Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, rujan 8, 2011
Žege i bajke

Za vrijeme onih strašnih žega u osmom mjesecu, negdje u hladu svojeg dnevnog boravka jedan je čiča sjedio i gledao vijesti. Ozarena lica pojavio se ministar Bajs veličajući turističku sezonu koja je oborila sve moguće rekorde baš kao i svaka prethodna i baš kao što će to činiti i svaka buduća. Njegov je hvalospjev trajao neko vrijeme, ali čiča više nije mogao slušati. Negdje na pola monologa odlučio je ugasiti TV uz jednostavan zaključak :

 

- Ajde,  majke ti ne seri!

 

Priprema je najbitnija

 

Negdje u isto doba par stotina kilometara dalje, za put u Hrvatsku sprema se jedna tipična 'turistička' obitelj koja posjećuje Hrvatsku. Oni su obitelj tzv. srednjeg staleža. Muž, žena i dvoje djece. Naravno, za put im je potrebna garderoba. Jedna za lijepo vrijeme, jedna za ne baš tako lijepo vrijeme i jedna za vrijeme koje nije ni lijepo ni ružno. To je već dosta zauzetog prostora u ionako ne prevelikom automobilu.

 

U ostatak slobodnog prostora treba potrpati i nešto hrane. Tu se nađe 100 vrsta tjestenine, konzervirane ribe, gulaši, salate, živi janjci i mlade krmače, te kojekakvi prijeko potrebni prehrambeni proizvodi koji su u Hrvatskoj ili preskupi za njihov skromni budžet ili ih uopće nema.

 

- Šteta što nema konzerviranog kruha…. Tehnologija je toliko išla naprijed, a ja i dalje moram kupovat kruh svaki dan. Koliko li će to koštati u Hrvatskoj… - pri samom kraju pakiranja zabrinuto će se upitati otac, a ostali članovi samo će ga u čudu zabrinuto pogledati i laganim kimanjem glave odobravati njegove želje i revolt.

 

 

Teško je odrediti budžet…

 

 

Prije samog polaska, tipičnoj turističkoj obitelji ( ili kraće TTO ) potrebno je još samo odrediti budžet za godišnji odmor. Idu na 7 dana, njih 4, budžet za takav put ( računajući da su od kuće ponijeli sve osim pločica sa terase i veš mašine ) mogao bi biti oko 300 Eura plus troškovi smještaja. Dakle, oko 40 eura dnevno za svih 4, tj. oko 10 eura po osobi.

 

Od totalnog ushićenja, tipičan otac TTO-a neće niti primijetiti da je na autocesti prekoračio dozvoljenu brzinu, pa će ga blicanje auta iza njega i znak ˝Follow me˝ kada ga prestigne potpuno iznenaditi. Naravno, hrvatski policajci su vrsni poligloti pa će nekako rukama i nogama, a ako je u patroli žena i nekim drugim dijelovima tijela objasniti ocu TTO-a da je prekoračio brzinu i da će mu kazna biti najmanje 100 Eura. Jebiga, žena vadi lovu iz novčanika, u notes u kojem je stajalo ˝Budžet : 300 eura˝, sada će kemijskom prešarati taj iznos i napisati novi : 200 eura.  Ajd', to je 28 eura po danu. Ne trebaju jesti vani, ne trebaju izlaziti, a djeca sve igračke ionako imaju kod kuće. Trebat će doduše svaki dan kupiti kruh, taj jebeni kruh kojeg nema u konzervi….

 

- Ovo je rekordna sezona po svim pokazateljima… - još odzvanja u ušima onog čiče.

 

 

Smještaj iz snova

 

 

TTO, uz manja čekanja na granici konačno su stigli do svoje destinacije. Naravno, došli su usred 8 mjeseca bez rezervacije te u turističkoj agenciji traže mjesto. Neovisno o tome što je sve krcato i što je naći mjesto ravno znanstvenoj fantastici, oni imaju par preduvjeta. Prije svega, apartman mora biti toliko blizu mora da se u njega ujutro mogu popišati sa prozora ( čak i žena ), plaža ispod apartmana mora biti ( naravno ) u sjeni, treba imati klimu, televiziju, Internet, 100 kvadrata i što je najvažnije, cijena ne bi smjela biti veća od 10 eura – za čitavu obitelj!

 

Nakon početnog  šoka zbog saznanja da takvog apartmana nema ni u snovima, ipak su odlučili ostati i prihvatiti ponudu da odsjednu u apartmanu koji se nalazi gotovo kilometar od plaže i koji je nekoliko puta skuplji od njihovih želja.

 

Njihov sedmodnevni godišnji odmor odvija se prema točno određenom planu, nema odstupanja i nema probijanja budžeta. Ako dijete slučajno zatraži igračku, idući dan za kaznu neće smjeti pješačiti kilometar do mora ( ne ide se s autom jer je u Hrvatskoj gorivo prejebeno skupo ). U restorane se baš i ne ide jer hrane imaju dovoljno, neće se valjda vraćati kući sa punim konzervama. Problem je jedino onaj vražji kruh….

 

 

Teško je potrošiti….

 

 

Ako na godišnjem odmoru slučajno sretnu prijatelje, obavezno ih moraju počastiti. I tako negdje oko 9 navečer dvije TTO odlaze u kafić na piće. Odrasli će jednu pivu i 4 čaše, a djeci je dosta jedna Coca cola i 4 šećera, tek toliko da se malo zapjeni.

 

- Vi ćete za djecu, mi ćemo riješiti ovo naše? – sasvim ozbiljno upita otac jedne TTO uz odobravanje oca druge TTO.

 

- Oborili smo sve rekorde…. – odzvanja hvalospjev ministra.

 

Naravno, nisu sve obitelji ovakve i nisu svi gosti ovakvi, ali činjenica jest da silni rekordi koje spominje ministar nisu realni. Džaba Hrvatskoj i 500 000 gostiju više, ako svi oni ne potroše ni lipe van troškova smještaja. Doduše, veliki dio hrvatske obale već 30 godina nudi samo zrak i more tako da je malo teže očekivati da će nas posjećivati ultra kvalitetni gosti. Ali, je li onda u takvoj situaciju za koju svi znamo kakva je ( dakle, gosti gosti slabo troše, ponuda je prilično loša, a popunjeni smještajni kapaciteti ne mogu dovoljno napuniti državnu blagajnu ako se van toga ne troši ništa ), potrebno da nam netko konstantno maže oči velikim uspjesima turizma, Vlade ili još nekoga vezanog uz taj ˝Dream team˝?

 

 

Eto, u godini u kojoj ˝definitivno izlazimo iz krize˝, mi ćemo upasti u još deblju krizu. Riječi ohrabrenja ministara i premijerke ostaju samo i isključivo to – riječi!

 

A za sve ostalo vraćamo se na onaj komentar čiče s početka priče :

 

- Ajde majke ti, ne seri!

 

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 12, 2010

˝Bit ćemo vaše rame za plakanje!˝

 

Opasno se bliži turistička sezona i dočekivanje novih turista. Kao i svake godine od turizma očekujemo veliku financijsku injekciju koja će nam barem na kratko pomoći da zaboravimo sranja koja nas svakodnevno okružuju. Turistička sezona pomoći će i Jadranki Kosor da slavodobitno najavi kako se smanjio broj nezaposlenih jer ipak netko treba i uslužiti te silne turiste. Dakle, turistička sezona je, može se reći, nešto najpozitivnije što će nam se dogoditi u ovoj godini. Točnije, to je nešto čemu se nadamo. Turisti su iza ugla, a što im mi kao zemlja osim neizmjerno velikih prirodnih ljepota možemo ponuditi?

 

Očito je da se nećemo bazirati na ljepote Hrvatica ili Hrvata jer bi to naravno bio seksizam i potpuni fijasko u namjeri da privučemo što veći broj gostiju. Možemo se podičiti iznimnom stopom mita i korupcije – tu smo uz bok razvijenim zapadnim zemljama, čak ih i premašujemo u nekim pitanjima. To je svakako stavka koja će svakog gosta zaintrigirati. Prekrasan je osjećaj trošiti novac u zemlji u kojoj se ministri nalaze na optuženičkim klupama, u kojoj premijer neobjašnjivo bježi sa svoje dužnosti i u kojoj zapravo nitko ne vjeruje nikome, a život postaje sve teži i teži. Dobra je to pozivnica za naše najvjernije i najrastrošnije turiste – Njemce. Pa i kod njih Angela Merkel polako, ali sigurno gubi tlo pod nogama. Dolazak u Hrvatsku biti će im kao odlazak kod susjeda na kavicu. Uvijek ista priča, mogu suosjećati sa nama, a i mi s njima. Dakle, poziv Njemcima bi mogao biti nešto kao : ˝Tako lijepa, tako u problemima, baš kao i vaša zemlja. Hrvatska, vaše rame za plakanje!˝ - naravno u spotu bi se potanko objasnilo kako je glavna svrha Hrvatske da pokaže drugima da od lošeg uvijek postoji gore.

 

Osvoji Jadranku Kosor!

 

Ok, riješili smo Njemce, što je sa Talijanima? Našim vjernim susjedima koji svake godine troše sve manje i manje, a pričaju sve više i više… Bilo bi uzaludno njima nuditi jastoge, škampe i ostale delicije na koje su navikli desetak i više godina unazad. Moramo im ponuditi nešto posebno, nešto nesvakidašnje – Jadranku Kosor. Garantiram da bi druženje Talijana sa našom premijerkom povećalo njihovo trošenje tako dragih nam eurića. Zamislite samo reklamu u kojoj Milan Bandić na tečnom talijanskom poziva goste da ljetuju u našoj zemlji samo kako bi svaki desettisućiti gost imao priliku sjesti sa Jadrankom Kosor i pokušati učiniti ono što Silvio Berlusconi nije uspio – zavesti je. Pa veliki talijanski zavodnici trgali bi se za rezervacije smještaja diljem Hrvatske, a sve nadajući se da će baš oni biti ti koji će imati priliku zavesti prvu damu Hrvatske ( s obzirom da je Severina zauzeta, ostaje Jadranka ). Nagrada onome tko uspije zavesti neosvojivu premijerku bila bi uz besplatno ljetovanje, mogućnost da vrlu premijerku zauvijek odvede od nas tužnih Hrvata i povede je u svoju prelijepu zemlju. Prema procjenama, Talijani sada troše oko 642 milijuna eura u Hrvatskoj. Sa ovakvom propagandom prešli bi i Njemce po potrošnji ( oko 1,5 milijardu eura ).

 

Popuši nam ambroziju i dobijaš besplatni odmor!

 

Riješili smo i Talijane. Iako bi mogao nastati mali problem uspije li jedan od njih u svojem poduhvatu, ali o tome ćemo razmišljati kada nam premijerka bude daleko. Nizozemci su kod nas ostavili, vjerovali ili ne 302 milijuna eura. Što bi moglo njih privući? Spojimo li liberalnost nizozemskog naroda, količinu korova, ambrozije i ostalih štetnih trava u Hrvatskoj, kao i savršeno isklesano tijelo ministra Milinovića možemo dobiti idealnu pozivnicu za Nizozemce. Pitate se kako? Vrlo jednostavno. Zamislite reklamu u kojoj na pješčanoj plaži na Susku ministar Milinović u plićaku zavodi zgodne Nizozemke. One u njega gledaju kao u Boga, učinile bi sve za njega – jednostavno je neodoljiv sa svojim fizičkim savršenstvom. Onda nastaje mala pauza pa veliki naslov preko cijelog ekrana : ˝Tko j… Putina, i vi možete biti hrvatski pastuh!˝, kratka stanka i kadar prelazi na doktora koji objašnjava štetnost ambrozije i ostalih trava koje izazivaju alergije i otežavaju život ljudi. ˝Pušite hrvatsku travu i postanite hrvatski pastuh!˝. I tako bi jednim potezom povećali broj nizozemskih gostiju, što muškaraca ( željnih da postanu hrvatski pastusi ), što žena ( željnih da njihovi muževi postanu pastusi ), nestalo bi ambrozije koju bi naivni Nizozemci popušili vjerujući u čudotvorni učinak i konačno bi nam ministar Milinović služio za nešto korisno.

 

Mi mare es su mare…

 

Naše drage susjede Slovence bi bilo vrlo lako privući na našu obalu. Prije svega im kao dobri susjedi obećamo da ih nećemo kontrolirati na granicama pa mogu slobodno unositi vlastitu hranu, piće i ostale potrepštine koje si zbog krize ne mogu priuštiti u Hrvatskoj. Naravno, negdje na pola puta zaustavljali bi ih policajci i naplaćivali drakonske kazne za izmišljene prekršaje, kao što je npr. prevelik broj konzervi graha na zadnjem sjedištu. Dozvoljene su samo dvije, oni imali tri i paf! – 3000 kn kazne. Hvala i do viđenja. Međutim, kako im takav doček ne bi bio odbojan pobrinuo bi se ministar Bajs. Naime, on bi ovih dana na štandu u Sloveniji svakom tisućitom slovencu koji plati kaznu u Hrvatskoj obećao mogućnost da osvoji dio hrvatskog teritorijalnog mora. Naravno da bi se dragi nam susjedi oboružali limenkama graha samo kako bi plaćali kazne i po mogućnosti bili taj sretnik ili sretnica koji će imati mogućnost donijeti more svojoj zemlji. Dakle, svaki tisućiti sretnik morao bi pobijediti Roberta Pauletića u improviziranoj ˝Kviskoteci˝. Ako netko i uspije u tom poduhvatu, slijedeći bi zadatak bio da svima objasni što radi Bianca Matković u hrvatskoj Vladi. Dakle, opet sa odličnom reklamom imamo više slovenskih turista, veću potrošnju istih i riješen problem teritorijalnog mora koje u ove dvije igre zasigurno ne bi nitko osvojio.

 

Ko jebe Kineze!

 

Za Srbe i Ruse – velike prijatelje mogli bi napraviti jedan spot. Vrlo kratak i jasan. Naravno, parola ˝Tako lepa, a tako blizu˝ ne bi više imala svoj utjecaj s obzirom na Ruse, ali mogli bi napraviti reklamu baziranu na nekoj vrsti reciprociteta, vi nama, mi vama. Ili točnije, u bermudama bi se skupili najseksipilniji hrvatski političari Ivan Šuker, Petar Čobanković, Luka Bebić i Vladimir Šeks i kao na utakmici razvili transparent. ˝Dođite kod nas i mi ćemo kod vas, oca mi!˝ , a dole bi sitnim slovima ( poput onih kada se reklamiraju lijekovi ) pisalo ˝ Kad se kunem u majku, možda i lažem. Ali kad se kunem u oca, ne lažem, majke mi!˝ Mislim da bi ovakvom propagandom mogli očekivati navalu kvalitetnih srpskih i ruskih gostiju na naš prelijepi Jadran.

 

Osim Amerikanaca i Britanaca koji uobičajeno puno troše, prošle su godine u svijetu apsolutni hit bili Kinezi koji su potrošili čak 47 milijardi eura prošle godine ( ili čak 7 milijardi više nego godinu prije ). Dok svih puca kriza Kinezi putuju i jedini troše više od predviđenog. Što mi imamo od toga? Na žalost ništa. A kako bi mogli privući Kineze? Tu treba biti vrlo pažljiv, jer napravimo li predobru propagandu svi bi mogli pohrliti u našu zemlju, a mi naprosto nemamo dovoljno mjesta za svih. Tako da bi nam vrli ministar Bajs po pitanju te reklame morao zbilja zasukati rukave. Kako pozvati najmnogoljudniji narod u vlastitu zemlju, a pritom ne pretjerati? Zna se stara kineska koja kaže : ˝Pas koji laje nije dovoljno kuhan!˝ - dakle, hranom ih ne možemo osvojiti, nismo dovoljno egzotični. Razvijenošću zemlje im teško možemo parirati, dakle otpada i ta mogućnost. Možda bi im mogli ponuditi svoju povijest? Ali kako se mjeriti sa njihovom? Ne ne, otpada i ta mogućnost. Mogli bi im ponuditi prirodne ljepote? Ok, to još može proći, ali poslikati će ih u dva dana i što onda? Isplati li im se raditi toliki put za tako malo? Ma jebeš Kineze, možemo i bez njih. Nek idu u Crnu Goru.

 

Eto dragi moji, riješili smo problem ove turističke sezone. Što će biti iduće? Uh, pa to je još daleko, treba biti inovativan i smisliti novu propagandu. Vrhunski tim stručnjaka na čelu sa ministrom Bajsom i ostalim likovima iz bajke radi intenzivno na tom pitanju. Ako ne propadnemo ove godine, iduće sigurno hoćemo!

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 



crazy_alen @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 4, 2010

Policija vs. huligani…

 

O utakmici između Dinama i Hajduka, ili točnije o utakmici između navijača i policije govori se već danima. Policija, organizatori, klubovi, pravi navijači i obični ljudi još jednom mogu i trebaju biti posramljeni događajima na spomenutoj utakmici. Međutim, tko je uistinu kriv za to zlo? Sjećate li se bivšeg premijera Sanadera i njegove ergele kada su na rukometnoj utakmici spokojno ispijali šampanjac i uživali u paklenoj atmosferi? Sjećate li se koliko se buke tada diglo zbog činjenice da se alkohol uopće nije smio nalaziti u blizini dvorane, a kamoli u VIP loži? Sjećate li se kako je nedugo nakon toga krenula priča oko promjene Zakona o navijačima i kako je hrvatska ˝čelična lady˝ Đurđa Adlešić najavila nemilosrdnu borbu protiv huligana i ostalih kojima nije mjesto na sportskim terenima?

 

Novi Zakon je donijet, ali prema uobičajenoj šabloni u našoj zemlji isti se ne provodi. Naravno, u ovom je trenutku najlakše prstom uprijeti u skupinu uvijek dežurnih huligana koji na utakmice dolaze samo kako bi zadovoljili svoje destruktivne želje i uništili sve ono dobro što bi sport trebao donositi. Ali, treba se zapitati kako se ta, vrlo vjerojatno, uvijek ista skupina huligana nalazi na stadionima? Kakva je to borba protiv huligana ako na stadionima redovito gledamo bakljade, tuče, opijanja i kojekakve transparente koji se prema Zakonu ne bi smjeli unositi na sportska borilišta? Tko je podbacio? Krenimo redom….

 

Tko je odgovoran?

 

Vlada Republike Hrvatske na čelu sa premijerkom Jadrankom Kosor ( prije na čelu sa Ivom Sanaderom ) očito ne zna ili ne želi riješavati problem huligana. Donijeti Zakon bez namjere da se isti provodi je isto kao i samozadovoljavanje. Svoju potrebu ste na kratko utažili, ali vaš potez realno ne pomaže apsolutno nikom drugom. Nadalje, pošto je očigledno da Zakon ne djeluje Vlada odgovor traži u novom nasilju. Povećanje ovlasti policije dovodi do toga da se oni izjednačavaju sa huliganima. Jer kako objasniti činjenicu da i sada sa navodno jako skučenim ovlastima mogu mlatiti i one koje trebaju i koje ne trebaju, pa čak i koristiti vatreno oružje kada je potreba za upotrebom istoga u najmanju ruku diskutabilna. Izgleda da kod nas nije problem donijeti dobar Zakon ( što Zakon o navijačima u suštini jest ) već isti provoditi. Ako na cesti možemo imati ljude sa 50 i više prometnih prekršaja, ako na ulici ( umjesto u zatvoru ) možemo vidjeti one koji su nekoga premlatili do smrti, ako nam je nekolicina bivših i sadašnjih ministara upletena u kojekakve mutne poslove, zašto onda ne bismo imali i brdo huligana na stadionima?

 

Svoju odgovornost dakako snose i sami klubovi koji su imali dovoljno vremena za prilagodbu na novi Zakon i dovoljno mogućnosti organizirati sportske događaje uz temeljitu kontrolu posjetitelja kako se među publikom ne bi našli divljaci, kako bi baklje ostale izvan terena ili kako bi na stadion ili u dvoranu ulazili samo trijezni ˝navijači˝. Naravno, klubovi u Hrvatskoj tako nešto redovito zaobilaze, a zakonodavac im izlazi u susret velikodušno im opraštajući sve propuste. Hrvatski klubovi plaćaju za štetu samo kada igraju u Europi, na našim travnjacima valjda još vlada bratstvo i jedinstvo između klubova i zakonodavca pa se problemi umjesto naplatom milijunske štete valjda riješavaju uz čašu šampanjca – možda čak i na samom stadionu. Klubovi koji ne zadovoljavaju kriterije Zakona ne bi smjeli sudjelovati u sportskim natjecanjima pa makar i po cijenu toga da se liga uopće ne igra. Dokle god se tolerira aljkavost klubova u organiziranju utakmica napredka neće biti.

 

Bolja obuka policije…

Što se tiče policije. Velika se hajka digla protiv onih koji su potpuno bezrazložno mlatili one koji uopće nisu sudjelovali u tučnjavi ili bilo kojoj drugoj vrsti vandalizma. Međutim, treba se naći u koži tih policajaca kada rulja krene na njih i udara ih čime god i kako stiže. Naravno, to nije opravdanje za djela pojedinaca, ali treba uzeti u obzir da se u takvim situacijama zasigurno ˝puše i na hladno˝. Iako, i za prekomjernu uporabu sile policije više su odgovorni Vlada i klubovi, tj. organizatori koji su uopće dozvolili da se policija nađe u situaciji da nekoga mora doslovce isprebijati. A u toj Vladi nalazi se i ministar policije koji bi trebao osigurati da policajci budu pravilno obučeni za takve situacije kako ih u datom trenutku ne bi ˝ponijela atmosfera˝ i oni izgubili glavu kao što je to izgleda bio slučaj na spornoj utakmici. Dakle, opravdanja za bezrazložno premlaćivanje nema, ali bih krivicu ipak prebacio na one koji vuku konce, a ne na lutke koje se nalaze na kraju tog konca.

 

Huliganizam nije ništa drugo nego reakcija društva na stanje u kojem se nalazimo. Sve je više nezadovoljnika koji svoje frustracije više ne mogu riješavati unutar četiri zida, već ih iznose tamo gdje je to najmanje poželjno. Odgovornost za stanje u zemlji u kojoj je sve više nezadovoljnika jednim velikim dijelom jednostavno mora snositi politika, točnije vladajuća koalicija koja jednostavno ne zna kako zemlju izvući iz govana. Žalosno je što nam misli od te činjenice redovito odvraćaju neke druge stvari. Tako je to prekjučer bio registar branitelja, jučer stražnjica, danas navijači, a sutra će to biti neki masovni prosvjed od kojeg neće biti nikakve koristi. Huliganizam je lako riješivi problem – Vlada Republike Hrvatske nije. Kada ćemo konačno početi razmišljati kako riješiti problem vladajućih kako bismo riješili i većinu drugih problema?

 

Odsjecimo glavu hobotnici….

 

Kada se pričalo o korupciji često je korištena usporedba sa hobotnicom. Govorilo se, a i dalje se govori kako treba odsjeći glavu hobotnice, a ne krakove. Možda je vrijeme da se odsječe glava vladajućih koji već 20 godina u gotovo istom sastavu ovu zemlju vode ravno u propast. Riješimo li danas problem huliganizma, sutra će se pojaviti problem nasilja u obitelji, riješimo li nasilje u obitelji pojaviti će se problem korupcije i tako unedogled. Svi ti problemi su samo krakovi koji vode do onih koji bi te probleme trebali riješavati u korijenu, a ne u punom cvatu. Činjenica da se ti problemi tako kasno pokušavaju riješavati dovoljno govori o idejama i predhodnom radu onih koji bi ih trebali spriječiti.

 

Broj nezaposlenih rapidno raste ( unatoč optimističnim najavama premijerke o smanjenju nezaposlenosti, koja ne može i nije realni pokazatelj s obzirom na sezonska zaposlenja ), radnici gube posao, veliki broj onih koji su zaposleni ne primaju plaću, troškovi života vrtoglavu rastu dok primanja ostaju ista…. Vlada na čelu sa Jadrankom Kosor očito nema riješenja. Bojim se da više nemamo vremena čekati čudo, ali isto se tako bojim kada pomislim na alternative sadašnjoj vladajućoj garnituri. Propada li to Hrvatska svima nama pred nosom?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010

Čudni ljudi…

 

Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.

 

Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.

 

Prosječni :

 

Tko su oni koji potonu u prosječnost = zaborav? To su oni koji su izgradili čvrste stavove u životu, čije ideje ne mogu pokolebati niti raznorazni političari, tajkuni ili kakvi drugi moćnici. Međutim, njihov je problem što su dovoljno jaki svoja uvjerenja braniti za sebe same i ne dopustiti nikome da ih mijenja, ali preslabi da bi svoja ( vrlo često ispravna ) uvjerenja podijelili sa svijetom i prometnuli se u svojevrsnog lidera. Njih ćete možda vidjeti još koji put na ulici, pročitati neki njihov komentar, ali oni će biti potpuno nevažni. I neće proći dugo vremena dok to i sami shvate i potpuno nestanu iz javnosti i svojevrsne tvorbe javnog mnijenja…

 

Kameleoni :

 

Tko su oni koji ostanu na ˝sceni˝? To su oni ljudi koji su svoje stavove iz početka gradili tako da oni uvijek i u svakom segmentu budu podložni promjenama. To su svojevrsni kameleoni koji mijenjaju boju kože ( tj. uvjerenja ) ovisno o boji okoline. Takvi ljudi su zapravo sve svoje nezadovoljstvo sistemom i svoje protivljenje istom izražavali promatrajući svijet isključivo iz vlastite perspektive. Kakva je ta perspektiva? Vrlo jednostavna misao vodi takve ljude – biti ću najveći trn u oku svakome od koga bih sutra mogao/la imati koristi. Povući ću veliki broj ljudi za sobom kako bi moj plan dobio na težini. A sutra, kada se karte budu preslagivale, doći će i moje vrijeme u kojem će se oni kojima sam bio trn u oku boriti da me imaju u svojim redovima. A onda počinje aukcija – tko nudi više, njegov/a sam. Žalosno je to što takvi ljudi ostaju dugo na ˝sceni˝ i vrlo često određuju sudbine drugih ljudi. Realno, ova skupina ljudi je možda i najgora i najpogubnija za svako društvo. Društvo bez ideala i čvrstih realnih stavova nema blistavu budućnost, a kako bi i moglo imati?

 

Pajaci :

 

I treća je skupina onih koji svoj prvobitno zacrtani put ne mijenjaju i na uštrb svega nastavljaju do kraja. Oni ( u velikom broju slučajeva ) točno detektiraju probleme koji muče narod i vrlo često nude i riješenje. Oni su nepotkupljivi i nepokolebljivi. Ali što se s njima događa? Ili izgore u želji bez pretjerano vidljivih posljedica na vlastitoj reputaciji ili ponosu, ili jednostavno bivaju proglašeni pajacima. Zašto pajaci? Zato što se većina izgubi u prve dvije skupine, tako da u ovoj ostane premalo ljudi. I zato oni najčešće nastupaju sami bez prave podrške i shvaćanja. A drugi, umjesto da takve ljude uzdižu, oni ih pokapaju i smatraju budalama.

 

Kako dalje?

 

I to je zapravo brutalna realnost našeg društva. Uzdizanje ili puko toleriranje ˝krivih˝ ljudi, a pokapanje ( metaforičko ) ˝pravih˝. Što je posljedica toga?

 

300 000 nezaposlenih, nikakva proizvodnja, još gori izvoz, nasilje na ulicama, mito, korupcija, ogroman vanjski dug i veliki broj drugih problema koje će svatko za sebe nabrojiti.

 

Kako to možemo riješiti? Oslanjati se na bilo koju od navedenih grupa ljudi izgleda da i nije poželjno. Prvom padate u zaborav, drugom se prodate, a trećom postanete pajac. Ali zašto ne stvoriti jednu četvrtu vrstu ljudi. Ili bolje reći skupinu ljudi.

 

Je li nemoguće organizirati se tako da se ˝iskoriste˝ usluge svih vrsta? Masovno koristiti prvu skupinu ljudi za ukazivanje na probleme i promicanje svojih ( ispravnih ) ideja, drugu skupinu naprosto iskoristiti kao što oni iskorištavaju druge da se za te ideje skupi prijeko potrebna politička, financijska ili pomoć bilo koje druge vrste koju oni mogu pružiti i treća da sve to nastavi gurati naprijed neovisno o bilo kome i o bilo čemu. Je li to zbilja toliko nemoguće ili je to samo stvar naše lijenosti i nedostatka ˝muda˝?

 

Očigledno je da nešto moramo mijenjati. Jasno je da okretanje glave od svih problema nije riješenje i ne može donijeti ništa dobro, ali dok god nastupamo kao pojedinci ( neovisno u koju skupinu spadamo ) osuđeni smo na, na žalost, ne pretjerano svijetlu budućnost. Ujediniti ideje, karaktere ljudi i uvjerenja dobar je pokazatelj puta kojim trebamo krenuti.

 

Samo zajedničkim planiranjem i traženjem riješenja nešto možemo postići.

 

Siguran sam da ćete u svakoj od ovih vrsta ljudi prepoznati nekoga sa ˝scene˝ ili čak i sebe same. Međutim, trebate shvatiti da ništa nije definitivno i od toga treba poći. Mijenjajmo sebe da sutra promijenimo svijet ( ili barem Hrvatsku, što bi nam, siguran sam, bilo veliko ostvarenje ). Promijenimo onu ne pretjerano svijetlu budućnost u nešto bolje jer niti jedan pokušaj mijenjanja stvari nije uzaludan i nikada nemojte odustati od svojih ideala samo zato što vam to neko vrijeme nameće. Vremena se mijenjaju, ali ideali ( oni pravi ) trebaju živjeti vječno…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.