Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
nedjelja, listopad 17, 2010
Vidoviti Šeks

 

Svi lažemo! To je notorna činjenica. Svi, osim političara. Oni su konzervatori istine, svaka njihova riječ oličenje je poštenja, iskrenosti i nadasve morala. Tvrditi kako Polančec, Sanader, Šeks ili Jadranka Jaca Kosor lažu isto je kao da svih uvjeravate kako je Zemlja ravna ploča. I još jedna stvar, tko god kaže da laži ima na tisuće, a istina je samo jedna ne zna što priča, totalna je budala. Jer kako onda objasniti toliko različitih istina iz vladajuće stranke kojima smo obasuti u posljednje vrijeme i kako bilo kome od uvaženih aktera reći da laže, kada znamo da političari ne lažu?

 

27.09.2010. Damir Polančec kod javnog je bilježnika ovjerio izjavu u kojoj opisuje sastanak sa gosp. Vladimirom Šeksom. Nije doduše opisao gdje su se našli pa možemo zamisliti da je riječ o nekoj ćevabđinici u koju su obojica navratili prilično gladni. I baš negdje u trenutku kada su mu usta bila puna ćevapa, luka i malo kajmaka Šeks odluči prekinuti monolog plačipičke Polančeca i ukazati mu na taktiku kojom će zasigurno pobijediti sve protivnike, pa i hrvatsko sudstvo : ˝Uvali Sanadera˝. – Što god da te pitaju ti samo kaži da je to Sanader tražio od tebe. Pitaju li te zašto si na sastancima predsjedništva nosio plave bokserice, ti samo kaži da je Sanader to odredio u kućnom redu stranke i svi tvoji grijesi biti će oprani, uvjerljivim tonom bi ga uvjeravao veliki Šeks. Šeks koji, kako će se kasnije ispostaviti, ima i nadnaravne moći, nalik onima vidovitog Milana, pa može bez problema predvidjeti tko će od kojeg suca dobiti koliku kaznu. Pitam se gata li iz riže?

 

Tisuću je istina

 

Zanimljivo je promatrati istine različitih ljudi o istoj temi. Primjerice, Sanaderova istina o sudjelovanju Jadranke Kosor na svim važnijim sastancima Vlade, pa tako i na onom na kojem se raspravljalo o INI, u opreci sa istinom Jadranke Kosor koja uporno tvrdi da je ona u tim trenucima bila negdje drugdje i da je njena uloga u Vladi valjda bila da močom očisti pločice prije dolaska šefa. Naravno, obje istine su moguće. Jadranka Kosor je i sama, doduše ne na materinjem jeziku, potvrdila da može biti na dva mjesta istovremeno. Možda u takvom stanju birokacije nastupa amnezija i jadna premijerka je po pitanju INE ˝tabula rasa˝. Tim poremećajem mogao bi se objasniti i čuveni tajni sastanak premijerke i državnog neprijatelja broj jedan. Možda je jadnica samo željela znati što se zapravo dogodilo, možda joj je Polančec izradio slikovnicu pomoću koje će lakše shvatiti svoju upletenost u prodaju INE.

 

U cijelu priču treba uključiti još jednu vrlo bitnu istinu, a to je istina gosp. Nobila. Kako svatko ima svoju istinu, tako je ima i on. A njegova kaže da su svi upleteni u kriminal i da im iz govana jedva viri mali čuperak s glave. U takvoj situaciji njegov klijent izgleda poput vozača kamiona za pražnjenje septičke jame – dakle, u odnosu na govna, iznimni gospodin. Ne treba a priori odbacivati ni takvu istinu, iako su na nju automatski skočili svi prozvani jer, budimo realni, nitko ne voli biti govno – smrdi, nehigijensko je i svima se gadi.

 

Lažna bomba?

 

E sad, nakon toliko iznesenih istina nastupa problem tko će dokazati čija je istina ˝istinitija˝. Hoće li to biti navodno kompromitirani sudac Turudić ( koji je prema Polančecovoj istini produžena ruka Vladimira Šeksa ), nespretno sklepano istražno povjerenstvo Sabora, mediji ili netko potpuno deseti? Tko će izreći pravu istinu o čitavom slučaju i čijoj ćemo istini na kraju vjerovati? Pored toliko poštenjačina počeli smo sumnjati da postoji laž. A ako laž ne postoji odakle su i kako su se spomenuti akteri našli u ovako neugodnoj situaciji? Zaključak je da je istina zajebana stvar.

 

S nestrpljenjem isčekujem razriješenje neviđene zavrzlame. Kako sam predsjednik Josipović  kaže, Polančecovo pismo, u kojem izravno dovodi u pitanje izvršnu i zakonodavnu vlast, sigurno jest politička bomba. Naravno, bomba ne mora uvijek izazvati štete, može puknuti na nekom zabačenom, od Boga zaboravljenom mjestu da nitko za nju nit čuje, nit osjeti posljedice. Kakva će biti Polančecova bomba? Nadajmo se dovoljno jaka da konačno cijeli proces privede kraju pa da konačno saznamo tko je najveća poštenjačina od svih upletenih akcijskih junaka.

 

Od silne istine zavrtjelo mi se u glavi, i sve na što trenutno mogu misliti je ona pjesma ˝Sve je laž˝.



 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 8, 2010
Senzacija, to smo mi!

 

Da senzacionalizam pali nije novost. Mediji se već duže vrijeme prodaju prema toj provjerenoj formuli. Što je naslov bombastičniji ili provokativniji, prodaja istog medija automatski je veća. Sasvim je nebitno što vrlo često ti bombastični naslovi ne odgovaraju tekstu ispod njih. To je jednostavno tako – patimo od velikih riječi. E sad, kada takvi naslovi redovito izlaze u Jutarnjem, 24 sata ili sličnim senzacionalističkim novinama ignoriramo ih jer je to postalo ˝normalno˝. Ali, kada to učini jedan, u široj slici gledano, beznačajan mali tjednik, dižemo se na zadnje noge i automatski skidamo glave kome stignemo, razbacujemo se kojekakvim optužbama i sasvim svjesno tražimo krvi.

 

Jednostavno pitanje vezano uz čitavu situaciju je : Zašto? I koliko god pitanje bilo jednostavno, odgovor nije i vjerojatno ga nećemo još dugo vremena moći točno formulirati. Ali, pođimo od najjednostavnijeg, svima očitog razloga : Problem je što su taj naslov upotrijebili ˝neprijatelji˝. Danas neprijatelji pod navodnicima, a u vrijeme kada je famozna rečenica koja je izašla na naslovnici izrečena bili su sve samo ne pod navodnicima. Da je identičan naslov koristio bilo koji domaći medij, vrlo vjerojatno čitave strke i graje ne bi bilo, ali upotrijebili su je Srbi. I da, naravno da im tako nešto nije trebalo, jer koliko god mi pričali da je rat daleko iza nas, on je u glavama ljudi u svježoj prošlosti, mnogi sa njime nisu rasčistili i samo čekaju krivi korak ˝neprijatelja˝. Zato bi svaki potencijalni ( bio on direktan ili metaforički ) poziv na nasilje trebalo izbjegavati.

 

Igranje sa živcima prodaje sve…

 

Jesu li urednici ˝Novosti˝ mogli koristiti i neki drugi naslov? Naravno da jesu. Ali, razmislite malo, koliko je vas prije ove famozne priče znalo/čulo za srpski tjednik ˝Novosti˝, a koliko vas sada zna? Koliko je vas nakon objave ove priče u svim hrvatskim medijima potegnulo do najbližeg kioska i zatražilo primjerak tjednika da bi i sami vidjeli što ti, ovisno o vašem mišljenju, ˝neprijatelji˝ ili ˝prijatelji˝ pišu o slučaju pada dva MIG-a hrvatske vojske? Dakle, urednici tog, sada toliko popularnog tjednika uspjeli su u svojoj nakani. Svaka reklama je dobra reklama, zar ne? Svemu tome dodajte još malo prijetnji, neslaganje političara, osudu javnosti i evo vas u rangu portala Index.hr – najposjećeniji hrvatski portal upravo zahvaljujući ovakvim i sličnim pričama. Igranje živcima prilično nervozne nacije prodaje proizvod.

 

Postali smo svi pomalo kao lešinari, razlika između bjeloglavih supova i nas je u tome što je naša lešina bilo koja tema oko koje se možemo zakrviti i na njoj liječiti svoje nagomilane frustracije. Par dana ćemo sisati krv urednicima i novinarima ˝Novosti˝, gledati ˝preko nišana˝ srpsku manjinu, čuditi se Pupovcu koji će možda i stati na njihovu stranu, a onda dolazi senzacionalni naslov kako će Sanader završiti u zatvoru u roku od mjesec dana, i puf, eto naših misli zaokupljenih drugom ˝krvavom˝ temom. Svi polažemo nekakve nade da će on i njemu slični ( naravno, ako im se nedvojbeno dokaže krivnja ) završiti u zatvoru kako bi barem na tren povjerovali da je došlo vrijeme bez nedodirljivih, vrijeme u kojem nema razlike između njih i nas. Sanader iza rešetaka može biti svojevrsni Praxiten nacije, odahnuti će barem za vrijeme perioda u kojem će ta vijest imati efekta, dok ˝lijek˝ ne prestane dijelovati i krvožedni narod ne krene na iduću lešinu.

 

U svakom zlu neko dobro…

 

Srećom, iz oba slučaja se može izvući i nešto krajnje korisno što ćete možda, nikad se ne zna, koristiti u daljnjem životu. Prva korisna stavka može se izvući iz slučaja koji bi mogao završiti uhićenjem bivšeg premijera. Ako vam u jednom trenutku vašeg života sve prestane imati smisao i ako više zbilja ne znate kako dalje te smatrate da vam je jedini izlaz iz takve situacije uplitanje u kriminal, zahvaljujući ovom razvikanom slučaju imati ćete dobre smjernice sa kime se u takvu ˝igru˝ upuštati. Naime, želite li zbilja izgraditi kriminalnu karijeru, morate kao suradnika uzeti svog šefa. Jednostavno jednoga dana uletite u ured i predložite svom šefu da skupa kradete, varate i obmanjujete ljude i obećajte mu da se nikada ništa neće saznati. Naravno, kao i većina šefova neće moći odoljeti mirisu novca i evo vas u žiži kriminalnog zbivanja.

 

Nakon nekog vremena će vas sasvim sigurno uhvatiti, ali vi se ne morate brinuti jer će vama USKOK fino pripremiti jedan mali dokument u kojem ćete navesti šta ste to pokrali, gdje, kako i ostale podatke koji se obično koriste za školske lektire, sve smjestiti šefu i vaša kriminalna guzica biti će oslobođena svih optužbi, a šef koji vam ionako nikada nije bio pretjerano drag završit će iza rešetaka. Naravno, govorim o famoznoj oprosnici, koja je  popularna u posljednjim slučajevima. Možda bi i urednici srpskih ˝Novosti˝ mogli potpisati jedan takav dokument u kojem bi mogli okriviti Milorada Pupovca i tako se otarasiti medijske hajke ili eventualne kaznene prijave u bliskoj budućnosti.

 

Pazi na naslove…

 

Drugu pozitivnu stvar koja vam u kriznim ili manje kriznim vremenima može itekako pomoći, ilustrirati ću jednim malim primjerom. ˝Obadva, obadva su pala!˝ - šok oko naslova, reakcije predsjednika, Srba, Hrvata, medija, raspravaljanje o ispravnosti ili neispravnosti takvog postupka, etika, moral i što ja znam što sve ne…. I zbog sve te strke zaboravili smo ono osnovno pitanje zbog kojeg je i nastala ta naslovnica : Što je točno bilo s palim avionima hrvatske vojske i zašto nisu bili dovoljno pregledani, te tko bi usitinu odgovarao da su piloti kojim slučajem poginuli? Dakle, drugi poučak iz ove priče jest zataškavanje.

 

I eto, uzmete li sve naučeno iz ove dvije situacije možete postati okorjeli kriminalac koji će većinu svojih radnji zataškati, a ako nešto i izađe na vidjelo, potpisati ćete komad A4 papira i biti ćete slobodni. Pitam se samo što će se dogoditi ˝padnu˝ li i Barišić i Sanader… Hoćemo li u medijima smjeti čitati naslove poput ˝Oba su pala˝ ili će se i u tom slučaju pozivati vojska da riješava stvari?

 

I za sam kraj, evo članka 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima, proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine :

˝Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.˝

 

Pa sad vi procijenite na koga bi se mogao odnositi ovaj članak…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 



crazy_alen @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, siječanj 15, 2010

Novi  ˝udar˝ Miklenića…

 

Zanimljivo je kako se neki još uvijek ne mogu pomiriti sa rezultatima predsjedničkih izbora. I dok mi je to sasvim razumljivo i očekivano od strane Milana Bandića, ostalih predsjedničkih kandidata i pojedinih stranaka koji su te kandidate podržavali, kao i njihovih pristaša nije mi potpuno jasno, a svakako je neopravdano toliko protivljenje Crkve.

 

U svojoj novoj kolumni u ˝Glasu Koncila˝, Ivan Miklenić naglašava kako je novog predsjednika odabrala samo trećina od ukupnog broja hrvatskih birača, čime valjda želi naglasiti kako nije zadovoljena volja većine, već samo jednog malog broja građana. Smeta Miklenića i to što je Ivo Josipović od samog početka ( i to kao kandidat Crkvi ipak manje poželjnog SDP-a ) bio favorit i tako u drugi plan bacio velike vjernike ( vrlo poželjne od strane Crkve ) kao i novootkrivenog vjernika iz drugog kruga.

 

Centri moći na sumnjivim stranama…

 

Spominje određene centre moći koji su pomogli Josipoviću da se nađe na mjestu predsjednika. Zanimljivo je kako ga smetaju centri moći agnostika Josipovića ( SDP ), a neki drugi centri moći kod velikog vjernika Bandića ne smetaju ( čovjek iz naroda i crkve ). Jer, sasvim sigurno određeni centri moći ( koje Miklenić ne navodi, pa tako neću niti ja ) su sudjelovali i pomogli kako Josipoviću, tako i Bandiću, ali i svim ostalim kandidatima. U idealnom društvu centri moći ne bi bili potrebni. Bili bi važni programi i ideje, ali činjenica je da živimo u malo drugačijem društvu i svaka pomoć pri izboru je dobrodošla. Izdvajati nekoga posebno potpuno je nepravedno i tendenciozno, a siguran sam da tako nešto pravi vjernik ne bi trebao raditi.

 

Iako, moram priznati, odabir Ive Josipovića za predsjednika nisam smatrao kao poraz Crkve, sa ovakvim komentarima i izjavama sve više vjerujem kako zapravo Crkva sebe vidi kao najvećeg gubitnika. S obzirom da imaju relativno jaki ( ili si barem tako laskaju ) utjecaj na jedan dio izvršne vlasti, ovakav im ishod ne daje puno nade da će imati utjecaja i na drugi. Zašto se usuđujem govoriti da je stav Ivana Miklenića stav Crkve? Iz prostog razloga što se od njegovih komentara i izjava vrh te institucije redovito ne ograđuje. A da iskoristim istu misao koju spomenuti kolumnist koristi kada govori o neizjašnjavanju glavnih stranaka vladajuće koalicije – ˝Qui tacet consentire videtur˝, ili drugim riječima ˝Tko šuti, taj se slaže˝.

 

Puno ih apstinira, ali odgovornost ostaje…

 

˝Za objektivno utvrđivanje ishoda predsjedničkih izbora važno je uočiti i gotovo 50-postotnu apstinenciju birača koji su propustili svojim glasom utjecati na izbor.˝ - kaže Miklenić. I u potpunosti se slažem. Međutim, strašno me zanima bi li si isto pitanje postavljao da je pobjednik izbora jedan Andrija Hebrang ili čak Milan Bandić.

 

Jedan sam od onih koji smatra kako Crkva apsolutno nema što tražiti u politici, i kako je njihovo mišljenje ne samo irelevantno, već i potpuno nepotrebno. Međutim, isto tako sam svjestan da mnogi razmišljaju drugačije, prije svega sama Crkva, a onda i veliki broj vjernika. I to je sasvim u redu. Živimo u demokratskom društvu gdje svatko ima pravo izraziti što misli i zašto to tako misli. Ali, treba imati na umu da vjernici nisu isključivo desničari. Među vjernicima ima itekako veliki broj ljevičara, ˝Josipovićevaca˝ i sličnih, Crkvi očito neprihvatljivih skupina ljudi ili pojedinaca.

 

I baš zbog odgovornosti prema svim svojim vjernicima, Crkva ( ako je već neizbježno njeno sudjelovanje i uplitanje u politiku ) mora zauzeti objektivan stav. Može izraziti mišljenje kakav je profil osobe za njih poželjan, ali tu treba stati. Otvoreno agitiranje za pojedine stranke ili kandidate treba sasjeći u korijenu, sve što se imalo razlikuje od potpunog ograđivanja i neslaganja sa takvom ˝politikom˝ je neprihvatljivo i kontraproduktivno.

 

Bolje pravi agnostik, nego lažni katolik….

 

Ne želim da se ovaj tekst shvati kao kritika isključivo Crkvi ( ili barem nekim vrlo istaknutim pojedincima ) u Hrvatskoj, već i kao svojevrsna kritika svima onima koji smatraju da je biti agnostik zapravo sinonim nečega lošega, kao i to da je biti veliki katolik sinonim dobrote. Ljudi se ne trebaju i ne smiju kvalificirati prema svojim vjerskim uvjerenjima ili neuvjerenjima. Ljudi se trebaju gledati baš tako – kao ljudi, svatko različit i po nečemu poseban, a različitost se ne sastoji isključivo u vjeroispovjesti. Uostalom biti agnostik nije isto što i biti ateist, kao što fra Zvjezdan Linić lijepo govori : ˝Agnostik je onaj koji priznaje da nema u sebi nikakve sigurnosti u odnosu na sadržaje i uvjerenja koja imaju vjernici. Agnostik priznaje da ne zna. Ateist je u opasnosti da svoj stav smatra jedino pametnim. Agnostik nije takav.˝ Mišljenja sam, čak da je činjenica što nam je novi predsjednik agnostik pozitivna sa nekakvog političkog i ljudskog stajališta. On priznaje da ne zna, ali ga ne odbacuje. Dakle, prihvaća različita mišljenja i mogućnost da je nešto veće i bolje od njega. Ja osobno želim predsjednika koji je spreman priznati da nešto ne zna i prihvatiti mogućnost da netko možda ipak zna bolje.

 

A to koliko će novi predsjednik biti dobar ili loš teško je reći. Valja se nadati najboljemu, a biti spreman na najgore. Međutim, krenuti protiv nekoga diskriminirajući ga na temelju vjeroispovjesti nije pozitivno i, siguran sam nije u skladu sa naučavanjima Crkve.

 

Uostalom, siguran sam da je bolje biti pravi agnostik, nego lažni katolik.

 

Tekst bih zaključio sa dva aforizma. Pa vi zaključite na koga bi se mogli odnositi i imaju li konkretno veze sa čitavom pričom.

 

˝Ono što ne razumiješ, nikada ne osuđuj.˝

˝I vrag može citirati sveto pismo za svoje potrebe.˝ ( znači li to da je u pravu? )

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 10, 2010

Konačno je završilo! Parada veselja i kiča koja je koštala minimalno 50 milijuna kuna konačno se privela kraju. I sada, kada je sve gotovo zanimljivo je malo osvrnuti se na kampanju i pojedine kandidate. O sudionicima prvog kruga ipak nešto kraće, nego o glavnim likovima.. Pa krenimo…

 

Andrija Hebrang – pokazao se kao dobar glumac, ali samo kao glumac koji je nakon objave rezultata pokazao pravo lice i dokazao da niti ima karizmu, niti program, a niti potporu birača kako je bio uvjeren. Loš Hebrangov rezultat nagovještaj je crnih dana za HDZ bez obzira premijerkino uvjeravanje u suprotno

Nadan Vidošević – četvrtoplasirani kandidat koji je skupa sa Draganom Primorcem poremetio planove neprikosnovenom Andriji Hebrangu. Što reći. Puno para potrošio, a zapravo malo rekao. Ono što je meni ostalo u sjećanju jest njegov govor poslije objave rezultata od kojih je možda najvažnija rečenica ˝Za poraz nikada ne treba kriviti drugoga!˝

Vesna Pusić – iako je sigurno očekivala bolji rezultat, uvjerenja sam da Vesna Pusić može biti itekako zadovoljna s obzirom na količinu utrošenog novca i općenito ipak niski rejting stranke čiji je ona bila kandidat ( bez obzira što je ta stranka ˝treća sila˝ u Hrvatskoj ). Iako nije u samo cvijetu mladosti vjerujem kako vrijeme Vesne Pusić tek dolazi i da će u budućnosti igrati puno važniju ulogu od one koju ima danas.

Dragan Primorac – kao znanstvenik i kao čovjek i kao političar doživio je fijasko. Međutim, tako nešto se i moglo očekivati jer Dragan Primorac nikada i nije imao veliku podršku javnosti. Puno puta protiv njegovog ministarstva ( dakle, protiv njega ) dizali su se i učenici i studenti. Ako ne može kvalitetno upravljati ministarstvom zasigurno ne može niti državom. To su birači i primjetili. A priče o tome kako je napustio politiku zbog moralnih ili sličnih razloga pričam svom nećaku kada god stignem. Odmah zaspi.

Miroslav Tuđman – Ni potpora Thompsona mu nije puno pomogla. Sin prvog hrvatskog predsjednika još jednom se pokazao kao politički marginalac koji nikad neće dostići slavu ( ni dobru ni lošu ) svog oca i možda je vrijeme da kopačke obijesi o klin.

Damir Kajin – Svi za mnom! I krenuli su vjerni Istrijani, ali đabe. Kajin je premala riba da bi ikada imao šanse ozbiljno konkurirati za ova ipak mnogo razvikanija mjesta od mjesta saborskog zastupnika. Kajin je stvoren za pljuvanje po svemu i svačemu u Saboru i tamo će i ostati još dugo vremena zahvaljujući svojim Istrijanima.

Josip Jurčević – mislim da može biti itekako zadovoljan sa više od 50 000 istomišljenika. Svakako bi trebao organizirati jednu večericu da im svima zahvali. Uspio je sa gotovo ništa pojavljivanja po medijima i općenito javnosti doprijeti do 5 puta većeg broja ljudi od onih koji su mu potpisali kandidaturu. Ali osim toga, na njegovu žalost ništa. I vrlo vjerojatno nikada neće niti biti nešto!

Boris Mikšić – dečko s Trešnjevke koji se još uvijek nije pomirio sa porazom na predhodnim izborima. Ponosno troši svoj vlastiti novac za svaku kampanju, uspješan poduzetnik i, još jednom se pokazalo, nikakav političar. Novac koju ulaže u kampanje mogao bi uložiti u kakvu zakladu i tako ovoj zemlji učiniti mnogo više koristi nego se vječno za nešto kandidirati i gubiti.

Vesna Škare Ožbolt – moram priznati, iznenađujuće loša. Da će postati predsjednica nije zasigurno niti ona sama vjerovala, ali ovo je kompletni fijasko. Od samog početka bio sam uvjerenja da ulazi u kampanju kako bi provjerila kakvu podršku ima i može li se čemu nadati na slijedećim parlamentarnim izborima kada će sigurno željeti vratiti svoje mjesto u Saboru. Ako je ovo pokazatelj, loše joj se piše.

Slavko Vukšić – na samom začelju nalazi se genije koji je svojom kampanjom uspio natjerati gotovo 1700 ljudi koji su mu dali podršku da ne glasaju. Izgleda da onaj famozni šeširić i masovne večere ipak nisu garancija da će biti dobar predsjednik. Mislim da slobodno možemo reći političko Zbogom Slavku Vukšiću.

 

A sada dame i gospodo, nastupaju dva glavna lika ove priče. A to su, dakako, pobjednici prvog kruga.

Ivo Josipović – Široj javnosti poprilično nepoznat ( barem politički ) kroz ovih nekoliko mjeseci uspio se predstaviti. Kuhana noga, dosadnjaković, idealan za pričanje uspavanki ? Vrlo vjerojatno da. I taj dojam će kod velikog broja ljudi ostati i nakon ovih izbora. Međutim, ono što smo svi mogli doznati, a prije nismo znali jest da ćemo narednih pet godina imati izrazito školovanog, stručnog i kulturnog predsjenika. Možemo biti sigurni da nas u svijetu neće sramotiti i da će sigurno biti kolika tolika protuteža HDZ-ovoj vladi. Ono što vrlo vjerojatno nećemo moći staviti pod kategoriju sigurno jesu većina obećanja iz kampanje, od kojih naravno najviše u oči strši borba protiv korupcije ili čak i pravda za sve građane ove zemlje. Ivo Josipović se protiv korupcije može boriti kao i ja, riječima. Ako Jadranka Kosor i uže vodstvo njene stranke ne odluče stati na kraj korupciji, novoiziabrani predsjednik se može nasaditi na glavu i postati prvi predsjednik koji hoda svijetom naopačke, ali korupcija se neće iskorijeniti. Pretpostavljam da novi predsjednik neće početi pisati kolumne i tako pokušati riješiti korupciju, ali ne treba podcijeniti ni snagu Facebooka, što je izrazito bitno da jedan predsjednik ima ( naravno, ovo je čista satira! ). Pravda za sve – a kako? Pitanje od milijun Eura. Odgovor na njega nema niti novi predsjednik, ili ga možda i ima, ali je to tako svejedno jer od tu pravdu svima nama ne može donijeti i ostvariti. Međutim stavimo li na stranu ono što je obećao, a neće ispuniti ipak sam zadovoljan. U konačnici, treba samo gledati tko će nas manje sramotiti u svijetu. Upravo za to predstavljanje mi smo odabrali svijetlo ( ako po ničemu drugome, onda po boji kose ), a kako će to ispasti? Pa imamo pet godina da saznamo. I još jedna sitnica za kraj. Možda griješim, ali uvjerenja sam da je Josipović od samog početka, pa do kraja imao isto glasačko tijelo. Više lijevo orijentirano, nesputano potrebom iskazivanja hrvatstva i vjere i ipak nešto obrazovanije..

 

Milan Bandić – Jedan nadasve zanimljiv lik. Široj javnosti poznat kao optužbama za kojekakve afere često dotaknuti gradonačelnik glavnog grada. U kampanju ušao manirom vrsnog igrača šaha, a onda u toj istoj kampanji postao dvorska luda. Uspio je i u kampanji ono što uspijeva već deset godina u Zagrebu – narugati se ˝pravnoj državi˝ i građanima. Na tome mu svaka čast. Ali bojim se da to nije rezultat promišljenosti i razmišljanja već čistog blebetanja onog što mu padne na pamet. U kampanji je obećavao svašta i baš kao i Josipović to zasigurno ne bi mogao ispuniti. Ono što mu sad preostaje jest valjda najljepši posao na svijetu, jer sudeći po njegovim izjavama Zagreb je danas grad kao iz bajke. On ga je preporodio i ljudi mu na ulici svaki dan kliču zahvaljujući nebesima što su im poslali tako sposobnog dobročinitelja. U Zagrebu mu srećom ne treba engleski jer sa Tomislavom Merčepom i Branimirom Glavašem ( preko telefona ) može pričati čisti hrvatski. A u to druženje među prijateljima može se uključiti i Thompson koji je do jučer bio protiv komunjara, a danas ih javno podržava, kao i Zlatko Sudac da svima pruži Božji blagoslov. Uvijek sam volio dosljedne ljude. Na početku godine popularno je predviđati što će se dogoditi poznatim ličnostima. Pa eto, kad ja zavirim u svoju kristalnu kuglu vidim Milana Bandića kako ruku pod ruku sa Sanaderom polako priprema teren za osnivanje nove stranke i pohod na parlamentarne izbore u novoj stranci koja će se zvati HO ili Hrvatski Odmetnici. Što se Bandićevih birača tiče, tu je priča puno zanimljivija od one Ive Josipovića. Naime, Milan Bandić je kako i sam govori čitav život socijaldemokrata , dakle ljevičar. Do prije mjesec dana bio je komunjara i protivnik Hrvatske jer je SDP-ovac. Međutim, u mjesec dana Milan Bandić postao je najveći vjernik i Hrvatina i ljudi u njemu vide simbol vjere i domoljublja. Ono što ljudi ne vide jest to da se pravi vjernik ne rastaje, da ne spominje ime Boga svoga uzalud ( što je Bandić redovito radio i radi ), ne skrivljuje prometne nesreće mrtav pijan ( umjerenost u jelu i piću tu je evidentno prekršena ) i ne podliježe niskim udarcima ( ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe ). Baš kao što se vjernik ne postaje riječima, tako se ne postaje niti Hrvat u roku od mjesec dana. Ali ljudi su skloni neke stvari zaboravljati i povoditi se pukim i praznim pričama. A to baš i nije dobro.

 

Evo, izbori su gotovi, državna blagajna lakša je za tko zna koliko milijuna kuna, mi smo dobili predsjednika, a zemlja je na istom mjestu gdje je bila i jučer. Sretna vam Nova svima i nek nam bude bolja od prošle, iako je to možda malo teško za očekivati…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 29, 2009

Kao konj u drugi krug…

 

Ljubim te voljeni narode moj! Pitaš se zašto? Odabrao si Milana Bandića kao drugog ˝putnika˝ drugog kruga predsjedničkih izbora.

 

Narod kojemu je parola ˝kruha i igara˝ bitnija od toga kako se do tog istog kruha dolazi, za svog predsjednika, gradonačelnika ili čak premijera bira ljude poput Milana Bandića. Populizam i obećavanje brda i dolina bez pravog pokrića u prilično čudnom hrvatskom narodu ima savršenu prolaznost. Kada se svemu tome pridoda izlaznost od samo četrdeset i nešto sitno posto birača, čudno je što Milan Bandić nije izbore dobio već u prvom krugu. Stotinu puta do sada sam to rekao, ali ponoviti ću još jednom. Neizlazak na izbore je najgluplja odluka koju pojedinac može donijeti. S obzirom da smo narod koji nema petlje stvari mijenjati na bilo koji konkretan način, izbori su jedina prava prilika iskazati svoje mišljenje. Neizlazak, kao što vidimo znači ustoličenje ovakvih ljudi na previše važne pozicije.

 

Zemlja snova…

 

Kampanja koja je velikim dijelom financirana iz sumnjivih izvora polučila je rezultat, a to što će sumnjivi donatori sutra tražiti naplatu duga od svih nas dođe li Bandić na poziciju i nije toliko bitno.  Poluobrazovani ljudi koji su skloni vjerovati obećanjima ( odnosno u velikom broju slučajeva lažima ) kojekakvih pajaca redovito izlaze na izbore. I žalosno je da oni koji sebe smatraju pametnijima i vrijednijima od neke tamo individue iz široj javnosti nepoznate zabiti tim istim individuama prepuštaju krojenje vlastite sudbine. Ovo nije priča samo o Milanu Bandiću koji nam sutra ne može toliko iskrojiti budućnost kao što to može jedan premijer, ali prikazuje trend u kojem su šuplja obećanja i moćne parole bez pravog značenja mnogo jača od odmjerenog, smislenog i prije svega pametnog pogleda na svijet. Milan Bandić predstavlja one ljude koji su željni rastegnuti se više nego što su dugi i široki. Kratkotrajan užitak stavlja se prije dugoročne vizije. A što će doći nakon tog kratkotrajnog užitka? Žestoki udarac u zid! Kada se okrenemo na mjestu predsjednika biti će nam Milan Bandić, na čelu glavnog grada jedan Zoran Mamić, u Saboru osuđeni zločinac Glavaš, a na čelu Splita Željko Kerum. Onda ćemo shvatiti da smo u noćnoj mori ( i to ne Malnarovoj koja je mila majka u odnosu na ono što nas čeka ), ali biti će prekasno.

 

Milan Bandić je baš kao i Andrija Hebrang, po objavi rezultata pokazao svoje pravo lice. Poletni i zafrkantski Hebrang počeo je pljuvati vatru po svima kada je shvatio da je zapravo najveći gubitnik, a Miki se odlučio obrušiti na vodstvo svoje bivše stranke poručivši kako će on biti predsjednik kojim nitko neće upravljati daljinskim upravljačem. Upravo to nas i treba brinuti!

 

Sve je to jedna velika zavjera…

 

Andrija Hebrang je razloge svog lošeg rezultata tražio u teorijama zavjere i oduzimanju glasova namjenjenih njemu od strane bivših stranačkih kolega, te nekolicine drugih. Sve je pokušao opravdati lošom matematikom u kojoj izjavljuje kako je desnica dobila najveći broj glasova i kako je jaka, ali ne dovoljno mudra. I uistinu, oko 57 % glasova koje su osvojili Ivo Josipović, Vesna Pusić, Damir Kajin i Milan Bandić ( koji je 20 godina bio barem formalno lijevo, dakle takvi su i njegovi birači ) kao predstavnici ljevice je manje od 43 % koje su osvojili svi ostali kandidati koje Hebrang može prisvojiti pod desnicu. Vrlo jasna matematika, ali izgleda samo onima u HDZ-u. Iako se sve to može pripisati prevrtljivom Bandiću koji je, kako sam kaže, u srcu socijaldemokrata, međutim on izgleda želi postati prvi desni socijaldemokrat u svijetu pa ga je Hebrang uključio u svoju računicu.

 

Ja ću kao i Hebrang razloge prolaska Milana Bandića tražiti u teorijama zavjere, ali ne nekolicine kandidata, već gotovo 300 000 birača koji su podržali velikog Mikija. Svi oni su u izbore ušli sa ciljem da korak po korak ovu zemlju svedu na prosjački štap i na granice bezpredmetnog populizma i pustih obećanja. A teoriji zavjere priključili su se  i vi ˝mudri˝ i pametniji od svih ostalih koji ste u vrijeme izbora ostali kod kuće i ogorčeno pljuvali po onima koji su izabrani. Opasna je to zavjera i ne dođe li velikom broju vas ˝ono nešto˝ iz pozadine u glavu imati ćemo ozbiljnih problema. I što će biti najtragičnije, sve te probleme ćemo i zaslužiti.

 

Je li Ivo Josipović dosadan, pomalo monoton i više liči na fikus nego kaktus koji silno želi postati? Vrlo je vjerojatno odgovor potvrdan na sva ta pitanja, vrlo je lako moguće da je i što se morala tiče Josipović vrlo blizak Bandiću, ali s obzirom na ovlasti koje predsjednik ima, u ovom je trenutku puno bitnije hoće li nas taj predsjednik u svijetu sramotiti. Berlusconiju se smije čitav svijet. Milanu Bandiću i nama smijao bi se cijeli svemir.

 

˝Kako je Hrvatska postala zemlja blagosRanja˝

 

Međutim, i sam Ivo Josipović pomalo se odaje populizmu i jeftinim parolama. Pa tako isticanje kako je on svijetlo, a Bandić tama nemaju nikakvog smisla, ukoliko jasno i glasno ne objasni zašto je on svijetlo i pravda, a netko drugi to nije. Koristi moćna obećanja kao što je društvo jednakih vrijednosti ili uništavanje mita i korupcije. Kako on to misli postići? Možda traženjem glasova iz dijaspore. Očekujem od Josipovića u drugom krugu zauzimanje čvrstog stava i bježanje od populizma, bez obzira na to koliko on dobro prolazio. Oni birači koji su ostali kod kuće u prvom krugu svoju privilegiju ( osim zbog određene doze gluposti koju sam već spomenuo ) nisu iskoristili i zbog toga što nitko od kandidata ( osim, prema mojem mišljenju Vesne Pusić ) nije jasno i glasno priznao što zapravo od onoga što obećaje može učiniti. Želi li Josipović privući te ljude na birališta mora se odmaknuti od pustih obećanja i prestati lagati ljude. Laži i prijevare trpimo već 20 godina, mislim da je vrijeme da tome stanemo na kraj. Oda li se ponovno populizmu samo jer ima prolaz neće se puno razlikovati od Milana Bandića, koji puzanjem po snijegu pokazuje kako na svom putu prema cilju neće imati poštovanja prema apsolutno nikome. Onakvo postavljanje vijenca nije dokaz požrtvovnosti i upornosti, već čisti dokaz manjka poštovanja prema ljudima koje je spreman poniziti samo da ostvari zamišljeno. Deset godina vladavine Zagrebom nije toliko pokazatelj kvalitete vođenja, koliko je pokazatelj loše procjene birača ( prvenstveno onih koji su ostali kod kuće ).

 

 

Mi kao da uporno želimo prikazati kako smo još uvijek ortodoksni balkanci. Ova zemlja mora se čistiti od ljudi kao što je Milan Bandić i njemu sličnih, prva prava prilika je 10. siječnja. Hoćete li ju iskoristiti? A imajte na umu da ne iskoristite li tu priliku već od idućeg dana možete na blagajnama svih većih kino dvorana kupovati karte za dugometražni film ˝Kako je Hrvatska postala zemlja blagosRanja˝, sa Milanom Bandićem, Željkom Kerumom, Zoranom Mamićem i Branimirom Glavašem u glavnim ulogama…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.