Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
nedjelja, studeni 14, 2010
15 godina ili 15 dana?

 

Mijenjati mentalitet Hrvata – najveća  utopija novijeg doba. Kako izvesti neizvedivo? Aung San Suu Kyi oslobođena je nakon 15 godina kućnog pritvora koji joj je određen zato što se odbila odreći svojih ideala, zato što je odbila prestati vjerovati u nekadašnju Burmu, današnji Mianmar. Riskirala je 15 godina života samo kako bi zadržala svoje ideale, samo kako pod prisilom kojekakvih protivnika ne bi odustala od borbe za ono što je smatrala ispravnim. Ona je, ne želeći izdati samu sebe, nepovratno izgubila 15 godina života. Koliko bi nas danas bilo spremno izgubiti i 15 dana vlastitih života samo kako bi odlučno stali uz svoj stav, uz svoje ideale?

 

Mi čak i ne trebamo pričati o idealima. Ideali su naša utopija, ali mi kao društvo nemamo riješeno niz pitanja o kojima nitko i ne želi govoriti, o kojima nitko ne pokreće konkretnu raspravu. Pitanje eutanazije, homoseksualizma, nasilja među mladima, zlostavljanja u Crkvi, ili niz sličnih tema kod nas se pokreću samo onda kada bi to moglo biti medijski popularno. Eutanazija će se spominjati samo kada tamo netko u Italiji digne čitavu frku jer mu vlasti ne dozvoljavaju da umre dostojanstveno, o nasilju među mladima zanimljivo je raspravljati samo kada se događaju slučajevi poput onog Luke Ritza ili Aleksandra Abramova… Zlostavljanje u Crkvi bilo je popularno 15 dana dok je trajala hajka na biskupije poput irske u kojima je otkriveno zlostavljanje djece od strane svećenika. Međutim, što se događa kada priče postanu medijski dosadne? Što se događa nakon što protivnici 'Parade ponosa' demoliraju grad? One jednostavno nestanu i svi se vraćamo u svoj mali dio svemira u kojem nema mjesta za nasilnike, pedofile, prevarante ili homoseksualce.

 

Smijemo li imati mišljenje?

 

Postoji niz tabu tema o kojima svatko ima mišljenje, ali ono se u javnosti jednostavno mora poklapati sa mišljenjem većine.

A kako bi bilo kada bih ja, primjerice, rekao da mi smetaju homoseksualci kao takvi i da mi to njihovo nametanje vlastite seksualnosti predstavlja jednu od većih idiotarija koju sam u životu vidio. Kako bi bilo kada bih rekao da homoseksualizam smatram bolešću i kako smatram da kao što zaraženi sidom ili običnom prehladom ne paradiraju u čast svojoj bolesti, ne bi trebali niti oni. Bilo bi opasno. Bio bih etiketiran kao homofob, kao zagovaratelj nasilja ili još gore protivnik osnovnih ljudskih prava. Ali budimo realni, koliko danas ljudi ima za javnost benevolentno mišljenje o homoseksualcima samo zbog straha od potencijalne etikete koja će im biti prišivena usude li se slučajno misliti drugačije? Mario Gomez, nogometaš Bayerna poziva sve homoseksualce u nogometu da 'izađu iz ormara'. Koja je poanta toga? Zašto bih ja ili bilo tko drugi to trebao znati. Ja svoju (hetero)seksualnost držim 'u ormaru', zašto bi onda oni bili nešto drugačiji? Jer su posebni? Po čemu? Nisu ništa bolji niti gori od mene, zašto bi se onda isticali? Imam mišljenje o svemu, zašto bi mi onda bilo zabranjeno imati i o homoseksualcima?

 

Gdje usmjeriti frustraciju?

 

Zašto ja svoju frustraciju za ubojstvo Luke Ritza ne bih usmjerio prema institucijama koje su takvu tragediju dozvolile? Zašto smo svi tako usmjereni na rezultat, a zanemarujemo uzrok? Na žalost, u Vukovaru je poginuo dječak, žrtva naguravanja među vršnjacima, još jedan 'Luka Ritz' i bojim se da ćemo usmjeriti gnjev na počinitelje tog stravičnog čina, ali opet ćemo zaboraviti usmjeriti većinu gnjeva na sustav koji ubojice ne kažnjava i koji pogoduje nasilju. Zašto se nasilje u Crkvi ili automobilske nesreće izazvane od strane 'tatinih sinova' ne riješavaju do kraja? Zašto uvijek postoji neka granica iznad koje se ne može prijeći i iznad koje se više nitko ne usuđuje bilo što razmišljati, a kamoli reći?

 

Ovo su samo neka pitanja koja bi vas jednostavno trebala mučiti. Međutim, lako se može zaključiti kako mi danas funkcioniramo. Imaj mišljenje o svemu osim o onome što ti se može obiti o glavu, raspravljaj o svemu osim o onome što baš i nije opće prihvaćeno i ne razbijaj previše glavu o stvarima koje će netko drugi riješiti za tebe. I onda se čudimo što nam je loša Vlada.

 

Ja sam protiv isticanja nečije seksualnosti, zabranio bih sve 'Parade ponosa', dozvolio bih ljudima da sami odlučuju hoće li ili neće živjeti. Zovite me homofobom, nevjernikom ili đavoljim poslanikom, ali ja se svojeg mišljenja neću odreći. Spreman sam se boriti za svaku izgovorenu ili napisanu riječ, spreman sam stati iza nje, ali spreman sam i razmišljati o svemu. Pitanje je jeste li i vi ili vas ne muči ama baš ništa?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.