Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Depresijo moja…

 

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe ˝pod rukom¨,  ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju.

 

Koliko ste puta zadatak koji vam je šef zadao na poslu obavili aljkavo pa na njegovu primjedbu sasuli drvlje i kamenje na netoleranciju, iživljavanje i nekorektnost vašeg nadređenog? Koliko ste puta izašli na ispit ne naučivši baš sva pitanja i nakon pada svu krivicu prebacili na profesore koji su vam namjerno postavili ona pitanja koja niste učili? Koliko ste puta u životu pogriješili i te greške pokušali prebaciti na nekog drugog? Prebacivanje odgovornosti je zeznuta stvar, počne sa sitnicama, a završi tako da na kraju više ni za što ne preuzimate odgovornost nego već i prije nego nešto poduzmete tražite potencijalnu žrtvu koju ćete optužiti ako plan krene nizbrdo. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora ili možda poznate ˝celebritye ˝ koji su uhvaćeni u kojekakvim in flangranti situacijama za koje su spremni optužiti sve i svakoga prije nego što će reći : ˝Pogrješio/la sam…˝.

 

Počinje tiho….

 

Nepriznavanjem grešaka, pa i onih najmanjih gubimo osjećaj odgovornosti bez kojeg nema niti samopouzdanja. Nitko nije savršen, nitko kroz život nije niti će ikada proći bez grešaka, čak i onih najvećih, ali za greške treba odgovarati. Svaka, da tako kažem, nesankcionirana greška gradi krivi karakter. Zanemarimo li one kazne predviđene zakonom za najteže greške, kazna može biti i jezikova juha vaših roditelja, može biti neslaganje vašeg prijatelja, može biti neodobravanje tek upoznate osobe. Nije bitna jačina kazne, bitan je svojevrsni osjećaj nelagode koje će u vama izazavati saznanje da ste učinili nešto što niste trebali, što niste smjeli.

 

Taj osjećaj nelagode je ono što izgrađuje karakter. Upravo taj osjećaj, koliko god to paradoksalno zvučalo, će vas dovesti puno bliže sreći i udisanju života punim plućima od većine ostalih segmenata života. Smatram kako je samopouzdanje jedno od ključnih osjećanja potrebnih za ispunjen i kvalitetan život. Vjera u sebe, baš kao i ljubav prema samom sebi preduvjet je za pozitivnu percepciju okoline prema vašem liku i djelu. A složiti ćemo se da je percepcija okoline, kako one svakodnevne, tako i one nešto udaljenije iznimno važna u gradnji karaktera. Čovjek nije pusti otok i ne može funkcionirati sam. Priznati greške i na počinjenim greškama učiti glavna je skica prema kojoj treba djelovati. Ljudi cijene osobu koja je spremna stati iza svojih postupaka, koja se ne skriva.

 

Krivi smo!

 

Rekao sam na početku da smo zapali u stanje kolektivne depresije. Ona nije nastupila isključivo zbog manjka samopouzdanja, a svakako jest zbog još jedne greške koju bi isto tako bilo dobro priznati – a to je nezasitnost. Živjelo se i u daleko gorim vremenima od onih koji su danas, pa su ljudi bili zadovoljniji. Ispada da što se više razvijamo to se više bližimo svojevrsnom samouništenju. Stalna trka za većim, boljim, jačim ostavlja nas bez daha. I od silne žurbe često zaboravljamo na trenutak sjesti i uživati u onome što smo stvorili. Reći ćete da je vrijeme takvo da te tjera da stalno radiš, trčiš, stvaraš, ali vrijeme ne određuje ono sa čime ćemo se zadovoljiti. Vrijeme nam ne nameće megalomaniju, nju namećemo sami.

 

Stalno se okrećemo drugima, tražimo opravdanja u problemima, krizama, ˝ lošim vremenima˝. Bogati smo opravdanjima, a siromašni kvalitetnim uporištima. Osobi kojoj bismo trebali najviše vjerovati prečesto prvoj okrećemo leđa. Naše ˝unutarnje JA˝ samo čeka da ga pozovemo i zatražimo savjet, a mi se uporno okrećemo nepouzdanim i neprovjerenim izvorima ˝životne mudrosti˝ kako bi kroz svijet koračali nešto lakšim korakom. A ti neprovjereni izvori glavni su uzrok našeg nezadovoljstva, i nezadovoljstva nacije u cjelini.

 

Manjak samopouzdanja rezultira megalomanijom kojom pokušavamo nadomjestiti taj minus, a megalomanija je glavni adut vječitog nezadovoljstva. Trnovit put do samopouzdanja počinje sitnim, malim priznavanjem grešaka i učenjem iz istih. Jesmo li spremni reći : ˝Kriv/a sam!˝?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.