Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, rujan 8, 2011
Žege i bajke

Za vrijeme onih strašnih žega u osmom mjesecu, negdje u hladu svojeg dnevnog boravka jedan je čiča sjedio i gledao vijesti. Ozarena lica pojavio se ministar Bajs veličajući turističku sezonu koja je oborila sve moguće rekorde baš kao i svaka prethodna i baš kao što će to činiti i svaka buduća. Njegov je hvalospjev trajao neko vrijeme, ali čiča više nije mogao slušati. Negdje na pola monologa odlučio je ugasiti TV uz jednostavan zaključak :

 

- Ajde,  majke ti ne seri!

 

Priprema je najbitnija

 

Negdje u isto doba par stotina kilometara dalje, za put u Hrvatsku sprema se jedna tipična 'turistička' obitelj koja posjećuje Hrvatsku. Oni su obitelj tzv. srednjeg staleža. Muž, žena i dvoje djece. Naravno, za put im je potrebna garderoba. Jedna za lijepo vrijeme, jedna za ne baš tako lijepo vrijeme i jedna za vrijeme koje nije ni lijepo ni ružno. To je već dosta zauzetog prostora u ionako ne prevelikom automobilu.

 

U ostatak slobodnog prostora treba potrpati i nešto hrane. Tu se nađe 100 vrsta tjestenine, konzervirane ribe, gulaši, salate, živi janjci i mlade krmače, te kojekakvi prijeko potrebni prehrambeni proizvodi koji su u Hrvatskoj ili preskupi za njihov skromni budžet ili ih uopće nema.

 

- Šteta što nema konzerviranog kruha…. Tehnologija je toliko išla naprijed, a ja i dalje moram kupovat kruh svaki dan. Koliko li će to koštati u Hrvatskoj… - pri samom kraju pakiranja zabrinuto će se upitati otac, a ostali članovi samo će ga u čudu zabrinuto pogledati i laganim kimanjem glave odobravati njegove želje i revolt.

 

 

Teško je odrediti budžet…

 

 

Prije samog polaska, tipičnoj turističkoj obitelji ( ili kraće TTO ) potrebno je još samo odrediti budžet za godišnji odmor. Idu na 7 dana, njih 4, budžet za takav put ( računajući da su od kuće ponijeli sve osim pločica sa terase i veš mašine ) mogao bi biti oko 300 Eura plus troškovi smještaja. Dakle, oko 40 eura dnevno za svih 4, tj. oko 10 eura po osobi.

 

Od totalnog ushićenja, tipičan otac TTO-a neće niti primijetiti da je na autocesti prekoračio dozvoljenu brzinu, pa će ga blicanje auta iza njega i znak ˝Follow me˝ kada ga prestigne potpuno iznenaditi. Naravno, hrvatski policajci su vrsni poligloti pa će nekako rukama i nogama, a ako je u patroli žena i nekim drugim dijelovima tijela objasniti ocu TTO-a da je prekoračio brzinu i da će mu kazna biti najmanje 100 Eura. Jebiga, žena vadi lovu iz novčanika, u notes u kojem je stajalo ˝Budžet : 300 eura˝, sada će kemijskom prešarati taj iznos i napisati novi : 200 eura.  Ajd', to je 28 eura po danu. Ne trebaju jesti vani, ne trebaju izlaziti, a djeca sve igračke ionako imaju kod kuće. Trebat će doduše svaki dan kupiti kruh, taj jebeni kruh kojeg nema u konzervi….

 

- Ovo je rekordna sezona po svim pokazateljima… - još odzvanja u ušima onog čiče.

 

 

Smještaj iz snova

 

 

TTO, uz manja čekanja na granici konačno su stigli do svoje destinacije. Naravno, došli su usred 8 mjeseca bez rezervacije te u turističkoj agenciji traže mjesto. Neovisno o tome što je sve krcato i što je naći mjesto ravno znanstvenoj fantastici, oni imaju par preduvjeta. Prije svega, apartman mora biti toliko blizu mora da se u njega ujutro mogu popišati sa prozora ( čak i žena ), plaža ispod apartmana mora biti ( naravno ) u sjeni, treba imati klimu, televiziju, Internet, 100 kvadrata i što je najvažnije, cijena ne bi smjela biti veća od 10 eura – za čitavu obitelj!

 

Nakon početnog  šoka zbog saznanja da takvog apartmana nema ni u snovima, ipak su odlučili ostati i prihvatiti ponudu da odsjednu u apartmanu koji se nalazi gotovo kilometar od plaže i koji je nekoliko puta skuplji od njihovih želja.

 

Njihov sedmodnevni godišnji odmor odvija se prema točno određenom planu, nema odstupanja i nema probijanja budžeta. Ako dijete slučajno zatraži igračku, idući dan za kaznu neće smjeti pješačiti kilometar do mora ( ne ide se s autom jer je u Hrvatskoj gorivo prejebeno skupo ). U restorane se baš i ne ide jer hrane imaju dovoljno, neće se valjda vraćati kući sa punim konzervama. Problem je jedino onaj vražji kruh….

 

 

Teško je potrošiti….

 

 

Ako na godišnjem odmoru slučajno sretnu prijatelje, obavezno ih moraju počastiti. I tako negdje oko 9 navečer dvije TTO odlaze u kafić na piće. Odrasli će jednu pivu i 4 čaše, a djeci je dosta jedna Coca cola i 4 šećera, tek toliko da se malo zapjeni.

 

- Vi ćete za djecu, mi ćemo riješiti ovo naše? – sasvim ozbiljno upita otac jedne TTO uz odobravanje oca druge TTO.

 

- Oborili smo sve rekorde…. – odzvanja hvalospjev ministra.

 

Naravno, nisu sve obitelji ovakve i nisu svi gosti ovakvi, ali činjenica jest da silni rekordi koje spominje ministar nisu realni. Džaba Hrvatskoj i 500 000 gostiju više, ako svi oni ne potroše ni lipe van troškova smještaja. Doduše, veliki dio hrvatske obale već 30 godina nudi samo zrak i more tako da je malo teže očekivati da će nas posjećivati ultra kvalitetni gosti. Ali, je li onda u takvoj situaciju za koju svi znamo kakva je ( dakle, gosti gosti slabo troše, ponuda je prilično loša, a popunjeni smještajni kapaciteti ne mogu dovoljno napuniti državnu blagajnu ako se van toga ne troši ništa ), potrebno da nam netko konstantno maže oči velikim uspjesima turizma, Vlade ili još nekoga vezanog uz taj ˝Dream team˝?

 

 

Eto, u godini u kojoj ˝definitivno izlazimo iz krize˝, mi ćemo upasti u još deblju krizu. Riječi ohrabrenja ministara i premijerke ostaju samo i isključivo to – riječi!

 

A za sve ostalo vraćamo se na onaj komentar čiče s početka priče :

 

- Ajde majke ti, ne seri!

 

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 25, 2011

Ovce napadaju

Posljednjih se dana diljem Hrvatske snima film ˝Kako preskočiti ogradu i postati još veća ovca˝. Nađe se tako jedan golobradi mladić koji svoje, a i frustracije nacije odluči riješiti na ulici. Pravi vođa pobune, rekli bismo. Međutim, problem je kada taj vođa postane samo jedna u nizu ovaca koja je doduše nešto glasnije meketala, ali postigla isti efekt kao i one koju su posve mučki čekale u redu za šišanje. Što smo dobili prosvjedima koji se organiziraju posljednjih nekoliko dana diljem Hrvatske? Dobili smo male skupine ultraisfrustriranih ljudi koji svoje frustracije pokušavaju na maksimalno pogrešan način ispucati na ulici.

Što za nezaposlene, bolesne, branitelje, invalide, djecu i roditelje, studente, učenike, sportaše i ostale predstavljaju famozna preskakanja ograde od strane mladića koji je valjda svoj prosvjed osmislio kao predizbornu kampanju za svoju ( vrlo vjerojatno nikakvu ) političku karijeru? Zanimljivo je gledati kako ˝vođa nacije˝ skače u zagrljaj policajcima na samom početku prosvjeda i čitavu svoju pobunu prati iz sigurnosti zatvorske ćelije u kojoj ga netko ˝protrese˝ i zaprijeti kako će idući put sjediti duže od osam sati u postaji. Stvarno je zastrašujuće i krajnje hrabro sjediti na jednom mjestu toliko dugo vremena. Možda da mu donesu playstation?

Velika pomoć potlačenima?

Kako su primjerice radnice Uzora profitirale sa fenomenalnim idejama prosvjednika koji su odlučili čupati prometne znakove i uz poklič ˝U boj u boj za narod svoj˝ isti odlučili bacati na policajce koji su tamo samo zato što rade svoj posao. Taj boj za narod svoj se vrlo brzo pretvorio u boj psihoterapije koja je mnogima potrebna, ali očito preskupa pa ju je jeftinije dobivati na ulici. Spomenute radnice su više podrške i koristi imale od sasvim simboličnog trubljenja prolazećih automobila nego od izvikivanja uvijek istih parola i dokazivanja kako ne znamo rješavati ništa bez nasilja od strane onih koji su samoprozvani branitelji i otvaratelji očiju hrvatskog naroda.

Žalosno je što svakim danom sve više i više dokazujemo kako nas svijet treba gledati kao balkanske ovce koje se uporno žele prikazati kao da su zapadnjačka gospoda. Obuci ovci odijelo, ona će uvijek ostati ovca. Isto tako, ogrneš li gospodina s ovčjom kožom, on će i dalje biti gospodin. Mi se još uvijek samo kitimo tuđim perjem. Nasilje nije i nikada neće biti rješenje. Sve što je nasiljem nekome oduzeto, vratit će se na ovaj ili onaj način istima i to opet nasiljem. Vrtit ćemo se vječno u krug samo zato što na vrijeme nismo bili dovoljno mudri reagirati u pravom trenutku i na pravi način.

A ciljevi?

Glavni cilj velikih prosvjednika jest svrgavanje Jadranke Kosor. Ajmo je svrgnuti. Ali što nakon toga? To je izgleda predaleko vrijeme. Stvara se osjećaj kako su ovi prosvjednici, a prvenstveno njegov vođa, iskoristili ovu gužvu samo kako bi se na vani prikazali kao veliki borci za pravdu i tu staje čitava priča. Svoju kvotu su ispunili. Njihov je san ostvaren. Moći će unucima pričati kako su preskakali ograde i bili trn u oku režimu kojeg su bjesomučno pljuvali. Međutim, kada ih ti isti unuci upitaju što su svojim herojskim činom promijenili i koje su njihove zasluge nastat će ogroman muk. Jednostavno neće imati što za reći.

Treba znati i prosvjedovati. Bojim se da su naši prosvjedi samo posljedica nekakvog domino efekta započetog u Egiptu. Svi prosvjeduju, pa hajmo malo i mi. Jebiga, nemamo što izgubiti. Uvijek se možemo primiriti kada zagusti. Svi vi koji pratite nekoga, prvo pokušajte zastati na trenutak i razmisliti koga pratite. Nije svaka revolucija dobra i nije svaki vođa pravi vođa. Treba razlikovati samoprozvane vođe od onih pravih.

Ovo vam je škola i druga puta ćete pametnije?

Mi još nismo spremni za borbu. Mi smo narod koji je posljednjih 20 godina upao u stanje ektremne pasive i iz nje se ne izvlači preko noći. Prava revolucija počinje od nas samih. Sjednimo na trenutak i razmislimo što uistinu želimo za svoj život i život naše djece. Kada to iskristaliziramo, provjerimo ima li netko u našoj blizini čije se želje pokalapaju sa našima. Kada nas se skupi određena grupa ujedinimo ideje i radimo na tome da ih razvijamo. Radimo na konkretnim rješenjima koja ćemo, danas sutra, moći prezentirati onima za koje vjerujemo da nemaju dovoljno dobre odgovore na te iste probleme koji muče nas.

Jedna skupina ljudi počet će surađivati s drugom, druga s trećom i tako kroz neko, ne fiksno određeno vrijeme, bit ćemo spremni. Spremni izaći pred one koji, zbog ovih ili onih razloga, nude potpuno krive odgovore na lagana pitanja. Ukazati im gdje griješe i dati im do znanja da takve greške više nećemo tolerirati jer smo dovoljno jaki da ih provodimo i sami.

Preskakanjem ograde i životinjskim urlikanjem parola naučenih još u drugom svjetskom ratu dokazujemo i zauvijek ćemo dokazivati i potvrđivati da se nismo pomakli niti koraka od onog neandertalca kojem je pećina bila čitav svijet. Nemojmo si to dopustiti.

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 6, 2011

One man army

Pazi ovo, ja sam prosječan Hrvat. Nisam bogat, nisam prosjak, nisam doktor, nisam bedak. Dakle, uspostavili smo neke granice. Nije mi toliko loše u ovoj zemlji. Imamo odličnu Vladu, imamo fenomenalne političare, gospodarstvo nam cvjeta… Ja ovako često serem….

Sudeći po Wikipediji, u dva najveća hrvatska grada ( Zagrebu i Splitu ), ima oko milijun ljudi. Međutim, ta brojka i nije toliko bitna. Bitnija je jedna relacija koja se brojkama može izreći na slijedeći način : 2 : 999 998. Naravno, te dvije jedinke su neponovljivi Milan Bandić i Željko Kerum. To su dvije osobe koje svojim osebujnim stilom i prije svega sposobnošću vode ta dva grada na fenomanalan način i često se za njih može reći da su ˝One man army˝. Toliko su sposobni. Ja sam kao Hrvat ponosan što su oni na tako važnim funkcijama. Ja ovako često serem….

Ali ta politika više svima izlazi na uši, pa hajmo malo u sportske vode. Imamo Kostelića, Vlašićku, rukometaše, nogometaše, vaterpoliste, tenisače, veslače i niz drugih uspješnih sportaša. Imali smo i biatlonca, ali je utekao u veću susjednu zemlju. Ovi individualni sportovi i nisu toliko napeti, jer u njima sve vrvi od samih uspjeha i 0 skandala. Dobro dobro, tu i tamo se malo porječkaju tate Vlašić i Kostelić, ali mislim da je to samo da rasplamsaju ljubav između svoje djece. Njihov plan je otkriven na Facebooku od strane nepoznatih autora koji su osnovali grupu : ˝Ako Ivica nategne Blanku, za 20-ak godina razvaljujemo i u skijaškim skokovima.˝

Momčadski fair play

No, zadržimo se trenutak na momčadskim sportovima gdje sve vrvi od fair playa. Naravno, tu prednjači nogometna elita, počevši od fenomenalnog Mamića, preko Markovića, pa do Rene Sinovčića. Sve jedan veći mušketir od drugoga. Tu dakako treba naglasiti i kulturu u ophođenju koju koriste jedni prema drugima. Naravno, ima još gospode u našem nogometu, ali možemo se prebaciti i na genijalnu gospodu iz rukometa. Tamo recimo nema podmetanja, nema kritika, nema blaćenja. Slavko Goluža i Neno Kljajić su najveći prijatelji, podržavaju jedan drugoga, iako nisu u istoj stranci. Naprosto, samo iz ovih nekoliko banalnih primjera momčadskog sporta vidi se ta sloga i poštenje. Može li bolje, pitate se? Ne može! Ja ovako često serem….

Kao Hrvat valja biti ponosan i na osobe koje pune onu tako nepravedno zvanu žutu rubriku, iako svi znamo na koju boju, odnosno miris te osobe podsjećaju. Pazi ovo, Ava Karabatić, Josip Katalenić, Simona Gotovac… Naprosto ne mogu više niti nabrajati. Tri imena toliko jaka, toliko važna kako u svijetu intelekta, tako i u svijetu tzv. lifechanging situacija, jednostavno su previše za svakoga. Što bi jedan Švabo dao za Avu Karabatić? Ja mislim da bi nam vratili T-Mobile da barem na tren osjete sve čari tako divne djevojke, tako divnog oličenja svega dobroga u hrvatskom školstvu, kulturi i životu općenito. To su samo tri primjera, a mi vrlo često potpuno neopravdano zaboravljamo na niz drugih bisera. Ponosan sam samo zbog te činjenice što sam Hrvat! Ja ovako često serem…

I Maradona je Hrvat, zar ne?

Treba biti ponosan i na činjenicu da brinemo za svoje uspješne ljude. Niti jedan uspješan Hrvat nije trebao otići u inozemstvo jer je svakome pojedinačno pružena odlična prilika za uspjeh u Hrvatskoj. Suprotno mogu tvrditi samo ˝vješti manipulatori, agonti i prevaratori˝, kako bi to kristalno jasno sročio spomenuti vitez Mamić. Baš su zbog tih uspjeha danas npr. jedan Radman ili Đikić nositelji znanosti izvan Hrvatske, jer oni nisu bitni. Treba znati posložiti prioritete, a mi smo to uvijek znali. Simonica ili Đikić? Simonica naravno, kakvo je to idiotsko pitanje? Ali, niti to nije sve. Uvijek smo se trudili promovirati svoje ime u svijetu, hrvatski brand. Baš je zbog toga i Maradona jedno vrijeme bio Hrvat ( neka pra pra pra pra baba mu je bila iz nekog hrvatskog sela ). To su samo neki od primjera izvrsne selekcije. Trebam li spominjati da sam ponosan? Ja ovako često serem…

Pri samom kraju ovog briljantnog teksta , ne mogu a da se ne vratim na političare, na Vladu, na Sabor. Kada bi čovjek u snu mogao slagati ljude koji će mu voditi zemlju i odlučivati o sudbini vjerojatno ne bi uspio sastaviti niz toliko kvalitetnih pojedinaca na tako malom prostoru. Sad je potpuno nebitno je li taj san nastupio nakon obilatog konzumiranja opojnih narkotika. Imamo bivšeg premijera koji je u zatvoru. Svi znamo da je u zatvoru 99% nevinih ljudi – dakle imali smo poštenjačinu na najvažnijoj poziciji. Sada je na toj poziciji Jadranka Kosor – oličenje svega dobroga. Mislim da bi Anić u idući riječnik hrvatskog jezika kao objašnjenje za riječ dobro, trebao staviti samo kratko i jasno : Jadranka Kosor. S obzirom da bi bilo nepravedno sada tu nabrajati neka imena, a ostala izostaviti, reći ću jednom riječju : Mi Hrvati smo sretni što nas vode ljudi iz naših snova! Ja ovako često serem….

Kritika je zdrava

Međutim, da ne bude čitav tekst ispisan ovakvim pohvalama, ajmo na kraju dodati i malo kritike. Javna televizija nam je pod potpunom cenzurom, to kaže i Europsko parlament. Sve je u službi HDZ-a. Ali opet, to i nije neka kritika. HDZ treba hvaliti i ići im niz dlaku, ipak su oni Bogom dani. Dakle, ova kritika mi otpada. Imamo 320 000 nezaposlenih i poveliku količinu zapošljavanja po rođačkoj vezi. Ali, s druge strane premijerka obećava otvaranje 150 000 novih radnih mjesta. Svaka ovca dobit će svog pastira sa punom plaćom. Zapošljavanje po rođačkoj vezi i nije toliko loša stvar. Zato u državnim institucijama nema seks skandala – sve sama rodbina. Dakle, pada mi i ova kritika u vodu. Ja jednostavno ne mogu napisati ništa loše protiv ikoga. Ovo je raj na zemlji!

Eh da, ja ovako često serem….

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011
Evo jednog filmića o premijerki Jadranki Kosor, u izvedbi Davida Guette! ;))

Ako vam se sviđa podijelite ga na vašim Facebook, twitter ili nekim trećim profilima! ;)

 

 



Inače, evo i linka za youtube : http://www.youtube.com/watch?v=Cu4r5KRRCoc

crazy_alen @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 4, 2010
U idućih nekoliko dana na popularnoj stranici Wikileaks.org izaći će još neki dokumenti koji će govoriti o Hrvatskoj. Radi se naime o povjerljivim razgovorima među našim političarima koje su američki diplomati ili njihovi podređeni slučajno načuli, ili bolje rečeno prisluškivali nakon ovih prvotnih objava s najpopularnije stranice na webu trenutno. Prvi od tih dokumenata se zove ˝Fuckin' Croatia˝ ili u slobodnom prijevodu ˝Hrvatska zbilja˝, a sastavio ga je domar u američkom veleposlanstvu John FuckCain.

 

Razgovor br.  1 – Jadranka Kosor i Ivan Šuker.

Jadranka :  Hej Šuki, dođi malo ovamo. Čuj, ovaj Julian i njegov Wikileaks malo previše toga objavljuju. Ne mogu si dozvoliti takvu reputaciju. Stalno ponavljam kao papiga da je sve u redu, ali nije. Ti si uvijek bio iskren prema meni… Jesam li ja stvarno tako nesposobna? Moj engleski nije tako loš, jel tako?

Ivan :  Daj me nemoj još i ti jebat sada. Vidiš da se otkrilo da sam studirao 20 godina, jebe mi se za tu stranicu što curi!

Jadranka : Ali Ivane…

Ivan : Nema ali. Odjebi. Prvo me misliš smjenjivat, a sad tražiš savjete. Šta sam ti ja? Odi kod Sudca na duhovnu obnovu….

Razgovor br. 2 – Jadranka Kosor i Gordan Jandroković ( nedugo nakon razgovora sa Ivanom Šukerom ).

Jadranka : Gordane, Šuker leti iz Vlade, čisto da znaš. I upisala sam tečaj engleskog. Previše me ljudi zbog toga, da izvineš na izrazu, zajebava…

Gordan : Oooooo, pa to je odlično. So, have you ever been in England?

Jadranka : Aha, to me testiraš. Odlično. Čekaj sekundu, znam to…. Hmmmm. Yes, I don't!

Gordan : Oprostite premijerko, evo baš me zovu na telefon…. Moram dalje….

Jadranka : Zašto si tako crven?

Gordan : Moram ići…..

U svom je zaključku američki domar John FuckCain zaključio slijedeće :

˝Jadranka Kosor vrlo se slabo služi stranim jezicima i nije idealna osoba za vođenje vanjske politike. Nadalje, čini se kako se unutar stranke konstantno događaju nemiri i vlada veliko nepoštovanje prema premijerki, što za vrijeme bivšeg premijera ( u čijem sam mandatu bio vodoinstalater ) nije bilo tako. U spomenutom razgovoru sa ministrom vanjskih poslova, Gordan Jandroković pobjegao je kako bi mogao ismijavati premijerku pred drugim kolegama, među kojima je bio i Luka Bebić koji se najglasnije smijao. Njegov zaključak na nepoznavanje stranih jezika premijerke bio je slijedeći : ˝Uh, ni ja ne znam taj njemački, ali da ne zna šta si je pitao je prava sramota. Ima li pive u Engleskoj? Je tako?˝.

Dakle, na kraju ovih razgovora došao sam do zaključka da ovom zemljom vlada skupina neandertalaca koji su uvjereni da sve znaju, a zapravo ne znaju ništa. Croatia sucks!˝

 

Drugi važan dokument odnosi se na razgovore u oporbi, kao i na jedan razgovor koji je Zoran Milanović vodio sa bivšim predsjednikom. Te razgovore je pratila i zaključak sastavila voditeljica autopraone blizu američkog veleposlanstva Condoleeza Riceisgood. Inače, dokument je arhiviran pod nazivom ˝Seek and destroy˝ ili u slobodnom prijevodu ˝Nađi uljeza˝.

Razgovor br. 1 – Zoran Milanović i Stjepan Mesić

Stjepan : Zoki Zoki, vidiš ti ove šugave Amere šta pričaju? Ja da sam se divio onom smradu Ivi. Pa ti valjda znaš da sam ja uvijek bio uz vas. Onom govnu ne bi dao ni da mi pokosi ambroziju u vrtu, a kamoli povjerenje…. Znaš, ja ću se kandidirat za gradonačelnika Zagreba…. Pa bi mi dobro došla vaša pomoć…..

Zoran : Ma ne brini Stjepane, sve je u najboljem redu. Vidiš da su i za mene napisali da sam nabrijan, a ja kao čiuaua, ne bi mrava zgazio. Šta oni znaju? Nek se drže hamburgera i nek šute. Nego, hajde da pričamo neki drugi put, imam osjećaj da nas prisluškuju….

Stjepan : Uh, ne bi se čudio, kao da smo u Velikom bratu, još mi samo fali da iz neke paštete izleti ona krava Jadranka….

Zoran : Hahahaha, ajde Stjepane vidimo se… Auto ti je opran….

Razgovor br. 2 – Zoran Milanović i Željko Jovanović ( u istoj praonici, nedugo nakon odlaska Stjepana Mesića ).

Željko : Što je htio Stipe?

Zoran : Ma pusti budalu, sad mu treba pomoć za ove izbore za gradonačelnika pa se ulizuje. A do jučer je lizao šupak Sanaderu. On misli da ja ne vjerujem Amerima ili Wikileaksu. Pa ja sam godinama radio vani, znam da svi oko nas govore istinu, samo mi stalno lažemo.

Željko : Taj Wikileaks je kriminalna organizacija! Sve ih treba strpati u zatvor! I Stipu skupa s njima! Svi znamo što su oni radili u prošlosti! I to je nečuveno!

Zoran : Ma o čemu ti to pričaš? Kakvi kriminalci? Znaš ti uopće šta je Wikileaks? Ti si se toliko uživio u zatvaranje da više pojma nemaš što govoriš. Popij koji praxiten, bit će ti bolje….

Prateći ova dva razgovora, Condoleeza Riceisgood sastavila je slijedeći izvještaj :

˝Vođa glavne oporbene stranke SDP-a djeluje pomalo neuravnoteženo. Imam osjećaj da svima govori ono što žele čuti, a zapravo ni sam nema pojma što i kako dalje raditi. Prednost mu je što zna jezike i što vjeruje svima izvan granica. Tu ćemo mi sasvim dobro upasti pobijede li kojim slučajem. Mislim da ćemo u Zoranu Milanoviću imati odličnog saveznika, iako je Ivo Sanader bio bolji… Što se tiče njegovih suradnika… Ako su svi nalik na ovog Jovanovića sa kojim je pričao, možemo očekivati Vladu papagaja koji će stalno isto ponavljati. Na kraju se ne mogu oteti dojmu da je Hrvatska kao živo blato. Folks, Croatia sucks!

Zahvaljujući ovim dokumentima koji uskoro izlaze na Wikileaks.org Ameri nam poručuju ono što već znamo : Croatia sucks! Ali, zna li netko kako krenuti na bolje?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, studeni 10, 2010
Prijateljica naroda

 

Draga Jadranka, ovaj tekst posvećujem Tebi kao prijatelj kojeg nikada nisi upoznala, a nadajmo se da i nećeš.  Posvećujem ti ovaj tekst dok nisam potpuno poblesavio. Znaš, ne tako davno vjerovao sam da sam inteligentna osoba koja može zbrojiti dva i dva. Kako vrijeme odmiče shvaćam da sam sve gluplji i gluplji i gluplji…. Da li se Ti nekada tako osjećaš? Oprosti što Ti ne persiram, ali ipak smo mi prijatelji, zar ne? Baš kao što si ti prijateljica čitavom hrvatskom narodu. Ima jedna poslovica koja kaže : ˝Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se mogu braniti i sam.˝ Ja vjerujem kako je Tvoje ime često u molitvama Hrvata. Ipak si nam Ti svima prijateljica.

 

Čitav narod proklinje, pardon – slavi onaj famozni  1. srpnja 2009. kada si postala naša premijerka. Ja Ti kao prijatelj mogu reći da u sobi čak imam i Tvoj poster u prirodnoj veličini. Koristim ga umjesto mete za pikado. Od tog 1. srpnja do danas prošlo je jako puno vremena i cijeli si narod zadužila svojim ponašanjem i svojim načinom vladanja. Taj dug se eto sada popeo na 32 milijarde eura vanjskog duga, a o unutrašnjem je bolje i ne razmišljati. Srećom, kao i uvijek našla si načina kako umiriti ovaj napaćeni narod svojom izjavom kojom u potpunosti objašnjavaš gdje se Hrvatska trenutno nalazi : "Mi smo na putu da stignemo na put izlaska iz recesije". Dobro je znati da smo na putu da dođemo na put. Nadam se da si ponijela dobre čizme jer na takvim putovima je često puno blata.

 

Je li netko za kikiriki?

 

Pitao sam Te osjećaš li se ikada da postaješ sve gluplja i gluplja. Ja moram potpuno iskreno reći da mi je bilo teško priznati da sam glupan, ali događa se toliko stvari koje moj mali mozak ne može procesuirati da je jednostavni zaključak kako sam glup. Puno mojih poznanika se isto osjeća glupo, pa mi je ipak nešto lakše. Evo, samo kada Tebe pratim imam problema sa razumijevanjem. Kako to da kao potpredsjednica Vlade ( funkcija kojom si se dičila ) nisi znala za niz pravno krajnje sumnjivih poslova koje je vodio Tvoj bivši mentor, gazda, prijatelj? Sjećam se da si u nadmetanju sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim protukandidatom za predsjednika često napominjala kako ti nisi bila ničiji potrčko ili zapisničarka već si kao potpredsjednica Vlade imala važnu ulogu i donosila važne odluke. Kako da ja sada mali glupan shvatim kada Ti o tom vremenu sada nemaš pojma i odjednom se ponašaš kao da te pogodila gadna amnezija? Tko je tu lud? Možda si i Ti?

 

Narod se često žali na Tebe i tvoje ministre, ali kada je narod išta znao? Daj im krišku kruha i malo igara ( neki čovječe ne ljuti se biti će dovoljan ) i više ne znaju niti kako se zovu.

 

Neki novi pajaci

 

Problem je, draga moja prijateljice, što Ti već odavno ovom narodu daješ samo kikiriki. On i nije tako loš, ali u prevelikim količinama može naštetiti zdravlju, previše soli. Ti si, naravno metaforički rečeno ( ovi izrazi su mi ostali još iz dana kada sam bio 'pametan' ) Hrvatsku pretvorila u solanu. Srećom i tim neznalicama si doskočila kao i uvijek. Glamour te proglasio ženom godine! Ogromna je to čast. S tom titulom ušutkala si sve nezadovoljnike. Ti si jedina žena pored njih 17 koja je tu nagradu dobila. I Ti si jedina koja je, pored njih 17 tu titulu dobila samo zahvaljujući poziciji koju obnaša. Mora da si ponosna. Trebala bi biti. Evo, kao prijatelj mogu Ti reći da sam načuo da kod nas magazin ˝Teen˝ također radi listu najmoćnijih žena, pa bi se mogla prijaviti, ako te kojim slučajem zaobiđu.

 

Divno je vidjeti kako si Ti, osoba koja pljuje onog dripca Sanadera na svakom koraku, odlučila ići drugačijim stopama od onih koje je za sobom ostavio nekadašnji neprikosnoveni vladar hrvatskog univerzuma. Osjećam takav ponos što si baš Ti premijerka i što smo prijatelji, iako se nikada nismo upoznali, a nadam se i da nećemo, kada čitam kako su pojedini novinari poput Lele Knežević ili Denisa Latina nepoželjni jer su se drznuli, mamicu im njihovu, govoriti o nečemu što Tvojem osjetljivom uhu ne paše. Tko ih šiša, zabavljati će narod drugi pajaci, nije li tako? Nije li to Tvoj rezon? Dokazala si da ne ideš stopama svojeg predhodnika, on je hodao u ravnim Paccioticama, a Ti hodaš u Borovo štiklama, vjerojatno na ramenu ponosno noseći lažnu Fendi torbicu. Valja priznati, stope nisu iste. A sloboda medija? Ma tko još za to mari?

 

Obećanja

 

Gade mi se oni bezveznjaci iz oporbe kada pozivaju na prijevremene izbore. Pa zar oni ne znaju da Ti i Tvoj spretni kadar niste dovršili svoj posao do kraja? Odakle im tolika drskost i toliko nepoštivanje prema vladajućoj garnituri kojoj si Ti, moja prijateljice koju nikada nisam upoznao, a nadam se i da neću, na čelu? Odakle ikome pravo tražiti smjenu Vas, dragi moji ( nemoj biti ljubomorna, samo si mi Ti prijateljica ) vladajući kada Hrvatska još uvijek stoji na nogama. Kako se itko usuđuje tražiti zaustavljanje procesa propadanja gospodarstva, kraj korupcije, političku odgovornost predstavnika pojedinih ministarstava. Odakle, pobogu, javnosti pravo da traži slobodu medija. Zašto ti drski novinari konačno ne priznaju koliko im Ti značiš? Zašto su tako nezahvalni?

 

Draga Jadranka, da Ti sada odeš sa mjesta premijerka dovela bi ovu zemlju u totalni kolaps. Novinari više ne bi imali o čemu pisati, obični ljudi bi za vrijeme kave morali pričati o svom životu, a ne o tebi, oporba bi ostala kao posrana jer ne bi imala po kome pljuvati. Pa daj sad Ti, moja prijateljice koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću, reci ili, bolje rečeno, obećaj da nećeš sići sa mjesta premijerke? Obećaj mi da ćeš nastaviti ono što si započela. Obećaj mi da ćeš čitavu zemlju jednom za svagda odvesti u deveti krug pakla. Obećaj da ćeš sve medije cenzurirati, da ćeš svo gospodarstvo uništiti i da ćeš vanjski i unutarnji dug povećati! Obećaj mi molim Te, prijateljice moja.

 

Tek sada vidim koliko ja tražim od Tebe, toliko obećanja, toliko želja. Pitam se hoćeš li Ti to sve moći ispuniti. Brinem se za Tebe, prijateljice moja koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću… Možda je to sve previše. A da jednostavno daš ostavku? Šta misliš?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
Zvijezda sterilizacije

 

Danas ne želim govoriti o novoj hrvatskoj zvijezdi koja se pojavljuje u američkim ženskim časopisima. Bio bi grijeh pričati o ˝velikom uspjehu˝ koji je ta osoba ostvarila, zahvaljujući isključivo poziciji na koju je instalirana. Ah, da je onaj odbjegli gospodin na svoje mjesto postavio kakvu striptizetu umjetničkog imena Đezuada Šimširpašić, danas bi čitali o nevjerojatnom uspjehu velikog borca za sterilizaciju šipki za ples, koja se nalazi među 18 žena godine. Ne želim pričati o Amerikancima koji jedva da znaju što se događa u Kanadi koja im je praktički pred nosom, a kamoli u jednoj Hrvatskoj za koju 90% njih nije niti čulo. Ja sasvim sigurno neću reći da je njihova odluka o dodjeljivanju nagrade J.K. ( a nije Rowling ) totalno neutemeljena, a o obrazloženju nagrade da i ne pričamo.

 

Koliko vrijedi život?

 

Možda je ta nagrada poticaj za uznapredovalog Alzheimera ( kako drugačije objasniti toliki zaborav oko potpisivanja ugovora s MOL-om? ) koji sve više i više sputava ˝Ženu godine˝?  Nikako ne želim govoriti o tome da smo mi glupav narod koji je u trenutku spreman zaboraviti na sve loše što je netko napravio, kao što smo zaboravili u početku vladavine ˝Žene godine˝. Ali, ovo nije priča o njoj ili možda je? Hmmm, nikako nisam želio govoriti o toj već izlizanoj temi, ali o čemu ostalom da pričam? Da možda kažemo par riječi o fenomenalnoj poruci koja se šalje društvu iz nedavno završenog slučaja Ritz? Ili bolje da prešutimo kako se sve više bližimo divljem zapadu i kako smo spremni zažmiriti na oba oka kada se radi o ubojicama mladih ljudi, jer koliko vrijedi jedan mladi život? Ako ga mijenjamo za godinu dana zatvora, što će se dogoditi sutra kada neki manijak odluči ubiti susjeda ( recimo 40 –godišnjaka ) koji ga već godinama gnjavi sa neporezanim granama na njegovom terenu? Ako život 18 – godišnjaka vrijedi godinu dana, za život 40 –godišnjaka bi se mogao uvesti neki novi orden koji će na svečanom prijemu ubojici dodijeliti predsjednik, a premijerka će ga obasuti poljupcima i prigodnim govorom.

 

Narikača rules

 

I možemo se mi truditi ne pričati o, kako Tomislav Klauški kaže, narikači koja lažno plače nad tuđom sudbinom, ali na žalost sve priče vode ka toj narikači. Upravo je taj ženski Richard Gere, George Clooney ili možda čak i Boris Tadić ( naravno, sličnost je samo u boji kose ), sa svojim suradnicima glavni uzrok ovog s(r)tanja u kojem se nalazimo.  Sjednica Sabora na kojoj se raspravljalo i glasalo o nepovjerenju trenutačnoj vladajućoj garnituri ličila je više na točku najpoznatijeg cirkusa na svijetu ˝Cirque du Soleil˝, nego na zasjedanje i raspravljanje ljudi koji bi trebali ovu zemlju izvući iz krize. Jedina je razlika što smo u Saboru umjesto spretnih točki koje oduzimaju dah vidjeli gnusna vrijeđanja, a umjesto završnog oduševljenja i pljeska publike vidjeli smo potpunu rezigniranost većine biračkog tijela koje je vjerojatno poželjelo biti  lav iz cirkusa kako bi pojeo glavne aktere.

 

Hrvatska kao slijepo crijevo

 

Vidjeti kako nakon takvog maratonskog raspravljanja Snjeguljica i njeni patuljci iz Vlade odlaze visoko podignutih stisnutih šaka u zrak najgori je udarac za sve nas u ovom trenutku. Međutim, kada samo na tren pomislim tko bi te ruke dizao u zrak da je glasovanje prošlo drugačije prizor nije ništa ljepši. Eto, možemo pričati o tome kako je cijela Hrvatska postala slijepo crijevo – možemo živjeti s njime dok ne pukne, a onda treba što prije stići u Hitnu kako bi dočekali i drugi dan. Upravo je to slijepo crijevo blizu puknuća, a mi i dalje ne znamo radi li Hitna baš cijelu noć i hoće li imati dovoljno sposobnih ljudi da nas svih spasi. Ali, možda bi se isplatilo riskirati? Ovako 100% ne ide, a u drugom slučaju možemo biti 99% sigurni da će biti isto. Ipak, taj 1% u ovakvoj zemlji može biti iznimno puno.

 

1% je puno

 

Nakon svega izrečenog bilo bi glupo na sve to još dodati i nezaobilazne financije koje su naš glavni problem, i totalno neuspješno gospodarstvo, i totalno uništenu brodogradnju, nezaposlenost, nedostatak pravih rezova u proračunu…. Dakle, apsolutno je glupo govoriti o tome da ˝Žena godine˝ ovu zemlju usmjerava ravno u propast. Nisam želio govoriti o ženi kojoj će nagradu uručiti megapopularna Oprah.. Ovo nije priča o gospođi koja ima i nekoliko pogrdnih imena, ovo je priča o nama koji sve to gledamo, trpimo  i šutimo. Ovo je priča ispričana prema istinitom događaju sa predviđanjem tragičnog kraja. Srećom, ova priča još nije ispričana do kraja i uključimo li se svi kao akteri u tu priču, možda promjenimo završetak. Sjetimo se onog malog 1%.

 

Piše:

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 22, 2010

Potpisi kao WC papir?

 

Famozni referendum o ZOR-u za čije je raspisivanje skupljeno više od 700.000 potpisa građana, prema odluci Ustavnog suda RH neće se raspisivati. Naime, u odluci Ustavnog suda stoji kako su povlačenjem Prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o radu prestale pretpostavke za raspisivanje samog referenduma. U odluci se također navodi da se isti takav prijedlog ne smije uputiti u zakonodavni postupak prije proteka roka od godine dana od dana objave te odluke.

 

Ok, sada kada smo razmotrili tehničke komponente ovog slučaja, idemo se pozabaviti njenim posljedicama. Sama odluka o neraspisivanju referenduma u ovom trenutku nije pucanj u prsa demokracije kako pompozno objašnjavaju vodeći sindikalisti. Odluka o neraspisivanju referenduma u ovom trenutku jest i jedina logična s obzirom da zbilja ne postoje pretpostavke za raspisivanje istog. Ono što predstavlja problem jest što istekom roka od godine dana potpisi 700.000 građana mogu poslužiti kako sucima Ustavnog suda, tako i članovima vladajuće koalicije da njima obrišu pozadine i s eventualnim novim prijedlogom ( naravno, budu li još na vlasti ), rade što ih je volja.

 

Don Vladimir Corleone

 

Vladimir Šeks se posljednjih tjedana prometnuo u lidera kakvog viđamo samo u mafijaškim filmovima, svojevrsni Don Vito Corleone. Naime, prema tvrdnjama Damira Polančeca, Šeks sam može donositi odluke Ustavnog suda, ima u šaci pojedine suce i zapravo sve što ti treba da se neki zakon provede ili ne, da ostaneš na slobodi ili ne jest jedan poziv nekadašnjem predsjedniku Sabora. Koliko ima istine u tim tvrdnjama morat će se pozabaviti netko drugi. Međutim, indikativno je to da se odluka Ustavnog suda poklapa sa mišljenjem vladajuće koalicije, točnije stranke ( HDZ ), još točnije sa mišljenjem jednog čovjeka iz te stranke ( Vladimir Šeks ). I to sve bez obzira na pritisak javnosti i želju građana, čije bi interese u praksi trebao štititi Ustavni sud, da se referendum raspiše. Zašto odluka suda nije mogla biti uvjetno raspisivanje referenduma, za što se zalaže i predsjednik? Točnije, ukoliko se u bilo kojem trenutku u zakonodavni postupak uputi sličan prijedlog zakona, raspisivati će se referendum.

 

Tko će koga rušiti?

 

I dok je odluka Ustavnog suda sasvim sigurno legalna, pitanje je koliko je ona bila  ˝mudra˝. Naime, u Hrvatskoj već duže vrijeme vlada iznimno loša klima koja je, barem za to kratko vrijeme prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, bila uljepšana i pružila kakvu takvu nadu građanima da nešto mogu promjeniti, da nisu u potpunosti prepušteni omraženim likovima iz saborskih fotelja. Ovakva odluka suda je dolijevanje ulja na vatru koja već opasno plamti i prijeti eskalacijom. Međutim, čak i u situaciji u kojoj se ovakva odluka Ustavnog suda može nazvati glupom, izjave poput one Ozrena Matijaševića o rušenju Ustavnog suda spadaju u sferu praznih političkih govora, ili drugim riječima idiotizma. Niti je Ozren Matijašević pozvan rušiti Ustavni sud, niti je on za tako nešto ovlašten. Sindikati često pozivaju institucije da rade svoj posao, možda bi neki od njih taj isti zahtjev mogli uputiti sebi samima.

 

 

Mi vas biramo, mi vas i skidamo!

Neovisno o pitanju nužnosti Ustavnog suda i sudaca koji su prema svemu sudeći produžena ruka politike mi se trebamo bazirati na one koji te suce postavljaju i na one zbog kojih je ova situacija realno i nastala, a to je Vlada. Kristalno je jasno da svakim danom sve više i više tonu u živi pjesak svoje nesposobnosti, no jesmo li mi u ovom trenutku spremni zadati konačni udarac? Postoje dva puta koja predlažu sindikati. Prvi je kolektivni štrajk, a drugi pokretanje peticije za raspisivanje prijevremenih izbora. Bilo bi zanimljivo vidjeti na koji bi način Ustavni sud ili netko drugi osporio veliki broj potpisa za raspisivanje prijevremenih izbora. Nadalje, pokretanje takve peticije moglo bi imati dalekosežne pozitivne posljedice za čitav narod. Uputila bi se jasna poruka kako trenutnim vladajućima, tako i onim budućim da su gotova vremena kada se sa narodom može raditi što se želi, jer narod je taj koji ih bira, ali isto tako narod je taj koji ih sa toliko željenih pozicija može skinuti.

 

Poštovanje

 

Jadranka Kosor i njeni koalicijski partneri koji svoju lojalnost objašnjavaju ispraznim floskulama unatoč svim aferama, potresima i omalovažanjima naroda nisu u lošoj situaciji. Oni i dalje mogu raditi što žele, a sve zahvaljujući nama. Ovo nam je prilika da na vrlo jednostavan način promjenimo čitav tijek događaja. Ovu bih odluku suda, kao i sve dosadašnje događaje pomalo blago nazvao ranjavanjem demokracije. Međutim, dozvolimo li da se ova priča nastavi, a mi ostanemo njeni promatrači, demokraciji će biti potreban veliki lijes. Jesmo li konačno spremni izboriti se za ono što zaslužujemo – poštovanje?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 17, 2010
Vidoviti Šeks

 

Svi lažemo! To je notorna činjenica. Svi, osim političara. Oni su konzervatori istine, svaka njihova riječ oličenje je poštenja, iskrenosti i nadasve morala. Tvrditi kako Polančec, Sanader, Šeks ili Jadranka Jaca Kosor lažu isto je kao da svih uvjeravate kako je Zemlja ravna ploča. I još jedna stvar, tko god kaže da laži ima na tisuće, a istina je samo jedna ne zna što priča, totalna je budala. Jer kako onda objasniti toliko različitih istina iz vladajuće stranke kojima smo obasuti u posljednje vrijeme i kako bilo kome od uvaženih aktera reći da laže, kada znamo da političari ne lažu?

 

27.09.2010. Damir Polančec kod javnog je bilježnika ovjerio izjavu u kojoj opisuje sastanak sa gosp. Vladimirom Šeksom. Nije doduše opisao gdje su se našli pa možemo zamisliti da je riječ o nekoj ćevabđinici u koju su obojica navratili prilično gladni. I baš negdje u trenutku kada su mu usta bila puna ćevapa, luka i malo kajmaka Šeks odluči prekinuti monolog plačipičke Polančeca i ukazati mu na taktiku kojom će zasigurno pobijediti sve protivnike, pa i hrvatsko sudstvo : ˝Uvali Sanadera˝. – Što god da te pitaju ti samo kaži da je to Sanader tražio od tebe. Pitaju li te zašto si na sastancima predsjedništva nosio plave bokserice, ti samo kaži da je Sanader to odredio u kućnom redu stranke i svi tvoji grijesi biti će oprani, uvjerljivim tonom bi ga uvjeravao veliki Šeks. Šeks koji, kako će se kasnije ispostaviti, ima i nadnaravne moći, nalik onima vidovitog Milana, pa može bez problema predvidjeti tko će od kojeg suca dobiti koliku kaznu. Pitam se gata li iz riže?

 

Tisuću je istina

 

Zanimljivo je promatrati istine različitih ljudi o istoj temi. Primjerice, Sanaderova istina o sudjelovanju Jadranke Kosor na svim važnijim sastancima Vlade, pa tako i na onom na kojem se raspravljalo o INI, u opreci sa istinom Jadranke Kosor koja uporno tvrdi da je ona u tim trenucima bila negdje drugdje i da je njena uloga u Vladi valjda bila da močom očisti pločice prije dolaska šefa. Naravno, obje istine su moguće. Jadranka Kosor je i sama, doduše ne na materinjem jeziku, potvrdila da može biti na dva mjesta istovremeno. Možda u takvom stanju birokacije nastupa amnezija i jadna premijerka je po pitanju INE ˝tabula rasa˝. Tim poremećajem mogao bi se objasniti i čuveni tajni sastanak premijerke i državnog neprijatelja broj jedan. Možda je jadnica samo željela znati što se zapravo dogodilo, možda joj je Polančec izradio slikovnicu pomoću koje će lakše shvatiti svoju upletenost u prodaju INE.

 

U cijelu priču treba uključiti još jednu vrlo bitnu istinu, a to je istina gosp. Nobila. Kako svatko ima svoju istinu, tako je ima i on. A njegova kaže da su svi upleteni u kriminal i da im iz govana jedva viri mali čuperak s glave. U takvoj situaciji njegov klijent izgleda poput vozača kamiona za pražnjenje septičke jame – dakle, u odnosu na govna, iznimni gospodin. Ne treba a priori odbacivati ni takvu istinu, iako su na nju automatski skočili svi prozvani jer, budimo realni, nitko ne voli biti govno – smrdi, nehigijensko je i svima se gadi.

 

Lažna bomba?

 

E sad, nakon toliko iznesenih istina nastupa problem tko će dokazati čija je istina ˝istinitija˝. Hoće li to biti navodno kompromitirani sudac Turudić ( koji je prema Polančecovoj istini produžena ruka Vladimira Šeksa ), nespretno sklepano istražno povjerenstvo Sabora, mediji ili netko potpuno deseti? Tko će izreći pravu istinu o čitavom slučaju i čijoj ćemo istini na kraju vjerovati? Pored toliko poštenjačina počeli smo sumnjati da postoji laž. A ako laž ne postoji odakle su i kako su se spomenuti akteri našli u ovako neugodnoj situaciji? Zaključak je da je istina zajebana stvar.

 

S nestrpljenjem isčekujem razriješenje neviđene zavrzlame. Kako sam predsjednik Josipović  kaže, Polančecovo pismo, u kojem izravno dovodi u pitanje izvršnu i zakonodavnu vlast, sigurno jest politička bomba. Naravno, bomba ne mora uvijek izazvati štete, može puknuti na nekom zabačenom, od Boga zaboravljenom mjestu da nitko za nju nit čuje, nit osjeti posljedice. Kakva će biti Polančecova bomba? Nadajmo se dovoljno jaka da konačno cijeli proces privede kraju pa da konačno saznamo tko je najveća poštenjačina od svih upletenih akcijskih junaka.

 

Od silne istine zavrtjelo mi se u glavi, i sve na što trenutno mogu misliti je ona pjesma ˝Sve je laž˝.



 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 27, 2010
Što je to politički stav?

 

Već previše dugo na hrvatskoj političkoj sceni prevladava jedno krajnje neproduktivno ozračje. Predugo gledamo kako se vladajući sa oporbom natječu u tome čiji je veći, a da zapravo i jedni i drugi za mjerenje trebaju mikroskope. Predugo sve to samo gledamo i u konačnici jedini plaćamo skupu cijenu njihove logike. Sjednice Sabora izgledaju kao da je netko stavio skrivenu kameru u vrtić gdje se djeca stalno inate jedan drugome, pa onda na upozorenje tete u vrtiću sva euforija splasne i jedan se drugome poput robota koji su naučili par osnovnih operacija ispričavaju.

 

Djeci takvo ponašanje možemo oprostiti, političarima ne. Treba li pola Vlade, kako reče netko iz oporbe zbilja biti zatvoreno? Jesu li svi kriminalci koji masno zarađuju zahvaljujući pozicijama na kojima su? Odgovor na ta pitanja iskazuje, kako to kaže Luka Bebić, politički stav pojedinca. Međutim, što u Hrvatskoj predstavlja politički stav? Postoji li jasan politički stav? Ili bolje rečeno postoji li razlike među političkim stavovima? Deklaratorno tu postoji lijevica, desnica i nekakav kvazi centar, međutim koja je istinska razlika u praksi? Kod nas pojedinac iskazuje politički stav pljuvanjem po onima koji nisu ˝njegovi/njeni˝. Dakle, vi ste član jedne političke stranke u Saboru i pokušavate pokazati svoj politički stav, opravdati povjerenje građana koji su vam dali glas. Kako ćete to učiniti? Opalite paljbu po ˝protivnicima˝. Nije bitno postoje li argumenti ili ne, bitno je da se pljuje. I eto ga. Iskazali ste svoj politički stav. Svaka vam čast.

 

Film u kojem negativac pobjeđuje…

 

U cijelom tom igrokazu najveći je problem što se nakon njega ne događa ništa. To je kao neki razvikani hollywoodski film koji željno isčekujete i konačno dođe u vaša kina. Puni nade da ćete odgledati nešto zbilja dobro, potencijalno poučno, kupite kartu i zauzmete dobra mjesta. Međutim, već nakon prvih dvadeset minuta shvatite kako je sama radnja zapravo krajnje nezanimljiva i da jedino dobro što možete izvući iz tog filma jest nada da će neki neočekivani završetak dati smisao cijeloj dosadnoj dvosatnoj uvertiri. I onda dođe kraj. Potpuno običan, očekivani, već tisuću puta ponavljani kraj za koji je šteta bilo izdvojiti i dvije lipe, a kamoli punu cijenu karte. Mi već godinama plaćamo skupe karte kako bi pogledali drugačiju, ˝lifechanging˝ političku predstavu, a konstantno ostajemo posrani jer nam se omjer uloženog nikako ne podudara sa dobivenim.

 

Problem je što u tom našem filmu negativno ozračje, negativne ideje, i u konačnici i negativna riješenja prevladavaju. A tu se trebamo uključiti mi kao sporedni likovi.  Zaboravimo da dosadašnji način djelovanja, zaboravimo na prazne prosvjede kojima se ništa ne može riješiti. Kroz godine smo svi itekako dobro detektirali problem, ili bolje reći probleme koji prevladavaju u ovoj zemlji. Postoji li mogućnost da te probleme riješimo ili barem počnemo riješavati na ovaj ili onaj način? Prije sam vjerovao kako je to definitivno moguće, a zapravo i dalje to vjerujem, samo mislim da to vrijeme tek dolazi, jednostavno još nije tu. Mislim da smo kao narod još uvijek previše prestrašeni, zbunjeni, nesigurni, jednom riječju neupotrebljivi po pitanju riješavanja problema u ovoj zemlji.

 

Don't touch me!

 

S jedne strane nije niti čudno da smo svi stvorili taj svojevrsni obrambeni zid u kojem je glavni moto : ˝Ne diraj ti mene, neću ni ja tebe.˝ i to tako funkcionira, bolje ili lošije već dugi niz godina. I taj moto je i meni po volji, međutim samo u odnosu na druge 'obične' ljude. U odnosu na državu mi taj moto više ne možemo upotrebljavati. Jer država, tj. politička vlast direktno dira svakoga od nas i praktički nas traži da reagiramo. Žalimo se kako su mediji postali senzacionalistički i u jednom velikom broju potpuno 'žuti'. I to jest problem, pogotovo zbog toga što ti mediji stvaraju javno mnijenje koje je teško zaobići poželiš li bilo što pokrenuti. Činjenica je da u medijima ( TV, Internet ili pisani mediji )  nije izdvojeno dovoljno mjesta za obične priče običnih ljudi, ili točnije rečeno više nitko ne priča o životu. Postali smo grabežljivci kojima se najbolje prodaje krv, laži, prijevare i smrt. Doslovce se hranimo pizdarijama koje nas svakodnevno sve više i više vraćaju nazad. Previše nazad uzmemo li u obzir da smo navodno na jednom iznimno visokom stupnju razvoja ljudskog roda.

 

Takvo stanje u kojem se narod svakodnevno vraća u nazad odgovara svim vladama i svim političkim opcijama svijeta jer im ostavlja veliki prostor za manipulacije. Mi kao da ne želimo shvatiti da je cijela parada svađa, prepucavanja i međusobnih optuživanja ovih ili onih na političkoj sceni izravno vrijeđanje svih nas. A da se to promjeni ne možemo se pouzdati ni u medije, niti političare, niti u Boga. Takvo stanje moramo mijenjati sami. Već sam rekao kako smatram da još uvijek nismo spremni za konkretnu akciju, neki bljesak kojim ćemo osloboditi svoje živote od ralja politike. Ali možemo krenuti na jedan daleko jednostavniji način. Neumorno šaljite svoje priče, svoje brige, upite, probleme ( naravno izazvane izravnim političkim utjecajem, ne vaše osobne depresije koje nikoga ne bi ni trebale interesirati osim možda vašeg psihijatra ) kako medijima ( za koje sam siguran da bi objavili svaku relevantnu priču u kojoj bi se mogao naći veći broj ljudi ), tako i onima koji su odgovorni za te vaše probleme, a to su ministarstva ( inače, njima upite možete slati na adrese koje se nalaze na ovom linku : http://vlada.hr/hr/adresar_i_linkovi/ministarstva ).

 

Mali korak za vas, ali veliki za…

 

To je iznimno mali korak, međutim ipak jest jedan korak naprijed kojim ćemo pokazati da ne spavamo baš svih 24 sata dnevno i tako 7 dana u tjednu. I nemojte odustajati ne odgovore li vam ( kako mediji, tako i ministarstva ) na prvi, drugi ili peti upit, priču ili nešto treće. Budite uporni. Uostalom, to vam je daleko jednostavnije od provođenja pravih akcija. Ovakav način vam omogućuje da iz udobnosti svog naslonjača barem minimalno pomažete mijenjanju stvari.

 

Gdje sam u toj priči ja? Bilo bi nepravedno reći kako sam ja u cijeloj našoj situaciji iznimka koja se aktivno bori, potiče akcije ili ih čak i organizira. Ne, daleko od toga. Ja sam samo još jedan od onih 'kauč nezadovoljnika'. Jedina razlika je što ja to možda malo češće od većine radim, ali ne razlikujem se toliko. Moja prednost je što moji tekstovi idu na više mjesta i što vam garantiram da ću svima pružiti šansu da vaša priča dođe do određenog broja ljudi. Za sada sam tu da prosljeđujem vaše priče, da za njih čuju i ostali i možda vam ponude i neko riješenje. Stotinu puta sam rekao, ponoviti ću još jednom. Sam si ništa, zajedno smo sve. Ako su nam se političke elite odlučile da svoj politički stav ili bolje rečeno navodni politički stav svakodnevno gaze poput otirača, nemojmo i mi postati isti. Izborimo se malo po malo za sebe.

 

Vjerujete li da je to moguće?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 14, 2010
25% + 1 = 26%

 

I eto nas, dugo i ( više ili manje ) toplo ljeto je iza nas, a duga i hladna zima pred nama. Što ima novoga u lijepoj nam domovini? Mnogi bi odmah pomislili, a od njih većina i izrekla, jednostavno : ˝Nema ništa novog, uvijek isto sranje, čak se ni pakovanje ne mijenja…˝, ali kao i većinom u takvim situacijama, većina je u krivu. Ovo ljeto je bilo nevjerojatno dobro i nakon takve briljantne sezone u kojoj nije manjkalo genijalnih poteza hrvatske Vlade, ne trebamo strahovati za daleku, a kamoli za blisku budućnost.

 

Ali, krenimo nekim redom. Kako to uvijek biva, vječito nezadovoljni hrvatski narod trebalo je umiriti dobrom turističkom sezonom koja nam iz godine u godinu predstavlja jedini spas i izlaz od potpunog raspada sistema. Da bi se što bolje pripremili i privukli što veći broj gostiju dragi nam glavešine i jedna mala bijela glavica iz Vlade odlučili su i sami krenuti u uslužnu djelatnost i tako poželjeti dragim gostima dobrodošlicu u Hrvatsku, zemlju kao stvorenu za odmor i trošenje svima nam dragih eurića ( to naravno i bez guze koju ne treba pržiti predugo ). Mala bijela glavica stala je na granični prijelaz i na tečnom engleskom poželjela dobrodošlicu našim susjedima Mađarima. I mnogi su se smijali premijerkinom engleskom, njenom izgovoru ili pak izmišljanju novih izraza kojima pokazuje svoju svemogućnost boravka na dva mjesta istovremeno, ne shvativši kako je upravo taj potez bio presudan da i ove ( uostalom kao i svake ) godine imamo rekordnu turističku sezonu u kojoj su nam svi glavni konkurenti daleko za petama. Naravno, radi se o rekordu kojeg je svečano i ponosno ˝objavio˝ jedan član HDZ-ove garniture, točnije ministar turizma Damir Bajs. Međutim, uzmemo li u obzir način na koji u HDZ-u računaju ( 25 % + 1 = 26% ), onda svakako treba vjerovati da se radi o još neviđenim rekordima.

 

Igrajmo se lovice…

 

Ljeto je obilježio i još jedan nenadmašno mudar rebalans proračuna Vlade kojom se niti u ova teška vremena za cijeli svijet neće dirati u plaće grbavih radnika i mirovine isluženih Hrvata u godinama. Mala zamjerka čitavoj toj priči jest ( i unaprijed se ispričavam svima što na to ukazujem kao jedan od onih vječitih prokletih nezadovoljnika koji ovoj fenomenalnoj Vladi nikada ne daju podršku ) to što će nam svima ovu zimu poskupjeti struja, benzin, cigarete, voda, osnovne namirnice i tko zna što još. Naravno, bitno je da nisu skinuli svakome dvjesto kuna od plaće, jer sve navedene potrepštine ( a neke od njih su dio svakodnevnice ) kupuju se upravo tom magično sačuvanom plaćom i mirovinom koje neće rasti, već će se samo još brže topiti.

 

Kad smo već kod benzina, treba biti realan i donekle i podržati sva ta poskupljenja koja nam dolaze iz INA-e jer koliko se frke oko njih diglo, dobro da nisu sve pumpe zatvorili i proglasili kolektivni štrajk glađu, počevši od Polančeca, pa sve do običnih radnika koji toče benzin na pumpama. A što je najgore, to je tek početak. Tek sada počinje igra lovice u kojoj prvo Polančec takne Kosoricu, pa onda ona lovi, a kako je ona brza, u tren oka uhvati Šukera, pa je on ˝lovac˝ i tako sve u krug dok se konačno oni koji promatraju ne umore od silne trke i vrtnje u krug i ne odustanu od cijelog  ˝deala˝. Srećom, ima jedna osoba koja se u toj čitavoj priči neće nimalo umoriti promatrajući nervoznu i neorganiziranu igru lovice glavnih nam aktera ˝afere INA˝…. Zasigurno ste već pogodili o kojoj se osobi radi i svima vam je pao kamen sa srca kada ste saznali da nam voljeni bivši premijer ( koji nije pobjegao nego, nemogavši ga spasiti, dostojanstveno napustio brod vrlo vjerojatno samo zato što su mu vesla ostala kod kuće ) dr. Ivo Sanader neće dobiti glavobolju od već spomenute hektične igre.

 

Za dobro zdravlje jedite pokvareno meso…

 

Ali, nemojmo samo o ružnim temama. Bilo je i prelijepih sunčanih dana ove sezone, kada je ˝pucalo sunce i iz neba i iz zemlje˝, kada su dragi nam gosti uživali u čistom i predivnom Jadranskom moru, a ugraditelji klima-uređaja imali pune ruke posla. Ali, kako to većinom biva, i u tom silnom suncu ima nešto negativno – što ako zaboravite staviti meso u hladnjak i vratite se kući, a ono je već toliko smrdljivo da biste jednim kotletom mogli otrovati omanje hrvatsko selo? Srećom i na to vječno pitanje nas običnih smrtnika polako dobijamo odgovor. Meso vam se pokvarilo? Ne očajavajte, vrlo je velika mogućnost da je ono bilo pokvareno već 10 puta prije no što je došlo do vas, ali ako vam to nije dosta slobodno ga zamrznite i odmrznite par puta. Ni tada niste zadovoljni, vaši kotleti i dalje izgledaju poput oguljene kokoške s kožnom bolesti? Postoji riješenje i za to; svaki kotlet ( kao i gotovo svaki komad mesa ) može  postati mljeveno mesto. Puknete malo začina; et voilà! Vaše je meso upotrebljivo.

 

Naravno, da su ovakve priče samo izmišljotine novinara i kojekakvih neuspješnih mesara koji se na taj način žele osvetiti bivšim poslodavcima, dobaljvačima, možda čak i državi. Pa ljudi moji, pogledajte nam ministra Čobankovića! Pa njemu se dnevna prehrana sastoji od 70 – 80% što suhomesnatih, što ˝mokromesnatih˝ proizvoda i osjeća se savršeno. On će u budućnosti predstavljati prototip zdravog čovjeka. Novi hrvatski Zdravko Dren. Ne bih se čudio kada bi u skoroj budućnosti, da dokaže kvalitetu proizvoda koje dnevno samelje, u eteru onako masno i zdravo prdnuo i time rastjerao sve sumnje o nekvaliteti ili nedajbože pokvarenosti mesa koje se uvozi u Hrvatsku. Ako se brinete za smrad od spomenutog prdca, ne brinite, sve će to odnijeti najavljeni tsunami premijerke Jadranke Kosor.

 

Što preostaje?

 

A kada vam sve lađe potonu i kada pomislite da vam više nema spasa jer život postaje sve teži i teži, krediti dolaze na naplatu svaki mjesec, a posao nije siguran. Kada shvatite da vas vode ljudi kojima je najvažniji i jedini interes onaj vlastiti, postoji još jedna slamka spasa, još jedna osoba koja vam može vratiti vjeru u ljude, sustav, budućnost, pa u konačnici i u Boga. A to je nekako najpopularniji velečasni u Hrvata  – velečasni Zlatko Sudac. Podijelio je javnost. ˝Velike˝ ličnosti to uvijek i rade. Jedni ga obožavaju, drugi ga ismijavaju i oštro kritiziraju, a treće boli briga za njega. E sada, ako ste u prvoj skupini, onda možete i vjerovati da će vam on ili njegove riječi i djela pomoći. Postoji čak i tu mali problem. Naime, velečasni Sudac u najnovijem istupu tvrdi kako ga već deset godina sustavno truju i kako priprema tužbu protiv odgovornih. Postoji nekoliko mogućih uzroka toj izjavi. Možda najzanimljiviji su utjecaj Gabriele Spanic koju je trovala njena kućna pomoćnica, ili pak mogućnost da je zbilja deset godina sustavno trovan. S obzirom na posljednje napise o kvaliteti mesa pitam se sprema li on tužbu protiv mesnih prerađivača? Bilo kako bilo, pripremite se za dugu, tešku, a vrlo vjerojatno i ledenu zimu….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 2, 2010

I ja bi Facebook…

 

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

 

Vjerujem da je Jadre shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status : ˝Zapela sam u liftu, počnite bez mene…˝. U roku od par minuta isti bi status ˝lajkali˝ Bebić, Šeks, Milinović i ostali vjerni puleni koji bi jedva dočekali takvu situaciju u kojoj bi možda i oni mogli doći do riječi. Tek bi se nakon kojih stotinjak like-ova javio zabrinuti i pomalo Pahor sa komentarom ˝Mala, če je vse v redu?˝. Ona bi odgovorila kako je dobro i kako očekuje lijepu večeru da se smiri. Borutić bi se bacio na kuhanje, a nacija odahnula nakon saznanja da je premijerka sasvim dobro.

 

Mani se Google Translate-a…

 

Zamislite samo koliko bi joj bilo lakše obavljati teške poslove koje kao premijerka mora obavljati da ima svoj profil. Imala bi zasigurno par tisuća ˝prijatelja˝ među kojima bi bili stručnjaci svake vrste. Kada god joj nešto ne bi bilo jasno mogla bi se obratiti njima. ˝Zaj…. sam nešto u Power Pointu koji nas sada prikazuje kao sposobne vladajuće. Kako da to promjenim?˝ -  i odmah bi dobila savjet svojih vjernih birača, prijatelja ili slučajnih ˝prolaznika˝. Čitava frka oko informatičke nesposobnosti vladajuće garniture bila bi spriječena i nitko tome ne bi pridavao niti trunčicu pažnje.

 

Kada bi odlazila u SAD susresti se sa Obamom ili možda čak u Veliku Britaniju na čaj sa kraljicom mogla bi uvježbati što reći. Nekoliko dana prije puta mogla bi se konzultirati kako će što izgovoriti i reći. ˝Za tri dana putujem u Veliku Britaniju kako bih prisustvovala čajanci sa kraljicom. Razmišljala sam joj predstaviti se na slijedeći način : ˝Srdačan pozdrav kraljice. Ja sam Jadranka Kosor i dolazim iz Hrvatske. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i nadam se da ćete i Vi posjetiti našu zemlju uskoro.˝ Naravno, čitava armija mladih HDZ-a poduprijela bi je u toj nakani sve dok se ne bi javio jedan infiltrirani HNS-ovac koji bi je upitao kako to misli reći na engleski. I uskoro bi dobio odgovor kroz novi status. ˝Mnogi si uzimaju za pravo osporavati moje znanje engleskog jezika. Pa eto svim skepticima dokaza kako su potpuno u krivu. Bez problema vam svima mogu napisati kako ću pozdraviti kraljicu : ˝Best regards queens. I am Kosor and come from the Croatian. Exceptional is my great honor to be here today and I hope you'll visit our country soon.˝ Gotovo dva sata ne bi bilo nikakvog komentara na ovaj status. I baš kad bi se premijerka zapitala zašto je tome tako stigla bi joj nova notifikacija. ˝Nenad Stazić je komentirao tvoj status.˝ Sva ushićena pohitala bi vidjeti dokaz svoje tvrdnje kako zna engleski kad ono… ˝Poštovana premijerko, preporučio bih Vam angažiranje profesionalnog prevodioca, što Google Translate svakako nije…˝ I tako bi izbjegli još jednu međunarodnu blamažu. Tko kaže da HDZ i SDP ne mogu surađivati.

 

˝Kud Jadranka tud i ja…˝

 

Još jedna velika pogodnost je ta što kada nešto krivo napiše ili objavi uvijek može opravdati hakiranjem vlastitog profila. Ona je kao visoka državna dužnosnica konstantno pod napadima kojekakvih hakera iz čitave Hrvatske i svijeta i kada bi se na njenom profilu pojavio status : ˝Nove mjere spasiti će hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝ uvijek bi mogla reći kako je taj status dijelo zlonamjernih hakera i kako je ona zapravo htjela napisati : ˝Nove mjere će možda spasiti hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝. Izostavljanje tog krucijalnog ˝možda˝ biti će krivica hakera ili možda čak i Marka Zuckerbergera koji je pogriješio u izradi Facebooka.

 

Na žalost, Jadranka Kosor sve više i više počinje nalikovati na svog predhodnika, i to ne samo prema boji kose. Ne preuzima odgovornost za gotovo niti jednu situaciju u zemlji koja je rezultat njene politike i politike užeg vodstva stranke, ne pridonosi poboljšanju životnih uvjeta, a pored svega, mit o borbi protiv korupcije i dalje nekako ostaje samo to – mit. Spektakularna uhićenja u HEP-u, HŽ-u i ostalim, prema svemu sudeći, korumpiranim poduzećima lagano padaju u zaborav, a mnogi koji su u tim radnjama sudjelovali dobivaju milijunske odštete koje svi mi plaćamo. Damir Polančec, žrtveno janje vodstva HDZ-a sve manje i manje šuti, a sve više i više otvoreno optužuje aktualnu premijerku. Čak je i novi modni dodatak, majica sa natpisom : ˝Kud´ Jadranka, tud´ i ja i kud´ ja, tud´ i Jadranka˝, pokazatelj što Polančec misli o sadašnjoj premijerki i gdje je vidi u skoroj budućnosti.

 

I mene hvata tjeskoba kad vidim tko nas vodi…

 

I dok se suočava sa kojekakvim optužbama od strane Damira Polančeca, sindikata i ostalih, premijerka je odlučila otići u poplavljenu Slavoniju kako bi svima obznanila da se osjeća tjeskobno kada vidi ljude u strahu. Međutim, brzo se pribrala i obznanila kako će Vlada zasigurno pomoći, te kao da je već počela predizbornu kampanju u kojoj je glavni lik ONA, dodala kako ˝postoji i mogućnost intervencije kroz saborsku pričuvu o kojoj ja odlučujem˝, tako dodatno pokazujući kako ima veliko srce i dubok džep kada se radi o novcima nas građana. Vjerujem kako je ovim riječima umirila ljude koji su izgubili svoje kuće i imanja, jer nije mala stvar što se premijerka zbog njih osjeća tjeskobno, i što će im zato udijeliti mrvice iz državnog proračuna.

 

Sreća je naša što imamo tako sposobnu oporbu koja premijerku koja je čitavu zemlju dovela u stanje poplave jače nego ono u Slavonskom Brodu, i dalje tetoši i miluje po maloj sijedoj glavici valjda očekujući da premijerka izvrši neku vrstu harakirija kako oni ne bi morali prljati ruke. Da se vratimo malo na priču o Facebook profilima i u nju ubacimo Zorana Milanovića koji bi mogao stalno ponavljati statuse tipa : ˝Evo prođe još jedan dan u kojem mi kao vodeća oporbena stranka nismo napravili ništa da srušimo HDZ i Jadranku Kosor. Like ako mislite da smo nesposobne pičkice…˝ Ja bih prvi ˝lajkao˝.

 

Poslije svijetla dolazi tama…

 

Sreća je kako vladajućih, tako i oporbenih što se bliži ( nadajmo se ) dugo i toplo ljeto kada je nezadovoljstvo građana ipak nešto manje, valjda zbog žege koja im onemogućava bistro razmišljanje. Međutim, kao što nakon tame dolazi svijetlo, tako se događa i suprotno. I kada nemile vrućine popuste, kada se više ne budete kupali, kada ulice više ne budu krasile djevojke u ljetnim haljinama ili se ispijali fancy koktelčići  na kojekakvim plažama, opet ćete se sudariti sa surovom realnošću koja kaže da smo u govnima iz kojih je trenutno vrlo malo izlaza, a budemo li čekali još neko vrijeme više ih uopće neće biti.

 

Tek kada se na Facebook profilima i u političkoj praksi bude nalazila rečenica koja kaže : ˝Narod nas je birao i naša je dužnost raditi prema njihovoj volji i zahtjevima˝ moći ćemo se nadati boljem sutra, a do tada dobro pogledajte pojedinačno svaku osobu u hrvatskoj politici, malo je progooglajte i sjetite se u kakvim su sve pričama i aferama spominjani, a nikada procesuirani ili barem politički kažnjeni. Kada završite sa tom zanimljivom pretragom za koju će vam trebati jako puno vremena ( uvjeriti ćete se i sami pokušate li ), možete malo sjesti i razmisliti želite li promjenu ili vam zbilja odgovara sve onako kako je u ovom trenutku.

 

Do tog saznanja vas srdačno pozdravljam i želim vam ugodno i toplo ljeto….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 12, 2010

˝Bit ćemo vaše rame za plakanje!˝

 

Opasno se bliži turistička sezona i dočekivanje novih turista. Kao i svake godine od turizma očekujemo veliku financijsku injekciju koja će nam barem na kratko pomoći da zaboravimo sranja koja nas svakodnevno okružuju. Turistička sezona pomoći će i Jadranki Kosor da slavodobitno najavi kako se smanjio broj nezaposlenih jer ipak netko treba i uslužiti te silne turiste. Dakle, turistička sezona je, može se reći, nešto najpozitivnije što će nam se dogoditi u ovoj godini. Točnije, to je nešto čemu se nadamo. Turisti su iza ugla, a što im mi kao zemlja osim neizmjerno velikih prirodnih ljepota možemo ponuditi?

 

Očito je da se nećemo bazirati na ljepote Hrvatica ili Hrvata jer bi to naravno bio seksizam i potpuni fijasko u namjeri da privučemo što veći broj gostiju. Možemo se podičiti iznimnom stopom mita i korupcije – tu smo uz bok razvijenim zapadnim zemljama, čak ih i premašujemo u nekim pitanjima. To je svakako stavka koja će svakog gosta zaintrigirati. Prekrasan je osjećaj trošiti novac u zemlji u kojoj se ministri nalaze na optuženičkim klupama, u kojoj premijer neobjašnjivo bježi sa svoje dužnosti i u kojoj zapravo nitko ne vjeruje nikome, a život postaje sve teži i teži. Dobra je to pozivnica za naše najvjernije i najrastrošnije turiste – Njemce. Pa i kod njih Angela Merkel polako, ali sigurno gubi tlo pod nogama. Dolazak u Hrvatsku biti će im kao odlazak kod susjeda na kavicu. Uvijek ista priča, mogu suosjećati sa nama, a i mi s njima. Dakle, poziv Njemcima bi mogao biti nešto kao : ˝Tako lijepa, tako u problemima, baš kao i vaša zemlja. Hrvatska, vaše rame za plakanje!˝ - naravno u spotu bi se potanko objasnilo kako je glavna svrha Hrvatske da pokaže drugima da od lošeg uvijek postoji gore.

 

Osvoji Jadranku Kosor!

 

Ok, riješili smo Njemce, što je sa Talijanima? Našim vjernim susjedima koji svake godine troše sve manje i manje, a pričaju sve više i više… Bilo bi uzaludno njima nuditi jastoge, škampe i ostale delicije na koje su navikli desetak i više godina unazad. Moramo im ponuditi nešto posebno, nešto nesvakidašnje – Jadranku Kosor. Garantiram da bi druženje Talijana sa našom premijerkom povećalo njihovo trošenje tako dragih nam eurića. Zamislite samo reklamu u kojoj Milan Bandić na tečnom talijanskom poziva goste da ljetuju u našoj zemlji samo kako bi svaki desettisućiti gost imao priliku sjesti sa Jadrankom Kosor i pokušati učiniti ono što Silvio Berlusconi nije uspio – zavesti je. Pa veliki talijanski zavodnici trgali bi se za rezervacije smještaja diljem Hrvatske, a sve nadajući se da će baš oni biti ti koji će imati priliku zavesti prvu damu Hrvatske ( s obzirom da je Severina zauzeta, ostaje Jadranka ). Nagrada onome tko uspije zavesti neosvojivu premijerku bila bi uz besplatno ljetovanje, mogućnost da vrlu premijerku zauvijek odvede od nas tužnih Hrvata i povede je u svoju prelijepu zemlju. Prema procjenama, Talijani sada troše oko 642 milijuna eura u Hrvatskoj. Sa ovakvom propagandom prešli bi i Njemce po potrošnji ( oko 1,5 milijardu eura ).

 

Popuši nam ambroziju i dobijaš besplatni odmor!

 

Riješili smo i Talijane. Iako bi mogao nastati mali problem uspije li jedan od njih u svojem poduhvatu, ali o tome ćemo razmišljati kada nam premijerka bude daleko. Nizozemci su kod nas ostavili, vjerovali ili ne 302 milijuna eura. Što bi moglo njih privući? Spojimo li liberalnost nizozemskog naroda, količinu korova, ambrozije i ostalih štetnih trava u Hrvatskoj, kao i savršeno isklesano tijelo ministra Milinovića možemo dobiti idealnu pozivnicu za Nizozemce. Pitate se kako? Vrlo jednostavno. Zamislite reklamu u kojoj na pješčanoj plaži na Susku ministar Milinović u plićaku zavodi zgodne Nizozemke. One u njega gledaju kao u Boga, učinile bi sve za njega – jednostavno je neodoljiv sa svojim fizičkim savršenstvom. Onda nastaje mala pauza pa veliki naslov preko cijelog ekrana : ˝Tko j… Putina, i vi možete biti hrvatski pastuh!˝, kratka stanka i kadar prelazi na doktora koji objašnjava štetnost ambrozije i ostalih trava koje izazivaju alergije i otežavaju život ljudi. ˝Pušite hrvatsku travu i postanite hrvatski pastuh!˝. I tako bi jednim potezom povećali broj nizozemskih gostiju, što muškaraca ( željnih da postanu hrvatski pastusi ), što žena ( željnih da njihovi muževi postanu pastusi ), nestalo bi ambrozije koju bi naivni Nizozemci popušili vjerujući u čudotvorni učinak i konačno bi nam ministar Milinović služio za nešto korisno.

 

Mi mare es su mare…

 

Naše drage susjede Slovence bi bilo vrlo lako privući na našu obalu. Prije svega im kao dobri susjedi obećamo da ih nećemo kontrolirati na granicama pa mogu slobodno unositi vlastitu hranu, piće i ostale potrepštine koje si zbog krize ne mogu priuštiti u Hrvatskoj. Naravno, negdje na pola puta zaustavljali bi ih policajci i naplaćivali drakonske kazne za izmišljene prekršaje, kao što je npr. prevelik broj konzervi graha na zadnjem sjedištu. Dozvoljene su samo dvije, oni imali tri i paf! – 3000 kn kazne. Hvala i do viđenja. Međutim, kako im takav doček ne bi bio odbojan pobrinuo bi se ministar Bajs. Naime, on bi ovih dana na štandu u Sloveniji svakom tisućitom slovencu koji plati kaznu u Hrvatskoj obećao mogućnost da osvoji dio hrvatskog teritorijalnog mora. Naravno da bi se dragi nam susjedi oboružali limenkama graha samo kako bi plaćali kazne i po mogućnosti bili taj sretnik ili sretnica koji će imati mogućnost donijeti more svojoj zemlji. Dakle, svaki tisućiti sretnik morao bi pobijediti Roberta Pauletića u improviziranoj ˝Kviskoteci˝. Ako netko i uspije u tom poduhvatu, slijedeći bi zadatak bio da svima objasni što radi Bianca Matković u hrvatskoj Vladi. Dakle, opet sa odličnom reklamom imamo više slovenskih turista, veću potrošnju istih i riješen problem teritorijalnog mora koje u ove dvije igre zasigurno ne bi nitko osvojio.

 

Ko jebe Kineze!

 

Za Srbe i Ruse – velike prijatelje mogli bi napraviti jedan spot. Vrlo kratak i jasan. Naravno, parola ˝Tako lepa, a tako blizu˝ ne bi više imala svoj utjecaj s obzirom na Ruse, ali mogli bi napraviti reklamu baziranu na nekoj vrsti reciprociteta, vi nama, mi vama. Ili točnije, u bermudama bi se skupili najseksipilniji hrvatski političari Ivan Šuker, Petar Čobanković, Luka Bebić i Vladimir Šeks i kao na utakmici razvili transparent. ˝Dođite kod nas i mi ćemo kod vas, oca mi!˝ , a dole bi sitnim slovima ( poput onih kada se reklamiraju lijekovi ) pisalo ˝ Kad se kunem u majku, možda i lažem. Ali kad se kunem u oca, ne lažem, majke mi!˝ Mislim da bi ovakvom propagandom mogli očekivati navalu kvalitetnih srpskih i ruskih gostiju na naš prelijepi Jadran.

 

Osim Amerikanaca i Britanaca koji uobičajeno puno troše, prošle su godine u svijetu apsolutni hit bili Kinezi koji su potrošili čak 47 milijardi eura prošle godine ( ili čak 7 milijardi više nego godinu prije ). Dok svih puca kriza Kinezi putuju i jedini troše više od predviđenog. Što mi imamo od toga? Na žalost ništa. A kako bi mogli privući Kineze? Tu treba biti vrlo pažljiv, jer napravimo li predobru propagandu svi bi mogli pohrliti u našu zemlju, a mi naprosto nemamo dovoljno mjesta za svih. Tako da bi nam vrli ministar Bajs po pitanju te reklame morao zbilja zasukati rukave. Kako pozvati najmnogoljudniji narod u vlastitu zemlju, a pritom ne pretjerati? Zna se stara kineska koja kaže : ˝Pas koji laje nije dovoljno kuhan!˝ - dakle, hranom ih ne možemo osvojiti, nismo dovoljno egzotični. Razvijenošću zemlje im teško možemo parirati, dakle otpada i ta mogućnost. Možda bi im mogli ponuditi svoju povijest? Ali kako se mjeriti sa njihovom? Ne ne, otpada i ta mogućnost. Mogli bi im ponuditi prirodne ljepote? Ok, to još može proći, ali poslikati će ih u dva dana i što onda? Isplati li im se raditi toliki put za tako malo? Ma jebeš Kineze, možemo i bez njih. Nek idu u Crnu Goru.

 

Eto dragi moji, riješili smo problem ove turističke sezone. Što će biti iduće? Uh, pa to je još daleko, treba biti inovativan i smisliti novu propagandu. Vrhunski tim stručnjaka na čelu sa ministrom Bajsom i ostalim likovima iz bajke radi intenzivno na tom pitanju. Ako ne propadnemo ove godine, iduće sigurno hoćemo!

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 



crazy_alen @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 4, 2010

Policija vs. huligani…

 

O utakmici između Dinama i Hajduka, ili točnije o utakmici između navijača i policije govori se već danima. Policija, organizatori, klubovi, pravi navijači i obični ljudi još jednom mogu i trebaju biti posramljeni događajima na spomenutoj utakmici. Međutim, tko je uistinu kriv za to zlo? Sjećate li se bivšeg premijera Sanadera i njegove ergele kada su na rukometnoj utakmici spokojno ispijali šampanjac i uživali u paklenoj atmosferi? Sjećate li se koliko se buke tada diglo zbog činjenice da se alkohol uopće nije smio nalaziti u blizini dvorane, a kamoli u VIP loži? Sjećate li se kako je nedugo nakon toga krenula priča oko promjene Zakona o navijačima i kako je hrvatska ˝čelična lady˝ Đurđa Adlešić najavila nemilosrdnu borbu protiv huligana i ostalih kojima nije mjesto na sportskim terenima?

 

Novi Zakon je donijet, ali prema uobičajenoj šabloni u našoj zemlji isti se ne provodi. Naravno, u ovom je trenutku najlakše prstom uprijeti u skupinu uvijek dežurnih huligana koji na utakmice dolaze samo kako bi zadovoljili svoje destruktivne želje i uništili sve ono dobro što bi sport trebao donositi. Ali, treba se zapitati kako se ta, vrlo vjerojatno, uvijek ista skupina huligana nalazi na stadionima? Kakva je to borba protiv huligana ako na stadionima redovito gledamo bakljade, tuče, opijanja i kojekakve transparente koji se prema Zakonu ne bi smjeli unositi na sportska borilišta? Tko je podbacio? Krenimo redom….

 

Tko je odgovoran?

 

Vlada Republike Hrvatske na čelu sa premijerkom Jadrankom Kosor ( prije na čelu sa Ivom Sanaderom ) očito ne zna ili ne želi riješavati problem huligana. Donijeti Zakon bez namjere da se isti provodi je isto kao i samozadovoljavanje. Svoju potrebu ste na kratko utažili, ali vaš potez realno ne pomaže apsolutno nikom drugom. Nadalje, pošto je očigledno da Zakon ne djeluje Vlada odgovor traži u novom nasilju. Povećanje ovlasti policije dovodi do toga da se oni izjednačavaju sa huliganima. Jer kako objasniti činjenicu da i sada sa navodno jako skučenim ovlastima mogu mlatiti i one koje trebaju i koje ne trebaju, pa čak i koristiti vatreno oružje kada je potreba za upotrebom istoga u najmanju ruku diskutabilna. Izgleda da kod nas nije problem donijeti dobar Zakon ( što Zakon o navijačima u suštini jest ) već isti provoditi. Ako na cesti možemo imati ljude sa 50 i više prometnih prekršaja, ako na ulici ( umjesto u zatvoru ) možemo vidjeti one koji su nekoga premlatili do smrti, ako nam je nekolicina bivših i sadašnjih ministara upletena u kojekakve mutne poslove, zašto onda ne bismo imali i brdo huligana na stadionima?

 

Svoju odgovornost dakako snose i sami klubovi koji su imali dovoljno vremena za prilagodbu na novi Zakon i dovoljno mogućnosti organizirati sportske događaje uz temeljitu kontrolu posjetitelja kako se među publikom ne bi našli divljaci, kako bi baklje ostale izvan terena ili kako bi na stadion ili u dvoranu ulazili samo trijezni ˝navijači˝. Naravno, klubovi u Hrvatskoj tako nešto redovito zaobilaze, a zakonodavac im izlazi u susret velikodušno im opraštajući sve propuste. Hrvatski klubovi plaćaju za štetu samo kada igraju u Europi, na našim travnjacima valjda još vlada bratstvo i jedinstvo između klubova i zakonodavca pa se problemi umjesto naplatom milijunske štete valjda riješavaju uz čašu šampanjca – možda čak i na samom stadionu. Klubovi koji ne zadovoljavaju kriterije Zakona ne bi smjeli sudjelovati u sportskim natjecanjima pa makar i po cijenu toga da se liga uopće ne igra. Dokle god se tolerira aljkavost klubova u organiziranju utakmica napredka neće biti.

 

Bolja obuka policije…

Što se tiče policije. Velika se hajka digla protiv onih koji su potpuno bezrazložno mlatili one koji uopće nisu sudjelovali u tučnjavi ili bilo kojoj drugoj vrsti vandalizma. Međutim, treba se naći u koži tih policajaca kada rulja krene na njih i udara ih čime god i kako stiže. Naravno, to nije opravdanje za djela pojedinaca, ali treba uzeti u obzir da se u takvim situacijama zasigurno ˝puše i na hladno˝. Iako, i za prekomjernu uporabu sile policije više su odgovorni Vlada i klubovi, tj. organizatori koji su uopće dozvolili da se policija nađe u situaciji da nekoga mora doslovce isprebijati. A u toj Vladi nalazi se i ministar policije koji bi trebao osigurati da policajci budu pravilno obučeni za takve situacije kako ih u datom trenutku ne bi ˝ponijela atmosfera˝ i oni izgubili glavu kao što je to izgleda bio slučaj na spornoj utakmici. Dakle, opravdanja za bezrazložno premlaćivanje nema, ali bih krivicu ipak prebacio na one koji vuku konce, a ne na lutke koje se nalaze na kraju tog konca.

 

Huliganizam nije ništa drugo nego reakcija društva na stanje u kojem se nalazimo. Sve je više nezadovoljnika koji svoje frustracije više ne mogu riješavati unutar četiri zida, već ih iznose tamo gdje je to najmanje poželjno. Odgovornost za stanje u zemlji u kojoj je sve više nezadovoljnika jednim velikim dijelom jednostavno mora snositi politika, točnije vladajuća koalicija koja jednostavno ne zna kako zemlju izvući iz govana. Žalosno je što nam misli od te činjenice redovito odvraćaju neke druge stvari. Tako je to prekjučer bio registar branitelja, jučer stražnjica, danas navijači, a sutra će to biti neki masovni prosvjed od kojeg neće biti nikakve koristi. Huliganizam je lako riješivi problem – Vlada Republike Hrvatske nije. Kada ćemo konačno početi razmišljati kako riješiti problem vladajućih kako bismo riješili i većinu drugih problema?

 

Odsjecimo glavu hobotnici….

 

Kada se pričalo o korupciji često je korištena usporedba sa hobotnicom. Govorilo se, a i dalje se govori kako treba odsjeći glavu hobotnice, a ne krakove. Možda je vrijeme da se odsječe glava vladajućih koji već 20 godina u gotovo istom sastavu ovu zemlju vode ravno u propast. Riješimo li danas problem huliganizma, sutra će se pojaviti problem nasilja u obitelji, riješimo li nasilje u obitelji pojaviti će se problem korupcije i tako unedogled. Svi ti problemi su samo krakovi koji vode do onih koji bi te probleme trebali riješavati u korijenu, a ne u punom cvatu. Činjenica da se ti problemi tako kasno pokušavaju riješavati dovoljno govori o idejama i predhodnom radu onih koji bi ih trebali spriječiti.

 

Broj nezaposlenih rapidno raste ( unatoč optimističnim najavama premijerke o smanjenju nezaposlenosti, koja ne može i nije realni pokazatelj s obzirom na sezonska zaposlenja ), radnici gube posao, veliki broj onih koji su zaposleni ne primaju plaću, troškovi života vrtoglavu rastu dok primanja ostaju ista…. Vlada na čelu sa Jadrankom Kosor očito nema riješenja. Bojim se da više nemamo vremena čekati čudo, ali isto se tako bojim kada pomislim na alternative sadašnjoj vladajućoj garnituri. Propada li to Hrvatska svima nama pred nosom?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 20, 2010

Žuto obojana politika…

 

˝Nives Celzijus: Padam na pičkaste muške frizurice˝, ˝Ava Karabatić se s Farme otišla javiti sucu: Nisam neodgovorna osoba˝, ˝Presretni Ante i Simona Gotovac i službeno se razveli˝, samo su neki od naslova koje svakodnevno čitamo i čudom se čudimo kako pojedini ljudi mogu zbilja biti takvi i kako su takve vijesti najčitanije vijesti. Zgražamo se nad žutilom, osuđujemo sve u njemu, ali ga opet pratimo i dajemo svoj nemali poticaj da ono cvjeta.

 

A što je sa politikom? Nije li i politika postala žuta? Raspravljamo o stražnjicama, ljubavnim vezama premijerke, mukotrpnom putu barba Luke iz Japana, prepucavanjima u i izvan Sabora, spektakularnim uhićenjima. Od svega smo stvorili jednu veliku priču, spektakl. Za razliku od Simone Gotovac ili Ave Karabatić, politika je ipak nešto ozbiljnija ( ili bi barem trebala biti ) i promatranje na nju kao na još jedan spektakl kojim ćemo hraniti vlastiti ego nije najbolje riješenje.

 

Spektakl iz udobne fotelje….

 

Spektakl se uobičajeno prati iz ugodnog naslonjača, kratko prokomentira i nastavlja sa svojim životom. Nives Celzijus zasigurno ne kroji moj ili vaš život i možemo si dozvoliti da nakon što smo je odgledali na televiziji ili pročitali neki članak o njoj koji graniči sa zdravim razumom, nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer u konačnici, što je ona za nas? Odgovorite si sami na to pitanje.

 

Sa politikom je situacija kudikamo drugačija. Na članke i televizijske priloge koji govore o našim političarima i njihovim potezima, a koji jednako tako vrlo često graniče sa zdravim razumom, ne možemo gledati kao na Nives Celzijus. Politika kroji naše živote, htjeli vi to priznati ili ne. Sutra kada se probudite i krenete na posao, po putu ćete možda stati natankati gorivo – to je politika. Kupiti ćete kruh i mlijeko – to je politika. Raditi ćete minimalno 8 sati – politika. Vratiti ćete se kući, pogledati poštu i vidjeti da imate desetak računa za platiti – politika. Ući ćete u kuću, pozdraviti ženu/muža i jedno dijete jer jednostavno ne znate kako uzdržavati i drugo – politika. Upaliti ćete televizor, pogledati splačine na našem programu i na kraju mjeseca za taj ˝užitak˝ platiti 80 kn – politika.

 

Politika nikad ne spava!

 

Shvatili ste poantu, je li tako? Ali ne, mi na politiku gledamo kao na još jedan trač sa kojim se treba dopro sprdati, možda se na nekoga iz tog trača privremeno ljutiti i onda se okrenuti na drugu stranu i zaspati. Ali taj trač nas prati i u snu. Dok vi mirno spavate razmišljajući kako su blesavi i šašavi onaj Bebić i Linić, politika će raditi svoj posao umjesto vas. Podizati će vam cijenu komunalija, natjerati vas da radite duže od 8 sati kako bi prehranili obitelj, zabraniti će vam umjetnu oplodnju, podići cijene osnovnih namirnica, derati vas po džepu gdje i kako stigne, a plaću će vam ipak ostaviti jednaku, možda i manju, a možda će vas i otjerati sa posla.

 

U vašem spokojnom snu u kojem Nives mlati svojim sisama, a Jadranka pokriva tuđe stražnjice smetnuti ćete s uma mogućnost da Jadranka dođe i do vas sa tim pokrivačem i pokrije vas cijelog/lu jer će vam jednostavno biti bolje u mraku gdje možete potpuno ignorantski živjeti i dalje. A politika neće stati, ne brinite se. Ima puno onih kojima treba pokrivač. A kada se ustanete uvjeriti ćete sebe kako je to sve bio jedan čudan san i kako je realnost puno sličnija snu, a manje mojoj interpretaciji istoga.

 

Plati, samo plati…

 

Ujutro kad se probudite od silnih naslova i priča kojima svi otvoreno pljujemo po ovome ili onome iz svijeta politike ili showbizza, nećete primjetiti što se zapravo događa. A događa se to da imamo vladu koja ne zna kako zemlju izvući iz krize pa se vadi navodnim gospodarskim programom, koji je zapravo samo varijacija na temu spektakularnog antirecesijskog programa iz doba Ive Sanadera. Živi smo svjedoci kako je taj program izveo zemlju iz krize. Od silnih naslova u kojima razmišljamo o tome koji je broš premijerka okačila ili kako su Polančeca spektakularno  izveli specijalci iz kuće nećete primjetiti da se sprema novi zakon o HRT – u  prema kojem će pretplatu za briljantni program ( sarkazam, naravno ) plaćati svi koji su priključeni na HEP-ovu distributivnu mrežu.

 

I požaliti ćete se na ovu silnu nepravdu. Osnovati ćete tko zna koliko grupa na Facebooku protiveći se plaćanju pristojbe, u razgovoru sa prijateljima popljuvati ćete i premijerku i sve ministre i čitav Sabor. Pitati ćete se kako je to moguće i kuda ova zemlja ide. Ali onda ćete okrenuti posljednju stranicu novina i uvjeriti sebe kako imate dovoljno vlastitih problema da bi brinuli i o tuđim. To što će ti tuđi problemi sutra biti problemi vaše djece nije toliko bitno, jer treba živjeti za sada i u sadašnjosti. Malo je preteško gledati u budućnost dalju od 5 minuta. Takva je politika vođena u Hrvatskoj proteklih 20 godina ( bez iznimke i ona kratkotrajna SDP – ova ) – riješavajmo probleme koji će se vidjeti u roku od 5 minuta, a nakon toga ćemo vidjeti šta i kako dalje. Gdje nas je dovela takva politika? Vidite i sami….

 

I sad kada sve zbrojim i oduzmem pitam se je li razlog zbog kojeg ne shvaćamo politiku ( politikom smatram onih stotinjak glavešina u Saboru ) ozbiljno zato što smo od nje napravili spektakl i ˝žutu vijest˝ ili možda ne shvaćamo sami sebe ozbiljno? Ako se sami ne shvaćamo ozbiljno, kako je moguće da nas netko drugi tako percipira?

 

Hoćemo li se već jednom pobuniti i artikulirano reći što mislimo ili se naša politika svodi na to da čak nemamo niti konkretnog lajanja, a kamoli ugriza?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 13, 2010

Koji su razlozi premijerkine panike?

 

Da mi je netko prije desetak dana rekao kako će glavna tema u medijima i najveća preokupacija vladajućih postati jedna obična guzica ( uz svo dužno poštovanje prema vlasnici iste ) rekao bih mu/joj da je lud/a. Naravno, nije bio prvi put da sam pogriješio u prognozama ( zato sam i prestao ići u kladionicu ) i danas već treći – četvrti dan za redom mi razmišljamo je li dobro turiste pozivati stražnjicom ili ih je možda bolje privući  reklamom u kojoj će, bez sporne scene, o Hrvatskoj saznati da ima puno slane vode, čistu prirodu i brdo alkohola na raspolaganju. Međutim, vrla nam premijerka digla je glas protiv spota smatrajući pojavljivanje, nadam se potpuno prirodne, stražnjice seksizmom.

 

Njena reakcija moguća je zbog nekoliko razloga. Naravno, tu je ljubomora. Jer vrla nam premijerka uz sav trud i broševe i torbice koje ostavlja po podu i kompletiće ne može se mjeriti sa takvom stražnjicom. Međutim, mislim da ljubomoru možemo isključiti kao glavni razlog ( možda jedan od sporednih ). Drugi bi razlog mogao biti taj što će turisti taj spot zbilja vidjeti kao seksistički, djeca će se uplašiti kada vide jednu prekrasnu stražnjicu jer je uživo u Hrvatskoj nikada nisu vidjeli, pa će ih roditelji, koji su inače ljetovali u nudističkom kampu, ove godine pokrivati plahtama, kao što je to radio Micahel Jackson, kako bi ih zaštitili od tih strašnih prizora ( srećom, mene moji više ne mogu pokrivati, pa ću uživati u ˝čarima˝ Hrvatske ). Kako bi se barem malo umilila šokiranim turistima naša će im draga premijerka za utjehu potpuno besplatno ustupiti slike svog najnabijenijeg ministra, ponosnog vlasnika najboljeg političkog torza. Djeca će se primiriti jer nakon stravične stražnjice dolazi melem na ranu u vidu Milinovićevih mišića. Na žalost, ne možemo se u potpunosti složiti niti sa ovom tvrdnjom jer priznajte, djeluje potpuno besmisleno, zar ne?

 

Zaboravili ste na neke malo važnije teme?

 

A sad, pazite ovo. Objava registra branitelja! Sjećate li se te teme? U mjesec dana novih 1033 nezaposlenih! Guverner Hrvatske narodne banke Rohatinski ( inače, ako ste slučajno zaboravili, dobitnik nagrade za najboljeg guvernera svijeta u 2008. godini ) ukazuje na to kako među vladajućima nema niti snage niti motiva za prijeko potrebne promjene. Međutim, danas čak niti brojka nezaposlenih ili nezadovoljstva radnika 3. maja ( o čijem je prosvjedu bilo jako malo riječi, iako je bio jako dobro organiziran i za naše prilike masovan ) ili upozorenje guvernera da smo bliži bankrotu nego bilo kakvom prosperitetu potpuno je nebitno. Nama je važna guzica. A kada interes za nju pomalo splasne pobrine se jedna ne tako atraktivna koja će platiti smješnu kaznu za pušenje na javnom mjestu, unatoč zabrani. Tu dolazimo do trećeg razloga, jedinog logičnog – odvraćanje mišljenja od bitnih tema. Uspjelo je stotinu puta do sada, pa zašto ne bi ponovno, zar ne?

 

Prava istina je ta da Jadranka Kosor, u suradnji sa svojim vrijednim i uvijek vjernim ministrima polako gubi tlo pod nogama. Ogromna popularnost koju je imala na početku svog mandata prije devet mjeseci ( ili da pojasnimo na premijerkninom engleskom, ona je ˝najn mans prajm minister˝ ) polako nestaje. Ne pomaže joj ni trakavica oko tog spornog stana, ne pomaže joj ni broj nezaposlenih ( ni, koliko god to smješno zvučalo, Severinino mišljenje), ne pomaže joj niti potpuno nestajanje Ive Sanadera jer je više ne mogu uspoređivati sa njim i zaključiti kako smo dobili manje zlo. Ne ide Jadranki Kosor puno toga, ali ono što mene brine jest činjenica da ne ide ni nama najbolje. Da su sutra izbori i da morate odabrati nekoga da nas vodi i pokrene te toliko potrebne reforme za kojima vapi i guverner Rohatinski, koga biste izabrali?

 

A gdje je nestao Zoki?

 

Kada ste posljednji put vidjeli predsjednika najjače oporbene stranke Zorana Milanovića? Taj čovjek kao da je propao u zemlju. Možda je Jadranki Kosor stražnjica iz spota predstavljala problem jer se Milanović sakrio tamo negdje u pozadini brinući se da se ne prži predugo. Ako je tome tako, ispričavam se predsjedniku SDP-a. Međutim, ako razlog njegovog izbivanja nije čuvanje najpopularnije hrvatske pozadine, onda ne bi bilo loše kada bi on svoju dovukao u Sabor ili u medije kako bi pojasnio ljudima kakvu on ( dakle, njegova stranka ) ima viziju Hrvatske i odakle mu pravo uopće nadati se pobjedi?

 

Zasljepljeni stražnjicom ne primjećujemo niti to da je najglasniji član oporbe ( Slavko Linić ) jednako ˝sumnjiva˝ ( ako ne i više ) osoba od većine vladajućih kojima se redovito pripisuju nove afere, a na njegove verbalne izljeve ne treba trošiti previše riječi. Iako podržavam žestoku raspravu, vjerujem kako u nekim izjavama pretjeruje te stalnim napadima i kontranapadima ne obrazlaže apsolutno niti jednu primjedbu ili čak optužbu koju mu serviraju mediji. Podsjeća me na retoriku HDZ-a. Kada ne znaš odgovor pljuj po svemu i svačemu, možda nešto i pogodiš.

 

Jeleno, spasiteljice premijerki!

 

Zanimljivo je kako su nakon koktela od registra branitelja, turističke guze i Čobankovićevog pušenja u zaborav pali i ˝grijesi˝ još jednog vrlog nam ministra Kalmete. Priče o njegovoj političkoj odgovornosti više nisu bitne povrh cigara na guzi. Milinovićevi mišići bitniji su u ovom trenutku od tko zna kolikog broja nezadovoljnih obitelji koji zbog ˝njegovog zakona˝ ne mogu osnovati obitelj, ili barem ne u Hrvatskoj. Jelena Glišić ( vlasnica pozadine ) svojom je pojavom uspjela svih skrenuti sa pravog puta, pa tako niti ministar Šuker više nije na meti medija zbog sumnjive politike koju vodi u svom resoru ( sudeći prema izjavama vodećih ekonomista i guvernera ), uspjeli smo zaboraviti i na Biancu Matković, koja je smijenjena sa mjesta ministrice i postavljena na novi položaj gdje će joj društvo praviti i  njeni dosadašnji vjerni suradnici.

 

Jadranka Kosor nije zapravo zaprepaštena spotom ili zgrožena pojavom stražnjice. Siguran sam da negdje u sobi na zidu nasuprot kreveta ima poster Jelene Glišić u prirodnoj veličini i svaku večer prije spavanja klekne pred nju, prekriži se i zahvali Bogu i njenim roditeljima što je došla na svijet kako bi je u najtežim trenutcima uspjela spasiti od zajedljivih novinara i totalno dosadnog, uvijek nezadovoljnog naroda. Ne bih se čudio da uskoro u središnjem Dnevniku ispod lika i djela premijerke osvane malo drugačije ime Jadranka Jelena Kosor, kao mali znak pažnje i zahvalnica za sve što je ta djevojka za nju učinila.

 

Je li moguće da mi danas zaista ne vidimo govna od guzice?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

P.S.

U međuvremenu se pojavila premijerki prihvatljiva verzija spota, pa pogledajte ;))

 



 

 

crazy_alen @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.