uistinu nema. Oprostite na izrazu, ali jebe mi se za navodne mutne poslove riječkog gradonačelnika, za desetak tisuća kuna koje nam je iz džepa možda izbio suprug veleposlanice, pa čak i za bezobrazno skupe domjenke Nevena Jurice. Ako se nadmoć policije i dokaz tvrdnje da nema nedodirljivih sastoji isključivo u proganjanju političara, onda nisam siguran koliko bi trebali biti zadovoljni. Vojko Obersnel će završiti u zatvoru, a netko tko je pretukao i ubio nevinu osobu šetati će slobodno ulicom. Kolinda Grabar-Kitarović će biti kažnjena za korištenje službenog automobila, a netko tko je počinio trideset i više prometnih prekršaja neće ostati bez vozačke dozvole. Osjećam se sigurno!

 

Prekrasno je znati da su se ljudi spremni boriti za svoja prava na sve načine. Pa je tako bilo divno vidjeti jedinstvo seljaka koji su u borbi za svoja prava blokirali čitavu Hrvatsku. Isto je tako lijepo znati da su obećanja koja su ih maknula sa ceste, vrlo vjerojatno ludom radovanja. Jer, kao i uvijek do sad, Vladi je bitno da se prosvjednici maknu sa ceste, a kasnije kupovanje vremena nikada nije bio problem. Divno je znati da se pored toliko nezadovoljnika, što pravih, što onih koji su nezadovoljni samo zato što je to u modi, nađe samo mali broj onih koji su spremni nešto poduzeti da promjene svoj status. Da su seljaci zvali bilo koga od vas silnih nezadovoljnika, željnih krvi u novinama, na internetu, televiziji ili tko zna kojem drugom mediju, da se priključite njihovoj borbi, da im iskažete poštovanje, koliko bi vas to uistinu učinilo? Koliko bi vas bilo spremno žrtvovati svoje vrijeme, čak i svoj ponos za pomoć onima koji su u nevolji? Lako je sjediti kod kuće i pljeskati onima koji nešto rade, i kuditi one koji ne rade, ali kada nešto treba poduzeti nema vas nigdje.

 

A gdje smo u čitavoj priči mi?

 

Divno je znati da će otoci, koji su i tako ovisni o nekoliko trajektnih ili katamaranskih linija, ubrzo sve te prijeko potrebne usluge morati plaćati i više. Divno je znati da će država koja dijeli ogroman broj subvencija, vrlo vjerojatno ukinuti one koje se odnose na katamaranski prijevoz otočkih putnika. Osjećam se dobro znajući da će poskupljenja trajekta biti ne samo udar na budžet otočana u smislu prijevoza, već i udar na cijenu namirnica koje su i tako 30% skuplje nego na kopnu. Ali koga briga za otočane, pa to je odvojeno morem, to nije dio Hrvatske, jel tako?

 

Toliko je loših stvari u ovoj zemlji, i toliko je ljudi nezadovoljno, a mi, umjesto da se svi zajedno skupimo i izradimo plan kako krenuti u bolje sutra, zadovoljavamo sa izvikivanjem onoga što ne valja i pljuvanjem po onima koji to što ne valja donose.

 

Jako je malo toga dobroga u našoj zemlji u ovom trenutku. I glavni uzročnik svih tih problema jest loša politika. Loša je na vrhu, i kao takva je raširila svoje pipke i po lokalnim i regionalnim samoupravama. A što mi kao narod činimo? Apsolutno ništa! Imamo li ono što zaslužujemo? Očiti odgovor bio bi da!

 

Brine se veliki broj vas kako se u medije puštaju razno razne vijesti koje odvraćaju pažnju od glavnih pitanja i problema, ali jeste li se ikada pitali koristimo li svi mi istu tehniku? I za sve što je loše optužujemo nekog drugog, umjesto da barem jednom sagledamo kompletnu sliku i utvrdimo i svoju odgovornost. Pasivni smo do boli, a takvom ˝borbom˝ možemo samo tonuti….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 8, 2010

Let ispod radara…

 

Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.

 

Pripadam generaciji mladih ljudi koji su zapravo od samog početka učeni kako se kretati ˝ispod radara˝ i ne izazivati previše pažnje svojim mišljenjima i željama. Zašto je tome tako? Možda zato što generacija koja nas je odgajala ima puno više iskustva u buntovničkim pokušajima koji se redovito završavaju neslavno po one koji ih potenciraju. I tu nekako priča staje. Iskustvo starijih i ˝mudrijih˝ prevladava često opravdani bunt mladih. I što se onda događa? Postoje dvije mogućnosti : dio nas nastaviti će sa šetnjom ispod radara i raditi što je moguće više na ostvarenju svojih vlastitih ciljeva kako bi si osiguralo sigurnu budućnost, a dio nas jednostavno neće moći zadržati za sebe tu ˝buntovničku˝ crtu i raditi ćemo sve što je u našoj moći da preko ostvarenja vlastitih želja i ciljeva pokušamo to isto ostvariti i za nekog drugog. Naravno, niti jedna mogućnost ne može se nazvati lošom. Ali, događa se često da je ova buntovnička mogućnost etiketirana samo i isključivo kao buntovnička ( a ne kao mogućnost za pozitivne promjene ). A buntovnici nisu često na visokoj cijeni.

 

Vječni strah…

 

Zašto je danas tako teško biti buntovnik? Prije svega jer je buntovnika jako malo, a druga stvar je ta da buntovnici često nastupaju sami bez podrške onih starijih i mudrijih. I onda se događaju prosvjedi poput onih studentskih koji su u svojoj suštini pokrenuti zbog nekog boljeg, većeg cilja, ali su izvedeni gotovo katastrofalno. Zašto? Zato jer su sve radili sami i nisu imali puno uporišta u iskusnijima koji bi ih usmjerili i rekli : ˝To, to, to i to vam valja, a ono tamo ne.˝ Rezultati takvih pokušaja su redovito poražavajući i utječu pogubno na moral onih koji su vjerovali da nešto mogu promjeniti. I tako smo vrlo vjerojatno izgubili jedan veliki dio generacije koja polako shvaća da su sami preslabi, a pomoći dobiti neće. Stvaramo društvo tihih šaptača koje čuje nekoliko ljudi, umjesto nekoliko tisuća ljudi. A zašto? Zbog straha od neuspjeha.

 

Baš taj strah od neuspjeha u ostvarivanju ˝plemenitih˝ ciljeva često stvara ne pretjerano kvalitetne mlade ljude koji su uvjereni da je jedini način napretka u ovakvom društvu pobrinuti se za svoju pozadinu, a druge nek se snalaze same. A na tom putu neće prezati ni od čega. Navesti ću vam po jedan primjer za svaki spol i molim vas da ih ne shvaćate kao generalizaciju, već baš isključivo kao primjere ( kojih ima, ali ne mogu se primijeniti na čitavo društvo ).

 

Dakle, prvo djevojke. Najlakši način ostvarenja ˝snova˝ koji se sastoje u skupim krpicama, fancy večericama i lagodnom životu veliki broj mladih djevojaka danas ostvaruju, blaže rečeno – sponzoriranjem, a realno gledano prostituiranjem, koliko god to brutalno zvučalo. Zašto je tome tako? Prije svega teško je očekivati da su sve mlade žene danas ultra inteligentne i da im se po glavi vrte ciljevi poput završavanja fakulteta, ostvarivanja karijere i samostalnosti. Kada to imamo na umu, valja isto tako znati da razne Simonice, Fahrenhaiti, Celzijusi, pa čak i Severine itekako utječu na razmišljanje i poimanje svijeta tih mladih žena. Kakva poruka se odašilje? Ako želiš ostvariti što lagodniji financijski život ( a izgleda da je što lagodniji financijski život cilj mnogih danas ), nađi bogatu budalu kojoj ćeš prodati svoje tijelo i ono malo mozga što imaš i problem riješen. Želiš li biti poznata i imati milijun klikova na You tube – u postavi kameru u spavaću sobu i snimaj. Teško je očekivati od mladih cura koji nemaju realno postavljene ciljeve u životu da shvate kako prave heroine nisu kojekakve ženskice sumnjivog morala, već one koje su se za svoj život i poštivanje u društvu izborile same, a ne uz pomoć raznih Red Carpeta, filmića po internetu ili priglupih bogatih sponzora. Međutim, u borbi za ostvarenje statusa oslanjajući se na sebe same teško je i podložno neuspjehu, a sjetite se, postoji strah od neuspjeha.

 

˝Macho˝ društvo…

 

Što se dečkiju tiče. Pa, u principu, vjerujem kako se mi i dalje, unatoč emancipaciji žena, nalazimo u patrijarhalnom društvu ( ako po ničem drugom, onda po shvaćanjima velikog broja ljudi ), te se tako veliki broj muške djece od rođenja uči nekakvom ˝macho˝ stavu. A ˝macho˝ muškarci zapravo teško podnose poraz, neuspjeh. Jedan dio njih protiv poraza bori se agresijom, sasvim pogrešno vjerujući da se time izgrađuje status u društvu ( iz čega se razvija veliki broj bezrazložnih tuča, pa čak i ubojstava ),a drugi dio njih ako se u svojoj najproduktivnijoj dobi što se ˝buntovništva˝ tiče uhvati nečega i ˝zabrlja˝, teško je očekivati da će se pridignuti i pokušati ponovno. Jer često se događa da im nedostaje, a toga nema kod žena bez obzira na cilj koji si postave, upornosti. Jedan poraz predstavlja jasan znak da se trebaju poduzimati drugačiji koraci. I tu opet dobivamo one koji samo gledaju kako se što bolje negdje uhljebiti i vratiti se onom letu ispod radara.

 

Ponavljam još jednom, ovo su samo dva primjera koja ne prikazuju društvo u cjelini, ali zahvaćaju jedan dobar dio današnje mladeži ( mišljenja sam, čak i preveliki ).

 

Sve se mijenja…

 

Međutim, postoji i veliki broj nas koji se nismo spremni predati iz prve i cura kojima uzor nisu nabildani sponzori, već neki puno veći i važniji ciljevi. Nemojte nas odbacivati. Vi stariji i mudriji, sjetite se malo kako je vama bilo u našim godinama, kada ste vjerovali da možete promjeniti svijet i kada niste slušali starije koji su vam govorili da je svijet već gotovo 2000 godina jednak uz male varijacije na temu ( karikiram, ali shvaćate poantu ). Nemojte zaboravljati svoje iskustvo, ali prenesite nam ga na način da nas usmjerite prema onim putevima kojima vi niste prošli i koji su još uvijek neistraženi, a samim time možda i oni pravi. Nemojte koristiti svoje veliko iskustvo da nam ubijete želju i snove, jer možete vi govoriti bilo šta, ali sve je podložno promjenama – pozitivnim promjenama.

 

Postoji toliko problema u našem društvu koji se ne tiču isključivo mita i korupcije, kao što su sve vrste nasilja ( od obitelji do uličnih tuča ), veliki broj mladih ovisnika ( droga, alkohol ), teško bolesnih ljudi kojima zdravstveni sustav ne izlazi u susret, propadanje proizvodnje, veliki broj nezaposlenosti, veliki broj onih sa psihičkim problemima koji često ne dobivaju pravu njegu, veliki broj diskriminiranih invalida, ljudi koji zbog sustava i drugih ljudi ne mogu ostvarivati svoje snove i mnoge druge stvari… To se sve može mijenjati – i za to sve ne možemo okrivljavati isključivo politiku, sustav, mito i korupciju ( iako su oni možda i najveći krivci ). Za veliki broj tih problema možemo kriviti sami sebe koji nismo uz ljude kojima svaki dan treba naša pomoć. Takvi smo da se aktiviramo samo ako se nešto konkretno nas tiče, ali ne razmišljamo da bi sutra ti isti problemi mogli zahvatiti našu djecu i da bi naša akcija danas mogla značiti za našu djecu nešto bolje sutra.

 

Stotinu puta do sada sam ponavljao i još jednom ću, svijet treba početi mijenjati od sebe samih. Ne dozvolimo da se stvari odvijaju prema nekakvoj inerciji samo zato što smo ˝iskusni i mudri˝ ili zato što smo preslabi pridignuti se nakon poraza. Treba nam kompletan remont, a njega ne mogu ostvariti samo ˝stari˝, a niti samo mladi. Kolika je vjerojatnost da se ostvari suradnja? Vjerujete li i vi da se nešto može promjeniti ili sam ja samo još jedan utopist bez životne mudrosti koji će potonuti u zaborav kada ga posavjetuju veliki stariji ˝mudraci˝?

 

˝Planinu će pomaknuti samo onaj koji je počeo s micanjem kamenčića.˝

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010

Život je bolest…

 

Život je nasljedna bolest od koje svi prije ili kasnije umiremo. Nije li tako? Međutim, postavlja se pitanje što raditi sa životom koji je sasvim sigurno suočen sa preranim prestankom? Eutanazija je pitanje koje generacijama muči veliki broj ljudi i vrlo ih često grupira u potpuno suprotne ˝tabore˝ - za i protiv. Što je od ta dva izbora ispravno i postoji li ijedan potpuno ispravan odgovor?

 

U svom izvornom značenju, još iz Stare Grčke, eutanazija je označavala želju za blagom smrću ( eu – lijepo, dobro, lako i thanatos – smrt ). Da bi se do današnjeg dana zapravo taj pojam razvio u nešto što bi se moglo iskazati kao uklanjanje boli ubojstvom. I tu se postavlja glavno pitanje i nastaje glavni problem? Može li i kada ubojstvo biti opravdano? U Kaznenom Zakonu RH, članak 94. kaže : ˝Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina˝. Dakle, sasvim je jasno kakav je stav zauzeo hrvatski zakonodavac po pitanju eutanazije.

 

Što je zapravo eutanazija?

 

Međutim, neovisno o stavu zakonodavca, treba se zapitati što je zapravo eutanazija i može li u bilo kojem slučaju biti opravdana? Jedan od najranijih primjera eutanazije je izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu Tajget drevne Sparte. Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno produžavati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici. I upravo je Platonovo stajalište iz davnih vremena glavni argument današnjih zagovornika eutanazije.

 

Zanimljivo je kako zakonodavci ( ne samo hrvatski ) zauzimaju različita stajališta u pogledu vrlo sličnih pitanja. Pobačaj kojim se ubija nerođeno dijete, naravno bez suglasnosti samog djeteta može se usporediti sa eutanazijom osoba koje su u komi i za čiju smrt odluku donose najbliži bez suglasnosti onoga/one u komi. Međutim, pobačaj kao takav jest dozvoljen ( iako se u Hrvatskoj oslanjamo na svojevrsnu ˝sivu zonu˝ po pitanju abortusa ), a eutanazija nije.

 

Puno teorija. Je li koja od njih opravdana?

 

Postoje razne teorije zašto bi se netko odlučio na potpomognuto samoubojstvo i jesu li i zašto pojedini razlozi opravdani. Međutim, mislim da se čitava priča može svesti na jedan jedini glavni razlog – a to je strah. Postoji jedna izreka koja kaže : ˝Nije me strah smrti, strah me je umiranja.˝ I uistinu, veliki broj ljudi ne boji se onoga što će biti nakon smrti već onog perioda prije same smrti. Osoba koja je svjesna da boluje od neizlječive bolesti i isto je tako svjesna da nije spremna trpiti moguću neizdrživu bol spremna je prekinuti čitavu priču prije negoli ona uistinu i počne. I tu se vraćamo na Platonovu teoriju o bespotrebnosti produžavanja nečije agonije od koje nema koristi niti sama osoba koja kroz tu agoniju prolazi, a niti uža i šira zajednica. Pitanje je treba li takvu osobu sprječavati u naumu? Možemo li osobi koja je u trenutku donošenja odluke potpuno pri zdravom razumu i svjesna svoje odluke zabraniti provedbu iste?

 

U Nizozemskoj zahtjev za eutanaziju mora postaviti bolesnik slobodnom voljom i isti zahtjev ponoviti za sedam dana, kako bi se moglo sa sigurnošću ( iako nikada ne postoji 100% sigurnost ) utvrditi da je to uistinu volja bolesnika. I mišljenja sam kako zahtjevi takvih osoba uopće ne bi trebali biti predmet rasprava, jer osoba koja je odlučila umrijeti učiniti će to na ovaj ili onaj način. Nije li bolje da se čitava priča završi pod strogom kontrolom profesionalaca i uz saznanje čitave obitelji, nego nekakvim samoubojstvom vješanjem ili kojim drugim načinom. Rezultat je isti, ali sam proces bitno drugačiji i koliko god to paradoksalno zvučalo, dignitetniji.

 

Nova istraživanja – novi problemi…

 

Vjerujem kako bi problem eutanazije, da se radi isključivo o osobama koje svojom slobodnom voljom zatraže smrt, bilo riješeno već odavno, zasigurno uz veliki broj polemika, ali riješilo bi se. Glavni kamen spoticanja, a razvitkom znanosti postajati će sve veći jest eutanazija onih koji se o njoj ne mogu izraziti slobodnom voljom, već to za njih čine njima bliske osobe.

 

U Jutarnjem listu izašao je članak u kojem je skupina znanstvenika pod vodstvom dr. Adriana Owena sa Sveučilišta Cambridge i dr. Stevena Laureys sa Sveučilišta Liege otkrila da 29-godišnji Belgijac koji je od 2003. u vegetativnom stanju može komunicirati sa okolinom jednostavnom izmjenom misli koju su znanstvenici pratili uz pomoć magnetske rezonancije. Pitanje kome već je dugo predmet rasprava, a ovakva otkrića postavljaju sve veće i veće prepreke onima koji se zalažu za eutanaziju.

 

Ovakva otkrića postavljaju veliki broj pitanja. Može li netko umjesto osobe sa funkcionalnim mozgom ( iako u komi ) odlučiti o smrti? Može li osoba u komi koja komunicira izmjenom misli jednako tako odgovoriti i želi li umrijeti? Ako odgovor i bude pozitivan može li se on smatrati mjerodavnim s obzirom da se ne može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi je li to rezultat slobodne volje ili stanja u kojem se nalazi? I milijun drugih pitanja na koja ćemo teško dobiti konkretan odgovor.

 

Da ili ne?

 

I gdje nas sve to ostavlja? Treba li eutanaziju podržavati ili ne? Naravno, svatko će za sebe imati drugačiji odgovor, međutim možda je riješenje u odabiru svakoga od nas dok smo još uvijek ˝pri sebi˝. Donori organa isto tako odlučuju o svojoj sudbini, odnosno svojih organa u trenutku dok još nema ni govora o odricanju od istih. I pitanje donacije organa, jednako tako može biti moralno i etički sumnjivo, jer uvijek postoji ( iako vrlo mala ) mogućnost da netko oživi i nakon proglašenja smrti od strane liječnika, a ostane li bez organa takva mogućnost ne postoji. Možda bi se trebalo omogućiti da svaki pojedinac za vrijeme  ˝normalnog˝ života odluči što će se sa njime/njom raditi kada taj normalni život prijeđe u nešto što to nije.

 

Naravno da i takva odluka može povlačiti veliki broj pitanja, ali je možda i najpravednija. Prije svega jer se skida teret sa bližnjih, a i sa samih liječnika koji znaju što im je činiti kada im ˝pod ruke˝ dođe pacijent u vegetativnom stanju sa minimalnim mogućnostima oporavka. Osobno sam apsolutno za eutanaziju, kao i za pobačaj. I jedno i drugo možemo i moramo smatrati ubojstvom, ali s druge strane treba gledati i što daljnji život donosi. Ponekad se s pravom možemo upitati nije li bolje umrijeti nego živjeti nikakvim životom?

 

Piše:

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010

Čudni ljudi…

 

Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.

 

Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.

 

Prosječni :

 

Tko su oni koji potonu u prosječnost = zaborav? To su oni koji su izgradili čvrste stavove u životu, čije ideje ne mogu pokolebati niti raznorazni političari, tajkuni ili kakvi drugi moćnici. Međutim, njihov je problem što su dovoljno jaki svoja uvjerenja braniti za sebe same i ne dopustiti nikome da ih mijenja, ali preslabi da bi svoja ( vrlo često ispravna ) uvjerenja podijelili sa svijetom i prometnuli se u svojevrsnog lidera. Njih ćete možda vidjeti još koji put na ulici, pročitati neki njihov komentar, ali oni će biti potpuno nevažni. I neće proći dugo vremena dok to i sami shvate i potpuno nestanu iz javnosti i svojevrsne tvorbe javnog mnijenja…

 

Kameleoni :

 

Tko su oni koji ostanu na ˝sceni˝? To su oni ljudi koji su svoje stavove iz početka gradili tako da oni uvijek i u svakom segmentu budu podložni promjenama. To su svojevrsni kameleoni koji mijenjaju boju kože ( tj. uvjerenja ) ovisno o boji okoline. Takvi ljudi su zapravo sve svoje nezadovoljstvo sistemom i svoje protivljenje istom izražavali promatrajući svijet isključivo iz vlastite perspektive. Kakva je ta perspektiva? Vrlo jednostavna misao vodi takve ljude – biti ću najveći trn u oku svakome od koga bih sutra mogao/la imati koristi. Povući ću veliki broj ljudi za sobom kako bi moj plan dobio na težini. A sutra, kada se karte budu preslagivale, doći će i moje vrijeme u kojem će se oni kojima sam bio trn u oku boriti da me imaju u svojim redovima. A onda počinje aukcija – tko nudi više, njegov/a sam. Žalosno je to što takvi ljudi ostaju dugo na ˝sceni˝ i vrlo često određuju sudbine drugih ljudi. Realno, ova skupina ljudi je možda i najgora i najpogubnija za svako društvo. Društvo bez ideala i čvrstih realnih stavova nema blistavu budućnost, a kako bi i moglo imati?

 

Pajaci :

 

I treća je skupina onih koji svoj prvobitno zacrtani put ne mijenjaju i na uštrb svega nastavljaju do kraja. Oni ( u velikom broju slučajeva ) točno detektiraju probleme koji muče narod i vrlo često nude i riješenje. Oni su nepotkupljivi i nepokolebljivi. Ali što se s njima događa? Ili izgore u želji bez pretjerano vidljivih posljedica na vlastitoj reputaciji ili ponosu, ili jednostavno bivaju proglašeni pajacima. Zašto pajaci? Zato što se većina izgubi u prve dvije skupine, tako da u ovoj ostane premalo ljudi. I zato oni najčešće nastupaju sami bez prave podrške i shvaćanja. A drugi, umjesto da takve ljude uzdižu, oni ih pokapaju i smatraju budalama.

 

Kako dalje?

 

I to je zapravo brutalna realnost našeg društva. Uzdizanje ili puko toleriranje ˝krivih˝ ljudi, a pokapanje ( metaforičko ) ˝pravih˝. Što je posljedica toga?

 

300 000 nezaposlenih, nikakva proizvodnja, još gori izvoz, nasilje na ulicama, mito, korupcija, ogroman vanjski dug i veliki broj drugih problema koje će svatko za sebe nabrojiti.

 

Kako to možemo riješiti? Oslanjati se na bilo koju od navedenih grupa ljudi izgleda da i nije poželjno. Prvom padate u zaborav, drugom se prodate, a trećom postanete pajac. Ali zašto ne stvoriti jednu četvrtu vrstu ljudi. Ili bolje reći skupinu ljudi.

 

Je li nemoguće organizirati se tako da se ˝iskoriste˝ usluge svih vrsta? Masovno koristiti prvu skupinu ljudi za ukazivanje na probleme i promicanje svojih ( ispravnih ) ideja, drugu skupinu naprosto iskoristiti kao što oni iskorištavaju druge da se za te ideje skupi prijeko potrebna politička, financijska ili pomoć bilo koje druge vrste koju oni mogu pružiti i treća da sve to nastavi gurati naprijed neovisno o bilo kome i o bilo čemu. Je li to zbilja toliko nemoguće ili je to samo stvar naše lijenosti i nedostatka ˝muda˝?

 

Očigledno je da nešto moramo mijenjati. Jasno je da okretanje glave od svih problema nije riješenje i ne može donijeti ništa dobro, ali dok god nastupamo kao pojedinci ( neovisno u koju skupinu spadamo ) osuđeni smo na, na žalost, ne pretjerano svijetlu budućnost. Ujediniti ideje, karaktere ljudi i uvjerenja dobar je pokazatelj puta kojim trebamo krenuti.

 

Samo zajedničkim planiranjem i traženjem riješenja nešto možemo postići.

 

Siguran sam da ćete u svakoj od ovih vrsta ljudi prepoznati nekoga sa ˝scene˝ ili čak i sebe same. Međutim, trebate shvatiti da ništa nije definitivno i od toga treba poći. Mijenjajmo sebe da sutra promijenimo svijet ( ili barem Hrvatsku, što bi nam, siguran sam, bilo veliko ostvarenje ). Promijenimo onu ne pretjerano svijetlu budućnost u nešto bolje jer niti jedan pokušaj mijenjanja stvari nije uzaludan i nikada nemojte odustati od svojih ideala samo zato što vam to neko vrijeme nameće. Vremena se mijenjaju, ali ideali ( oni pravi ) trebaju živjeti vječno…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 10, 2010

Konačno je završilo! Parada veselja i kiča koja je koštala minimalno 50 milijuna kuna konačno se privela kraju. I sada, kada je sve gotovo zanimljivo je malo osvrnuti se na kampanju i pojedine kandidate. O sudionicima prvog kruga ipak nešto kraće, nego o glavnim likovima.. Pa krenimo…

 

Andrija Hebrang – pokazao se kao dobar glumac, ali samo kao glumac koji je nakon objave rezultata pokazao pravo lice i dokazao da niti ima karizmu, niti program, a niti potporu birača kako je bio uvjeren. Loš Hebrangov rezultat nagovještaj je crnih dana za HDZ bez obzira premijerkino uvjeravanje u suprotno

Nadan Vidošević – četvrtoplasirani kandidat koji je skupa sa Draganom Primorcem poremetio planove neprikosnovenom Andriji Hebrangu. Što reći. Puno para potrošio, a zapravo malo rekao. Ono što je meni ostalo u sjećanju jest njegov govor poslije objave rezultata od kojih je možda najvažnija rečenica ˝Za poraz nikada ne treba kriviti drugoga!˝

Vesna Pusić – iako je sigurno očekivala bolji rezultat, uvjerenja sam da Vesna Pusić može biti itekako zadovoljna s obzirom na količinu utrošenog novca i općenito ipak niski rejting stranke čiji je ona bila kandidat ( bez obzira što je ta stranka ˝treća sila˝ u Hrvatskoj ). Iako nije u samo cvijetu mladosti vjerujem kako vrijeme Vesne Pusić tek dolazi i da će u budućnosti igrati puno važniju ulogu od one koju ima danas.

Dragan Primorac – kao znanstvenik i kao čovjek i kao političar doživio je fijasko. Međutim, tako nešto se i moglo očekivati jer Dragan Primorac nikada i nije imao veliku podršku javnosti. Puno puta protiv njegovog ministarstva ( dakle, protiv njega ) dizali su se i učenici i studenti. Ako ne može kvalitetno upravljati ministarstvom zasigurno ne može niti državom. To su birači i primjetili. A priče o tome kako je napustio politiku zbog moralnih ili sličnih razloga pričam svom nećaku kada god stignem. Odmah zaspi.

Miroslav Tuđman – Ni potpora Thompsona mu nije puno pomogla. Sin prvog hrvatskog predsjednika još jednom se pokazao kao politički marginalac koji nikad neće dostići slavu ( ni dobru ni lošu ) svog oca i možda je vrijeme da kopačke obijesi o klin.

Damir Kajin – Svi za mnom! I krenuli su vjerni Istrijani, ali đabe. Kajin je premala riba da bi ikada imao šanse ozbiljno konkurirati za ova ipak mnogo razvikanija mjesta od mjesta saborskog zastupnika. Kajin je stvoren za pljuvanje po svemu i svačemu u Saboru i tamo će i ostati još dugo vremena zahvaljujući svojim Istrijanima.

Josip Jurčević – mislim da može biti itekako zadovoljan sa više od 50 000 istomišljenika. Svakako bi trebao organizirati jednu večericu da im svima zahvali. Uspio je sa gotovo ništa pojavljivanja po medijima i općenito javnosti doprijeti do 5 puta većeg broja ljudi od onih koji su mu potpisali kandidaturu. Ali osim toga, na njegovu žalost ništa. I vrlo vjerojatno nikada neće niti biti nešto!

Boris Mikšić – dečko s Trešnjevke koji se još uvijek nije pomirio sa porazom na predhodnim izborima. Ponosno troši svoj vlastiti novac za svaku kampanju, uspješan poduzetnik i, još jednom se pokazalo, nikakav političar. Novac koju ulaže u kampanje mogao bi uložiti u kakvu zakladu i tako ovoj zemlji učiniti mnogo više koristi nego se vječno za nešto kandidirati i gubiti.

Vesna Škare Ožbolt – moram priznati, iznenađujuće loša. Da će postati predsjednica nije zasigurno niti ona sama vjerovala, ali ovo je kompletni fijasko. Od samog početka bio sam uvjerenja da ulazi u kampanju kako bi provjerila kakvu podršku ima i može li se čemu nadati na slijedećim parlamentarnim izborima kada će sigurno željeti vratiti svoje mjesto u Saboru. Ako je ovo pokazatelj, loše joj se piše.

Slavko Vukšić – na samom začelju nalazi se genije koji je svojom kampanjom uspio natjerati gotovo 1700 ljudi koji su mu dali podršku da ne glasaju. Izgleda da onaj famozni šeširić i masovne večere ipak nisu garancija da će biti dobar predsjednik. Mislim da slobodno možemo reći političko Zbogom Slavku Vukšiću.

 

A sada dame i gospodo, nastupaju dva glavna lika ove priče. A to su, dakako, pobjednici prvog kruga.

Ivo Josipović – Široj javnosti poprilično nepoznat ( barem politički ) kroz ovih nekoliko mjeseci uspio se predstaviti. Kuhana noga, dosadnjaković, idealan za pričanje uspavanki ? Vrlo vjerojatno da. I taj dojam će kod velikog broja ljudi ostati i nakon ovih izbora. Međutim, ono što smo svi mogli doznati, a prije nismo znali jest da ćemo narednih pet godina imati izrazito školovanog, stručnog i kulturnog predsjenika. Možemo biti sigurni da nas u svijetu neće sramotiti i da će sigurno biti kolika tolika protuteža HDZ-ovoj vladi. Ono što vrlo vjerojatno nećemo moći staviti pod kategoriju sigurno jesu većina obećanja iz kampanje, od kojih naravno najviše u oči strši borba protiv korupcije ili čak i pravda za sve građane ove zemlje. Ivo Josipović se protiv korupcije može boriti kao i ja, riječima. Ako Jadranka Kosor i uže vodstvo njene stranke ne odluče stati na kraj korupciji, novoiziabrani predsjednik se može nasaditi na glavu i postati prvi predsjednik koji hoda svijetom naopačke, ali korupcija se neće iskorijeniti. Pretpostavljam da novi predsjednik neće početi pisati kolumne i tako pokušati riješiti korupciju, ali ne treba podcijeniti ni snagu Facebooka, što je izrazito bitno da jedan predsjednik ima ( naravno, ovo je čista satira! ). Pravda za sve – a kako? Pitanje od milijun Eura. Odgovor na njega nema niti novi predsjednik, ili ga možda i ima, ali je to tako svejedno jer od tu pravdu svima nama ne može donijeti i ostvariti. Međutim stavimo li na stranu ono što je obećao, a neće ispuniti ipak sam zadovoljan. U konačnici, treba samo gledati tko će nas manje sramotiti u svijetu. Upravo za to predstavljanje mi smo odabrali svijetlo ( ako po ničemu drugome, onda po boji kose ), a kako će to ispasti? Pa imamo pet godina da saznamo. I još jedna sitnica za kraj. Možda griješim, ali uvjerenja sam da je Josipović od samog početka, pa do kraja imao isto glasačko tijelo. Više lijevo orijentirano, nesputano potrebom iskazivanja hrvatstva i vjere i ipak nešto obrazovanije..

 

Milan Bandić – Jedan nadasve zanimljiv lik. Široj javnosti poznat kao optužbama za kojekakve afere često dotaknuti gradonačelnik glavnog grada. U kampanju ušao manirom vrsnog igrača šaha, a onda u toj istoj kampanji postao dvorska luda. Uspio je i u kampanji ono što uspijeva već deset godina u Zagrebu – narugati se ˝pravnoj državi˝ i građanima. Na tome mu svaka čast. Ali bojim se da to nije rezultat promišljenosti i razmišljanja već čistog blebetanja onog što mu padne na pamet. U kampanji je obećavao svašta i baš kao i Josipović to zasigurno ne bi mogao ispuniti. Ono što mu sad preostaje jest valjda najljepši posao na svijetu, jer sudeći po njegovim izjavama Zagreb je danas grad kao iz bajke. On ga je preporodio i ljudi mu na ulici svaki dan kliču zahvaljujući nebesima što su im poslali tako sposobnog dobročinitelja. U Zagrebu mu srećom ne treba engleski jer sa Tomislavom Merčepom i Branimirom Glavašem ( preko telefona ) može pričati čisti hrvatski. A u to druženje među prijateljima može se uključiti i Thompson koji je do jučer bio protiv komunjara, a danas ih javno podržava, kao i Zlatko Sudac da svima pruži Božji blagoslov. Uvijek sam volio dosljedne ljude. Na početku godine popularno je predviđati što će se dogoditi poznatim ličnostima. Pa eto, kad ja zavirim u svoju kristalnu kuglu vidim Milana Bandića kako ruku pod ruku sa Sanaderom polako priprema teren za osnivanje nove stranke i pohod na parlamentarne izbore u novoj stranci koja će se zvati HO ili Hrvatski Odmetnici. Što se Bandićevih birača tiče, tu je priča puno zanimljivija od one Ive Josipovića. Naime, Milan Bandić je kako i sam govori čitav život socijaldemokrata , dakle ljevičar. Do prije mjesec dana bio je komunjara i protivnik Hrvatske jer je SDP-ovac. Međutim, u mjesec dana Milan Bandić postao je najveći vjernik i Hrvatina i ljudi u njemu vide simbol vjere i domoljublja. Ono što ljudi ne vide jest to da se pravi vjernik ne rastaje, da ne spominje ime Boga svoga uzalud ( što je Bandić redovito radio i radi ), ne skrivljuje prometne nesreće mrtav pijan ( umjerenost u jelu i piću tu je evidentno prekršena ) i ne podliježe niskim udarcima ( ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe ). Baš kao što se vjernik ne postaje riječima, tako se ne postaje niti Hrvat u roku od mjesec dana. Ali ljudi su skloni neke stvari zaboravljati i povoditi se pukim i praznim pričama. A to baš i nije dobro.

 

Evo, izbori su gotovi, državna blagajna lakša je za tko zna koliko milijuna kuna, mi smo dobili predsjednika, a zemlja je na istom mjestu gdje je bila i jučer. Sretna vam Nova svima i nek nam bude bolja od prošle, iako je to možda malo teško za očekivati…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.