Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
srijeda, lipanj 2, 2010

I ja bi Facebook…

 

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

 

Vjerujem da je Jadre shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status : ˝Zapela sam u liftu, počnite bez mene…˝. U roku od par minuta isti bi status ˝lajkali˝ Bebić, Šeks, Milinović i ostali vjerni puleni koji bi jedva dočekali takvu situaciju u kojoj bi možda i oni mogli doći do riječi. Tek bi se nakon kojih stotinjak like-ova javio zabrinuti i pomalo Pahor sa komentarom ˝Mala, če je vse v redu?˝. Ona bi odgovorila kako je dobro i kako očekuje lijepu večeru da se smiri. Borutić bi se bacio na kuhanje, a nacija odahnula nakon saznanja da je premijerka sasvim dobro.

 

Mani se Google Translate-a…

 

Zamislite samo koliko bi joj bilo lakše obavljati teške poslove koje kao premijerka mora obavljati da ima svoj profil. Imala bi zasigurno par tisuća ˝prijatelja˝ među kojima bi bili stručnjaci svake vrste. Kada god joj nešto ne bi bilo jasno mogla bi se obratiti njima. ˝Zaj…. sam nešto u Power Pointu koji nas sada prikazuje kao sposobne vladajuće. Kako da to promjenim?˝ -  i odmah bi dobila savjet svojih vjernih birača, prijatelja ili slučajnih ˝prolaznika˝. Čitava frka oko informatičke nesposobnosti vladajuće garniture bila bi spriječena i nitko tome ne bi pridavao niti trunčicu pažnje.

 

Kada bi odlazila u SAD susresti se sa Obamom ili možda čak u Veliku Britaniju na čaj sa kraljicom mogla bi uvježbati što reći. Nekoliko dana prije puta mogla bi se konzultirati kako će što izgovoriti i reći. ˝Za tri dana putujem u Veliku Britaniju kako bih prisustvovala čajanci sa kraljicom. Razmišljala sam joj predstaviti se na slijedeći način : ˝Srdačan pozdrav kraljice. Ja sam Jadranka Kosor i dolazim iz Hrvatske. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i nadam se da ćete i Vi posjetiti našu zemlju uskoro.˝ Naravno, čitava armija mladih HDZ-a poduprijela bi je u toj nakani sve dok se ne bi javio jedan infiltrirani HNS-ovac koji bi je upitao kako to misli reći na engleski. I uskoro bi dobio odgovor kroz novi status. ˝Mnogi si uzimaju za pravo osporavati moje znanje engleskog jezika. Pa eto svim skepticima dokaza kako su potpuno u krivu. Bez problema vam svima mogu napisati kako ću pozdraviti kraljicu : ˝Best regards queens. I am Kosor and come from the Croatian. Exceptional is my great honor to be here today and I hope you'll visit our country soon.˝ Gotovo dva sata ne bi bilo nikakvog komentara na ovaj status. I baš kad bi se premijerka zapitala zašto je tome tako stigla bi joj nova notifikacija. ˝Nenad Stazić je komentirao tvoj status.˝ Sva ushićena pohitala bi vidjeti dokaz svoje tvrdnje kako zna engleski kad ono… ˝Poštovana premijerko, preporučio bih Vam angažiranje profesionalnog prevodioca, što Google Translate svakako nije…˝ I tako bi izbjegli još jednu međunarodnu blamažu. Tko kaže da HDZ i SDP ne mogu surađivati.

 

˝Kud Jadranka tud i ja…˝

 

Još jedna velika pogodnost je ta što kada nešto krivo napiše ili objavi uvijek može opravdati hakiranjem vlastitog profila. Ona je kao visoka državna dužnosnica konstantno pod napadima kojekakvih hakera iz čitave Hrvatske i svijeta i kada bi se na njenom profilu pojavio status : ˝Nove mjere spasiti će hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝ uvijek bi mogla reći kako je taj status dijelo zlonamjernih hakera i kako je ona zapravo htjela napisati : ˝Nove mjere će možda spasiti hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝. Izostavljanje tog krucijalnog ˝možda˝ biti će krivica hakera ili možda čak i Marka Zuckerbergera koji je pogriješio u izradi Facebooka.

 

Na žalost, Jadranka Kosor sve više i više počinje nalikovati na svog predhodnika, i to ne samo prema boji kose. Ne preuzima odgovornost za gotovo niti jednu situaciju u zemlji koja je rezultat njene politike i politike užeg vodstva stranke, ne pridonosi poboljšanju životnih uvjeta, a pored svega, mit o borbi protiv korupcije i dalje nekako ostaje samo to – mit. Spektakularna uhićenja u HEP-u, HŽ-u i ostalim, prema svemu sudeći, korumpiranim poduzećima lagano padaju u zaborav, a mnogi koji su u tim radnjama sudjelovali dobivaju milijunske odštete koje svi mi plaćamo. Damir Polančec, žrtveno janje vodstva HDZ-a sve manje i manje šuti, a sve više i više otvoreno optužuje aktualnu premijerku. Čak je i novi modni dodatak, majica sa natpisom : ˝Kud´ Jadranka, tud´ i ja i kud´ ja, tud´ i Jadranka˝, pokazatelj što Polančec misli o sadašnjoj premijerki i gdje je vidi u skoroj budućnosti.

 

I mene hvata tjeskoba kad vidim tko nas vodi…

 

I dok se suočava sa kojekakvim optužbama od strane Damira Polančeca, sindikata i ostalih, premijerka je odlučila otići u poplavljenu Slavoniju kako bi svima obznanila da se osjeća tjeskobno kada vidi ljude u strahu. Međutim, brzo se pribrala i obznanila kako će Vlada zasigurno pomoći, te kao da je već počela predizbornu kampanju u kojoj je glavni lik ONA, dodala kako ˝postoji i mogućnost intervencije kroz saborsku pričuvu o kojoj ja odlučujem˝, tako dodatno pokazujući kako ima veliko srce i dubok džep kada se radi o novcima nas građana. Vjerujem kako je ovim riječima umirila ljude koji su izgubili svoje kuće i imanja, jer nije mala stvar što se premijerka zbog njih osjeća tjeskobno, i što će im zato udijeliti mrvice iz državnog proračuna.

 

Sreća je naša što imamo tako sposobnu oporbu koja premijerku koja je čitavu zemlju dovela u stanje poplave jače nego ono u Slavonskom Brodu, i dalje tetoši i miluje po maloj sijedoj glavici valjda očekujući da premijerka izvrši neku vrstu harakirija kako oni ne bi morali prljati ruke. Da se vratimo malo na priču o Facebook profilima i u nju ubacimo Zorana Milanovića koji bi mogao stalno ponavljati statuse tipa : ˝Evo prođe još jedan dan u kojem mi kao vodeća oporbena stranka nismo napravili ništa da srušimo HDZ i Jadranku Kosor. Like ako mislite da smo nesposobne pičkice…˝ Ja bih prvi ˝lajkao˝.

 

Poslije svijetla dolazi tama…

 

Sreća je kako vladajućih, tako i oporbenih što se bliži ( nadajmo se ) dugo i toplo ljeto kada je nezadovoljstvo građana ipak nešto manje, valjda zbog žege koja im onemogućava bistro razmišljanje. Međutim, kao što nakon tame dolazi svijetlo, tako se događa i suprotno. I kada nemile vrućine popuste, kada se više ne budete kupali, kada ulice više ne budu krasile djevojke u ljetnim haljinama ili se ispijali fancy koktelčići  na kojekakvim plažama, opet ćete se sudariti sa surovom realnošću koja kaže da smo u govnima iz kojih je trenutno vrlo malo izlaza, a budemo li čekali još neko vrijeme više ih uopće neće biti.

 

Tek kada se na Facebook profilima i u političkoj praksi bude nalazila rečenica koja kaže : ˝Narod nas je birao i naša je dužnost raditi prema njihovoj volji i zahtjevima˝ moći ćemo se nadati boljem sutra, a do tada dobro pogledajte pojedinačno svaku osobu u hrvatskoj politici, malo je progooglajte i sjetite se u kakvim su sve pričama i aferama spominjani, a nikada procesuirani ili barem politički kažnjeni. Kada završite sa tom zanimljivom pretragom za koju će vam trebati jako puno vremena ( uvjeriti ćete se i sami pokušate li ), možete malo sjesti i razmisliti želite li promjenu ili vam zbilja odgovara sve onako kako je u ovom trenutku.

 

Do tog saznanja vas srdačno pozdravljam i želim vam ugodno i toplo ljeto….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 15, 2010

Jesmo li u govnima?

 

Narod željan krvi – to smo mi postali. Hranimo se aferama, skandalima, krađama, mitom i korupcijom. Ako nam protekne par dana bez takve droge izgubljeni smo, nastupa apstinencijska kriza. I nije za zamjeriti većini ljudi koji su postali ovisni o lošim stvarima. Sve je crno, ništa nije dobro, ništa ne može biti dobro i ništa neće. Nije nam vladajuća garnitura, a ni ona oporbena puno pomogla da razmišljamo pozitivno.

 

U kakvom je danas stanju Hrvatska? U banani je tako blagi izraz, da ga je jednostavno besmisleno koristiti. Što kažete da upotrijebimo jedan daleko adekvatniji izraz, kao što je septička jama? Ili možda da to narodski kažemo, Hrvatska je u govnima do grla. Gdje god se okrenem i pogledam vidim samo loše. Pere nas kriza, nezaposleno više od 300 000 ljudi, a vrla nam premijerka ujutro troši tko zna koliko vremena odabirući onaj pravi skupocjeni broš. HEP je jedna od glavnih kriminalnih tvrtki ove zemlje, ali mi dobri građani plaćati ćemo im oružanu zaštitu u njihovoj misiji isključivanja struje neplatišama. Zašto? Zato jer bez plaćanja tog malog broja neplatiša HEP ne može poslovati. Zašto? Zato što je prije tog malog broja neplatiša u upravi i oko nje sjedila nekolicina onih koji su novac platiša iskorištavali u malo drugačije svrhe od one za koju su ti novci namijenjeni. I koliko će nas užitak i saznanje da smo pomogli dragom nam HEP-u koštati? Sitnica od oko 3 milijuna kuna. A ti to je zapravo tek početak. Naime, ta cifra odnosi se samo na dva grada.

 

Predivno je vidjeti da u doba ovih nevjerojatnih kriza i loših vijesti postoji i nešto što savršeno funkcionira. To su, dakako, zimske službe diljem zemlje. Teško ih je optužiti za nespremnost kada se nađete zakrčeni na putu za posao ili kada ne možete niti izaći iz svog dvorišta zbog nanosa snijega samo zato što su oni zaboravili obaviti svoju dužnost. Naime, uvijek je ( i to svake godine ) iznenađujuće kako snijeg padne u Gorskom Kotaru u 12. mjesecu. To je naprosto nevjerojatno! Pa tko bi to očekivao? Nije im za zamjeriti. Tko bi očekivao da će u trećem mjesecu, pasti snijeg? Pa nitko, ljudi moji. I to bez obzira na činjenicu da se taj snijeg najavljuje već minimalno sedam dana. Ali tko još vjeruje Vakuli i društvu?

 

Sve je super i sve je za pet…

 

Lijepo je vidjeti kako gotovo svakog dana netko biva premlaćen, ubijen, osakaćen. Isto je tako lijepo znati da gotovo nitko od počinitelja ne odgovara za svoja dijela. Prekrasan je osjećaj izaći iz kuće i osjećati se potpuno sigurno. Pogotovo, kada znate da su raznorazni ubojice, nasilnici ili čak i učestali prometni prekršitelji potpuno slobodni i sposobni i dalje se iživljavati. Nema nedodirljivih. Uistinu nema. Oprostite na izrazu, ali jebe mi se za navodne mutne poslove riječkog gradonačelnika, za desetak tisuća kuna koje nam je iz džepa možda izbio suprug veleposlanice, pa čak i za bezobrazno skupe domjenke Nevena Jurice. Ako se nadmoć policije i dokaz tvrdnje da nema nedodirljivih sastoji isključivo u proganjanju političara, onda nisam siguran koliko bi trebali biti zadovoljni. Vojko Obersnel će završiti u zatvoru, a netko tko je pretukao i ubio nevinu osobu šetati će slobodno ulicom. Kolinda Grabar-Kitarović će biti kažnjena za korištenje službenog automobila, a netko tko je počinio trideset i više prometnih prekršaja neće ostati bez vozačke dozvole. Osjećam se sigurno!

 

Prekrasno je znati da su se ljudi spremni boriti za svoja prava na sve načine. Pa je tako bilo divno vidjeti jedinstvo seljaka koji su u borbi za svoja prava blokirali čitavu Hrvatsku. Isto je tako lijepo znati da su obećanja koja su ih maknula sa ceste, vrlo vjerojatno ludom radovanja. Jer, kao i uvijek do sad, Vladi je bitno da se prosvjednici maknu sa ceste, a kasnije kupovanje vremena nikada nije bio problem. Divno je znati da se pored toliko nezadovoljnika, što pravih, što onih koji su nezadovoljni samo zato što je to u modi, nađe samo mali broj onih koji su spremni nešto poduzeti da promjene svoj status. Da su seljaci zvali bilo koga od vas silnih nezadovoljnika, željnih krvi u novinama, na internetu, televiziji ili tko zna kojem drugom mediju, da se priključite njihovoj borbi, da im iskažete poštovanje, koliko bi vas to uistinu učinilo? Koliko bi vas bilo spremno žrtvovati svoje vrijeme, čak i svoj ponos za pomoć onima koji su u nevolji? Lako je sjediti kod kuće i pljeskati onima koji nešto rade, i kuditi one koji ne rade, ali kada nešto treba poduzeti nema vas nigdje.

 

A gdje smo u čitavoj priči mi?

 

Divno je znati da će otoci, koji su i tako ovisni o nekoliko trajektnih ili katamaranskih linija, ubrzo sve te prijeko potrebne usluge morati plaćati i više. Divno je znati da će država koja dijeli ogroman broj subvencija, vrlo vjerojatno ukinuti one koje se odnose na katamaranski prijevoz otočkih putnika. Osjećam se dobro znajući da će poskupljenja trajekta biti ne samo udar na budžet otočana u smislu prijevoza, već i udar na cijenu namirnica koje su i tako 30% skuplje nego na kopnu. Ali koga briga za otočane, pa to je odvojeno morem, to nije dio Hrvatske, jel tako?

 

Toliko je loših stvari u ovoj zemlji, i toliko je ljudi nezadovoljno, a mi, umjesto da se svi zajedno skupimo i izradimo plan kako krenuti u bolje sutra, zadovoljavamo sa izvikivanjem onoga što ne valja i pljuvanjem po onima koji to što ne valja donose.

 

Jako je malo toga dobroga u našoj zemlji u ovom trenutku. I glavni uzročnik svih tih problema jest loša politika. Loša je na vrhu, i kao takva je raširila svoje pipke i po lokalnim i regionalnim samoupravama. A što mi kao narod činimo? Apsolutno ništa! Imamo li ono što zaslužujemo? Očiti odgovor bio bi da!

 

Brine se veliki broj vas kako se u medije puštaju razno razne vijesti koje odvraćaju pažnju od glavnih pitanja i problema, ali jeste li se ikada pitali koristimo li svi mi istu tehniku? I za sve što je loše optužujemo nekog drugog, umjesto da barem jednom sagledamo kompletnu sliku i utvrdimo i svoju odgovornost. Pasivni smo do boli, a takvom ˝borbom˝ možemo samo tonuti….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 8, 2010

Let ispod radara…

 

Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.

 

Pripadam generaciji mladih ljudi koji su zapravo od samog početka učeni kako se kretati ˝ispod radara˝ i ne izazivati previše pažnje svojim mišljenjima i željama. Zašto je tome tako? Možda zato što generacija koja nas je odgajala ima puno više iskustva u buntovničkim pokušajima koji se redovito završavaju neslavno po one koji ih potenciraju. I tu nekako priča staje. Iskustvo starijih i ˝mudrijih˝ prevladava često opravdani bunt mladih. I što se onda događa? Postoje dvije mogućnosti : dio nas nastaviti će sa šetnjom ispod radara i raditi što je moguće više na ostvarenju svojih vlastitih ciljeva kako bi si osiguralo sigurnu budućnost, a dio nas jednostavno neće moći zadržati za sebe tu ˝buntovničku˝ crtu i raditi ćemo sve što je u našoj moći da preko ostvarenja vlastitih želja i ciljeva pokušamo to isto ostvariti i za nekog drugog. Naravno, niti jedna mogućnost ne može se nazvati lošom. Ali, događa se često da je ova buntovnička mogućnost etiketirana samo i isključivo kao buntovnička ( a ne kao mogućnost za pozitivne promjene ). A buntovnici nisu često na visokoj cijeni.

 

Vječni strah…

 

Zašto je danas tako teško biti buntovnik? Prije svega jer je buntovnika jako malo, a druga stvar je ta da buntovnici često nastupaju sami bez podrške onih starijih i mudrijih. I onda se događaju prosvjedi poput onih studentskih koji su u svojoj suštini pokrenuti zbog nekog boljeg, većeg cilja, ali su izvedeni gotovo katastrofalno. Zašto? Zato jer su sve radili sami i nisu imali puno uporišta u iskusnijima koji bi ih usmjerili i rekli : ˝To, to, to i to vam valja, a ono tamo ne.˝ Rezultati takvih pokušaja su redovito poražavajući i utječu pogubno na moral onih koji su vjerovali da nešto mogu promjeniti. I tako smo vrlo vjerojatno izgubili jedan veliki dio generacije koja polako shvaća da su sami preslabi, a pomoći dobiti neće. Stvaramo društvo tihih šaptača koje čuje nekoliko ljudi, umjesto nekoliko tisuća ljudi. A zašto? Zbog straha od neuspjeha.

 

Baš taj strah od neuspjeha u ostvarivanju ˝plemenitih˝ ciljeva često stvara ne pretjerano kvalitetne mlade ljude koji su uvjereni da je jedini način napretka u ovakvom društvu pobrinuti se za svoju pozadinu, a druge nek se snalaze same. A na tom putu neće prezati ni od čega. Navesti ću vam po jedan primjer za svaki spol i molim vas da ih ne shvaćate kao generalizaciju, već baš isključivo kao primjere ( kojih ima, ali ne mogu se primijeniti na čitavo društvo ).

 

Dakle, prvo djevojke. Najlakši način ostvarenja ˝snova˝ koji se sastoje u skupim krpicama, fancy večericama i lagodnom životu veliki broj mladih djevojaka danas ostvaruju, blaže rečeno – sponzoriranjem, a realno gledano prostituiranjem, koliko god to brutalno zvučalo. Zašto je tome tako? Prije svega teško je očekivati da su sve mlade žene danas ultra inteligentne i da im se po glavi vrte ciljevi poput završavanja fakulteta, ostvarivanja karijere i samostalnosti. Kada to imamo na umu, valja isto tako znati da razne Simonice, Fahrenhaiti, Celzijusi, pa čak i Severine itekako utječu na razmišljanje i poimanje svijeta tih mladih žena. Kakva poruka se odašilje? Ako želiš ostvariti što lagodniji financijski život ( a izgleda da je što lagodniji financijski život cilj mnogih danas ), nađi bogatu budalu kojoj ćeš prodati svoje tijelo i ono malo mozga što imaš i problem riješen. Želiš li biti poznata i imati milijun klikova na You tube – u postavi kameru u spavaću sobu i snimaj. Teško je očekivati od mladih cura koji nemaju realno postavljene ciljeve u životu da shvate kako prave heroine nisu kojekakve ženskice sumnjivog morala, već one koje su se za svoj život i poštivanje u društvu izborile same, a ne uz pomoć raznih Red Carpeta, filmića po internetu ili priglupih bogatih sponzora. Međutim, u borbi za ostvarenje statusa oslanjajući se na sebe same teško je i podložno neuspjehu, a sjetite se, postoji strah od neuspjeha.

 

˝Macho˝ društvo…

 

Što se dečkiju tiče. Pa, u principu, vjerujem kako se mi i dalje, unatoč emancipaciji žena, nalazimo u patrijarhalnom društvu ( ako po ničem drugom, onda po shvaćanjima velikog broja ljudi ), te se tako veliki broj muške djece od rođenja uči nekakvom ˝macho˝ stavu. A ˝macho˝ muškarci zapravo teško podnose poraz, neuspjeh. Jedan dio njih protiv poraza bori se agresijom, sasvim pogrešno vjerujući da se time izgrađuje status u društvu ( iz čega se razvija veliki broj bezrazložnih tuča, pa čak i ubojstava ),a drugi dio njih ako se u svojoj najproduktivnijoj dobi što se ˝buntovništva˝ tiče uhvati nečega i ˝zabrlja˝, teško je očekivati da će se pridignuti i pokušati ponovno. Jer često se događa da im nedostaje, a toga nema kod žena bez obzira na cilj koji si postave, upornosti. Jedan poraz predstavlja jasan znak da se trebaju poduzimati drugačiji koraci. I tu opet dobivamo one koji samo gledaju kako se što bolje negdje uhljebiti i vratiti se onom letu ispod radara.

 

Ponavljam još jednom, ovo su samo dva primjera koja ne prikazuju društvo u cjelini, ali zahvaćaju jedan dobar dio današnje mladeži ( mišljenja sam, čak i preveliki ).

 

Sve se mijenja…

 

Međutim, postoji i veliki broj nas koji se nismo spremni predati iz prve i cura kojima uzor nisu nabildani sponzori, već neki puno veći i važniji ciljevi. Nemojte nas odbacivati. Vi stariji i mudriji, sjetite se malo kako je vama bilo u našim godinama, kada ste vjerovali da možete promjeniti svijet i kada niste slušali starije koji su vam govorili da je svijet već gotovo 2000 godina jednak uz male varijacije na temu ( karikiram, ali shvaćate poantu ). Nemojte zaboravljati svoje iskustvo, ali prenesite nam ga na način da nas usmjerite prema onim putevima kojima vi niste prošli i koji su još uvijek neistraženi, a samim time možda i oni pravi. Nemojte koristiti svoje veliko iskustvo da nam ubijete želju i snove, jer možete vi govoriti bilo šta, ali sve je podložno promjenama – pozitivnim promjenama.

 

Postoji toliko problema u našem društvu koji se ne tiču isključivo mita i korupcije, kao što su sve vrste nasilja ( od obitelji do uličnih tuča ), veliki broj mladih ovisnika ( droga, alkohol ), teško bolesnih ljudi kojima zdravstveni sustav ne izlazi u susret, propadanje proizvodnje, veliki broj nezaposlenosti, veliki broj onih sa psihičkim problemima koji često ne dobivaju pravu njegu, veliki broj diskriminiranih invalida, ljudi koji zbog sustava i drugih ljudi ne mogu ostvarivati svoje snove i mnoge druge stvari… To se sve može mijenjati – i za to sve ne možemo okrivljavati isključivo politiku, sustav, mito i korupciju ( iako su oni možda i najveći krivci ). Za veliki broj tih problema možemo kriviti sami sebe koji nismo uz ljude kojima svaki dan treba naša pomoć. Takvi smo da se aktiviramo samo ako se nešto konkretno nas tiče, ali ne razmišljamo da bi sutra ti isti problemi mogli zahvatiti našu djecu i da bi naša akcija danas mogla značiti za našu djecu nešto bolje sutra.

 

Stotinu puta do sada sam ponavljao i još jednom ću, svijet treba početi mijenjati od sebe samih. Ne dozvolimo da se stvari odvijaju prema nekakvoj inerciji samo zato što smo ˝iskusni i mudri˝ ili zato što smo preslabi pridignuti se nakon poraza. Treba nam kompletan remont, a njega ne mogu ostvariti samo ˝stari˝, a niti samo mladi. Kolika je vjerojatnost da se ostvari suradnja? Vjerujete li i vi da se nešto može promjeniti ili sam ja samo još jedan utopist bez životne mudrosti koji će potonuti u zaborav kada ga posavjetuju veliki stariji ˝mudraci˝?

 

˝Planinu će pomaknuti samo onaj koji je počeo s micanjem kamenčića.˝

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 1, 2010

No smoking!

 

Europska Unija krenula je u pohod protiv pušača. Nema više dima, pepeljara i tog otrovnog smrada cigareta. Zapalili ste cigaretu? Loše vam se piše!

 

Kao prvo, zapalite li cigaretu tamo gdje je to izričito zabranjeno, suočiti ćete se sa enormnom kaznom koju ćete teško platiti čak i ako ste Rom koji svakodnevno svira najljepše zvuke Zdravku Mamiću i kupi slatke novčanice od po 500 Eura.

 

Ako mislite da ste dovoljno lukavi i da se možete ščućuriti u neki zabiti kutak gdje vas nitko ne vidi i tamo zapaliti tu toliko potrebnu cigaretu, grdno se varate. Naime, po takvim će se kutevima šetati opasna ˝pušačka policija˝. Uhvate li vas sa cigaretom u ruci slijedi pretresanje, provjeravanje tjelesnih šupljina, čitanje bukvice, a ako ste drski mogao bi pasti i koji ˝odgajački˝ šamar. I naravno, pored sramote koju će vam revna pušačka policija izazvati tu je i ona prva mjera enormno visoke kazne.

 

Nema bježanja!

 

Pokušate li pobjeći nakon što ste uhvaćeni, možete očekivati specijalno istreninirane predstavnike snage reda koji će se brzinom gazele naći ispred vas i na svijetlećem panou na svojim leđima upozoriti da stanete sa strane i suočite se sa rukom pravde.

 

I posljednja, ali nikako manje bitna mjera jesu senzacionalistička suđenja. Pazite slijedeću situaciju. Primjerice, jedan Ćiro Blažević koji vozi 300 na sat svoj bijesni auto, a uz to je i pun para, odluči zapaliti cigaretu uz jutarnju kavicu. Nevini promatrač koji je zgrožen takvim ponašanjem ˝najboljeg trenera svijeta˝ odmah pozove 112 i uspaničeno traži sve moguće službe od policije, preko hitne, do vatrogasaca kako bi se spriječio neviđeni kriminal u kojem je glavni sudionik trener svih trenera. Odmah se obavještavaju mediji i u roku od 20 minuta imamo izvanredne vijesti na kojima voditelj uzbuđenim glasom objavljuje kako je u 10.30 po srednjoeuropskom vremenu nakon opsežne i dugo pripremane akcije USKOK-a, policije, Interpola i nekoliko stranih tajnih agencija pravdi priveden zloglasni pušač Miroslav Ćiro Blažević.

 

Dugotrajna ispitivanja…

 

Nekoliko sekundi nakon senzacionalne objave kamera se prebacuje na desetoricu specijalaca iz ATJ Lučko koji zamaskirani neutraliziraju dotičnog kriminalca koji nije svjestan što ga je snašlo i jedva čeka da podigne lijevu stranu lica sa asfalta, a da mu sa desne strane što prije nestane cipela revnog specijalca.

 

I tako dok ja u svom naslonjaču prepun straha razmišljam hoću li ili neću zapaliti cigaretu, kriminalac Ćiro nalazi se u policijskim prostorijama gdje je podvrgnut iscrpljujućim ispitivanjima. ˝Što sam skrivio?˝ – pita se on. ˝Budi sretan ako izađeš za deset godina vani! Gadiš mi se!˝ - odgovara mu bijesni inspektor. Nakon nekoliko sati bjesomučnog ispitivanja Ćiro konačno priznaje : ˝Kupio sam cigarete u onom malom kiosku na uglu one uličice gdje ste me uhvatili…˝.

 

Osjećam se sigurno!

 

I tu naravno kreće nova akcija u kojoj se demolira kiosk, a vlasnik privodi uz veliko opiranje. Obojica su osuđeni na 20 godina zatvora kao supočinitelji jednog od najtežih kaznenih djela. I dok sam još pri samom uhićenju razmišljao hoću li zapaliti cigaretu, nakon presude u rukama gnječim punu kutiju i obećajem samom sebi da nikada više neću niti pomisliti na cigaretu.

 

I sada šetam ulicom čistih pluća, kafići su prijatelji zdravlja, a ja živim sigurno znajući da su najveći kriminalci iza rešetaka. Jer koga je briga za mito, korupciju i ubojstva ako su oni najvažniji – pušači, iza rešetaka?

 

Pozdrav iz Rovinja!

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 18, 2010

Čudni ljudi…

 

Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.

 

Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.

 

Prosječni :

 

Tko su oni koji potonu u prosječnost = zaborav? To su oni koji su izgradili čvrste stavove u životu, čije ideje ne mogu pokolebati niti raznorazni političari, tajkuni ili kakvi drugi moćnici. Međutim, njihov je problem što su dovoljno jaki svoja uvjerenja braniti za sebe same i ne dopustiti nikome da ih mijenja, ali preslabi da bi svoja ( vrlo često ispravna ) uvjerenja podijelili sa svijetom i prometnuli se u svojevrsnog lidera. Njih ćete možda vidjeti još koji put na ulici, pročitati neki njihov komentar, ali oni će biti potpuno nevažni. I neće proći dugo vremena dok to i sami shvate i potpuno nestanu iz javnosti i svojevrsne tvorbe javnog mnijenja…

 

Kameleoni :

 

Tko su oni koji ostanu na ˝sceni˝? To su oni ljudi koji su svoje stavove iz početka gradili tako da oni uvijek i u svakom segmentu budu podložni promjenama. To su svojevrsni kameleoni koji mijenjaju boju kože ( tj. uvjerenja ) ovisno o boji okoline. Takvi ljudi su zapravo sve svoje nezadovoljstvo sistemom i svoje protivljenje istom izražavali promatrajući svijet isključivo iz vlastite perspektive. Kakva je ta perspektiva? Vrlo jednostavna misao vodi takve ljude – biti ću najveći trn u oku svakome od koga bih sutra mogao/la imati koristi. Povući ću veliki broj ljudi za sobom kako bi moj plan dobio na težini. A sutra, kada se karte budu preslagivale, doći će i moje vrijeme u kojem će se oni kojima sam bio trn u oku boriti da me imaju u svojim redovima. A onda počinje aukcija – tko nudi više, njegov/a sam. Žalosno je to što takvi ljudi ostaju dugo na ˝sceni˝ i vrlo često određuju sudbine drugih ljudi. Realno, ova skupina ljudi je možda i najgora i najpogubnija za svako društvo. Društvo bez ideala i čvrstih realnih stavova nema blistavu budućnost, a kako bi i moglo imati?

 

Pajaci :

 

I treća je skupina onih koji svoj prvobitno zacrtani put ne mijenjaju i na uštrb svega nastavljaju do kraja. Oni ( u velikom broju slučajeva ) točno detektiraju probleme koji muče narod i vrlo često nude i riješenje. Oni su nepotkupljivi i nepokolebljivi. Ali što se s njima događa? Ili izgore u želji bez pretjerano vidljivih posljedica na vlastitoj reputaciji ili ponosu, ili jednostavno bivaju proglašeni pajacima. Zašto pajaci? Zato što se većina izgubi u prve dvije skupine, tako da u ovoj ostane premalo ljudi. I zato oni najčešće nastupaju sami bez prave podrške i shvaćanja. A drugi, umjesto da takve ljude uzdižu, oni ih pokapaju i smatraju budalama.

 

Kako dalje?

 

I to je zapravo brutalna realnost našeg društva. Uzdizanje ili puko toleriranje ˝krivih˝ ljudi, a pokapanje ( metaforičko ) ˝pravih˝. Što je posljedica toga?

 

300 000 nezaposlenih, nikakva proizvodnja, još gori izvoz, nasilje na ulicama, mito, korupcija, ogroman vanjski dug i veliki broj drugih problema koje će svatko za sebe nabrojiti.

 

Kako to možemo riješiti? Oslanjati se na bilo koju od navedenih grupa ljudi izgleda da i nije poželjno. Prvom padate u zaborav, drugom se prodate, a trećom postanete pajac. Ali zašto ne stvoriti jednu četvrtu vrstu ljudi. Ili bolje reći skupinu ljudi.

 

Je li nemoguće organizirati se tako da se ˝iskoriste˝ usluge svih vrsta? Masovno koristiti prvu skupinu ljudi za ukazivanje na probleme i promicanje svojih ( ispravnih ) ideja, drugu skupinu naprosto iskoristiti kao što oni iskorištavaju druge da se za te ideje skupi prijeko potrebna politička, financijska ili pomoć bilo koje druge vrste koju oni mogu pružiti i treća da sve to nastavi gurati naprijed neovisno o bilo kome i o bilo čemu. Je li to zbilja toliko nemoguće ili je to samo stvar naše lijenosti i nedostatka ˝muda˝?

 

Očigledno je da nešto moramo mijenjati. Jasno je da okretanje glave od svih problema nije riješenje i ne može donijeti ništa dobro, ali dok god nastupamo kao pojedinci ( neovisno u koju skupinu spadamo ) osuđeni smo na, na žalost, ne pretjerano svijetlu budućnost. Ujediniti ideje, karaktere ljudi i uvjerenja dobar je pokazatelj puta kojim trebamo krenuti.

 

Samo zajedničkim planiranjem i traženjem riješenja nešto možemo postići.

 

Siguran sam da ćete u svakoj od ovih vrsta ljudi prepoznati nekoga sa ˝scene˝ ili čak i sebe same. Međutim, trebate shvatiti da ništa nije definitivno i od toga treba poći. Mijenjajmo sebe da sutra promijenimo svijet ( ili barem Hrvatsku, što bi nam, siguran sam, bilo veliko ostvarenje ). Promijenimo onu ne pretjerano svijetlu budućnost u nešto bolje jer niti jedan pokušaj mijenjanja stvari nije uzaludan i nikada nemojte odustati od svojih ideala samo zato što vam to neko vrijeme nameće. Vremena se mijenjaju, ali ideali ( oni pravi ) trebaju živjeti vječno…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.