Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
nedjelja, lipanj 19, 2011
Popularno je biti gay friendly

 

Zanimljivo je kako je danas popularno izjavljivati svoju podršku i simpatije prema homoseksualcima. Ne daj Bože danas što reći protiv njih. Zaštićeni su daleko više od čovječje ribice. Ugrožena vrsta? Zašto? Zato što ne mogu slobodno paradirati po gradovima javno iskazujući svoju seksualnost? Pa ne iskazuju je niti heteroseksualci. U čemu je problem? Oni su manjina? Možda i postoji razlog zašto su manjina. Teško mi je vjerovati da svi novootkriveni homofili uistinu i vjeruju ono što govore. Prihvatiti različitosti iznimno je teško, ali ako je nešto različito ne mora automatski biti dobro i normalno. Tesla je bio različit, neshvaćen, ali je iza sebe ostavio nasljeđe koje se vjerojatno nikada neće zaboraviti. On i slični njemu su 'pozitivno različiti'.

 

Homoseksualizam je različit od uvriježenog 'normalnog stanja'. Ali, mora li zbog toga automatski biti općeprihvaćen? I pedofilija je stanje različito od normalnog stanja. Tko bi od vas digao ruku i podržao pedofile da se izbore za svoja prava? I oni su ljudi, i oni nisu krivi što su pedofili. Tako su rođeni. Međutim, takve isprike ne pušimo kod pedofila. Pitam se zašto ih tako masovno pušimo po pitanju homoseksualizma? Vjerojatno zato što pušimo priče medija. Istih onih medija koji će vrlo rijetko ili gotovo nikada spomenuti neke od masovnih ubojica koji su bili homoseksualci ( Andrew Cunanan ( 5 žrtava ), Jeffrey Dahmer

( 17 žrtva ili pak John Wayne Gacy ( 33 žrtve ). Među domaćim medijima kao novootrkiveni pro – homoseksualni portal profilirao se Index.hr – isti onaj index kojim se vlasnik Matija Babić koristi za ispražnjavanje svoje netrepeljivosti prema Crkvi i seksualnim skandalima koji se događaju u Crkvi. Kao da namjerno zaboravlja da su ti skandali koji ga toliko muče većinom rezultat ne samo pedofilskih, već i homoseksualnih sklonosti monstruoznih svećenika. Nije li to malo licemjerno? Ah, jebiga, bitno da se čita. Stavovi ionako danas više nikoga ne zanimaju.

 

Steknuti poremećaj

 

Homoseksualizam, baš kao i pedofilija ili bilo koji drugi sličan poremećaj gotovo sigurno nije urođena mana. A sasvim sigurno nije ni prirodna. Zanemarimo li vjerska učenja i stavove koje većina toliko prezire, zastanimo na tren i sagledajmo situaciju sa nekog realnog aspekta. Sama činjenica da homoseksualci ne mogu imati djecu dovoljno govori o 'prirodnosti' takvog stanja. Čovjek je stvoren za reprodukciju, to je čitav smisao postojanja. Bez reprodukcije nema ni nas. Čista logika nalaže da je heteroseksualizam nešto normalno, a homoseksualizam nije. Činjenica da postoji veliki broj izliječenih homoseksualaca također ukazuje na veliku vjerojatnost da homoseksualizam treba tretirati kao poremećaj. A da ne spominjemo sve vrste bolesti kojima je homoseksualna populacija zbog svog seksualnog života kudikamo sklonija od heteroseksualne populacije.

 

Treba li osuđivati homoseksualce? Sasvim sigurno ne. Ali bi im na neki način trebalo pomoći. I to na način da sami shvate da im je potrebna pomoć. Homoseksualni aktivisti i sve vrste medija prave veliki pritisak na heteroseksualnu većinu uporno pokušavajući prikazati homoseksualizam kao nešto sasvim normalno, pozitivno i sto posto prirodno. Međutim, postavlja se pitanje čemu tolika potreba iskazivati nešto u što si sto posto siguran? Čemu potreba da netko prihvaća vaše stavove, vaš način života? Kada god sam u životu bio siguran u nešto, nikada mi nije bilo potrebno odobravanje okoline, a meni osobno pogotovo nije bilo potrebno moju okolinu bombardirati sa nečime u što sam uvjeren. Čemu da potreba? Je li to možda nesvjesni poziv upomoć kako bi se konačno netko našao i rekao ( ali na iznimno konstruktivan i nenasilan način ) koliko su zapravo u zabludi?

 

I Crkva je odgovorna

 

Skloni smo osuđivati Crkvu koja je protiv homoseksualizma, skloni smo osuđivati svakoga tko je protiv svake vrste različitosti. Splitski divljaci koji su kamenjem i razno raznim predmetima gađali Paradu ponosa i nisu toliko ludi. Da, njihov način je bio apsolutno pogrešan i idiotski. Međutim, tu se našla skupina ljudi koji vide da nešto ne ide prema planu, da se događa nešto što nema puno veze sa zdravim razumom i svoje je nezadovoljstvo odlučila iskazati. Žalosno je što svoje nezadovoljstvo i čuđenje nisu mogli artikulirati na suvisliji način, ali su odbili prihvatiti nešto samo zato što su im mediji ili nekoliko poznatih ličnosti rekli da bi to trebali prihvatiti.

 

Crkva, kao jedna od moćnijih i vodećih institucija u ovoj zemlji također snosi dio odgovornosti za splitske nemire ili točnije rečeno za neznanje prosvjednika da svoje nezadovoljstvo i neslaganje iskažu na drugačiji način. Već dugi niz godina nitko u našoj Crkvi nema dovoljno muda reći kako stvari stoje. O svim važnijim pitanjima Bozanić i ekipa se izjašnjavaju prilično mlako dozvoljavajući javnosti da sama shvaća što je 'pisac htio reći'. A dozvoljavanje svakoj individui da sama razmišlja što je pisac htio reći u ovakvim pitanjima redovito dovodi do neuspjeha. Strah Crkve da jasno iskaže svoja stajališta dovodi do nemira čiji akteri svoje nasilno ponašanje i idiotizam opravdavaju naukom Crkve. I to ne zato što im to u tom trenutku uistinu odgovara, nego zato što istinski vjeruju da im vjera nalaže da mlate homoseksualce. Sve je to posljedica nedovoljno hrabrosti u redovima Crkve, što zbog financijskih, što zbog kojekakvih drugih interesa, da kažu kako uistinu stvari stoje. Stav Crkve treba biti jasan i glasan. A hoće li vjernici slijediti taj stav ili ne, nije na Crkvi da brine. Kao što nije na Crkvi da predlaže 'zemaljske' zakone. Zna se što je 'Božji zakon' i možda je vrijeme da se i vjernici upoznaju sa njime i da crkvenjaci prestanu lutati po svim područjima. Odlučite što vam je bitnije – vjera ili novac.

 

Dakako, stav i mišljenje Crkve treba ostati samo to. Jer nametanje svojih stavova nekom drugome dovodi do agresije, gotovo jednake agresiji homoseksualaca prema heteroseksualcima, želeći uporno nametnuti svoje mišljenje kao jedino pravo. A kod nas ljudi još uvijek nisu dovoljno 'razvijeni' da bi na agresiju znali odgovoriti bilo kako drugačije nego isto tako agresijom. A to nije rješenje.

 

Živjelo pravo glasa

 

Poanta svega jest da bi trebali na trenutak zastati i razmisliti o svemu. Ok, homoseksualizam postoji i to se ne može izbjeći. On će postojati i ubuduće. Ali, samo zato što postoji nemojmo misliti kako je to super, sasvim normalno i prirodno. Postoji i AIDS, Downov sindrom, multipla skleroza i što ja znam što ne. Međutim, njihovo postojanje ne treba shvatiti kao nešto prirodno, svaka od tih bolesti jest svojevrsno odstupanje od normalnog i kao takvo bi trebalo biti i tretirano. Osuđivati nekoga zbog bolesti nikako i nikada ne treba, ali reći kako je sve normalno samo zato što postoji je ogromna greška.

 

Nemojmo se povoditi trendovima i savijati leđa pred vlastitim mišljenjem samo zato što je većina to odlučila napraviti. Sutra ćete se naći u gradu u kojem će narkomanija biti sasvim normalna stvar i većina će je prihvaćati kao nešto normalno i nimalo čudno. Hoćete li se i tada poviti pred većinskim mišljenjem ili na tren zastati, razmisliti i izreći svoje mišljenje koje će možda i naići na osudu većine, koji će vam možda donijeti i probleme. Ali to će uvijek ostati vaše mišljenje koje vam nitko neće moći oduzeti i koje vam nitko nije nametnuo.

 

Ne osuđujmo homoseksualce, ali nemojmo ih niti dizati na pijedestal. To rijetko tko zaslužuje. A i kada zasluži, to ne smije biti samo zbog trendovske seksualne orijentacije.

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 4, 2010

Policija vs. huligani…

 

O utakmici između Dinama i Hajduka, ili točnije o utakmici između navijača i policije govori se već danima. Policija, organizatori, klubovi, pravi navijači i obični ljudi još jednom mogu i trebaju biti posramljeni događajima na spomenutoj utakmici. Međutim, tko je uistinu kriv za to zlo? Sjećate li se bivšeg premijera Sanadera i njegove ergele kada su na rukometnoj utakmici spokojno ispijali šampanjac i uživali u paklenoj atmosferi? Sjećate li se koliko se buke tada diglo zbog činjenice da se alkohol uopće nije smio nalaziti u blizini dvorane, a kamoli u VIP loži? Sjećate li se kako je nedugo nakon toga krenula priča oko promjene Zakona o navijačima i kako je hrvatska ˝čelična lady˝ Đurđa Adlešić najavila nemilosrdnu borbu protiv huligana i ostalih kojima nije mjesto na sportskim terenima?

 

Novi Zakon je donijet, ali prema uobičajenoj šabloni u našoj zemlji isti se ne provodi. Naravno, u ovom je trenutku najlakše prstom uprijeti u skupinu uvijek dežurnih huligana koji na utakmice dolaze samo kako bi zadovoljili svoje destruktivne želje i uništili sve ono dobro što bi sport trebao donositi. Ali, treba se zapitati kako se ta, vrlo vjerojatno, uvijek ista skupina huligana nalazi na stadionima? Kakva je to borba protiv huligana ako na stadionima redovito gledamo bakljade, tuče, opijanja i kojekakve transparente koji se prema Zakonu ne bi smjeli unositi na sportska borilišta? Tko je podbacio? Krenimo redom….

 

Tko je odgovoran?

 

Vlada Republike Hrvatske na čelu sa premijerkom Jadrankom Kosor ( prije na čelu sa Ivom Sanaderom ) očito ne zna ili ne želi riješavati problem huligana. Donijeti Zakon bez namjere da se isti provodi je isto kao i samozadovoljavanje. Svoju potrebu ste na kratko utažili, ali vaš potez realno ne pomaže apsolutno nikom drugom. Nadalje, pošto je očigledno da Zakon ne djeluje Vlada odgovor traži u novom nasilju. Povećanje ovlasti policije dovodi do toga da se oni izjednačavaju sa huliganima. Jer kako objasniti činjenicu da i sada sa navodno jako skučenim ovlastima mogu mlatiti i one koje trebaju i koje ne trebaju, pa čak i koristiti vatreno oružje kada je potreba za upotrebom istoga u najmanju ruku diskutabilna. Izgleda da kod nas nije problem donijeti dobar Zakon ( što Zakon o navijačima u suštini jest ) već isti provoditi. Ako na cesti možemo imati ljude sa 50 i više prometnih prekršaja, ako na ulici ( umjesto u zatvoru ) možemo vidjeti one koji su nekoga premlatili do smrti, ako nam je nekolicina bivših i sadašnjih ministara upletena u kojekakve mutne poslove, zašto onda ne bismo imali i brdo huligana na stadionima?

 

Svoju odgovornost dakako snose i sami klubovi koji su imali dovoljno vremena za prilagodbu na novi Zakon i dovoljno mogućnosti organizirati sportske događaje uz temeljitu kontrolu posjetitelja kako se među publikom ne bi našli divljaci, kako bi baklje ostale izvan terena ili kako bi na stadion ili u dvoranu ulazili samo trijezni ˝navijači˝. Naravno, klubovi u Hrvatskoj tako nešto redovito zaobilaze, a zakonodavac im izlazi u susret velikodušno im opraštajući sve propuste. Hrvatski klubovi plaćaju za štetu samo kada igraju u Europi, na našim travnjacima valjda još vlada bratstvo i jedinstvo između klubova i zakonodavca pa se problemi umjesto naplatom milijunske štete valjda riješavaju uz čašu šampanjca – možda čak i na samom stadionu. Klubovi koji ne zadovoljavaju kriterije Zakona ne bi smjeli sudjelovati u sportskim natjecanjima pa makar i po cijenu toga da se liga uopće ne igra. Dokle god se tolerira aljkavost klubova u organiziranju utakmica napredka neće biti.

 

Bolja obuka policije…

Što se tiče policije. Velika se hajka digla protiv onih koji su potpuno bezrazložno mlatili one koji uopće nisu sudjelovali u tučnjavi ili bilo kojoj drugoj vrsti vandalizma. Međutim, treba se naći u koži tih policajaca kada rulja krene na njih i udara ih čime god i kako stiže. Naravno, to nije opravdanje za djela pojedinaca, ali treba uzeti u obzir da se u takvim situacijama zasigurno ˝puše i na hladno˝. Iako, i za prekomjernu uporabu sile policije više su odgovorni Vlada i klubovi, tj. organizatori koji su uopće dozvolili da se policija nađe u situaciji da nekoga mora doslovce isprebijati. A u toj Vladi nalazi se i ministar policije koji bi trebao osigurati da policajci budu pravilno obučeni za takve situacije kako ih u datom trenutku ne bi ˝ponijela atmosfera˝ i oni izgubili glavu kao što je to izgleda bio slučaj na spornoj utakmici. Dakle, opravdanja za bezrazložno premlaćivanje nema, ali bih krivicu ipak prebacio na one koji vuku konce, a ne na lutke koje se nalaze na kraju tog konca.

 

Huliganizam nije ništa drugo nego reakcija društva na stanje u kojem se nalazimo. Sve je više nezadovoljnika koji svoje frustracije više ne mogu riješavati unutar četiri zida, već ih iznose tamo gdje je to najmanje poželjno. Odgovornost za stanje u zemlji u kojoj je sve više nezadovoljnika jednim velikim dijelom jednostavno mora snositi politika, točnije vladajuća koalicija koja jednostavno ne zna kako zemlju izvući iz govana. Žalosno je što nam misli od te činjenice redovito odvraćaju neke druge stvari. Tako je to prekjučer bio registar branitelja, jučer stražnjica, danas navijači, a sutra će to biti neki masovni prosvjed od kojeg neće biti nikakve koristi. Huliganizam je lako riješivi problem – Vlada Republike Hrvatske nije. Kada ćemo konačno početi razmišljati kako riješiti problem vladajućih kako bismo riješili i većinu drugih problema?

 

Odsjecimo glavu hobotnici….

 

Kada se pričalo o korupciji često je korištena usporedba sa hobotnicom. Govorilo se, a i dalje se govori kako treba odsjeći glavu hobotnice, a ne krakove. Možda je vrijeme da se odsječe glava vladajućih koji već 20 godina u gotovo istom sastavu ovu zemlju vode ravno u propast. Riješimo li danas problem huliganizma, sutra će se pojaviti problem nasilja u obitelji, riješimo li nasilje u obitelji pojaviti će se problem korupcije i tako unedogled. Svi ti problemi su samo krakovi koji vode do onih koji bi te probleme trebali riješavati u korijenu, a ne u punom cvatu. Činjenica da se ti problemi tako kasno pokušavaju riješavati dovoljno govori o idejama i predhodnom radu onih koji bi ih trebali spriječiti.

 

Broj nezaposlenih rapidno raste ( unatoč optimističnim najavama premijerke o smanjenju nezaposlenosti, koja ne može i nije realni pokazatelj s obzirom na sezonska zaposlenja ), radnici gube posao, veliki broj onih koji su zaposleni ne primaju plaću, troškovi života vrtoglavu rastu dok primanja ostaju ista…. Vlada na čelu sa Jadrankom Kosor očito nema riješenja. Bojim se da više nemamo vremena čekati čudo, ali isto se tako bojim kada pomislim na alternative sadašnjoj vladajućoj garnituri. Propada li to Hrvatska svima nama pred nosom?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.