Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
četvrtak, prosinac 1, 2011
˝Nije loše vrijeme, loši su ljudi…˝ - kaže jedna izreka i, na žalost, nije daleko od istine. Naravno ne hodaju svijetom samo gnjide, ne radi svatko svakome iza leđa i nisu baš svi ljudi uistinu i toliko loši.

Ali, treba primjetiti kako je došlo vrijeme u kojem vlada oportunizam. Oportunizam kao takav često ne bira sredstva za ostvarenje cilja. Ugledate priliku i vrlo često je zgrabite prije nego što promislite kome bi ta prilika mogla naštetiti. Imam osjećaj kako je nestao pogled na neku  ˝širu sliku˝.

Nisu svi oportunisti loši ljudi. Uostalom iskorištavanje neke prilike ne mora biti nužno zlo. Problem je što se previše stvari počelo tretirati kao normalno samo zbog toga što su služile ostvarenju određenog cilja. Dok nekome ideš niz dlaku, plešeš kako on/ona pjeva, ili skokom obavljaš prije nego netko to okom zatraži, genijalan si. Svi te vole, maze, paze, cijene. Ti ćeš biti glavna faca u svakom društvu jer si upravo ti taj koji zna kako obaviti posao i koji zna kako služiti nekom višem cilju.

A viši ciljevi?

I da, glupo je reći da ti to ne bi trebalo laskati i da ne bi trebao uživati u tim trenucima. Međutim, dogodit će se da ti viši ciljevi koje si pomagao ostvarivati odstupaju miljama od tvojih ciljeva i prije nego što se okreneš shvaćaš da si u takvoj kolotečini da ćeš se zapravo teško izvući bez nekih većih potresa. Jer, da bi se vratio na put svojih ciljeva moraš napustiti ciljeve onih koji su te u određenom trenutku 'iskoristili'. I postoji velika mogućnost da ostaneš sam...

Zašto je tome tako? Teško je odgovoriti. Imam osjećaj kako je čitav sustav pomalo kriv, čitava sredina. Stvorila se nekakva atmosfera u kojoj je cool imati podanike. Misliti vlastitom glavom postaje iznimka, ne pretjerano cijenjena iznimka. Počnimo od politike i stupidnih poruka i slogana koje političari šalju, a narod se na njih loži kao da su posuti kerozinom. Politika je možda i najjači primjer podaništva. Par sumnjivih pastira šiša brdo bezglavih ovaca koje se s vremena na vrijeme probude, ali shvate da je lakše pustiti pastiru da ih šiša nego ga ritnuti nogama.

Svi šute...

Nastavimo preko fakultetskog obrazovanja ( a i čitav obrazovni sustav nije daleko od toga ) koji je koncipiran ( u većini slučajeva ) tako da jedan ili jedna priča, a ostali gledaju i šute. Zašto šute? Ne postoje uvjeti da netko priča. U dvorani u kojoj se nalazi sto i više studenata, teško je očekivati neku kvalitetnu interakciju pomoću koje će mladi ljudi izgraditi karakter i danas sutra postati nekakvi vođe. Možemo taj sistem preseliti i daleko prije fakultetskog obrazovanja. Već od vrtića postoji gotovo jednako tretiranje prema svima. Naravno, ne treba postojati diskriminacija. Ali vidljivi talenti u najmlađoj dobi pate zbog sustava koji ne omogućava dodatni rad na razvijanju njihovih talenata i kroz godine oni se stapaju sa masom i postaju samo još jedan u nizu podanika.

 

Spomenimo malo i radni odnos. Možda ne bi bilo loše to nazvati i radnim snošajem jer te je*e tko stigne, a ti kao bijedna ovca sjediš, šutiš i čekaš kraj mjeseca. I to je omogućio sistem, najvećim dijelom politika. Ne postoji nikakva sigurnost. Poslovi se sklapaju na određeno vrijeme, računi stižu na naplatu svaki mjesec i jednostavno je bolje biti ovca sa plaćom nego ovca koja doslovce pase travu. Ali, na žalost, čitav takav sistem dovodi do drugog problema. A to je potpuna neproduktivnost. Gazde ( većinom privatnici ) je*u radnike, ali zato radnici je*u gazde. Sve u nekakvim dozvoljenim granicama, ali sve nauštrb neproduktivnosti. Zato su za vrijeme radnog vremena krcati kafići, zato nam je izvoz nikakav, zato nam se zemlja raspada…

Nastavak na Sutra.hr

crazy_alen @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 27, 2011
Čudaci

 

Mi smo pomalo čudni. Vidimo teorije zavjere i gdje postoje i gdje ih nema. Skloni smo od muhe praviti slona, a kasnije od tog slona mamuta. I onda kada pogledamo u tog mamuta više i zaboravimo koja nam je to muha digla živce. To tako kod nas ide. Već godinama. Na pisanje ovog teksta nagnale su me neke priče koje čujem u svakodnevnom životu, kao i one koje se potenciraju u medijima. Gledam naše društvo i mislim si kako bi se dao napisati genijalan scenarij za film katastrofe. Pokupio bi sve Oscare.

 

Evo, posljednja u nizu 'mamutskih' priča katastrofe jest dolazak pape u Hrvatsku. Taj će užitak Hrvate koštati oko 30 000 000 kuna ili riječima trideset milijuna kuna. Nije to mala cifra. Meni osobno papa ne treba u životu, a kamoli u zemlji. Vjerujem da veliki broj građana razmišlja na isti način. Zašto bih onda ja plaćao njegov dolazak? Međutim, činjenica jest da niti ću ja, a niti itko drugi propasti zbog dolaska pape u Hrvatsku. Ovako će se potrošiti velika svota naših novaca u konkretan događaj. Taj će događaj velikom broju vjernika predstavljati nešto posebno, nešto za što vrijedi dati svaku kunu, nešto što se događa jednom u životu ( iako će pape dolaziti dok god bude bilo para i dogovora sa Crkvom ). Tko sam ja da se tome protivim. Taj bi novac jednako tako mogao biti potrošen u farbanje nekog zabijenog tunela ili u obnovu nepostojećih mostova, a da o tome ne bismo znali apsolutno ništa. Živjeli bismo bez tih novaca. Preživjet ćemo i s dolaskom pape. A ako će taj novac bar nekome pomoći da bude sretan ili sretna, jebeš 30 000 000. Nek im daju četrdeset da popiju nešto sa društvom. Možda bi bilo pametnije svu frustraciju i nezadovoljstvo dolaskom pape usmjeriti na ugovor sa Svetom stolicom koji nam godišnje izbija kudikamo veću svotu novaca iz džepova. Međutim, mi smo se bazirali na 'mamutskih' trideset milijuna jednokratno, a zaboravili muhu od stotine milijuna godišnje.

 

Mi smo najjači

 

Mi nećemo niti u Europsku Uniju. Oni su lopovi, stoka, prevaranti, rade protiv Hrvatske. Fuj Europa. Za jedan narod koji je bio 'potlačen' u svim dosadašnjim državnim tvorevinama kojih je bio član postali smo poprilično bahati. Postavljamo se kao da će nas Europa moliti da joj se pridružimo. Mi već odavno nemamo ničeg svojeg. Sve smo rasprodali. Kroz kratko vrijeme prodati ćemo i ono malo što je ostalo u našem vlasništvu. Europa će od nas imati sasvim dovoljno. Europska Unija će postojati sa ili bez Hrvatske. Hrvatska će bez Europske Unije biti što? Otok usred Europe? Jer mi smo toliko razvijeni i sami sebi dovoljni da nam ne trebaju otvorene granice, poticaji iz Europe i sudjelovanje u jednom od najjačih integracijskih procesa ikada. Mi smo Hrvati! Jebeš Europu. Nek nas mole. Možda ne bi bilo loše da sjednemo i shvatimo gdje nam je mjesto. Nikada ne treba podmetati leđa nikome, ali ne valja niti nastupati sa mačem prema svima. Pogotovo ako je taj mač od stakla i vrlo lako puca.

 

Jebeš Haag!

 

Presuda generalima jest uistinu stravična. Ali stravična je prvenstveno za njihove obitelji i njihove suborce. Za sve ostale to je samo prilika za izbacivanje frustracija. Svi smo poludili u trenutku presude. Ali pravo je pitanje zašto? Što nas je to toliko pogodilo i koliko će te presude uistinu izmjeniti naše živote. Naša histerija oko generala trajala je točno onoliko koliko je trajala medijska histerija oko tog pitanja. Kada se ona potpuno slegne, mi ćemo nastaviti sa svojim životima, a oni će sa svojim obiteljima i prijateljima provoditi godine i godine patnje zbog zločina koji vrlo vjerojatno nisu počinili. Presuda generalima još je jedna mamutska priča. Uzdigli smo priču u nebesa iskazujući svoje nezadovoljstvo i tobožnju međusobnu solidarnost. Ali, svi zaboravljamo da je glavni problem ona mala muha koja je još davno počela zujati, ali mi je uporno odbijamo slušati, već je poput dosadnog komarca konstantno ignoriramo. Pitanje branitelja nije nikako riješeno. Pitanje odgovornosti za rat nije riješeno. Pitanje samog digniteta osoba koje su branile i stvorile ovu zemlju je potpuno zanemareno. Bitno da smo svi izrekli svoje gađenje prema presudi. A što će se događati s onima koji su kako izravno, kako neizravno pogođeni tom presudom nije nam u ovom trenutku od krucijalne važnosti. Bitno je reći : Jebeš Haag! Sve ostalo će se valjda riješiti samo od sebe.

 

Pogledajmo se u ogledalo

 

Primjera ovakvih priča je bezbroj. Skloni smo preuveličavanju svega do neviđenih proporcija, a da zapravo prava istina ostane zaboravljena negdje u tom procesu, da pravi problem ostane neriješen. Nedostaje nam realnosti. Da smo malo više 'obdareni' njome sve bi bilo puno bolje. Na vlasti ne bi bili ovi pajaci koji su danas, problemi bi se riješavali u hodu, mi ne bi tražili opravdanje svojih grešaka u izmišljanju izumrlih životinja i sve bi sjedalo na mjesto samo od sebe. Kako vratiti realnost?

Možda da počnemo sa time da se pogledamo u ogledalo?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, veljača 15, 2011
Zanimljiv je fenomen Facebooka. U nekoliko godina je zapravo postao 'must have' naših života. Prije nego što uopće počnem  pisati ovaj tekst, bilo bi u redu naglasiti da sve ovo pišem iz perspektive svojevrsnog ovisnika o Facebooku. Međutim, u svakoj ovisnosti postoje trenuci trezvenosti, a mene je taj trenutak uhvatio baš sada.

Idemo podijeliti ovaj tekst na 5 dobrih i 5 loših strana Facebooka.

 

Dobre strane :

 

1.       Pruža vam mogućnost da se čujete sa sestričnom onog dalekog rođaka od vaše bake koji je prije sedamnaest godina živio u selu do vašeg i popričali ste dva puta, ali isto vas je sunce grijalo, pa ste osjetili neku povezanost i paf! Sedamnaest godina poslije pronašli ste vezu sa tim rođakom. Divno. Dakle, omogućava vam restauriranje izgubljenih kontakata.

 

2.       Preko Facebooka potpuno besplatno možete reklamirati onu kremu protiv gljivica koju ste izmiksali u svojem podrumu dok vam je mama u stanu kuhala neku splačinu vjerujući kako je to neki od pripravaka za vašu dijetu, a to je zapravo bio jedan od sastojaka revolucionarne kreme koju ćete prodavati za 9,99 kn s PDV-om. Naravno, nemate para za oglašavanje, pa ćete iskoristiti tu veliku listu Facebook prijatelja i plasirati svoj proizvod na tržište. Dakle, odlična besplatna reklama.

 

 

3.       Dođete doma s posla i, iako imate već 40 i kusur godina, još uvijek živite sa mamom i tatom, a s djevojkom ( koja živi kod bake i djeda jer su je mama i tata istjerali iz stana kada je napunila 35 ) se trebate naći tek za kojih sat vremena. Da izbjegnete obješene face roditelja zbog toga što ste opet zakasnili na ručak, sjest ćete za kompjuter, otići na  Facebook i prošarati svojim usjevima, mafijaškim poslovima ili provjeriti je li stigla sva roba u vaš kafić. Dakle, osim što razvijate svoju radnu etiku i poduzetnost, Facebook je odlična razbibriga od svakodnevnih obaveza.

 

4.       Vi ste totalno asocijalna osoba koja ne bi mogla uspostaviti kontakt niti s mrtvacem u prostoriji gdje ste potpuno sami od straha da ćete ispasti glupo. E, pa onda fino napravite svoj Facebook račun i krenete u virtualno uništavanje sramežljivosti. Uspostavite prvi kontakt i paf, eto vas ubrzo i u stvarnom svijetu nešto sigurniji. Ok, za ovu teoriju nisam potpuno siguran, ali u filmovima pali. Dakle, možete od asocijalnog papka postati potpuno društveni frajer ili frajerica, naravno.

 

 

5.       Dok sjedite uz kavu na balkonu svojega stana,  sunce lagano probija kroz grane borova, a vi uvlačite posljednji dim cigarete i sine vam brilijantna ideja kako pomoći ovom napaćenom narodu. Imate ideju, imate cilj, imate čak i način kako sve to ostvariti, ali nemate ljudi. Eh, što onda? Sjediti na terasi i maštati o nekoj novoj ideji ili odjuriti na Facebook i osnovati grupu ili fan page kako bi promovirali svoju ideju i skupili istomišljenike. Koji, treba to naglasiti, mogu biti i nepušači i alergični na kavu. Tu skupite ljude, iznesete svoje ideje i imate idealnu podlogu za daljnje djelovanje. Facebook je dobar za začetak revolucije.

 

Loše strane :

 

1.       U stvarnom životu svi se trude biti nešto misteriozni, nitko nikoga nije upoznao do kraja, jer on/ona ima takve tajne koje nitko osim njih samih ne zna. Ali, onda vam stigne request na Facebooku od te iste tajanstvene osobe i čim ga prihvatite, kroz posljednjih nekoliko statusa doznate gotovo sve misterije koje je ta osoba tako vješto skrivala 'uživo'. Najbolji su oni koji opisuju doslovce svaki pokret koji učine tijekom dana : ˝Ustao, sjeo, udahnuo dva puta, pa krenuo prema kupaonici. Otuširao sam se. Mirišem. Prije sam smrdio. Još mirišem.˝ Ali, prema mojem skromnom mišljenju, vrhunac morbidnosti je kada vam Facebook služi kao osmrtnica. ˝Sinoć je nakon duge i teške bolesti preminula moja prabaka. Čitava familija bila je uz nju do zadnjih trenutaka. Još ne možemo doći k sebi. ˝. Ok, i što bi trebalo raditi na ovakve statuse ili slike. Da lajkam što ti je baka ili neki drugi član obitelji umro? Da ti komentiram kako mi je ultra žao iako te nikad u životu nisam vidio? Koja je svrha takvih statusa? Možda stigne još koji request zbog suosjećanja? Dakle, Facebook se vrlo lako od zabavne stvari može pretvoriti u morbidnu i napornu u kojoj otkrivate puno više nego što biste trebali, a koja je svrha toga?

 

2.       Kad slušaš ispovjest jednog alkoholičara, obično počne sa time da je u početku samo povremeno izlazio i popio pokoju pivicu. Kasnije se ta pivica pretvorila u desetak, pa je došla i koja žestica, da bi na kraju svakog dana vršio veliku nuždu u osam ujutro, a ustajao iz kreveta u devet. Sada svoje probleme liječi na sastancima liječenih alkoholičara. Slična stvar može se dogoditi i sa Facebookom. Jedini je problem taj što nisam siguran da postoje komune ili sastanci za liječene Facebookovce ili Facebookovke. Sve u svemu,  zabava vrlo lako pređe u ovisnost, a znamo još iz osnovne škole da bilo koja ovisnost nije i ne može biti dobra.

 

 

3.       Prije su ljudi pomagali drugima tako što bi im zaista pomogli. Bilo to novčano, radom ili nekim drugim načinom. Danas je pomoć svedena na to da osnujete grupu na Facebooku. Možete ih i više u jednom danu, ako ste pravi altruist. Tu grupu nazovete recimo : ˝Alen Bećirović je postao senilan, skupimo 100 000 lajkova da pomognemo njegovom mozgu da se prisjeti˝. Ok, nije baš sigurno da ću se ja sjećati tih 100 000 lajkova, ali osnivač  te grupe i njeni članovi biti će uvjereni kako su obavili svoju dozu dobrih djela za taj dan, tjedan ili možda čak i mjesec. Lako je kliknuti 'like' ili 'join', ali je zapravo užasno teško doći do tog istog ( u ovom slučaju mene ) gospodina i pitati njega ili njegovu obitelj što bi zaista moglo pomoći. Dakle, Facebook zavarava ljude da imaju moć koju zapravo nemaju. Ili bolje rečeno, Facebook opravdava nečiju nebrigu za drugoga. Nije toliki problem što se ne brineš o nekome, nego je problem što se prodaješ pod činjenicu da se brineš, iako se sva tvoja briga sastoji u 3 izdvojene sekunde da klikneš određenu tipku.

 

4.       U stvarnom životu vi ste roditelj koji budno pazi na svoju djecu. Naiđe li neki sumnjivi stariji gospodin  i mota li se  oko vaše djece odmah ćete reagirati. One bombone koje je spremio zabiti ćete mu u lijevu nosnicu, a ako ne odmagli vjerojatno i u desnu. Što se događa na Facebooku? Prije svega, djeca lažiraju godinu rođenja, tako da curica od 12 sa tonom šminke, pravim odabirom fotografije i malim muljanjem godine rođenja može proći kao par godina starija djevojka. A nakon toga to dijete može raditi što hoće. Može pisati statuse kako se izubijala od alkohola, može stavljati fotografije u kojima je sve samo ne čedna, ali što je najgore vrlo lako može doći na metu onih istih sumnjivaca sa bombonima koje biste u stvarnom životu otjerali. Facebook je za takve osobe kao rudnik zlata. Jer ne samo da neće biti otjerani, nego će imati priliku ponuditi i gumene i tvrde i neke treće bombone bez da im itko išta prigovori. Dakle, ako ne namjeravate pokrenuti tvornicu bombona, Facebook bi svakako trebalo držati podalje od djece. Nema veze što ga svi imaju, roditelji bi po tom pitanju trebali biti autoritet, a ne još postati 'friends' na toj istoj mreži. Malo to sve odlazi u krivom smjeru.

 

5.       U dobre strane sam svrstao činjenicu da Facebook može poslužiti za početak revolucije ( ne mora ona biti krvlju obojana, dapače ), i to je odlična stvar. Međutim, Facebook je stvorio niz sjedećih revolucionara. Sve je odlično dok je u virtualnoj sferi, ali kada treba preći u realnu, mnogi se sjete da su posadili grašak pa trebaju pratiti svaki njegov napredak kroz naredna dva mjeseca i eto baš nikako ne mogu sada biti revolucionari. Neki su baš nakon što su kliknuli join u tu odličnu grupu začeli dijete, pa je sad prerizično voditi bitke. Ima i onih kojima su valjda otpali prsti, slijepile se ruke, začepile uši i izgorio jezik, pa i da hoće ne mogu biti revolucionari. Ima tih isprika mali milijun. Loša strana Facebooka – drži ljude u stanovima. Kome to odgovara? Zna se!

 

Eto, kratki pregled dobrih i loših strana Facebooka je završen. Jeste li se pronašli u nekom opisu?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
petak, listopad 22, 2010

Potpisi kao WC papir?

 

Famozni referendum o ZOR-u za čije je raspisivanje skupljeno više od 700.000 potpisa građana, prema odluci Ustavnog suda RH neće se raspisivati. Naime, u odluci Ustavnog suda stoji kako su povlačenjem Prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o radu prestale pretpostavke za raspisivanje samog referenduma. U odluci se također navodi da se isti takav prijedlog ne smije uputiti u zakonodavni postupak prije proteka roka od godine dana od dana objave te odluke.

 

Ok, sada kada smo razmotrili tehničke komponente ovog slučaja, idemo se pozabaviti njenim posljedicama. Sama odluka o neraspisivanju referenduma u ovom trenutku nije pucanj u prsa demokracije kako pompozno objašnjavaju vodeći sindikalisti. Odluka o neraspisivanju referenduma u ovom trenutku jest i jedina logična s obzirom da zbilja ne postoje pretpostavke za raspisivanje istog. Ono što predstavlja problem jest što istekom roka od godine dana potpisi 700.000 građana mogu poslužiti kako sucima Ustavnog suda, tako i članovima vladajuće koalicije da njima obrišu pozadine i s eventualnim novim prijedlogom ( naravno, budu li još na vlasti ), rade što ih je volja.

 

Don Vladimir Corleone

 

Vladimir Šeks se posljednjih tjedana prometnuo u lidera kakvog viđamo samo u mafijaškim filmovima, svojevrsni Don Vito Corleone. Naime, prema tvrdnjama Damira Polančeca, Šeks sam može donositi odluke Ustavnog suda, ima u šaci pojedine suce i zapravo sve što ti treba da se neki zakon provede ili ne, da ostaneš na slobodi ili ne jest jedan poziv nekadašnjem predsjedniku Sabora. Koliko ima istine u tim tvrdnjama morat će se pozabaviti netko drugi. Međutim, indikativno je to da se odluka Ustavnog suda poklapa sa mišljenjem vladajuće koalicije, točnije stranke ( HDZ ), još točnije sa mišljenjem jednog čovjeka iz te stranke ( Vladimir Šeks ). I to sve bez obzira na pritisak javnosti i želju građana, čije bi interese u praksi trebao štititi Ustavni sud, da se referendum raspiše. Zašto odluka suda nije mogla biti uvjetno raspisivanje referenduma, za što se zalaže i predsjednik? Točnije, ukoliko se u bilo kojem trenutku u zakonodavni postupak uputi sličan prijedlog zakona, raspisivati će se referendum.

 

Tko će koga rušiti?

 

I dok je odluka Ustavnog suda sasvim sigurno legalna, pitanje je koliko je ona bila  ˝mudra˝. Naime, u Hrvatskoj već duže vrijeme vlada iznimno loša klima koja je, barem za to kratko vrijeme prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, bila uljepšana i pružila kakvu takvu nadu građanima da nešto mogu promjeniti, da nisu u potpunosti prepušteni omraženim likovima iz saborskih fotelja. Ovakva odluka suda je dolijevanje ulja na vatru koja već opasno plamti i prijeti eskalacijom. Međutim, čak i u situaciji u kojoj se ovakva odluka Ustavnog suda može nazvati glupom, izjave poput one Ozrena Matijaševića o rušenju Ustavnog suda spadaju u sferu praznih političkih govora, ili drugim riječima idiotizma. Niti je Ozren Matijašević pozvan rušiti Ustavni sud, niti je on za tako nešto ovlašten. Sindikati često pozivaju institucije da rade svoj posao, možda bi neki od njih taj isti zahtjev mogli uputiti sebi samima.

 

 

Mi vas biramo, mi vas i skidamo!

Neovisno o pitanju nužnosti Ustavnog suda i sudaca koji su prema svemu sudeći produžena ruka politike mi se trebamo bazirati na one koji te suce postavljaju i na one zbog kojih je ova situacija realno i nastala, a to je Vlada. Kristalno je jasno da svakim danom sve više i više tonu u živi pjesak svoje nesposobnosti, no jesmo li mi u ovom trenutku spremni zadati konačni udarac? Postoje dva puta koja predlažu sindikati. Prvi je kolektivni štrajk, a drugi pokretanje peticije za raspisivanje prijevremenih izbora. Bilo bi zanimljivo vidjeti na koji bi način Ustavni sud ili netko drugi osporio veliki broj potpisa za raspisivanje prijevremenih izbora. Nadalje, pokretanje takve peticije moglo bi imati dalekosežne pozitivne posljedice za čitav narod. Uputila bi se jasna poruka kako trenutnim vladajućima, tako i onim budućim da su gotova vremena kada se sa narodom može raditi što se želi, jer narod je taj koji ih bira, ali isto tako narod je taj koji ih sa toliko željenih pozicija može skinuti.

 

Poštovanje

 

Jadranka Kosor i njeni koalicijski partneri koji svoju lojalnost objašnjavaju ispraznim floskulama unatoč svim aferama, potresima i omalovažanjima naroda nisu u lošoj situaciji. Oni i dalje mogu raditi što žele, a sve zahvaljujući nama. Ovo nam je prilika da na vrlo jednostavan način promjenimo čitav tijek događaja. Ovu bih odluku suda, kao i sve dosadašnje događaje pomalo blago nazvao ranjavanjem demokracije. Međutim, dozvolimo li da se ova priča nastavi, a mi ostanemo njeni promatrači, demokraciji će biti potreban veliki lijes. Jesmo li konačno spremni izboriti se za ono što zaslužujemo – poštovanje?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

crazy_alen @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 8, 2010
Senzacija, to smo mi!

 

Da senzacionalizam pali nije novost. Mediji se već duže vrijeme prodaju prema toj provjerenoj formuli. Što je naslov bombastičniji ili provokativniji, prodaja istog medija automatski je veća. Sasvim je nebitno što vrlo često ti bombastični naslovi ne odgovaraju tekstu ispod njih. To je jednostavno tako – patimo od velikih riječi. E sad, kada takvi naslovi redovito izlaze u Jutarnjem, 24 sata ili sličnim senzacionalističkim novinama ignoriramo ih jer je to postalo ˝normalno˝. Ali, kada to učini jedan, u široj slici gledano, beznačajan mali tjednik, dižemo se na zadnje noge i automatski skidamo glave kome stignemo, razbacujemo se kojekakvim optužbama i sasvim svjesno tražimo krvi.

 

Jednostavno pitanje vezano uz čitavu situaciju je : Zašto? I koliko god pitanje bilo jednostavno, odgovor nije i vjerojatno ga nećemo još dugo vremena moći točno formulirati. Ali, pođimo od najjednostavnijeg, svima očitog razloga : Problem je što su taj naslov upotrijebili ˝neprijatelji˝. Danas neprijatelji pod navodnicima, a u vrijeme kada je famozna rečenica koja je izašla na naslovnici izrečena bili su sve samo ne pod navodnicima. Da je identičan naslov koristio bilo koji domaći medij, vrlo vjerojatno čitave strke i graje ne bi bilo, ali upotrijebili su je Srbi. I da, naravno da im tako nešto nije trebalo, jer koliko god mi pričali da je rat daleko iza nas, on je u glavama ljudi u svježoj prošlosti, mnogi sa njime nisu rasčistili i samo čekaju krivi korak ˝neprijatelja˝. Zato bi svaki potencijalni ( bio on direktan ili metaforički ) poziv na nasilje trebalo izbjegavati.

 

Igranje sa živcima prodaje sve…

 

Jesu li urednici ˝Novosti˝ mogli koristiti i neki drugi naslov? Naravno da jesu. Ali, razmislite malo, koliko je vas prije ove famozne priče znalo/čulo za srpski tjednik ˝Novosti˝, a koliko vas sada zna? Koliko je vas nakon objave ove priče u svim hrvatskim medijima potegnulo do najbližeg kioska i zatražilo primjerak tjednika da bi i sami vidjeli što ti, ovisno o vašem mišljenju, ˝neprijatelji˝ ili ˝prijatelji˝ pišu o slučaju pada dva MIG-a hrvatske vojske? Dakle, urednici tog, sada toliko popularnog tjednika uspjeli su u svojoj nakani. Svaka reklama je dobra reklama, zar ne? Svemu tome dodajte još malo prijetnji, neslaganje političara, osudu javnosti i evo vas u rangu portala Index.hr – najposjećeniji hrvatski portal upravo zahvaljujući ovakvim i sličnim pričama. Igranje živcima prilično nervozne nacije prodaje proizvod.

 

Postali smo svi pomalo kao lešinari, razlika između bjeloglavih supova i nas je u tome što je naša lešina bilo koja tema oko koje se možemo zakrviti i na njoj liječiti svoje nagomilane frustracije. Par dana ćemo sisati krv urednicima i novinarima ˝Novosti˝, gledati ˝preko nišana˝ srpsku manjinu, čuditi se Pupovcu koji će možda i stati na njihovu stranu, a onda dolazi senzacionalni naslov kako će Sanader završiti u zatvoru u roku od mjesec dana, i puf, eto naših misli zaokupljenih drugom ˝krvavom˝ temom. Svi polažemo nekakve nade da će on i njemu slični ( naravno, ako im se nedvojbeno dokaže krivnja ) završiti u zatvoru kako bi barem na tren povjerovali da je došlo vrijeme bez nedodirljivih, vrijeme u kojem nema razlike između njih i nas. Sanader iza rešetaka može biti svojevrsni Praxiten nacije, odahnuti će barem za vrijeme perioda u kojem će ta vijest imati efekta, dok ˝lijek˝ ne prestane dijelovati i krvožedni narod ne krene na iduću lešinu.

 

U svakom zlu neko dobro…

 

Srećom, iz oba slučaja se može izvući i nešto krajnje korisno što ćete možda, nikad se ne zna, koristiti u daljnjem životu. Prva korisna stavka može se izvući iz slučaja koji bi mogao završiti uhićenjem bivšeg premijera. Ako vam u jednom trenutku vašeg života sve prestane imati smisao i ako više zbilja ne znate kako dalje te smatrate da vam je jedini izlaz iz takve situacije uplitanje u kriminal, zahvaljujući ovom razvikanom slučaju imati ćete dobre smjernice sa kime se u takvu ˝igru˝ upuštati. Naime, želite li zbilja izgraditi kriminalnu karijeru, morate kao suradnika uzeti svog šefa. Jednostavno jednoga dana uletite u ured i predložite svom šefu da skupa kradete, varate i obmanjujete ljude i obećajte mu da se nikada ništa neće saznati. Naravno, kao i većina šefova neće moći odoljeti mirisu novca i evo vas u žiži kriminalnog zbivanja.

 

Nakon nekog vremena će vas sasvim sigurno uhvatiti, ali vi se ne morate brinuti jer će vama USKOK fino pripremiti jedan mali dokument u kojem ćete navesti šta ste to pokrali, gdje, kako i ostale podatke koji se obično koriste za školske lektire, sve smjestiti šefu i vaša kriminalna guzica biti će oslobođena svih optužbi, a šef koji vam ionako nikada nije bio pretjerano drag završit će iza rešetaka. Naravno, govorim o famoznoj oprosnici, koja je  popularna u posljednjim slučajevima. Možda bi i urednici srpskih ˝Novosti˝ mogli potpisati jedan takav dokument u kojem bi mogli okriviti Milorada Pupovca i tako se otarasiti medijske hajke ili eventualne kaznene prijave u bliskoj budućnosti.

 

Pazi na naslove…

 

Drugu pozitivnu stvar koja vam u kriznim ili manje kriznim vremenima može itekako pomoći, ilustrirati ću jednim malim primjerom. ˝Obadva, obadva su pala!˝ - šok oko naslova, reakcije predsjednika, Srba, Hrvata, medija, raspravaljanje o ispravnosti ili neispravnosti takvog postupka, etika, moral i što ja znam što sve ne…. I zbog sve te strke zaboravili smo ono osnovno pitanje zbog kojeg je i nastala ta naslovnica : Što je točno bilo s palim avionima hrvatske vojske i zašto nisu bili dovoljno pregledani, te tko bi usitinu odgovarao da su piloti kojim slučajem poginuli? Dakle, drugi poučak iz ove priče jest zataškavanje.

 

I eto, uzmete li sve naučeno iz ove dvije situacije možete postati okorjeli kriminalac koji će većinu svojih radnji zataškati, a ako nešto i izađe na vidjelo, potpisati ćete komad A4 papira i biti ćete slobodni. Pitam se samo što će se dogoditi ˝padnu˝ li i Barišić i Sanader… Hoćemo li u medijima smjeti čitati naslove poput ˝Oba su pala˝ ili će se i u tom slučaju pozivati vojska da riješava stvari?

 

I za sam kraj, evo članka 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima, proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine :

˝Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.˝

 

Pa sad vi procijenite na koga bi se mogao odnositi ovaj članak…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 



crazy_alen @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, travanj 20, 2010

Žuto obojana politika…

 

˝Nives Celzijus: Padam na pičkaste muške frizurice˝, ˝Ava Karabatić se s Farme otišla javiti sucu: Nisam neodgovorna osoba˝, ˝Presretni Ante i Simona Gotovac i službeno se razveli˝, samo su neki od naslova koje svakodnevno čitamo i čudom se čudimo kako pojedini ljudi mogu zbilja biti takvi i kako su takve vijesti najčitanije vijesti. Zgražamo se nad žutilom, osuđujemo sve u njemu, ali ga opet pratimo i dajemo svoj nemali poticaj da ono cvjeta.

 

A što je sa politikom? Nije li i politika postala žuta? Raspravljamo o stražnjicama, ljubavnim vezama premijerke, mukotrpnom putu barba Luke iz Japana, prepucavanjima u i izvan Sabora, spektakularnim uhićenjima. Od svega smo stvorili jednu veliku priču, spektakl. Za razliku od Simone Gotovac ili Ave Karabatić, politika je ipak nešto ozbiljnija ( ili bi barem trebala biti ) i promatranje na nju kao na još jedan spektakl kojim ćemo hraniti vlastiti ego nije najbolje riješenje.

 

Spektakl iz udobne fotelje….

 

Spektakl se uobičajeno prati iz ugodnog naslonjača, kratko prokomentira i nastavlja sa svojim životom. Nives Celzijus zasigurno ne kroji moj ili vaš život i možemo si dozvoliti da nakon što smo je odgledali na televiziji ili pročitali neki članak o njoj koji graniči sa zdravim razumom, nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer u konačnici, što je ona za nas? Odgovorite si sami na to pitanje.

 

Sa politikom je situacija kudikamo drugačija. Na članke i televizijske priloge koji govore o našim političarima i njihovim potezima, a koji jednako tako vrlo često graniče sa zdravim razumom, ne možemo gledati kao na Nives Celzijus. Politika kroji naše živote, htjeli vi to priznati ili ne. Sutra kada se probudite i krenete na posao, po putu ćete možda stati natankati gorivo – to je politika. Kupiti ćete kruh i mlijeko – to je politika. Raditi ćete minimalno 8 sati – politika. Vratiti ćete se kući, pogledati poštu i vidjeti da imate desetak računa za platiti – politika. Ući ćete u kuću, pozdraviti ženu/muža i jedno dijete jer jednostavno ne znate kako uzdržavati i drugo – politika. Upaliti ćete televizor, pogledati splačine na našem programu i na kraju mjeseca za taj ˝užitak˝ platiti 80 kn – politika.

 

Politika nikad ne spava!

 

Shvatili ste poantu, je li tako? Ali ne, mi na politiku gledamo kao na još jedan trač sa kojim se treba dopro sprdati, možda se na nekoga iz tog trača privremeno ljutiti i onda se okrenuti na drugu stranu i zaspati. Ali taj trač nas prati i u snu. Dok vi mirno spavate razmišljajući kako su blesavi i šašavi onaj Bebić i Linić, politika će raditi svoj posao umjesto vas. Podizati će vam cijenu komunalija, natjerati vas da radite duže od 8 sati kako bi prehranili obitelj, zabraniti će vam umjetnu oplodnju, podići cijene osnovnih namirnica, derati vas po džepu gdje i kako stigne, a plaću će vam ipak ostaviti jednaku, možda i manju, a možda će vas i otjerati sa posla.

 

U vašem spokojnom snu u kojem Nives mlati svojim sisama, a Jadranka pokriva tuđe stražnjice smetnuti ćete s uma mogućnost da Jadranka dođe i do vas sa tim pokrivačem i pokrije vas cijelog/lu jer će vam jednostavno biti bolje u mraku gdje možete potpuno ignorantski živjeti i dalje. A politika neće stati, ne brinite se. Ima puno onih kojima treba pokrivač. A kada se ustanete uvjeriti ćete sebe kako je to sve bio jedan čudan san i kako je realnost puno sličnija snu, a manje mojoj interpretaciji istoga.

 

Plati, samo plati…

 

Ujutro kad se probudite od silnih naslova i priča kojima svi otvoreno pljujemo po ovome ili onome iz svijeta politike ili showbizza, nećete primjetiti što se zapravo događa. A događa se to da imamo vladu koja ne zna kako zemlju izvući iz krize pa se vadi navodnim gospodarskim programom, koji je zapravo samo varijacija na temu spektakularnog antirecesijskog programa iz doba Ive Sanadera. Živi smo svjedoci kako je taj program izveo zemlju iz krize. Od silnih naslova u kojima razmišljamo o tome koji je broš premijerka okačila ili kako su Polančeca spektakularno  izveli specijalci iz kuće nećete primjetiti da se sprema novi zakon o HRT – u  prema kojem će pretplatu za briljantni program ( sarkazam, naravno ) plaćati svi koji su priključeni na HEP-ovu distributivnu mrežu.

 

I požaliti ćete se na ovu silnu nepravdu. Osnovati ćete tko zna koliko grupa na Facebooku protiveći se plaćanju pristojbe, u razgovoru sa prijateljima popljuvati ćete i premijerku i sve ministre i čitav Sabor. Pitati ćete se kako je to moguće i kuda ova zemlja ide. Ali onda ćete okrenuti posljednju stranicu novina i uvjeriti sebe kako imate dovoljno vlastitih problema da bi brinuli i o tuđim. To što će ti tuđi problemi sutra biti problemi vaše djece nije toliko bitno, jer treba živjeti za sada i u sadašnjosti. Malo je preteško gledati u budućnost dalju od 5 minuta. Takva je politika vođena u Hrvatskoj proteklih 20 godina ( bez iznimke i ona kratkotrajna SDP – ova ) – riješavajmo probleme koji će se vidjeti u roku od 5 minuta, a nakon toga ćemo vidjeti šta i kako dalje. Gdje nas je dovela takva politika? Vidite i sami….

 

I sad kada sve zbrojim i oduzmem pitam se je li razlog zbog kojeg ne shvaćamo politiku ( politikom smatram onih stotinjak glavešina u Saboru ) ozbiljno zato što smo od nje napravili spektakl i ˝žutu vijest˝ ili možda ne shvaćamo sami sebe ozbiljno? Ako se sami ne shvaćamo ozbiljno, kako je moguće da nas netko drugi tako percipira?

 

Hoćemo li se već jednom pobuniti i artikulirano reći što mislimo ili se naša politika svodi na to da čak nemamo niti konkretnog lajanja, a kamoli ugriza?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 31, 2010

Prvi ˝centar moći˝ je svakako država…

 

Kako podijeliti ˝centre moći˝ u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod ( dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana ).

 

Počnimo sa najdražom nam državom. Na žalost, ono što se podrazumijeva pod državom ( a to nije slučaj samo kod nas ) jest nekolicina ljudi koji tu državu vode. Tako je i kod nas, državom možemo nazvati  onih 153 zastupnika Sabora koji o sudbini naroda odlučuju dizanjem ruku i podržavanjem ili odbijanjem raznoraznih ideja. Državom možemo nazvati i sve ministre i naravno, premijerku koji te ideje donose. A u državu valja uključiti i lokalnu i regionalnu samoupravu koja ipak djeluje po nalogu onih koji se nalaze među 153 zastupnika Sabora ( barem je tako u većini slučajeva ). Što reći o državi? Mislim da ne treba trošiti previše riječi. Osvrnite se oko sebe i sami procjenite koliko ste zadovoljni s onime što oni za sve nas rade. Biti će zanimljivo pratiti najnovije događaje uz Polančeca i ono svega što on zna. Hoće li uspjeti i na koji način povući još nekoga za sobom ili će ipak ostati sam. Međutim, to je već tema za neki novi tekst, ali pokazuje kakav nam je državni vrh – jadan.

 

Crkva

 

Crkva – toliko toga rečeno o njoj. Osobno sam se često obrušavao na Crkvu i ovim putem želim uputiti malu ispriku svima koji su se uvrijedili. Međutim, ne zbog mojih stavova, već zbog moje generalizacije. Nikada nije dobro generalizirati, a ja sam u svojim tekstovima, vezanim za Crkvu, to vrlo često radio. Naravno da i unutar Crkve postoje časni ljudi koji su svoj život uistinu posvetili onome što njihova vjera nalaže. Ono za što se neću ispričavati i u što duboko vjerujem jest to da su većina vodećih ljudi ( kako u Vatikanu, tako i u pojedinim zemljama, naravno i u Hrvatskoj ) sve samo ne časni ljudi. Crkva je najprofitabilnija organizacija koja zahvaljujući takvim ljudima iskorištava često naivan puk kako bi došli do ekonomske moći iz koje proizilazi i sva druga moć koju imaju. Dakle, svaka čast iznimkama unutar te organizacije, ali mišljenja sam da sve dok se neke stvari radikalno ne promjene u vodstvu te organizacija, ista nema pravo ˝soliti pamet˝ nikome i ne treba je smatrati kao objektivnu i relevantnu organizaciju sposobnu učiniti bilo što što njima neće donijeti izravnu korist. Žao mi je samo dobrih ljudi koji u takvom sistemu ne mogu doći do izražaja.

 

Izgubljeni narod…

 

I evo nas konačno do naroda. Potencijalno najjača karika svake zemlje koja redovito postaje najslabija. Naime, teško mi je shvatiti da više od četiri milijuna ljudi ovisi o nekoliko onih koji za njih vuku sve odluke. Reći ćete da zato postoje izbori, i mogu se složiti sa vama. Međutim, pitanje je što nekome izbori predstavljaju? Svatko će možda imati drugačiju intepretaciju. Moja je teorija jednostavna : izbori predstavljaju mogućnost nekolicini ljudi da zastupaju većinu koja za takav posao nema ambicija ili sposobnosti. Ključna je riječ u čitavoj priči ZASTUPAJU. Dakle, ne vladaju njima. Ako uzmete odvjetnika u nekom sporu on će vas voditi i savjetovati vam što je najbolje za vas, međutim u niti jednom trenutku on neće preuzeti vlast nad vama i donositi odluke bez predhodne konzultacije sa vama. I tu vidim najveću manu našeg sustava – a to je nedostatak predhodne konzultacije vlasti sa narodom.

 

Međutim, tu manu ne mogu i neću pripisati isključivo gospodi koja je smjestila svoje pozadine u udobne fotelje i iz njih ne namjerava tako lako otići, već i nama samima koji tako nešto svakodnevno dozvoljavamo. Skupina živih bića koja se vjerno pokorava želji jednoga ili nekolicine i dozvoljava da im se radi sve što ta nekolicina poželi, vrlo se često naziva stadom. Mi bi trebali biti narod ( dakle skupina najintelektualnijih živih stvorenja u svemiru – barem kako sada stvari stoje, dok se ne otkrije nešto novo ), a ponašamo se kao stado. Zašto uporno želimo biti ovce? Je li to maksima našeg postojanja?

 

Želim biti čovjek, a ne ovca…

 

Kako se transformirati od ovce u čovjeka? Veliki broj vas složiti će se kako je Internet jako dobra solucija za raspravu, organizaciju i djelovanje. Zapravo, veliki broj vas složiti će se kako je to u današnjem društvu jedini mogući, potencijalno uspješni način djelovanja. Ja, s druge strane, imam malo drugačije mišljenje. Naime, ne mogu osporavati snagu Interneta kao medija koji povezuje, do nas donosi razne ideje, pa čak i okuplja veliki broj istomišljenika. Međutim, mišljenja sam kako utjecaj Interneta na tome treba stati. Ili točnije, smatram da se određena ˝revolucija˝ ne može odvijati putem Interneta.

 

Pod revolucijom, dakako, ne smatram nasilno svrgavanje s vlasti ovih ili onih, već revoluciju u razmišljanju ljudi. Ustalilo se razmišljanje kako se ništa ne može mijenjati i kako nam se život svodi na snalaženje u ovo malo mrvica što nam netko odluči baciti. Nazovite me utopistom, luđakom ili budalom, ali ja vjerujem kako uz malo truda možemo doći do kriške kruha, a kasnije i do cijelog kruha. Vjerujem da može doći vrijeme kada će nam prihvaćanje mrvica biti ispod časti jer će nas kući čekati cijeli kruh na stolu.

 

Ujedinimo ideje..

 

Kako to postići? Ujedinjavanjem ideja i aktivnim djelovanjem. Kako ujediniti ideje? Internet može uvelike poslužiti u početnoj fazi. Dakle ,u pronalaženju onih koji su željni promjena, koji za to imaju ideja, znanja i prije svega volje. Nakon pronalaska takvih osoba slijedi druga faza, a to je formiranje svojevrsnih grupa. Osobno se ne zanosim mišlju da te grupe mogu brojati desetke tisuća ljudi, pa čak niti nekoliko stotina. Uostalom, mišljenja sam kako se tolike grupe pretvaraju u nekonstruktivnu rulju koja će nešto predstavljati isključivo brojem i ničim drugim. Ja sam više za projekt u kojem će se u svakom većem gradu ( i to je dobar početak, dok se trend ne nastavi i na manje sredine ) skupiti nekoliko desetaka ljudi koji su voljni razmišljati o problemima, tražiti riješenja i onda ih prezentirati onima koji bi ih trebali provoditi.

 

Revolucije i traženje promjena u vidu masovnih prosvjeda u kojima svi izvikujemo unaprijed smišljene parole kojima blatimo vladajuće ili bilo koga tko je iznad nas su, prema mojem skromnom mišljenju, totalno promašeni način traganja za promjenom. Trebalo bi hladnih glava na problemima raditi, tražiti riješenja i u javnost izlaziti sa konkretnim prijedlozima koji će možda i biti odbijeni, ali od stotinu prijedloga jedan će biti prihvaćen. A jedan na sto, koliko god vam to djelovalo malo je zapravo neizmjerno veliko dostignuće jer će dokazati da obični građani, uz malo dobre volje, entuzijazma i znanja mogu sudjelovati u donošenju promjena koje će njima samima poboljšati život.

 

Ima li još ˝buntovnika s razlogom˝ ?

 

Prednost takvog nastupanja je u hladnim glavama koje redovito donose bolje i kvalitetnije odluke. Druga je stvar u tome što bi se takve grupe često bavile i problemima u kojima se sami ne nalaze, pa im to omogućuje objektivniji pregled situacije, što je jednako bitno za donošenje promišljenih odluka neuvjetovanih raznim, često krivo usmjerujućim, emocijama.

 

Samo organiziranje tih grupa nakon što se pojedinci skupe nije toliki problem. Mogu se osnovati udruge koje će međusobno surađivati, mogu se tražiti prostori u kojima će se takve udruge sastajati, može se lakše doći do osoba koje bi mogle pomoći u raznim projektima. Dakle, glavni i osnovni problem je pronalazak takvih ljudi.

 

Ponavljam, Internet može i treba poslužiti u svrhu – pronalaženja ˝istomišljenika˝ ( istomišljenika samo po želji da se nešto promjeni, ne u doslovnom smislu te riječi jer jednoumlje ne bi dovelo do kvalitetnih prijedloga i akcija ). Ali nakon toga tu virtualnu sferu treba prebaciti u realnu i u njoj djelovati.

 

Koliko je to moguće i mislite li da među vama ima onih koji bi bili spremni na tako nešto? Ja vam recimo mogu poslužiti kao ˝spajalica˝. Svi zainteresirani mogu mi poslati mail, a ja ću se potruditi spojiti ljude iz raznih gradova kako bi shvatili da niste sami.

 

Za sada toliko, zanima me koliko zbilja ima onih koji su svjesni da su neke promjene nužne i koliko ih je koji su spremni na tim promjenama raditi.

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 15, 2010

Jesmo li u govnima?

 

Narod željan krvi – to smo mi postali. Hranimo se aferama, skandalima, krađama, mitom i korupcijom. Ako nam protekne par dana bez takve droge izgubljeni smo, nastupa apstinencijska kriza. I nije za zamjeriti većini ljudi koji su postali ovisni o lošim stvarima. Sve je crno, ništa nije dobro, ništa ne može biti dobro i ništa neće. Nije nam vladajuća garnitura, a ni ona oporbena puno pomogla da razmišljamo pozitivno.

 

U kakvom je danas stanju Hrvatska? U banani je tako blagi izraz, da ga je jednostavno besmisleno koristiti. Što kažete da upotrijebimo jedan daleko adekvatniji izraz, kao što je septička jama? Ili možda da to narodski kažemo, Hrvatska je u govnima do grla. Gdje god se okrenem i pogledam vidim samo loše. Pere nas kriza, nezaposleno više od 300 000 ljudi, a vrla nam premijerka ujutro troši tko zna koliko vremena odabirući onaj pravi skupocjeni broš. HEP je jedna od glavnih kriminalnih tvrtki ove zemlje, ali mi dobri građani plaćati ćemo im oružanu zaštitu u njihovoj misiji isključivanja struje neplatišama. Zašto? Zato jer bez plaćanja tog malog broja neplatiša HEP ne može poslovati. Zašto? Zato što je prije tog malog broja neplatiša u upravi i oko nje sjedila nekolicina onih koji su novac platiša iskorištavali u malo drugačije svrhe od one za koju su ti novci namijenjeni. I koliko će nas užitak i saznanje da smo pomogli dragom nam HEP-u koštati? Sitnica od oko 3 milijuna kuna. A ti to je zapravo tek početak. Naime, ta cifra odnosi se samo na dva grada.

 

Predivno je vidjeti da u doba ovih nevjerojatnih kriza i loših vijesti postoji i nešto što savršeno funkcionira. To su, dakako, zimske službe diljem zemlje. Teško ih je optužiti za nespremnost kada se nađete zakrčeni na putu za posao ili kada ne možete niti izaći iz svog dvorišta zbog nanosa snijega samo zato što su oni zaboravili obaviti svoju dužnost. Naime, uvijek je ( i to svake godine ) iznenađujuće kako snijeg padne u Gorskom Kotaru u 12. mjesecu. To je naprosto nevjerojatno! Pa tko bi to očekivao? Nije im za zamjeriti. Tko bi očekivao da će u trećem mjesecu, pasti snijeg? Pa nitko, ljudi moji. I to bez obzira na činjenicu da se taj snijeg najavljuje već minimalno sedam dana. Ali tko još vjeruje Vakuli i društvu?

 

Sve je super i sve je za pet…

 

Lijepo je vidjeti kako gotovo svakog dana netko biva premlaćen, ubijen, osakaćen. Isto je tako lijepo znati da gotovo nitko od počinitelja ne odgovara za svoja dijela. Prekrasan je osjećaj izaći iz kuće i osjećati se potpuno sigurno. Pogotovo, kada znate da su raznorazni ubojice, nasilnici ili čak i učestali prometni prekršitelji potpuno slobodni i sposobni i dalje se iživljavati. Nema nedodirljivih. Uistinu nema. Oprostite na izrazu, ali jebe mi se za navodne mutne poslove riječkog gradonačelnika, za desetak tisuća kuna koje nam je iz džepa možda izbio suprug veleposlanice, pa čak i za bezobrazno skupe domjenke Nevena Jurice. Ako se nadmoć policije i dokaz tvrdnje da nema nedodirljivih sastoji isključivo u proganjanju političara, onda nisam siguran koliko bi trebali biti zadovoljni. Vojko Obersnel će završiti u zatvoru, a netko tko je pretukao i ubio nevinu osobu šetati će slobodno ulicom. Kolinda Grabar-Kitarović će biti kažnjena za korištenje službenog automobila, a netko tko je počinio trideset i više prometnih prekršaja neće ostati bez vozačke dozvole. Osjećam se sigurno!

 

Prekrasno je znati da su se ljudi spremni boriti za svoja prava na sve načine. Pa je tako bilo divno vidjeti jedinstvo seljaka koji su u borbi za svoja prava blokirali čitavu Hrvatsku. Isto je tako lijepo znati da su obećanja koja su ih maknula sa ceste, vrlo vjerojatno ludom radovanja. Jer, kao i uvijek do sad, Vladi je bitno da se prosvjednici maknu sa ceste, a kasnije kupovanje vremena nikada nije bio problem. Divno je znati da se pored toliko nezadovoljnika, što pravih, što onih koji su nezadovoljni samo zato što je to u modi, nađe samo mali broj onih koji su spremni nešto poduzeti da promjene svoj status. Da su seljaci zvali bilo koga od vas silnih nezadovoljnika, željnih krvi u novinama, na internetu, televiziji ili tko zna kojem drugom mediju, da se priključite njihovoj borbi, da im iskažete poštovanje, koliko bi vas to uistinu učinilo? Koliko bi vas bilo spremno žrtvovati svoje vrijeme, čak i svoj ponos za pomoć onima koji su u nevolji? Lako je sjediti kod kuće i pljeskati onima koji nešto rade, i kuditi one koji ne rade, ali kada nešto treba poduzeti nema vas nigdje.

 

A gdje smo u čitavoj priči mi?

 

Divno je znati da će otoci, koji su i tako ovisni o nekoliko trajektnih ili katamaranskih linija, ubrzo sve te prijeko potrebne usluge morati plaćati i više. Divno je znati da će država koja dijeli ogroman broj subvencija, vrlo vjerojatno ukinuti one koje se odnose na katamaranski prijevoz otočkih putnika. Osjećam se dobro znajući da će poskupljenja trajekta biti ne samo udar na budžet otočana u smislu prijevoza, već i udar na cijenu namirnica koje su i tako 30% skuplje nego na kopnu. Ali koga briga za otočane, pa to je odvojeno morem, to nije dio Hrvatske, jel tako?

 

Toliko je loših stvari u ovoj zemlji, i toliko je ljudi nezadovoljno, a mi, umjesto da se svi zajedno skupimo i izradimo plan kako krenuti u bolje sutra, zadovoljavamo sa izvikivanjem onoga što ne valja i pljuvanjem po onima koji to što ne valja donose.

 

Jako je malo toga dobroga u našoj zemlji u ovom trenutku. I glavni uzročnik svih tih problema jest loša politika. Loša je na vrhu, i kao takva je raširila svoje pipke i po lokalnim i regionalnim samoupravama. A što mi kao narod činimo? Apsolutno ništa! Imamo li ono što zaslužujemo? Očiti odgovor bio bi da!

 

Brine se veliki broj vas kako se u medije puštaju razno razne vijesti koje odvraćaju pažnju od glavnih pitanja i problema, ali jeste li se ikada pitali koristimo li svi mi istu tehniku? I za sve što je loše optužujemo nekog drugog, umjesto da barem jednom sagledamo kompletnu sliku i utvrdimo i svoju odgovornost. Pasivni smo do boli, a takvom ˝borbom˝ možemo samo tonuti….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 8, 2010

Let ispod radara…

 

Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.

 

Pripadam generaciji mladih ljudi koji su zapravo od samog početka učeni kako se kretati ˝ispod radara˝ i ne izazivati previše pažnje svojim mišljenjima i željama. Zašto je tome tako? Možda zato što generacija koja nas je odgajala ima puno više iskustva u buntovničkim pokušajima koji se redovito završavaju neslavno po one koji ih potenciraju. I tu nekako priča staje. Iskustvo starijih i ˝mudrijih˝ prevladava često opravdani bunt mladih. I što se onda događa? Postoje dvije mogućnosti : dio nas nastaviti će sa šetnjom ispod radara i raditi što je moguće više na ostvarenju svojih vlastitih ciljeva kako bi si osiguralo sigurnu budućnost, a dio nas jednostavno neće moći zadržati za sebe tu ˝buntovničku˝ crtu i raditi ćemo sve što je u našoj moći da preko ostvarenja vlastitih želja i ciljeva pokušamo to isto ostvariti i za nekog drugog. Naravno, niti jedna mogućnost ne može se nazvati lošom. Ali, događa se često da je ova buntovnička mogućnost etiketirana samo i isključivo kao buntovnička ( a ne kao mogućnost za pozitivne promjene ). A buntovnici nisu često na visokoj cijeni.

 

Vječni strah…

 

Zašto je danas tako teško biti buntovnik? Prije svega jer je buntovnika jako malo, a druga stvar je ta da buntovnici često nastupaju sami bez podrške onih starijih i mudrijih. I onda se događaju prosvjedi poput onih studentskih koji su u svojoj suštini pokrenuti zbog nekog boljeg, većeg cilja, ali su izvedeni gotovo katastrofalno. Zašto? Zato jer su sve radili sami i nisu imali puno uporišta u iskusnijima koji bi ih usmjerili i rekli : ˝To, to, to i to vam valja, a ono tamo ne.˝ Rezultati takvih pokušaja su redovito poražavajući i utječu pogubno na moral onih koji su vjerovali da nešto mogu promjeniti. I tako smo vrlo vjerojatno izgubili jedan veliki dio generacije koja polako shvaća da su sami preslabi, a pomoći dobiti neće. Stvaramo društvo tihih šaptača koje čuje nekoliko ljudi, umjesto nekoliko tisuća ljudi. A zašto? Zbog straha od neuspjeha.

 

Baš taj strah od neuspjeha u ostvarivanju ˝plemenitih˝ ciljeva često stvara ne pretjerano kvalitetne mlade ljude koji su uvjereni da je jedini način napretka u ovakvom društvu pobrinuti se za svoju pozadinu, a druge nek se snalaze same. A na tom putu neće prezati ni od čega. Navesti ću vam po jedan primjer za svaki spol i molim vas da ih ne shvaćate kao generalizaciju, već baš isključivo kao primjere ( kojih ima, ali ne mogu se primijeniti na čitavo društvo ).

 

Dakle, prvo djevojke. Najlakši način ostvarenja ˝snova˝ koji se sastoje u skupim krpicama, fancy večericama i lagodnom životu veliki broj mladih djevojaka danas ostvaruju, blaže rečeno – sponzoriranjem, a realno gledano prostituiranjem, koliko god to brutalno zvučalo. Zašto je tome tako? Prije svega teško je očekivati da su sve mlade žene danas ultra inteligentne i da im se po glavi vrte ciljevi poput završavanja fakulteta, ostvarivanja karijere i samostalnosti. Kada to imamo na umu, valja isto tako znati da razne Simonice, Fahrenhaiti, Celzijusi, pa čak i Severine itekako utječu na razmišljanje i poimanje svijeta tih mladih žena. Kakva poruka se odašilje? Ako želiš ostvariti što lagodniji financijski život ( a izgleda da je što lagodniji financijski život cilj mnogih danas ), nađi bogatu budalu kojoj ćeš prodati svoje tijelo i ono malo mozga što imaš i problem riješen. Želiš li biti poznata i imati milijun klikova na You tube – u postavi kameru u spavaću sobu i snimaj. Teško je očekivati od mladih cura koji nemaju realno postavljene ciljeve u životu da shvate kako prave heroine nisu kojekakve ženskice sumnjivog morala, već one koje su se za svoj život i poštivanje u društvu izborile same, a ne uz pomoć raznih Red Carpeta, filmića po internetu ili priglupih bogatih sponzora. Međutim, u borbi za ostvarenje statusa oslanjajući se na sebe same teško je i podložno neuspjehu, a sjetite se, postoji strah od neuspjeha.

 

˝Macho˝ društvo…

 

Što se dečkiju tiče. Pa, u principu, vjerujem kako se mi i dalje, unatoč emancipaciji žena, nalazimo u patrijarhalnom društvu ( ako po ničem drugom, onda po shvaćanjima velikog broja ljudi ), te se tako veliki broj muške djece od rođenja uči nekakvom ˝macho˝ stavu. A ˝macho˝ muškarci zapravo teško podnose poraz, neuspjeh. Jedan dio njih protiv poraza bori se agresijom, sasvim pogrešno vjerujući da se time izgrađuje status u društvu ( iz čega se razvija veliki broj bezrazložnih tuča, pa čak i ubojstava ),a drugi dio njih ako se u svojoj najproduktivnijoj dobi što se ˝buntovništva˝ tiče uhvati nečega i ˝zabrlja˝, teško je očekivati da će se pridignuti i pokušati ponovno. Jer često se događa da im nedostaje, a toga nema kod žena bez obzira na cilj koji si postave, upornosti. Jedan poraz predstavlja jasan znak da se trebaju poduzimati drugačiji koraci. I tu opet dobivamo one koji samo gledaju kako se što bolje negdje uhljebiti i vratiti se onom letu ispod radara.

 

Ponavljam još jednom, ovo su samo dva primjera koja ne prikazuju društvo u cjelini, ali zahvaćaju jedan dobar dio današnje mladeži ( mišljenja sam, čak i preveliki ).

 

Sve se mijenja…

 

Međutim, postoji i veliki broj nas koji se nismo spremni predati iz prve i cura kojima uzor nisu nabildani sponzori, već neki puno veći i važniji ciljevi. Nemojte nas odbacivati. Vi stariji i mudriji, sjetite se malo kako je vama bilo u našim godinama, kada ste vjerovali da možete promjeniti svijet i kada niste slušali starije koji su vam govorili da je svijet već gotovo 2000 godina jednak uz male varijacije na temu ( karikiram, ali shvaćate poantu ). Nemojte zaboravljati svoje iskustvo, ali prenesite nam ga na način da nas usmjerite prema onim putevima kojima vi niste prošli i koji su još uvijek neistraženi, a samim time možda i oni pravi. Nemojte koristiti svoje veliko iskustvo da nam ubijete želju i snove, jer možete vi govoriti bilo šta, ali sve je podložno promjenama – pozitivnim promjenama.

 

Postoji toliko problema u našem društvu koji se ne tiču isključivo mita i korupcije, kao što su sve vrste nasilja ( od obitelji do uličnih tuča ), veliki broj mladih ovisnika ( droga, alkohol ), teško bolesnih ljudi kojima zdravstveni sustav ne izlazi u susret, propadanje proizvodnje, veliki broj nezaposlenosti, veliki broj onih sa psihičkim problemima koji često ne dobivaju pravu njegu, veliki broj diskriminiranih invalida, ljudi koji zbog sustava i drugih ljudi ne mogu ostvarivati svoje snove i mnoge druge stvari… To se sve može mijenjati – i za to sve ne možemo okrivljavati isključivo politiku, sustav, mito i korupciju ( iako su oni možda i najveći krivci ). Za veliki broj tih problema možemo kriviti sami sebe koji nismo uz ljude kojima svaki dan treba naša pomoć. Takvi smo da se aktiviramo samo ako se nešto konkretno nas tiče, ali ne razmišljamo da bi sutra ti isti problemi mogli zahvatiti našu djecu i da bi naša akcija danas mogla značiti za našu djecu nešto bolje sutra.

 

Stotinu puta do sada sam ponavljao i još jednom ću, svijet treba početi mijenjati od sebe samih. Ne dozvolimo da se stvari odvijaju prema nekakvoj inerciji samo zato što smo ˝iskusni i mudri˝ ili zato što smo preslabi pridignuti se nakon poraza. Treba nam kompletan remont, a njega ne mogu ostvariti samo ˝stari˝, a niti samo mladi. Kolika je vjerojatnost da se ostvari suradnja? Vjerujete li i vi da se nešto može promjeniti ili sam ja samo još jedan utopist bez životne mudrosti koji će potonuti u zaborav kada ga posavjetuju veliki stariji ˝mudraci˝?

 

˝Planinu će pomaknuti samo onaj koji je počeo s micanjem kamenčića.˝

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010

Život je bolest…

 

Život je nasljedna bolest od koje svi prije ili kasnije umiremo. Nije li tako? Međutim, postavlja se pitanje što raditi sa životom koji je sasvim sigurno suočen sa preranim prestankom? Eutanazija je pitanje koje generacijama muči veliki broj ljudi i vrlo ih često grupira u potpuno suprotne ˝tabore˝ - za i protiv. Što je od ta dva izbora ispravno i postoji li ijedan potpuno ispravan odgovor?

 

U svom izvornom značenju, još iz Stare Grčke, eutanazija je označavala želju za blagom smrću ( eu – lijepo, dobro, lako i thanatos – smrt ). Da bi se do današnjeg dana zapravo taj pojam razvio u nešto što bi se moglo iskazati kao uklanjanje boli ubojstvom. I tu se postavlja glavno pitanje i nastaje glavni problem? Može li i kada ubojstvo biti opravdano? U Kaznenom Zakonu RH, članak 94. kaže : ˝Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina˝. Dakle, sasvim je jasno kakav je stav zauzeo hrvatski zakonodavac po pitanju eutanazije.

 

Što je zapravo eutanazija?

 

Međutim, neovisno o stavu zakonodavca, treba se zapitati što je zapravo eutanazija i može li u bilo kojem slučaju biti opravdana? Jedan od najranijih primjera eutanazije je izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu Tajget drevne Sparte. Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno produžavati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici. I upravo je Platonovo stajalište iz davnih vremena glavni argument današnjih zagovornika eutanazije.

 

Zanimljivo je kako zakonodavci ( ne samo hrvatski ) zauzimaju različita stajališta u pogledu vrlo sličnih pitanja. Pobačaj kojim se ubija nerođeno dijete, naravno bez suglasnosti samog djeteta može se usporediti sa eutanazijom osoba koje su u komi i za čiju smrt odluku donose najbliži bez suglasnosti onoga/one u komi. Međutim, pobačaj kao takav jest dozvoljen ( iako se u Hrvatskoj oslanjamo na svojevrsnu ˝sivu zonu˝ po pitanju abortusa ), a eutanazija nije.

 

Puno teorija. Je li koja od njih opravdana?

 

Postoje razne teorije zašto bi se netko odlučio na potpomognuto samoubojstvo i jesu li i zašto pojedini razlozi opravdani. Međutim, mislim da se čitava priča može svesti na jedan jedini glavni razlog – a to je strah. Postoji jedna izreka koja kaže : ˝Nije me strah smrti, strah me je umiranja.˝ I uistinu, veliki broj ljudi ne boji se onoga što će biti nakon smrti već onog perioda prije same smrti. Osoba koja je svjesna da boluje od neizlječive bolesti i isto je tako svjesna da nije spremna trpiti moguću neizdrživu bol spremna je prekinuti čitavu priču prije negoli ona uistinu i počne. I tu se vraćamo na Platonovu teoriju o bespotrebnosti produžavanja nečije agonije od koje nema koristi niti sama osoba koja kroz tu agoniju prolazi, a niti uža i šira zajednica. Pitanje je treba li takvu osobu sprječavati u naumu? Možemo li osobi koja je u trenutku donošenja odluke potpuno pri zdravom razumu i svjesna svoje odluke zabraniti provedbu iste?

 

U Nizozemskoj zahtjev za eutanaziju mora postaviti bolesnik slobodnom voljom i isti zahtjev ponoviti za sedam dana, kako bi se moglo sa sigurnošću ( iako nikada ne postoji 100% sigurnost ) utvrditi da je to uistinu volja bolesnika. I mišljenja sam kako zahtjevi takvih osoba uopće ne bi trebali biti predmet rasprava, jer osoba koja je odlučila umrijeti učiniti će to na ovaj ili onaj način. Nije li bolje da se čitava priča završi pod strogom kontrolom profesionalaca i uz saznanje čitave obitelji, nego nekakvim samoubojstvom vješanjem ili kojim drugim načinom. Rezultat je isti, ali sam proces bitno drugačiji i koliko god to paradoksalno zvučalo, dignitetniji.

 

Nova istraživanja – novi problemi…

 

Vjerujem kako bi problem eutanazije, da se radi isključivo o osobama koje svojom slobodnom voljom zatraže smrt, bilo riješeno već odavno, zasigurno uz veliki broj polemika, ali riješilo bi se. Glavni kamen spoticanja, a razvitkom znanosti postajati će sve veći jest eutanazija onih koji se o njoj ne mogu izraziti slobodnom voljom, već to za njih čine njima bliske osobe.

 

U Jutarnjem listu izašao je članak u kojem je skupina znanstvenika pod vodstvom dr. Adriana Owena sa Sveučilišta Cambridge i dr. Stevena Laureys sa Sveučilišta Liege otkrila da 29-godišnji Belgijac koji je od 2003. u vegetativnom stanju može komunicirati sa okolinom jednostavnom izmjenom misli koju su znanstvenici pratili uz pomoć magnetske rezonancije. Pitanje kome već je dugo predmet rasprava, a ovakva otkrića postavljaju sve veće i veće prepreke onima koji se zalažu za eutanaziju.

 

Ovakva otkrića postavljaju veliki broj pitanja. Može li netko umjesto osobe sa funkcionalnim mozgom ( iako u komi ) odlučiti o smrti? Može li osoba u komi koja komunicira izmjenom misli jednako tako odgovoriti i želi li umrijeti? Ako odgovor i bude pozitivan može li se on smatrati mjerodavnim s obzirom da se ne može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi je li to rezultat slobodne volje ili stanja u kojem se nalazi? I milijun drugih pitanja na koja ćemo teško dobiti konkretan odgovor.

 

Da ili ne?

 

I gdje nas sve to ostavlja? Treba li eutanaziju podržavati ili ne? Naravno, svatko će za sebe imati drugačiji odgovor, međutim možda je riješenje u odabiru svakoga od nas dok smo još uvijek ˝pri sebi˝. Donori organa isto tako odlučuju o svojoj sudbini, odnosno svojih organa u trenutku dok još nema ni govora o odricanju od istih. I pitanje donacije organa, jednako tako može biti moralno i etički sumnjivo, jer uvijek postoji ( iako vrlo mala ) mogućnost da netko oživi i nakon proglašenja smrti od strane liječnika, a ostane li bez organa takva mogućnost ne postoji. Možda bi se trebalo omogućiti da svaki pojedinac za vrijeme  ˝normalnog˝ života odluči što će se sa njime/njom raditi kada taj normalni život prijeđe u nešto što to nije.

 

Naravno da i takva odluka može povlačiti veliki broj pitanja, ali je možda i najpravednija. Prije svega jer se skida teret sa bližnjih, a i sa samih liječnika koji znaju što im je činiti kada im ˝pod ruke˝ dođe pacijent u vegetativnom stanju sa minimalnim mogućnostima oporavka. Osobno sam apsolutno za eutanaziju, kao i za pobačaj. I jedno i drugo možemo i moramo smatrati ubojstvom, ali s druge strane treba gledati i što daljnji život donosi. Ponekad se s pravom možemo upitati nije li bolje umrijeti nego živjeti nikakvim životom?

 

Piše:

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010

Čudni ljudi…

 

Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.

 

Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.

 

Prosječni :

 

Tko su oni koji potonu u prosječnost = zaborav? To su oni koji su izgradili čvrste stavove u životu, čije ideje ne mogu pokolebati niti raznorazni političari, tajkuni ili kakvi drugi moćnici. Međutim, njihov je problem što su dovoljno jaki svoja uvjerenja braniti za sebe same i ne dopustiti nikome da ih mijenja, ali preslabi da bi svoja ( vrlo često ispravna ) uvjerenja podijelili sa svijetom i prometnuli se u svojevrsnog lidera. Njih ćete možda vidjeti još koji put na ulici, pročitati neki njihov komentar, ali oni će biti potpuno nevažni. I neće proći dugo vremena dok to i sami shvate i potpuno nestanu iz javnosti i svojevrsne tvorbe javnog mnijenja…

 

Kameleoni :

 

Tko su oni koji ostanu na ˝sceni˝? To su oni ljudi koji su svoje stavove iz početka gradili tako da oni uvijek i u svakom segmentu budu podložni promjenama. To su svojevrsni kameleoni koji mijenjaju boju kože ( tj. uvjerenja ) ovisno o boji okoline. Takvi ljudi su zapravo sve svoje nezadovoljstvo sistemom i svoje protivljenje istom izražavali promatrajući svijet isključivo iz vlastite perspektive. Kakva je ta perspektiva? Vrlo jednostavna misao vodi takve ljude – biti ću najveći trn u oku svakome od koga bih sutra mogao/la imati koristi. Povući ću veliki broj ljudi za sobom kako bi moj plan dobio na težini. A sutra, kada se karte budu preslagivale, doći će i moje vrijeme u kojem će se oni kojima sam bio trn u oku boriti da me imaju u svojim redovima. A onda počinje aukcija – tko nudi više, njegov/a sam. Žalosno je to što takvi ljudi ostaju dugo na ˝sceni˝ i vrlo često određuju sudbine drugih ljudi. Realno, ova skupina ljudi je možda i najgora i najpogubnija za svako društvo. Društvo bez ideala i čvrstih realnih stavova nema blistavu budućnost, a kako bi i moglo imati?

 

Pajaci :

 

I treća je skupina onih koji svoj prvobitno zacrtani put ne mijenjaju i na uštrb svega nastavljaju do kraja. Oni ( u velikom broju slučajeva ) točno detektiraju probleme koji muče narod i vrlo često nude i riješenje. Oni su nepotkupljivi i nepokolebljivi. Ali što se s njima događa? Ili izgore u želji bez pretjerano vidljivih posljedica na vlastitoj reputaciji ili ponosu, ili jednostavno bivaju proglašeni pajacima. Zašto pajaci? Zato što se većina izgubi u prve dvije skupine, tako da u ovoj ostane premalo ljudi. I zato oni najčešće nastupaju sami bez prave podrške i shvaćanja. A drugi, umjesto da takve ljude uzdižu, oni ih pokapaju i smatraju budalama.

 

Kako dalje?

 

I to je zapravo brutalna realnost našeg društva. Uzdizanje ili puko toleriranje ˝krivih˝ ljudi, a pokapanje ( metaforičko ) ˝pravih˝. Što je posljedica toga?

 

300 000 nezaposlenih, nikakva proizvodnja, još gori izvoz, nasilje na ulicama, mito, korupcija, ogroman vanjski dug i veliki broj drugih problema koje će svatko za sebe nabrojiti.

 

Kako to možemo riješiti? Oslanjati se na bilo koju od navedenih grupa ljudi izgleda da i nije poželjno. Prvom padate u zaborav, drugom se prodate, a trećom postanete pajac. Ali zašto ne stvoriti jednu četvrtu vrstu ljudi. Ili bolje reći skupinu ljudi.

 

Je li nemoguće organizirati se tako da se ˝iskoriste˝ usluge svih vrsta? Masovno koristiti prvu skupinu ljudi za ukazivanje na probleme i promicanje svojih ( ispravnih ) ideja, drugu skupinu naprosto iskoristiti kao što oni iskorištavaju druge da se za te ideje skupi prijeko potrebna politička, financijska ili pomoć bilo koje druge vrste koju oni mogu pružiti i treća da sve to nastavi gurati naprijed neovisno o bilo kome i o bilo čemu. Je li to zbilja toliko nemoguće ili je to samo stvar naše lijenosti i nedostatka ˝muda˝?

 

Očigledno je da nešto moramo mijenjati. Jasno je da okretanje glave od svih problema nije riješenje i ne može donijeti ništa dobro, ali dok god nastupamo kao pojedinci ( neovisno u koju skupinu spadamo ) osuđeni smo na, na žalost, ne pretjerano svijetlu budućnost. Ujediniti ideje, karaktere ljudi i uvjerenja dobar je pokazatelj puta kojim trebamo krenuti.

 

Samo zajedničkim planiranjem i traženjem riješenja nešto možemo postići.

 

Siguran sam da ćete u svakoj od ovih vrsta ljudi prepoznati nekoga sa ˝scene˝ ili čak i sebe same. Međutim, trebate shvatiti da ništa nije definitivno i od toga treba poći. Mijenjajmo sebe da sutra promijenimo svijet ( ili barem Hrvatsku, što bi nam, siguran sam, bilo veliko ostvarenje ). Promijenimo onu ne pretjerano svijetlu budućnost u nešto bolje jer niti jedan pokušaj mijenjanja stvari nije uzaludan i nikada nemojte odustati od svojih ideala samo zato što vam to neko vrijeme nameće. Vremena se mijenjaju, ali ideali ( oni pravi ) trebaju živjeti vječno…

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.