Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 8, 2011
Bliži se Božić. Vrijeme je darivanja. Svatko želi nešto posebno, netko će dobiti ispod bora, netko pored, netko u kuhinji. Sasvim je svejedno. Govorim o poklonima, ako ste na trenutak pomislili na nešto drugo, nisam kriv. E, pa u ovo divno vrijeme i mene je uhvatila želja da napišem pismo Djedu Mrazu. Nikad nisi star za te gluposti. Pa zato, evo pisma…

Dragi prijatelju Mraz ( ne Jason, nego Djed),

Javljam ti se ove godine prvi puta nakon mog djetinjstva. Nije bitno zašto ti se nisam javljao. Ovo nije ispovjed. Bitno je ono što želim reći ove godine.

Točno na Božić napuniti ću 24 godine. Nisam star, ali bogami nisam više niti dijete. U tih 24 godina vidio sam sve i ništa. Vidio sam divnih trenutaka, vidio sam očajnih trenutaka. Zavidim Severini jer ja nisam vidio grad bez ljudi, a pobjednici koji gube mi više i nisu toliko napeti – previše ih je. U sve ovo vrijeme shvatio sam da je život jednostavno prekratak. Ne vrijedi se zamarati budalama, ne vrijedi pridavati pažnju onima koji je ne zaslužuju. Shvatio sam da se prečesto nerviramo beznačajnim pizdarijama koje nas svakim danom sve više i više uništavaju i na kraju dana često imamo osjećaj kao da smo izašli iz ringa sa Cro Copom. I to još dok je žario i palio, sada možda i ne bi bili tako umorni.

Primjetio sam da je drastično porasla prodaja noževa. Mnogi se njima koriste kako bi ih zabili svojim 'prijateljima' u leđa. Volio bih da nam ove godine pokloniš neke noževe koji nisu toliko oštri. One fore ˝Što te ne slomi, ojača te˝ su totalno glupe. Zašto bi nas nešto uopće trebalo lomiti? Volio bih da pomogneš svima onima koji su taj nož u leđa primili da im rane što prije zarastu. Ovi naši doktori nisu ni za što. Samo zašiju površinu, a ono što je iznutra boli daleko duže. Neki se čak presele kod drugih doktora. U bijele prostorije gdje je uniforma divna bijela košulja gdje se ruke vežu na leđima. Volio bih istinski da središ te noževe. Samo tupi nož je dobar nož.

 

Nastavak na : Sutra.hr

crazy_alen @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011
Evo jednog filmića o premijerki Jadranki Kosor, u izvedbi Davida Guette! ;))

Ako vam se sviđa podijelite ga na vašim Facebook, twitter ili nekim trećim profilima! ;)

 

 



Inače, evo i linka za youtube : http://www.youtube.com/watch?v=Cu4r5KRRCoc

crazy_alen @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
Prijateljica naroda

 

Draga Jadranka, ovaj tekst posvećujem Tebi kao prijatelj kojeg nikada nisi upoznala, a nadajmo se da i nećeš.  Posvećujem ti ovaj tekst dok nisam potpuno poblesavio. Znaš, ne tako davno vjerovao sam da sam inteligentna osoba koja može zbrojiti dva i dva. Kako vrijeme odmiče shvaćam da sam sve gluplji i gluplji i gluplji…. Da li se Ti nekada tako osjećaš? Oprosti što Ti ne persiram, ali ipak smo mi prijatelji, zar ne? Baš kao što si ti prijateljica čitavom hrvatskom narodu. Ima jedna poslovica koja kaže : ˝Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se mogu braniti i sam.˝ Ja vjerujem kako je Tvoje ime često u molitvama Hrvata. Ipak si nam Ti svima prijateljica.

 

Čitav narod proklinje, pardon – slavi onaj famozni  1. srpnja 2009. kada si postala naša premijerka. Ja Ti kao prijatelj mogu reći da u sobi čak imam i Tvoj poster u prirodnoj veličini. Koristim ga umjesto mete za pikado. Od tog 1. srpnja do danas prošlo je jako puno vremena i cijeli si narod zadužila svojim ponašanjem i svojim načinom vladanja. Taj dug se eto sada popeo na 32 milijarde eura vanjskog duga, a o unutrašnjem je bolje i ne razmišljati. Srećom, kao i uvijek našla si načina kako umiriti ovaj napaćeni narod svojom izjavom kojom u potpunosti objašnjavaš gdje se Hrvatska trenutno nalazi : "Mi smo na putu da stignemo na put izlaska iz recesije". Dobro je znati da smo na putu da dođemo na put. Nadam se da si ponijela dobre čizme jer na takvim putovima je često puno blata.

 

Je li netko za kikiriki?

 

Pitao sam Te osjećaš li se ikada da postaješ sve gluplja i gluplja. Ja moram potpuno iskreno reći da mi je bilo teško priznati da sam glupan, ali događa se toliko stvari koje moj mali mozak ne može procesuirati da je jednostavni zaključak kako sam glup. Puno mojih poznanika se isto osjeća glupo, pa mi je ipak nešto lakše. Evo, samo kada Tebe pratim imam problema sa razumijevanjem. Kako to da kao potpredsjednica Vlade ( funkcija kojom si se dičila ) nisi znala za niz pravno krajnje sumnjivih poslova koje je vodio Tvoj bivši mentor, gazda, prijatelj? Sjećam se da si u nadmetanju sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim protukandidatom za predsjednika često napominjala kako ti nisi bila ničiji potrčko ili zapisničarka već si kao potpredsjednica Vlade imala važnu ulogu i donosila važne odluke. Kako da ja sada mali glupan shvatim kada Ti o tom vremenu sada nemaš pojma i odjednom se ponašaš kao da te pogodila gadna amnezija? Tko je tu lud? Možda si i Ti?

 

Narod se često žali na Tebe i tvoje ministre, ali kada je narod išta znao? Daj im krišku kruha i malo igara ( neki čovječe ne ljuti se biti će dovoljan ) i više ne znaju niti kako se zovu.

 

Neki novi pajaci

 

Problem je, draga moja prijateljice, što Ti već odavno ovom narodu daješ samo kikiriki. On i nije tako loš, ali u prevelikim količinama može naštetiti zdravlju, previše soli. Ti si, naravno metaforički rečeno ( ovi izrazi su mi ostali još iz dana kada sam bio 'pametan' ) Hrvatsku pretvorila u solanu. Srećom i tim neznalicama si doskočila kao i uvijek. Glamour te proglasio ženom godine! Ogromna je to čast. S tom titulom ušutkala si sve nezadovoljnike. Ti si jedina žena pored njih 17 koja je tu nagradu dobila. I Ti si jedina koja je, pored njih 17 tu titulu dobila samo zahvaljujući poziciji koju obnaša. Mora da si ponosna. Trebala bi biti. Evo, kao prijatelj mogu Ti reći da sam načuo da kod nas magazin ˝Teen˝ također radi listu najmoćnijih žena, pa bi se mogla prijaviti, ako te kojim slučajem zaobiđu.

 

Divno je vidjeti kako si Ti, osoba koja pljuje onog dripca Sanadera na svakom koraku, odlučila ići drugačijim stopama od onih koje je za sobom ostavio nekadašnji neprikosnoveni vladar hrvatskog univerzuma. Osjećam takav ponos što si baš Ti premijerka i što smo prijatelji, iako se nikada nismo upoznali, a nadam se i da nećemo, kada čitam kako su pojedini novinari poput Lele Knežević ili Denisa Latina nepoželjni jer su se drznuli, mamicu im njihovu, govoriti o nečemu što Tvojem osjetljivom uhu ne paše. Tko ih šiša, zabavljati će narod drugi pajaci, nije li tako? Nije li to Tvoj rezon? Dokazala si da ne ideš stopama svojeg predhodnika, on je hodao u ravnim Paccioticama, a Ti hodaš u Borovo štiklama, vjerojatno na ramenu ponosno noseći lažnu Fendi torbicu. Valja priznati, stope nisu iste. A sloboda medija? Ma tko još za to mari?

 

Obećanja

 

Gade mi se oni bezveznjaci iz oporbe kada pozivaju na prijevremene izbore. Pa zar oni ne znaju da Ti i Tvoj spretni kadar niste dovršili svoj posao do kraja? Odakle im tolika drskost i toliko nepoštivanje prema vladajućoj garnituri kojoj si Ti, moja prijateljice koju nikada nisam upoznao, a nadam se i da neću, na čelu? Odakle ikome pravo tražiti smjenu Vas, dragi moji ( nemoj biti ljubomorna, samo si mi Ti prijateljica ) vladajući kada Hrvatska još uvijek stoji na nogama. Kako se itko usuđuje tražiti zaustavljanje procesa propadanja gospodarstva, kraj korupcije, političku odgovornost predstavnika pojedinih ministarstava. Odakle, pobogu, javnosti pravo da traži slobodu medija. Zašto ti drski novinari konačno ne priznaju koliko im Ti značiš? Zašto su tako nezahvalni?

 

Draga Jadranka, da Ti sada odeš sa mjesta premijerka dovela bi ovu zemlju u totalni kolaps. Novinari više ne bi imali o čemu pisati, obični ljudi bi za vrijeme kave morali pričati o svom životu, a ne o tebi, oporba bi ostala kao posrana jer ne bi imala po kome pljuvati. Pa daj sad Ti, moja prijateljice koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću, reci ili, bolje rečeno, obećaj da nećeš sići sa mjesta premijerke? Obećaj mi da ćeš nastaviti ono što si započela. Obećaj mi da ćeš čitavu zemlju jednom za svagda odvesti u deveti krug pakla. Obećaj da ćeš sve medije cenzurirati, da ćeš svo gospodarstvo uništiti i da ćeš vanjski i unutarnji dug povećati! Obećaj mi molim Te, prijateljice moja.

 

Tek sada vidim koliko ja tražim od Tebe, toliko obećanja, toliko želja. Pitam se hoćeš li Ti to sve moći ispuniti. Brinem se za Tebe, prijateljice moja koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću… Možda je to sve previše. A da jednostavno daš ostavku? Šta misliš?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Depresijo moja…

 

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe ˝pod rukom¨,  ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju.

 

Koliko ste puta zadatak koji vam je šef zadao na poslu obavili aljkavo pa na njegovu primjedbu sasuli drvlje i kamenje na netoleranciju, iživljavanje i nekorektnost vašeg nadređenog? Koliko ste puta izašli na ispit ne naučivši baš sva pitanja i nakon pada svu krivicu prebacili na profesore koji su vam namjerno postavili ona pitanja koja niste učili? Koliko ste puta u životu pogriješili i te greške pokušali prebaciti na nekog drugog? Prebacivanje odgovornosti je zeznuta stvar, počne sa sitnicama, a završi tako da na kraju više ni za što ne preuzimate odgovornost nego već i prije nego nešto poduzmete tražite potencijalnu žrtvu koju ćete optužiti ako plan krene nizbrdo. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora ili možda poznate ˝celebritye ˝ koji su uhvaćeni u kojekakvim in flangranti situacijama za koje su spremni optužiti sve i svakoga prije nego što će reći : ˝Pogrješio/la sam…˝.

 

Počinje tiho….

 

Nepriznavanjem grešaka, pa i onih najmanjih gubimo osjećaj odgovornosti bez kojeg nema niti samopouzdanja. Nitko nije savršen, nitko kroz život nije niti će ikada proći bez grešaka, čak i onih najvećih, ali za greške treba odgovarati. Svaka, da tako kažem, nesankcionirana greška gradi krivi karakter. Zanemarimo li one kazne predviđene zakonom za najteže greške, kazna može biti i jezikova juha vaših roditelja, može biti neslaganje vašeg prijatelja, može biti neodobravanje tek upoznate osobe. Nije bitna jačina kazne, bitan je svojevrsni osjećaj nelagode koje će u vama izazavati saznanje da ste učinili nešto što niste trebali, što niste smjeli.

 

Taj osjećaj nelagode je ono što izgrađuje karakter. Upravo taj osjećaj, koliko god to paradoksalno zvučalo, će vas dovesti puno bliže sreći i udisanju života punim plućima od većine ostalih segmenata života. Smatram kako je samopouzdanje jedno od ključnih osjećanja potrebnih za ispunjen i kvalitetan život. Vjera u sebe, baš kao i ljubav prema samom sebi preduvjet je za pozitivnu percepciju okoline prema vašem liku i djelu. A složiti ćemo se da je percepcija okoline, kako one svakodnevne, tako i one nešto udaljenije iznimno važna u gradnji karaktera. Čovjek nije pusti otok i ne može funkcionirati sam. Priznati greške i na počinjenim greškama učiti glavna je skica prema kojoj treba djelovati. Ljudi cijene osobu koja je spremna stati iza svojih postupaka, koja se ne skriva.

 

Krivi smo!

 

Rekao sam na početku da smo zapali u stanje kolektivne depresije. Ona nije nastupila isključivo zbog manjka samopouzdanja, a svakako jest zbog još jedne greške koju bi isto tako bilo dobro priznati – a to je nezasitnost. Živjelo se i u daleko gorim vremenima od onih koji su danas, pa su ljudi bili zadovoljniji. Ispada da što se više razvijamo to se više bližimo svojevrsnom samouništenju. Stalna trka za većim, boljim, jačim ostavlja nas bez daha. I od silne žurbe često zaboravljamo na trenutak sjesti i uživati u onome što smo stvorili. Reći ćete da je vrijeme takvo da te tjera da stalno radiš, trčiš, stvaraš, ali vrijeme ne određuje ono sa čime ćemo se zadovoljiti. Vrijeme nam ne nameće megalomaniju, nju namećemo sami.

 

Stalno se okrećemo drugima, tražimo opravdanja u problemima, krizama, ˝ lošim vremenima˝. Bogati smo opravdanjima, a siromašni kvalitetnim uporištima. Osobi kojoj bismo trebali najviše vjerovati prečesto prvoj okrećemo leđa. Naše ˝unutarnje JA˝ samo čeka da ga pozovemo i zatražimo savjet, a mi se uporno okrećemo nepouzdanim i neprovjerenim izvorima ˝životne mudrosti˝ kako bi kroz svijet koračali nešto lakšim korakom. A ti neprovjereni izvori glavni su uzrok našeg nezadovoljstva, i nezadovoljstva nacije u cjelini.

 

Manjak samopouzdanja rezultira megalomanijom kojom pokušavamo nadomjestiti taj minus, a megalomanija je glavni adut vječitog nezadovoljstva. Trnovit put do samopouzdanja počinje sitnim, malim priznavanjem grešaka i učenjem iz istih. Jesmo li spremni reći : ˝Kriv/a sam!˝?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
Zvijezda sterilizacije

 

Danas ne želim govoriti o novoj hrvatskoj zvijezdi koja se pojavljuje u američkim ženskim časopisima. Bio bi grijeh pričati o ˝velikom uspjehu˝ koji je ta osoba ostvarila, zahvaljujući isključivo poziciji na koju je instalirana. Ah, da je onaj odbjegli gospodin na svoje mjesto postavio kakvu striptizetu umjetničkog imena Đezuada Šimširpašić, danas bi čitali o nevjerojatnom uspjehu velikog borca za sterilizaciju šipki za ples, koja se nalazi među 18 žena godine. Ne želim pričati o Amerikancima koji jedva da znaju što se događa u Kanadi koja im je praktički pred nosom, a kamoli u jednoj Hrvatskoj za koju 90% njih nije niti čulo. Ja sasvim sigurno neću reći da je njihova odluka o dodjeljivanju nagrade J.K. ( a nije Rowling ) totalno neutemeljena, a o obrazloženju nagrade da i ne pričamo.

 

Koliko vrijedi život?

 

Možda je ta nagrada poticaj za uznapredovalog Alzheimera ( kako drugačije objasniti toliki zaborav oko potpisivanja ugovora s MOL-om? ) koji sve više i više sputava ˝Ženu godine˝?  Nikako ne želim govoriti o tome da smo mi glupav narod koji je u trenutku spreman zaboraviti na sve loše što je netko napravio, kao što smo zaboravili u početku vladavine ˝Žene godine˝. Ali, ovo nije priča o njoj ili možda je? Hmmm, nikako nisam želio govoriti o toj već izlizanoj temi, ali o čemu ostalom da pričam? Da možda kažemo par riječi o fenomenalnoj poruci koja se šalje društvu iz nedavno završenog slučaja Ritz? Ili bolje da prešutimo kako se sve više bližimo divljem zapadu i kako smo spremni zažmiriti na oba oka kada se radi o ubojicama mladih ljudi, jer koliko vrijedi jedan mladi život? Ako ga mijenjamo za godinu dana zatvora, što će se dogoditi sutra kada neki manijak odluči ubiti susjeda ( recimo 40 –godišnjaka ) koji ga već godinama gnjavi sa neporezanim granama na njegovom terenu? Ako život 18 – godišnjaka vrijedi godinu dana, za život 40 –godišnjaka bi se mogao uvesti neki novi orden koji će na svečanom prijemu ubojici dodijeliti predsjednik, a premijerka će ga obasuti poljupcima i prigodnim govorom.

 

Narikača rules

 

I možemo se mi truditi ne pričati o, kako Tomislav Klauški kaže, narikači koja lažno plače nad tuđom sudbinom, ali na žalost sve priče vode ka toj narikači. Upravo je taj ženski Richard Gere, George Clooney ili možda čak i Boris Tadić ( naravno, sličnost je samo u boji kose ), sa svojim suradnicima glavni uzrok ovog s(r)tanja u kojem se nalazimo.  Sjednica Sabora na kojoj se raspravljalo i glasalo o nepovjerenju trenutačnoj vladajućoj garnituri ličila je više na točku najpoznatijeg cirkusa na svijetu ˝Cirque du Soleil˝, nego na zasjedanje i raspravljanje ljudi koji bi trebali ovu zemlju izvući iz krize. Jedina je razlika što smo u Saboru umjesto spretnih točki koje oduzimaju dah vidjeli gnusna vrijeđanja, a umjesto završnog oduševljenja i pljeska publike vidjeli smo potpunu rezigniranost većine biračkog tijela koje je vjerojatno poželjelo biti  lav iz cirkusa kako bi pojeo glavne aktere.

 

Hrvatska kao slijepo crijevo

 

Vidjeti kako nakon takvog maratonskog raspravljanja Snjeguljica i njeni patuljci iz Vlade odlaze visoko podignutih stisnutih šaka u zrak najgori je udarac za sve nas u ovom trenutku. Međutim, kada samo na tren pomislim tko bi te ruke dizao u zrak da je glasovanje prošlo drugačije prizor nije ništa ljepši. Eto, možemo pričati o tome kako je cijela Hrvatska postala slijepo crijevo – možemo živjeti s njime dok ne pukne, a onda treba što prije stići u Hitnu kako bi dočekali i drugi dan. Upravo je to slijepo crijevo blizu puknuća, a mi i dalje ne znamo radi li Hitna baš cijelu noć i hoće li imati dovoljno sposobnih ljudi da nas svih spasi. Ali, možda bi se isplatilo riskirati? Ovako 100% ne ide, a u drugom slučaju možemo biti 99% sigurni da će biti isto. Ipak, taj 1% u ovakvoj zemlji može biti iznimno puno.

 

1% je puno

 

Nakon svega izrečenog bilo bi glupo na sve to još dodati i nezaobilazne financije koje su naš glavni problem, i totalno neuspješno gospodarstvo, i totalno uništenu brodogradnju, nezaposlenost, nedostatak pravih rezova u proračunu…. Dakle, apsolutno je glupo govoriti o tome da ˝Žena godine˝ ovu zemlju usmjerava ravno u propast. Nisam želio govoriti o ženi kojoj će nagradu uručiti megapopularna Oprah.. Ovo nije priča o gospođi koja ima i nekoliko pogrdnih imena, ovo je priča o nama koji sve to gledamo, trpimo  i šutimo. Ovo je priča ispričana prema istinitom događaju sa predviđanjem tragičnog kraja. Srećom, ova priča još nije ispričana do kraja i uključimo li se svi kao akteri u tu priču, možda promjenimo završetak. Sjetimo se onog malog 1%.

 

Piše:

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 2, 2010

I ja bi Facebook…

 

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

 

Vjerujem da je Jadre shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status : ˝Zapela sam u liftu, počnite bez mene…˝. U roku od par minuta isti bi status ˝lajkali˝ Bebić, Šeks, Milinović i ostali vjerni puleni koji bi jedva dočekali takvu situaciju u kojoj bi možda i oni mogli doći do riječi. Tek bi se nakon kojih stotinjak like-ova javio zabrinuti i pomalo Pahor sa komentarom ˝Mala, če je vse v redu?˝. Ona bi odgovorila kako je dobro i kako očekuje lijepu večeru da se smiri. Borutić bi se bacio na kuhanje, a nacija odahnula nakon saznanja da je premijerka sasvim dobro.

 

Mani se Google Translate-a…

 

Zamislite samo koliko bi joj bilo lakše obavljati teške poslove koje kao premijerka mora obavljati da ima svoj profil. Imala bi zasigurno par tisuća ˝prijatelja˝ među kojima bi bili stručnjaci svake vrste. Kada god joj nešto ne bi bilo jasno mogla bi se obratiti njima. ˝Zaj…. sam nešto u Power Pointu koji nas sada prikazuje kao sposobne vladajuće. Kako da to promjenim?˝ -  i odmah bi dobila savjet svojih vjernih birača, prijatelja ili slučajnih ˝prolaznika˝. Čitava frka oko informatičke nesposobnosti vladajuće garniture bila bi spriječena i nitko tome ne bi pridavao niti trunčicu pažnje.

 

Kada bi odlazila u SAD susresti se sa Obamom ili možda čak u Veliku Britaniju na čaj sa kraljicom mogla bi uvježbati što reći. Nekoliko dana prije puta mogla bi se konzultirati kako će što izgovoriti i reći. ˝Za tri dana putujem u Veliku Britaniju kako bih prisustvovala čajanci sa kraljicom. Razmišljala sam joj predstaviti se na slijedeći način : ˝Srdačan pozdrav kraljice. Ja sam Jadranka Kosor i dolazim iz Hrvatske. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i nadam se da ćete i Vi posjetiti našu zemlju uskoro.˝ Naravno, čitava armija mladih HDZ-a poduprijela bi je u toj nakani sve dok se ne bi javio jedan infiltrirani HNS-ovac koji bi je upitao kako to misli reći na engleski. I uskoro bi dobio odgovor kroz novi status. ˝Mnogi si uzimaju za pravo osporavati moje znanje engleskog jezika. Pa eto svim skepticima dokaza kako su potpuno u krivu. Bez problema vam svima mogu napisati kako ću pozdraviti kraljicu : ˝Best regards queens. I am Kosor and come from the Croatian. Exceptional is my great honor to be here today and I hope you'll visit our country soon.˝ Gotovo dva sata ne bi bilo nikakvog komentara na ovaj status. I baš kad bi se premijerka zapitala zašto je tome tako stigla bi joj nova notifikacija. ˝Nenad Stazić je komentirao tvoj status.˝ Sva ushićena pohitala bi vidjeti dokaz svoje tvrdnje kako zna engleski kad ono… ˝Poštovana premijerko, preporučio bih Vam angažiranje profesionalnog prevodioca, što Google Translate svakako nije…˝ I tako bi izbjegli još jednu međunarodnu blamažu. Tko kaže da HDZ i SDP ne mogu surađivati.

 

˝Kud Jadranka tud i ja…˝

 

Još jedna velika pogodnost je ta što kada nešto krivo napiše ili objavi uvijek može opravdati hakiranjem vlastitog profila. Ona je kao visoka državna dužnosnica konstantno pod napadima kojekakvih hakera iz čitave Hrvatske i svijeta i kada bi se na njenom profilu pojavio status : ˝Nove mjere spasiti će hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝ uvijek bi mogla reći kako je taj status dijelo zlonamjernih hakera i kako je ona zapravo htjela napisati : ˝Nove mjere će možda spasiti hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝. Izostavljanje tog krucijalnog ˝možda˝ biti će krivica hakera ili možda čak i Marka Zuckerbergera koji je pogriješio u izradi Facebooka.

 

Na žalost, Jadranka Kosor sve više i više počinje nalikovati na svog predhodnika, i to ne samo prema boji kose. Ne preuzima odgovornost za gotovo niti jednu situaciju u zemlji koja je rezultat njene politike i politike užeg vodstva stranke, ne pridonosi poboljšanju životnih uvjeta, a pored svega, mit o borbi protiv korupcije i dalje nekako ostaje samo to – mit. Spektakularna uhićenja u HEP-u, HŽ-u i ostalim, prema svemu sudeći, korumpiranim poduzećima lagano padaju u zaborav, a mnogi koji su u tim radnjama sudjelovali dobivaju milijunske odštete koje svi mi plaćamo. Damir Polančec, žrtveno janje vodstva HDZ-a sve manje i manje šuti, a sve više i više otvoreno optužuje aktualnu premijerku. Čak je i novi modni dodatak, majica sa natpisom : ˝Kud´ Jadranka, tud´ i ja i kud´ ja, tud´ i Jadranka˝, pokazatelj što Polančec misli o sadašnjoj premijerki i gdje je vidi u skoroj budućnosti.

 

I mene hvata tjeskoba kad vidim tko nas vodi…

 

I dok se suočava sa kojekakvim optužbama od strane Damira Polančeca, sindikata i ostalih, premijerka je odlučila otići u poplavljenu Slavoniju kako bi svima obznanila da se osjeća tjeskobno kada vidi ljude u strahu. Međutim, brzo se pribrala i obznanila kako će Vlada zasigurno pomoći, te kao da je već počela predizbornu kampanju u kojoj je glavni lik ONA, dodala kako ˝postoji i mogućnost intervencije kroz saborsku pričuvu o kojoj ja odlučujem˝, tako dodatno pokazujući kako ima veliko srce i dubok džep kada se radi o novcima nas građana. Vjerujem kako je ovim riječima umirila ljude koji su izgubili svoje kuće i imanja, jer nije mala stvar što se premijerka zbog njih osjeća tjeskobno, i što će im zato udijeliti mrvice iz državnog proračuna.

 

Sreća je naša što imamo tako sposobnu oporbu koja premijerku koja je čitavu zemlju dovela u stanje poplave jače nego ono u Slavonskom Brodu, i dalje tetoši i miluje po maloj sijedoj glavici valjda očekujući da premijerka izvrši neku vrstu harakirija kako oni ne bi morali prljati ruke. Da se vratimo malo na priču o Facebook profilima i u nju ubacimo Zorana Milanovića koji bi mogao stalno ponavljati statuse tipa : ˝Evo prođe još jedan dan u kojem mi kao vodeća oporbena stranka nismo napravili ništa da srušimo HDZ i Jadranku Kosor. Like ako mislite da smo nesposobne pičkice…˝ Ja bih prvi ˝lajkao˝.

 

Poslije svijetla dolazi tama…

 

Sreća je kako vladajućih, tako i oporbenih što se bliži ( nadajmo se ) dugo i toplo ljeto kada je nezadovoljstvo građana ipak nešto manje, valjda zbog žege koja im onemogućava bistro razmišljanje. Međutim, kao što nakon tame dolazi svijetlo, tako se događa i suprotno. I kada nemile vrućine popuste, kada se više ne budete kupali, kada ulice više ne budu krasile djevojke u ljetnim haljinama ili se ispijali fancy koktelčići  na kojekakvim plažama, opet ćete se sudariti sa surovom realnošću koja kaže da smo u govnima iz kojih je trenutno vrlo malo izlaza, a budemo li čekali još neko vrijeme više ih uopće neće biti.

 

Tek kada se na Facebook profilima i u političkoj praksi bude nalazila rečenica koja kaže : ˝Narod nas je birao i naša je dužnost raditi prema njihovoj volji i zahtjevima˝ moći ćemo se nadati boljem sutra, a do tada dobro pogledajte pojedinačno svaku osobu u hrvatskoj politici, malo je progooglajte i sjetite se u kakvim su sve pričama i aferama spominjani, a nikada procesuirani ili barem politički kažnjeni. Kada završite sa tom zanimljivom pretragom za koju će vam trebati jako puno vremena ( uvjeriti ćete se i sami pokušate li ), možete malo sjesti i razmisliti želite li promjenu ili vam zbilja odgovara sve onako kako je u ovom trenutku.

 

Do tog saznanja vas srdačno pozdravljam i želim vam ugodno i toplo ljeto….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 20, 2010

Žuto obojana politika…

 

˝Nives Celzijus: Padam na pičkaste muške frizurice˝, ˝Ava Karabatić se s Farme otišla javiti sucu: Nisam neodgovorna osoba˝, ˝Presretni Ante i Simona Gotovac i službeno se razveli˝, samo su neki od naslova koje svakodnevno čitamo i čudom se čudimo kako pojedini ljudi mogu zbilja biti takvi i kako su takve vijesti najčitanije vijesti. Zgražamo se nad žutilom, osuđujemo sve u njemu, ali ga opet pratimo i dajemo svoj nemali poticaj da ono cvjeta.

 

A što je sa politikom? Nije li i politika postala žuta? Raspravljamo o stražnjicama, ljubavnim vezama premijerke, mukotrpnom putu barba Luke iz Japana, prepucavanjima u i izvan Sabora, spektakularnim uhićenjima. Od svega smo stvorili jednu veliku priču, spektakl. Za razliku od Simone Gotovac ili Ave Karabatić, politika je ipak nešto ozbiljnija ( ili bi barem trebala biti ) i promatranje na nju kao na još jedan spektakl kojim ćemo hraniti vlastiti ego nije najbolje riješenje.

 

Spektakl iz udobne fotelje….

 

Spektakl se uobičajeno prati iz ugodnog naslonjača, kratko prokomentira i nastavlja sa svojim životom. Nives Celzijus zasigurno ne kroji moj ili vaš život i možemo si dozvoliti da nakon što smo je odgledali na televiziji ili pročitali neki članak o njoj koji graniči sa zdravim razumom, nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer u konačnici, što je ona za nas? Odgovorite si sami na to pitanje.

 

Sa politikom je situacija kudikamo drugačija. Na članke i televizijske priloge koji govore o našim političarima i njihovim potezima, a koji jednako tako vrlo često graniče sa zdravim razumom, ne možemo gledati kao na Nives Celzijus. Politika kroji naše živote, htjeli vi to priznati ili ne. Sutra kada se probudite i krenete na posao, po putu ćete možda stati natankati gorivo – to je politika. Kupiti ćete kruh i mlijeko – to je politika. Raditi ćete minimalno 8 sati – politika. Vratiti ćete se kući, pogledati poštu i vidjeti da imate desetak računa za platiti – politika. Ući ćete u kuću, pozdraviti ženu/muža i jedno dijete jer jednostavno ne znate kako uzdržavati i drugo – politika. Upaliti ćete televizor, pogledati splačine na našem programu i na kraju mjeseca za taj ˝užitak˝ platiti 80 kn – politika.

 

Politika nikad ne spava!

 

Shvatili ste poantu, je li tako? Ali ne, mi na politiku gledamo kao na još jedan trač sa kojim se treba dopro sprdati, možda se na nekoga iz tog trača privremeno ljutiti i onda se okrenuti na drugu stranu i zaspati. Ali taj trač nas prati i u snu. Dok vi mirno spavate razmišljajući kako su blesavi i šašavi onaj Bebić i Linić, politika će raditi svoj posao umjesto vas. Podizati će vam cijenu komunalija, natjerati vas da radite duže od 8 sati kako bi prehranili obitelj, zabraniti će vam umjetnu oplodnju, podići cijene osnovnih namirnica, derati vas po džepu gdje i kako stigne, a plaću će vam ipak ostaviti jednaku, možda i manju, a možda će vas i otjerati sa posla.

 

U vašem spokojnom snu u kojem Nives mlati svojim sisama, a Jadranka pokriva tuđe stražnjice smetnuti ćete s uma mogućnost da Jadranka dođe i do vas sa tim pokrivačem i pokrije vas cijelog/lu jer će vam jednostavno biti bolje u mraku gdje možete potpuno ignorantski živjeti i dalje. A politika neće stati, ne brinite se. Ima puno onih kojima treba pokrivač. A kada se ustanete uvjeriti ćete sebe kako je to sve bio jedan čudan san i kako je realnost puno sličnija snu, a manje mojoj interpretaciji istoga.

 

Plati, samo plati…

 

Ujutro kad se probudite od silnih naslova i priča kojima svi otvoreno pljujemo po ovome ili onome iz svijeta politike ili showbizza, nećete primjetiti što se zapravo događa. A događa se to da imamo vladu koja ne zna kako zemlju izvući iz krize pa se vadi navodnim gospodarskim programom, koji je zapravo samo varijacija na temu spektakularnog antirecesijskog programa iz doba Ive Sanadera. Živi smo svjedoci kako je taj program izveo zemlju iz krize. Od silnih naslova u kojima razmišljamo o tome koji je broš premijerka okačila ili kako su Polančeca spektakularno  izveli specijalci iz kuće nećete primjetiti da se sprema novi zakon o HRT – u  prema kojem će pretplatu za briljantni program ( sarkazam, naravno ) plaćati svi koji su priključeni na HEP-ovu distributivnu mrežu.

 

I požaliti ćete se na ovu silnu nepravdu. Osnovati ćete tko zna koliko grupa na Facebooku protiveći se plaćanju pristojbe, u razgovoru sa prijateljima popljuvati ćete i premijerku i sve ministre i čitav Sabor. Pitati ćete se kako je to moguće i kuda ova zemlja ide. Ali onda ćete okrenuti posljednju stranicu novina i uvjeriti sebe kako imate dovoljno vlastitih problema da bi brinuli i o tuđim. To što će ti tuđi problemi sutra biti problemi vaše djece nije toliko bitno, jer treba živjeti za sada i u sadašnjosti. Malo je preteško gledati u budućnost dalju od 5 minuta. Takva je politika vođena u Hrvatskoj proteklih 20 godina ( bez iznimke i ona kratkotrajna SDP – ova ) – riješavajmo probleme koji će se vidjeti u roku od 5 minuta, a nakon toga ćemo vidjeti šta i kako dalje. Gdje nas je dovela takva politika? Vidite i sami….

 

I sad kada sve zbrojim i oduzmem pitam se je li razlog zbog kojeg ne shvaćamo politiku ( politikom smatram onih stotinjak glavešina u Saboru ) ozbiljno zato što smo od nje napravili spektakl i ˝žutu vijest˝ ili možda ne shvaćamo sami sebe ozbiljno? Ako se sami ne shvaćamo ozbiljno, kako je moguće da nas netko drugi tako percipira?

 

Hoćemo li se već jednom pobuniti i artikulirano reći što mislimo ili se naša politika svodi na to da čak nemamo niti konkretnog lajanja, a kamoli ugriza?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 18, 2010

Facebook kao kokain…

 

Facebook je postao nova droga modernog društva. Naravno, legalna droga, pa se ne morate bojati priznati da ste ovisnici jer vam ne prijeti nikakva kazna. I dobra je to droga. Omogućuje vam kontakt s ljudima puno jednostavnije i izravnije nego putem mail-ova, pisama, pa čak i telefonskih poziva. Ono što mene brine nisu ljudi kao ja, koji su svjesno ušli u ˝svijet Facebooka˝ znajući što od njega mogu očekivati, koliki je to napad na privatnost, koliko vremena može oduzeti i koje su sve dobre i loše strane te ˝veze˝, već oni koji su u sve to ušli samo zato što ˝svi danas imaju Facebook˝, a takvi/e su obično djeca ( a djecom možemo smatrati i sve one ispod 18 godina, iako bih za ovaj konkretan tekst pod djecom podrazumijevao one između 10 i 15 godina ).

 

Zašto se brinem za tu djecu? Facebook možemo okarakterizirati kao agresivni napad na našu privatnost, međutim, on ipak ima određene postavke kojima se vlastita privatnost može dijeliti samo sa točno određenim ljudima za koje ste sigurni da tu vašu privatnost neće zloupotrijebiti. I s tom mogućnošću pokrili smo većinu odraslih koji ipak znaju gdje povući granicu. Među djecom to na žalost nije tako. Svojevrsni status koji se prije stjecao talentom u nekom sportu ili dobrim ocjenama u školi danas se stječe brojem prijatelja na Facebooku ili brojem posađenih rajčica na Farmwilleu ili brojem pljački i napada u Mafia Wars – ima.

 

Ja imam više prijatelja od tebe…

 

A da bi stekli prijatelje na Facebooku i suigrače u kojekakvim igricama trebaju biti domišljati u statusima, postavljati bezbroj slika i biti totalno internetski cool. Što ima lošeg u tome, pitate se? Da bi pod rubrikom ˝friends˝ nečijeg profila bio što veći broj prihvaćaju se i šalju ˝requestovi˝ od i prema nepoznatim osobama. Jer imati 100 ili 300 prijatelja nije ista stvar. U čemu je opasnost takvih ˝prijateljstava˝? Naravno, možemo se odmah sjetiti pedofilije i prilika pedofilu da na iznimno lagan i legalan način dođe do slika predmeta njegovih seksualnih fantazija. Međutim, koliko god to bilo strašno i potrebno je raditi na tom pitanju, postoje i druge opasnosti.

 

˝Joj, kako sam se ubila sinoć, više neću piti nikad! L˝ - status je petnaestogodišnjakinje. Ne prođe petnaest minuta od objave, 10 ˝frendova˝ joj ˝lajka˝status. Mala je popularna. Sinoć se ubila od alkohola i kao nagradu je dobila tko zna koliki broj pozitivnih komentara. Zabrinjavajuće jest to što se takvo ponašanje smatra kao prihvatljivo, čak štoviše, to je cool ponašanje. Nije Facebook takvo ponašanje stvorio – uzroci takvog ponašanja leže mnogo dublje od jednog Internet servisa, ali je problem u tome što taj isti servis omogućava da se takvo ponašanje masovno širi i prikazuje kao nešto što je super.

 

Alkohol nije cool…

 

˝Ubiti˝ se od alkohola nije cool ni u kojoj dobi. Jednostavno nije. Međutim, kada to učini punoljetna osoba, ne pridajem tom problemu nimalo pažnje. Odrasla osoba ( a prema Zakonu su to i 18-godišnjaci ) ima pravo odlučiti što raditi sa životom i kako se nositi sa posljedicama. Možemo se složiti da većina odraslih osoba točno zna što je dobro, a što loše i ako ponekad ˝zastrani˝ u loše to je isključivo stvar njegovog ili njenog odabira. Kod djece to nije tako. U informatiziranom društvu gdje realno prijateljstvo vodi stravstvenu bitku sa virtualnim, teško je misliti kako je 15 – godišnjakinja ( ili neka mlađa – što je još gore )koja se vikend za vikendom razbija od alkohola to učinila svjesno znajući sve negativne činjenice tog ponašanja. Ne, ona je vidjela koliko alkohol dobro prolazi kod njenih frendova na Facebooku i kako su slike na kojima su njeni vidno pijani vršnjaci iznimno popularni, pa je odlučila i ona biti takva zbog ˝statusa˝ među vršnjacima – kako virtualnim, tako i realnim.

 

Facebook je kao takav zabranjen mlađima od 13 godina, vrlo vjerojatno baš zbog sprječavanja još veće djece da od druge djece i odraslih čitaju i gledaju kojekakve stvari neprimjerene njihovoj dobi. Međutim, zabrana je samo deklaratorna, dok je u stvarnosti dovoljno samo promjeniti datum rođenja i vaš Facebook profil vas čeka. Naravno, nije problem samo u statusima u kojima je vidljivo da djeca piju, već u generalnoj želji da se što prije odraste u svim segmentima života i da se ta želja što je moguće više i brže širi internetom, ili konkretnije Facebookom.

 

Revolucionari preko tipke ˝Join˝…

 

Što učiniti? Zabraniti Facebook? Nemoguće, naravno. Ali, kao roditelji, zabraniti djeci da ga koriste do onog trenutka kada su potpuno svjesni što on zapravo znači – itekako moguće. Ja nisam konzervativac, zapravo sam u mnogo pitanja vrlo daleko od konzervatizma, međutim mišljenja sam da, iako donosi određene pozitivne stvari, Facebook za djecu nije. Možda bi trebalo staviti upozorenje kao i na filmovima : 18 +. Sve ovo nije neka bezazlena igra. Facebook predstavlja jednu novu eru komunikacije u kojoj smo spremni svoju privatnost izložiti cijelom svijetu na dlanu – istu privatnost za koju se toliko često borimo u realnom svijetu, a tako je lako prodajemo u virtualnom. Punoljetna osoba može shvatiti eventualne posljedice dijeljenja svoje intime sa svijetom, a dijete to nikako ne može.

 

Međutim, da se ovaj tekst ne svede samo na djecu koja nisu jedina ˝žrtva˝ Facebooka i sličnih stranica. Posvetimo se malo i sa ostalima. Naletio sam neki dan na zbilja zanimljiv status Matije Babića ( Index.hr ) koji kaže kako ˝misli da bi laptop aktivizam trebao služiti samo kao prvi korak, za dogovaranje i koordiniranje akcija. Nažalost, događa se to da otkad je Facebooka ljudi misle da se svijet mijenja klikom na "Join" ˝. Facebook je omogućio ljudima da vjeruju upravo to – kako se svijet mijenja jednim klikom. Pa ćete tako u grupama koje pozivaju na prosvjede protiv vlade naći nekoliko desetaka tisuća ljudi, a na ulici ˝samo˝ nekoliko tisuća, u grupama za pomoć onima koji su stradali u kojekakvim prirodnim nesrećama biti će nekoliko stotina tisuća ljudi, a telefonske linije koje služe za pravu pomoć unesrećenima biti će prilično rasterećene.

 

Često pomislim kako je Mark Zuckerberg čitav projekt Facebooka radio u tjesnoj suradnji sa vladom. Naime, upravo je Facebook ljude maknuo sa ulica, iz udruga, organizacija i premjestio ih u sobe i dnevne boravke – tamo gdje predstavljaju vrlo malu ili nikakvu prijetnju postojećem poretku. Takvo stanje odgovara svima – vladama jer su ˝borbe˝ naroda kudikamo slabije, a i samom narodu koji svoj ego i potrebu za pravednošću nadomjesti jednim klikom na ˝Join˝ i može mirno spavati.

 

Nije više igra...

 

Facebook je jedna brilijantna tvorevina jednog, vrlo vjerojatno, istog takvog uma. Međutim, to ne znači da nema svojih mana i grešaka. Djeca trebaju imati svoju privatnost zaštićenu sve do onog trenutka u kojem mogu shvatiti što otkrivanje iste znači. Nadalje, problem alkoholizma, droge, preranih seksualnih iskustava ( i abortusa koji iz toga često slijede ) i ostalih ˝nedaća˝ jest problem koji iziskuje veliki napor u stvarnom svijetu kako bi se što bolje riješio i prevenirao. Jednostavno je previše omogućiti da se taj sam po sebi veliki problem čini još većim zahvaljujući Internetu, tj. Facebooku.

 

Što se tiče onih koji vjeruju da se svijet mijenja virtualno jedan mali ˝wake up call˝ - to definitivno nije tako! Ako imate potrebu za umirivanjem savjesti ili iskazivanjem nezadovoljstva učinite to lice u lice sa nekim, ako imate potrebu nekome pomoći, učinite to tako što ćete nekome uistinu pomoći, a ne tako što ćete mu odati počast u Facebook grupi.

 

Probudite se malo i shvatite da se često zamarate problemima koji ne postoje, a neke ozbiljne stvari, kao što je Facebook ( koliko god to banalno zvučalo ) često zaboravljate. Ovo više nije igra. Pitanje je kada ćete vi to shvatiti?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 7, 2010

Brangelina kupuje parfeme...

 

˝Brad Pitt u Goraždu kupio Armani Code!˝ Vijest je to koja je u jednim našim dnevnim novinama zauzela gotovo čitavu stranicu. Doznali smo u tom očiotvarajućem članku da prodavačica u lokalnoj parfumeriji nije ni znala tko je upravo kod nje ostavio novac za razvikani parfem. Pravo novinarstvo nikada neće izumrijeti – floskule su kojima se često služimo. Žutilo je nešto loše, zaglupljujuće i često iritirajuće – još veća floskula. Međutim, prolistamo li većinu dnevnih ( a da ne govorim tjednih ) novina jedan prilično zamjetan dio odlazi na to isto žutilo.

 

Zašto se ono nalazi u većini medija? Odgovor je vrlo lak. A radi lakšeg razumijevanja prisjetite se samo malo koliko je ˝rockerskih˝ klubova i sličnih ˝urbanih˝ mjesta bilo u vašem gradu do prije nekoliko godina, te koliko ih je danas zamijenio narodnjački melos. Siguran sam da ta brojka premašuje broj prstiju na vašim rukama, pa vrlo vjerojatno i nogama. Zašto je tome tako? Narodnjački melos se prodaje. Nitko ga ne sluša, svima se gadi, turbo folk je sranje, ali gdje god se on pušta klubovi su puni, a lova se slijeva gotovo u potocima. Zašto je žutilo u novinama i ostalim medijima? Iz identičnog razloga.

 

Voajer sam majko...

 

Trebalo bi se malo tim fenomenom zabaviti sa stručnog psihološkog aspekta, međutim o njemu se može pričati sa jedne krajnje neprofesionalne, laičke pozicije. A upravo s te pozicije mogu reći da iskreno vjerujem kako smo svi negdje u dubini duše voajeri. Kako drugačije objasniti toliki interes za privatne živote osoba koje nikada nismo upoznali, koje nam u životu ne bi trebali ništa ili vrlo malo značiti? Neki će reći, a i ja sam bio sklon povjerovati u tu teoriju, kako je to zato što u tuđim životima tražimo greške kako bi mogli opravdati svoje. Međutim, danas gledam na taj fenomen malo drugačije, puno jednostavnije. Promatranje tuđih života je svojevrsna psihoterapija pomoću koje barem na kratko zaboravljamo na svoje probleme i izgubimo se u beznačajnim mislima koje nam ništa revolucionarno ne  donose, ali isto tako ništa previše ni ne odnose.

 

Naravno, ne odnose puno sve dok ne prelaze određenu granicu. Nazovite tu granicu dobrim ukusom ili bilo kako drugačije, ali kada se ona prijeđe onda se trebamo ozbiljno zabrinuti i udarati što je jače moguće u zvono za uzbunu. Jer kada toliko vremena trošimo na zaboravljanje vlastitih problema, vrlo je vjerojatno da te iste probleme nećemo ni riješavati. Zanimljivo je kako uzdižemo jednu Severinu koja sa svojim brošem nije napravila apsolutno ništa osim što je sebi poboljšala prodaju albuma, a skloni smo zaboraviti ili okrenuti leđa nekome kao što je Damir Fintić, koji možda i nije učinio nešto revolucionarno za poticanje demokracije ili spašavanje više od 317 000 nezaposlenih, ali je svojom pričom mogao biti okidač koji će ljude pokrenuti ka riješavanju barem nekih problema. Ali ne, mi se zadovoljavamo komentiranjem iz naslonjača.

 

Eh, da mi je biti Seve...

 

Moj prethodni tekst ( kao, nadam se i svi ostali ) bio je kompletno lišen žutila i ponudio je kakvo takvo riješenje, jedan mali pokušaj kako krenuti barem malo naprijed. No, na žalost,  ja nisam Severina i nemam cice niti broš na kojem pišu moje ideje. I nisam jedini koji nema tu ˝moć˝ koju ima Seve.

 

I tako ćete danas u novinama pročitati naslov : ˝Uhićen Marko Rakar!˝ i pomisliti kako je ( ukoliko je on uistinu objavio registar ) učinio dobar potez i kako je konačno netko odlučio uraditi ono što su nadležne institucije trebale odavno učiniti. Zapljeskati ćete mu na trudu i pomisliti kako je takav potez hvalevrijedan u zemlji u kojoj svi žive u nekakvom neobjašnjivom strahu. Ali, onda ćete okrenuti stranicu i vidjeti kako je neka tamo beznačajna Maja Morales raskinula sa nekim još beznačajnijim Antom Gotovcem i dan će vam biti ljepši. Nakon toga registar branitelja, njihove brige i problemi, kao i eventualni problemi jednog Marka Rakara ili bilo koga tko je taj registar objavio pasti će vam u zaborav jer ipak, Maja je raskinula s Antom. Vijest je to koja bi uzdrmala i mnogo snažniji narod od našeg. Zamislite što će onda učiniti nama ovako slabima.

 

Zato dragi moji, nemojte se brinuti. Dok god ima onih koji će voditi vaše bitke ( možemo ih nazvati budalama s obzirom na to što za svoju borbu dobiju ), vi ne morate maknuti niti prstom. Ali sutra, kada vam voda ( da ne kažem nešto drugo malo drugačije boje i mirisa ) dođe do grla nemojte se čuditi što će vam zamah ruku biti preslab da na kraju isplivate. Stojte mi dobro!

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 31, 2010

Prvi ˝centar moći˝ je svakako država…

 

Kako podijeliti ˝centre moći˝ u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod ( dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana ).

 

Počnimo sa najdražom nam državom. Na žalost, ono što se podrazumijeva pod državom ( a to nije slučaj samo kod nas ) jest nekolicina ljudi koji tu državu vode. Tako je i kod nas, državom možemo nazvati  onih 153 zastupnika Sabora koji o sudbini naroda odlučuju dizanjem ruku i podržavanjem ili odbijanjem raznoraznih ideja. Državom možemo nazvati i sve ministre i naravno, premijerku koji te ideje donose. A u državu valja uključiti i lokalnu i regionalnu samoupravu koja ipak djeluje po nalogu onih koji se nalaze među 153 zastupnika Sabora ( barem je tako u većini slučajeva ). Što reći o državi? Mislim da ne treba trošiti previše riječi. Osvrnite se oko sebe i sami procjenite koliko ste zadovoljni s onime što oni za sve nas rade. Biti će zanimljivo pratiti najnovije događaje uz Polančeca i ono svega što on zna. Hoće li uspjeti i na koji način povući još nekoga za sobom ili će ipak ostati sam. Međutim, to je već tema za neki novi tekst, ali pokazuje kakav nam je državni vrh – jadan.

 

Crkva

 

Crkva – toliko toga rečeno o njoj. Osobno sam se često obrušavao na Crkvu i ovim putem želim uputiti malu ispriku svima koji su se uvrijedili. Međutim, ne zbog mojih stavova, već zbog moje generalizacije. Nikada nije dobro generalizirati, a ja sam u svojim tekstovima, vezanim za Crkvu, to vrlo često radio. Naravno da i unutar Crkve postoje časni ljudi koji su svoj život uistinu posvetili onome što njihova vjera nalaže. Ono za što se neću ispričavati i u što duboko vjerujem jest to da su većina vodećih ljudi ( kako u Vatikanu, tako i u pojedinim zemljama, naravno i u Hrvatskoj ) sve samo ne časni ljudi. Crkva je najprofitabilnija organizacija koja zahvaljujući takvim ljudima iskorištava često naivan puk kako bi došli do ekonomske moći iz koje proizilazi i sva druga moć koju imaju. Dakle, svaka čast iznimkama unutar te organizacije, ali mišljenja sam da sve dok se neke stvari radikalno ne promjene u vodstvu te organizacija, ista nema pravo ˝soliti pamet˝ nikome i ne treba je smatrati kao objektivnu i relevantnu organizaciju sposobnu učiniti bilo što što njima neće donijeti izravnu korist. Žao mi je samo dobrih ljudi koji u takvom sistemu ne mogu doći do izražaja.

 

Izgubljeni narod…

 

I evo nas konačno do naroda. Potencijalno najjača karika svake zemlje koja redovito postaje najslabija. Naime, teško mi je shvatiti da više od četiri milijuna ljudi ovisi o nekoliko onih koji za njih vuku sve odluke. Reći ćete da zato postoje izbori, i mogu se složiti sa vama. Međutim, pitanje je što nekome izbori predstavljaju? Svatko će možda imati drugačiju intepretaciju. Moja je teorija jednostavna : izbori predstavljaju mogućnost nekolicini ljudi da zastupaju većinu koja za takav posao nema ambicija ili sposobnosti. Ključna je riječ u čitavoj priči ZASTUPAJU. Dakle, ne vladaju njima. Ako uzmete odvjetnika u nekom sporu on će vas voditi i savjetovati vam što je najbolje za vas, međutim u niti jednom trenutku on neće preuzeti vlast nad vama i donositi odluke bez predhodne konzultacije sa vama. I tu vidim najveću manu našeg sustava – a to je nedostatak predhodne konzultacije vlasti sa narodom.

 

Međutim, tu manu ne mogu i neću pripisati isključivo gospodi koja je smjestila svoje pozadine u udobne fotelje i iz njih ne namjerava tako lako otići, već i nama samima koji tako nešto svakodnevno dozvoljavamo. Skupina živih bića koja se vjerno pokorava želji jednoga ili nekolicine i dozvoljava da im se radi sve što ta nekolicina poželi, vrlo se često naziva stadom. Mi bi trebali biti narod ( dakle skupina najintelektualnijih živih stvorenja u svemiru – barem kako sada stvari stoje, dok se ne otkrije nešto novo ), a ponašamo se kao stado. Zašto uporno želimo biti ovce? Je li to maksima našeg postojanja?

 

Želim biti čovjek, a ne ovca…

 

Kako se transformirati od ovce u čovjeka? Veliki broj vas složiti će se kako je Internet jako dobra solucija za raspravu, organizaciju i djelovanje. Zapravo, veliki broj vas složiti će se kako je to u današnjem društvu jedini mogući, potencijalno uspješni način djelovanja. Ja, s druge strane, imam malo drugačije mišljenje. Naime, ne mogu osporavati snagu Interneta kao medija koji povezuje, do nas donosi razne ideje, pa čak i okuplja veliki broj istomišljenika. Međutim, mišljenja sam kako utjecaj Interneta na tome treba stati. Ili točnije, smatram da se određena ˝revolucija˝ ne može odvijati putem Interneta.

 

Pod revolucijom, dakako, ne smatram nasilno svrgavanje s vlasti ovih ili onih, već revoluciju u razmišljanju ljudi. Ustalilo se razmišljanje kako se ništa ne može mijenjati i kako nam se život svodi na snalaženje u ovo malo mrvica što nam netko odluči baciti. Nazovite me utopistom, luđakom ili budalom, ali ja vjerujem kako uz malo truda možemo doći do kriške kruha, a kasnije i do cijelog kruha. Vjerujem da može doći vrijeme kada će nam prihvaćanje mrvica biti ispod časti jer će nas kući čekati cijeli kruh na stolu.

 

Ujedinimo ideje..

 

Kako to postići? Ujedinjavanjem ideja i aktivnim djelovanjem. Kako ujediniti ideje? Internet može uvelike poslužiti u početnoj fazi. Dakle ,u pronalaženju onih koji su željni promjena, koji za to imaju ideja, znanja i prije svega volje. Nakon pronalaska takvih osoba slijedi druga faza, a to je formiranje svojevrsnih grupa. Osobno se ne zanosim mišlju da te grupe mogu brojati desetke tisuća ljudi, pa čak niti nekoliko stotina. Uostalom, mišljenja sam kako se tolike grupe pretvaraju u nekonstruktivnu rulju koja će nešto predstavljati isključivo brojem i ničim drugim. Ja sam više za projekt u kojem će se u svakom većem gradu ( i to je dobar početak, dok se trend ne nastavi i na manje sredine ) skupiti nekoliko desetaka ljudi koji su voljni razmišljati o problemima, tražiti riješenja i onda ih prezentirati onima koji bi ih trebali provoditi.

 

Revolucije i traženje promjena u vidu masovnih prosvjeda u kojima svi izvikujemo unaprijed smišljene parole kojima blatimo vladajuće ili bilo koga tko je iznad nas su, prema mojem skromnom mišljenju, totalno promašeni način traganja za promjenom. Trebalo bi hladnih glava na problemima raditi, tražiti riješenja i u javnost izlaziti sa konkretnim prijedlozima koji će možda i biti odbijeni, ali od stotinu prijedloga jedan će biti prihvaćen. A jedan na sto, koliko god vam to djelovalo malo je zapravo neizmjerno veliko dostignuće jer će dokazati da obični građani, uz malo dobre volje, entuzijazma i znanja mogu sudjelovati u donošenju promjena koje će njima samima poboljšati život.

 

Ima li još ˝buntovnika s razlogom˝ ?

 

Prednost takvog nastupanja je u hladnim glavama koje redovito donose bolje i kvalitetnije odluke. Druga je stvar u tome što bi se takve grupe često bavile i problemima u kojima se sami ne nalaze, pa im to omogućuje objektivniji pregled situacije, što je jednako bitno za donošenje promišljenih odluka neuvjetovanih raznim, često krivo usmjerujućim, emocijama.

 

Samo organiziranje tih grupa nakon što se pojedinci skupe nije toliki problem. Mogu se osnovati udruge koje će međusobno surađivati, mogu se tražiti prostori u kojima će se takve udruge sastajati, može se lakše doći do osoba koje bi mogle pomoći u raznim projektima. Dakle, glavni i osnovni problem je pronalazak takvih ljudi.

 

Ponavljam, Internet može i treba poslužiti u svrhu – pronalaženja ˝istomišljenika˝ ( istomišljenika samo po želji da se nešto promjeni, ne u doslovnom smislu te riječi jer jednoumlje ne bi dovelo do kvalitetnih prijedloga i akcija ). Ali nakon toga tu virtualnu sferu treba prebaciti u realnu i u njoj djelovati.

 

Koliko je to moguće i mislite li da među vama ima onih koji bi bili spremni na tako nešto? Ja vam recimo mogu poslužiti kao ˝spajalica˝. Svi zainteresirani mogu mi poslati mail, a ja ću se potruditi spojiti ljude iz raznih gradova kako bi shvatili da niste sami.

 

Za sada toliko, zanima me koliko zbilja ima onih koji su svjesni da su neke promjene nužne i koliko ih je koji su spremni na tim promjenama raditi.

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.