Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
petak, siječanj 21, 2011
Evo jednog filmića o premijerki Jadranki Kosor, u izvedbi Davida Guette! ;))

Ako vam se sviđa podijelite ga na vašim Facebook, twitter ili nekim trećim profilima! ;)

 

 



Inače, evo i linka za youtube : http://www.youtube.com/watch?v=Cu4r5KRRCoc

crazy_alen @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
Prijateljica naroda

 

Draga Jadranka, ovaj tekst posvećujem Tebi kao prijatelj kojeg nikada nisi upoznala, a nadajmo se da i nećeš.  Posvećujem ti ovaj tekst dok nisam potpuno poblesavio. Znaš, ne tako davno vjerovao sam da sam inteligentna osoba koja može zbrojiti dva i dva. Kako vrijeme odmiče shvaćam da sam sve gluplji i gluplji i gluplji…. Da li se Ti nekada tako osjećaš? Oprosti što Ti ne persiram, ali ipak smo mi prijatelji, zar ne? Baš kao što si ti prijateljica čitavom hrvatskom narodu. Ima jedna poslovica koja kaže : ˝Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se mogu braniti i sam.˝ Ja vjerujem kako je Tvoje ime često u molitvama Hrvata. Ipak si nam Ti svima prijateljica.

 

Čitav narod proklinje, pardon – slavi onaj famozni  1. srpnja 2009. kada si postala naša premijerka. Ja Ti kao prijatelj mogu reći da u sobi čak imam i Tvoj poster u prirodnoj veličini. Koristim ga umjesto mete za pikado. Od tog 1. srpnja do danas prošlo je jako puno vremena i cijeli si narod zadužila svojim ponašanjem i svojim načinom vladanja. Taj dug se eto sada popeo na 32 milijarde eura vanjskog duga, a o unutrašnjem je bolje i ne razmišljati. Srećom, kao i uvijek našla si načina kako umiriti ovaj napaćeni narod svojom izjavom kojom u potpunosti objašnjavaš gdje se Hrvatska trenutno nalazi : "Mi smo na putu da stignemo na put izlaska iz recesije". Dobro je znati da smo na putu da dođemo na put. Nadam se da si ponijela dobre čizme jer na takvim putovima je često puno blata.

 

Je li netko za kikiriki?

 

Pitao sam Te osjećaš li se ikada da postaješ sve gluplja i gluplja. Ja moram potpuno iskreno reći da mi je bilo teško priznati da sam glupan, ali događa se toliko stvari koje moj mali mozak ne može procesuirati da je jednostavni zaključak kako sam glup. Puno mojih poznanika se isto osjeća glupo, pa mi je ipak nešto lakše. Evo, samo kada Tebe pratim imam problema sa razumijevanjem. Kako to da kao potpredsjednica Vlade ( funkcija kojom si se dičila ) nisi znala za niz pravno krajnje sumnjivih poslova koje je vodio Tvoj bivši mentor, gazda, prijatelj? Sjećam se da si u nadmetanju sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim protukandidatom za predsjednika često napominjala kako ti nisi bila ničiji potrčko ili zapisničarka već si kao potpredsjednica Vlade imala važnu ulogu i donosila važne odluke. Kako da ja sada mali glupan shvatim kada Ti o tom vremenu sada nemaš pojma i odjednom se ponašaš kao da te pogodila gadna amnezija? Tko je tu lud? Možda si i Ti?

 

Narod se često žali na Tebe i tvoje ministre, ali kada je narod išta znao? Daj im krišku kruha i malo igara ( neki čovječe ne ljuti se biti će dovoljan ) i više ne znaju niti kako se zovu.

 

Neki novi pajaci

 

Problem je, draga moja prijateljice, što Ti već odavno ovom narodu daješ samo kikiriki. On i nije tako loš, ali u prevelikim količinama može naštetiti zdravlju, previše soli. Ti si, naravno metaforički rečeno ( ovi izrazi su mi ostali još iz dana kada sam bio 'pametan' ) Hrvatsku pretvorila u solanu. Srećom i tim neznalicama si doskočila kao i uvijek. Glamour te proglasio ženom godine! Ogromna je to čast. S tom titulom ušutkala si sve nezadovoljnike. Ti si jedina žena pored njih 17 koja je tu nagradu dobila. I Ti si jedina koja je, pored njih 17 tu titulu dobila samo zahvaljujući poziciji koju obnaša. Mora da si ponosna. Trebala bi biti. Evo, kao prijatelj mogu Ti reći da sam načuo da kod nas magazin ˝Teen˝ također radi listu najmoćnijih žena, pa bi se mogla prijaviti, ako te kojim slučajem zaobiđu.

 

Divno je vidjeti kako si Ti, osoba koja pljuje onog dripca Sanadera na svakom koraku, odlučila ići drugačijim stopama od onih koje je za sobom ostavio nekadašnji neprikosnoveni vladar hrvatskog univerzuma. Osjećam takav ponos što si baš Ti premijerka i što smo prijatelji, iako se nikada nismo upoznali, a nadam se i da nećemo, kada čitam kako su pojedini novinari poput Lele Knežević ili Denisa Latina nepoželjni jer su se drznuli, mamicu im njihovu, govoriti o nečemu što Tvojem osjetljivom uhu ne paše. Tko ih šiša, zabavljati će narod drugi pajaci, nije li tako? Nije li to Tvoj rezon? Dokazala si da ne ideš stopama svojeg predhodnika, on je hodao u ravnim Paccioticama, a Ti hodaš u Borovo štiklama, vjerojatno na ramenu ponosno noseći lažnu Fendi torbicu. Valja priznati, stope nisu iste. A sloboda medija? Ma tko još za to mari?

 

Obećanja

 

Gade mi se oni bezveznjaci iz oporbe kada pozivaju na prijevremene izbore. Pa zar oni ne znaju da Ti i Tvoj spretni kadar niste dovršili svoj posao do kraja? Odakle im tolika drskost i toliko nepoštivanje prema vladajućoj garnituri kojoj si Ti, moja prijateljice koju nikada nisam upoznao, a nadam se i da neću, na čelu? Odakle ikome pravo tražiti smjenu Vas, dragi moji ( nemoj biti ljubomorna, samo si mi Ti prijateljica ) vladajući kada Hrvatska još uvijek stoji na nogama. Kako se itko usuđuje tražiti zaustavljanje procesa propadanja gospodarstva, kraj korupcije, političku odgovornost predstavnika pojedinih ministarstava. Odakle, pobogu, javnosti pravo da traži slobodu medija. Zašto ti drski novinari konačno ne priznaju koliko im Ti značiš? Zašto su tako nezahvalni?

 

Draga Jadranka, da Ti sada odeš sa mjesta premijerka dovela bi ovu zemlju u totalni kolaps. Novinari više ne bi imali o čemu pisati, obični ljudi bi za vrijeme kave morali pričati o svom životu, a ne o tebi, oporba bi ostala kao posrana jer ne bi imala po kome pljuvati. Pa daj sad Ti, moja prijateljice koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću, reci ili, bolje rečeno, obećaj da nećeš sići sa mjesta premijerke? Obećaj mi da ćeš nastaviti ono što si započela. Obećaj mi da ćeš čitavu zemlju jednom za svagda odvesti u deveti krug pakla. Obećaj da ćeš sve medije cenzurirati, da ćeš svo gospodarstvo uništiti i da ćeš vanjski i unutarnji dug povećati! Obećaj mi molim Te, prijateljice moja.

 

Tek sada vidim koliko ja tražim od Tebe, toliko obećanja, toliko želja. Pitam se hoćeš li Ti to sve moći ispuniti. Brinem se za Tebe, prijateljice moja koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću… Možda je to sve previše. A da jednostavno daš ostavku? Šta misliš?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Depresijo moja…

 

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe ˝pod rukom¨,  ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju.

 

Koliko ste puta zadatak koji vam je šef zadao na poslu obavili aljkavo pa na njegovu primjedbu sasuli drvlje i kamenje na netoleranciju, iživljavanje i nekorektnost vašeg nadređenog? Koliko ste puta izašli na ispit ne naučivši baš sva pitanja i nakon pada svu krivicu prebacili na profesore koji su vam namjerno postavili ona pitanja koja niste učili? Koliko ste puta u životu pogriješili i te greške pokušali prebaciti na nekog drugog? Prebacivanje odgovornosti je zeznuta stvar, počne sa sitnicama, a završi tako da na kraju više ni za što ne preuzimate odgovornost nego već i prije nego nešto poduzmete tražite potencijalnu žrtvu koju ćete optužiti ako plan krene nizbrdo. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora ili možda poznate ˝celebritye ˝ koji su uhvaćeni u kojekakvim in flangranti situacijama za koje su spremni optužiti sve i svakoga prije nego što će reći : ˝Pogrješio/la sam…˝.

 

Počinje tiho….

 

Nepriznavanjem grešaka, pa i onih najmanjih gubimo osjećaj odgovornosti bez kojeg nema niti samopouzdanja. Nitko nije savršen, nitko kroz život nije niti će ikada proći bez grešaka, čak i onih najvećih, ali za greške treba odgovarati. Svaka, da tako kažem, nesankcionirana greška gradi krivi karakter. Zanemarimo li one kazne predviđene zakonom za najteže greške, kazna može biti i jezikova juha vaših roditelja, može biti neslaganje vašeg prijatelja, može biti neodobravanje tek upoznate osobe. Nije bitna jačina kazne, bitan je svojevrsni osjećaj nelagode koje će u vama izazavati saznanje da ste učinili nešto što niste trebali, što niste smjeli.

 

Taj osjećaj nelagode je ono što izgrađuje karakter. Upravo taj osjećaj, koliko god to paradoksalno zvučalo, će vas dovesti puno bliže sreći i udisanju života punim plućima od većine ostalih segmenata života. Smatram kako je samopouzdanje jedno od ključnih osjećanja potrebnih za ispunjen i kvalitetan život. Vjera u sebe, baš kao i ljubav prema samom sebi preduvjet je za pozitivnu percepciju okoline prema vašem liku i djelu. A složiti ćemo se da je percepcija okoline, kako one svakodnevne, tako i one nešto udaljenije iznimno važna u gradnji karaktera. Čovjek nije pusti otok i ne može funkcionirati sam. Priznati greške i na počinjenim greškama učiti glavna je skica prema kojoj treba djelovati. Ljudi cijene osobu koja je spremna stati iza svojih postupaka, koja se ne skriva.

 

Krivi smo!

 

Rekao sam na početku da smo zapali u stanje kolektivne depresije. Ona nije nastupila isključivo zbog manjka samopouzdanja, a svakako jest zbog još jedne greške koju bi isto tako bilo dobro priznati – a to je nezasitnost. Živjelo se i u daleko gorim vremenima od onih koji su danas, pa su ljudi bili zadovoljniji. Ispada da što se više razvijamo to se više bližimo svojevrsnom samouništenju. Stalna trka za većim, boljim, jačim ostavlja nas bez daha. I od silne žurbe često zaboravljamo na trenutak sjesti i uživati u onome što smo stvorili. Reći ćete da je vrijeme takvo da te tjera da stalno radiš, trčiš, stvaraš, ali vrijeme ne određuje ono sa čime ćemo se zadovoljiti. Vrijeme nam ne nameće megalomaniju, nju namećemo sami.

 

Stalno se okrećemo drugima, tražimo opravdanja u problemima, krizama, ˝ lošim vremenima˝. Bogati smo opravdanjima, a siromašni kvalitetnim uporištima. Osobi kojoj bismo trebali najviše vjerovati prečesto prvoj okrećemo leđa. Naše ˝unutarnje JA˝ samo čeka da ga pozovemo i zatražimo savjet, a mi se uporno okrećemo nepouzdanim i neprovjerenim izvorima ˝životne mudrosti˝ kako bi kroz svijet koračali nešto lakšim korakom. A ti neprovjereni izvori glavni su uzrok našeg nezadovoljstva, i nezadovoljstva nacije u cjelini.

 

Manjak samopouzdanja rezultira megalomanijom kojom pokušavamo nadomjestiti taj minus, a megalomanija je glavni adut vječitog nezadovoljstva. Trnovit put do samopouzdanja počinje sitnim, malim priznavanjem grešaka i učenjem iz istih. Jesmo li spremni reći : ˝Kriv/a sam!˝?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
Zvijezda sterilizacije

 

Danas ne želim govoriti o novoj hrvatskoj zvijezdi koja se pojavljuje u američkim ženskim časopisima. Bio bi grijeh pričati o ˝velikom uspjehu˝ koji je ta osoba ostvarila, zahvaljujući isključivo poziciji na koju je instalirana. Ah, da je onaj odbjegli gospodin na svoje mjesto postavio kakvu striptizetu umjetničkog imena Đezuada Šimširpašić, danas bi čitali o nevjerojatnom uspjehu velikog borca za sterilizaciju šipki za ples, koja se nalazi među 18 žena godine. Ne želim pričati o Amerikancima koji jedva da znaju što se događa u Kanadi koja im je praktički pred nosom, a kamoli u jednoj Hrvatskoj za koju 90% njih nije niti čulo. Ja sasvim sigurno neću reći da je njihova odluka o dodjeljivanju nagrade J.K. ( a nije Rowling ) totalno neutemeljena, a o obrazloženju nagrade da i ne pričamo.

 

Koliko vrijedi život?

 

Možda je ta nagrada poticaj za uznapredovalog Alzheimera ( kako drugačije objasniti toliki zaborav oko potpisivanja ugovora s MOL-om? ) koji sve više i više sputava ˝Ženu godine˝?  Nikako ne želim govoriti o tome da smo mi glupav narod koji je u trenutku spreman zaboraviti na sve loše što je netko napravio, kao što smo zaboravili u početku vladavine ˝Žene godine˝. Ali, ovo nije priča o njoj ili možda je? Hmmm, nikako nisam želio govoriti o toj već izlizanoj temi, ali o čemu ostalom da pričam? Da možda kažemo par riječi o fenomenalnoj poruci koja se šalje društvu iz nedavno završenog slučaja Ritz? Ili bolje da prešutimo kako se sve više bližimo divljem zapadu i kako smo spremni zažmiriti na oba oka kada se radi o ubojicama mladih ljudi, jer koliko vrijedi jedan mladi život? Ako ga mijenjamo za godinu dana zatvora, što će se dogoditi sutra kada neki manijak odluči ubiti susjeda ( recimo 40 –godišnjaka ) koji ga već godinama gnjavi sa neporezanim granama na njegovom terenu? Ako život 18 – godišnjaka vrijedi godinu dana, za život 40 –godišnjaka bi se mogao uvesti neki novi orden koji će na svečanom prijemu ubojici dodijeliti predsjednik, a premijerka će ga obasuti poljupcima i prigodnim govorom.

 

Narikača rules

 

I možemo se mi truditi ne pričati o, kako Tomislav Klauški kaže, narikači koja lažno plače nad tuđom sudbinom, ali na žalost sve priče vode ka toj narikači. Upravo je taj ženski Richard Gere, George Clooney ili možda čak i Boris Tadić ( naravno, sličnost je samo u boji kose ), sa svojim suradnicima glavni uzrok ovog s(r)tanja u kojem se nalazimo.  Sjednica Sabora na kojoj se raspravljalo i glasalo o nepovjerenju trenutačnoj vladajućoj garnituri ličila je više na točku najpoznatijeg cirkusa na svijetu ˝Cirque du Soleil˝, nego na zasjedanje i raspravljanje ljudi koji bi trebali ovu zemlju izvući iz krize. Jedina je razlika što smo u Saboru umjesto spretnih točki koje oduzimaju dah vidjeli gnusna vrijeđanja, a umjesto završnog oduševljenja i pljeska publike vidjeli smo potpunu rezigniranost većine biračkog tijela koje je vjerojatno poželjelo biti  lav iz cirkusa kako bi pojeo glavne aktere.

 

Hrvatska kao slijepo crijevo

 

Vidjeti kako nakon takvog maratonskog raspravljanja Snjeguljica i njeni patuljci iz Vlade odlaze visoko podignutih stisnutih šaka u zrak najgori je udarac za sve nas u ovom trenutku. Međutim, kada samo na tren pomislim tko bi te ruke dizao u zrak da je glasovanje prošlo drugačije prizor nije ništa ljepši. Eto, možemo pričati o tome kako je cijela Hrvatska postala slijepo crijevo – možemo živjeti s njime dok ne pukne, a onda treba što prije stići u Hitnu kako bi dočekali i drugi dan. Upravo je to slijepo crijevo blizu puknuća, a mi i dalje ne znamo radi li Hitna baš cijelu noć i hoće li imati dovoljno sposobnih ljudi da nas svih spasi. Ali, možda bi se isplatilo riskirati? Ovako 100% ne ide, a u drugom slučaju možemo biti 99% sigurni da će biti isto. Ipak, taj 1% u ovakvoj zemlji može biti iznimno puno.

 

1% je puno

 

Nakon svega izrečenog bilo bi glupo na sve to još dodati i nezaobilazne financije koje su naš glavni problem, i totalno neuspješno gospodarstvo, i totalno uništenu brodogradnju, nezaposlenost, nedostatak pravih rezova u proračunu…. Dakle, apsolutno je glupo govoriti o tome da ˝Žena godine˝ ovu zemlju usmjerava ravno u propast. Nisam želio govoriti o ženi kojoj će nagradu uručiti megapopularna Oprah.. Ovo nije priča o gospođi koja ima i nekoliko pogrdnih imena, ovo je priča o nama koji sve to gledamo, trpimo  i šutimo. Ovo je priča ispričana prema istinitom događaju sa predviđanjem tragičnog kraja. Srećom, ova priča još nije ispričana do kraja i uključimo li se svi kao akteri u tu priču, možda promjenimo završetak. Sjetimo se onog malog 1%.

 

Piše:

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 27, 2010
Što je to politički stav?

 

Već previše dugo na hrvatskoj političkoj sceni prevladava jedno krajnje neproduktivno ozračje. Predugo gledamo kako se vladajući sa oporbom natječu u tome čiji je veći, a da zapravo i jedni i drugi za mjerenje trebaju mikroskope. Predugo sve to samo gledamo i u konačnici jedini plaćamo skupu cijenu njihove logike. Sjednice Sabora izgledaju kao da je netko stavio skrivenu kameru u vrtić gdje se djeca stalno inate jedan drugome, pa onda na upozorenje tete u vrtiću sva euforija splasne i jedan se drugome poput robota koji su naučili par osnovnih operacija ispričavaju.

 

Djeci takvo ponašanje možemo oprostiti, političarima ne. Treba li pola Vlade, kako reče netko iz oporbe zbilja biti zatvoreno? Jesu li svi kriminalci koji masno zarađuju zahvaljujući pozicijama na kojima su? Odgovor na ta pitanja iskazuje, kako to kaže Luka Bebić, politički stav pojedinca. Međutim, što u Hrvatskoj predstavlja politički stav? Postoji li jasan politički stav? Ili bolje rečeno postoji li razlike među političkim stavovima? Deklaratorno tu postoji lijevica, desnica i nekakav kvazi centar, međutim koja je istinska razlika u praksi? Kod nas pojedinac iskazuje politički stav pljuvanjem po onima koji nisu ˝njegovi/njeni˝. Dakle, vi ste član jedne političke stranke u Saboru i pokušavate pokazati svoj politički stav, opravdati povjerenje građana koji su vam dali glas. Kako ćete to učiniti? Opalite paljbu po ˝protivnicima˝. Nije bitno postoje li argumenti ili ne, bitno je da se pljuje. I eto ga. Iskazali ste svoj politički stav. Svaka vam čast.

 

Film u kojem negativac pobjeđuje…

 

U cijelom tom igrokazu najveći je problem što se nakon njega ne događa ništa. To je kao neki razvikani hollywoodski film koji željno isčekujete i konačno dođe u vaša kina. Puni nade da ćete odgledati nešto zbilja dobro, potencijalno poučno, kupite kartu i zauzmete dobra mjesta. Međutim, već nakon prvih dvadeset minuta shvatite kako je sama radnja zapravo krajnje nezanimljiva i da jedino dobro što možete izvući iz tog filma jest nada da će neki neočekivani završetak dati smisao cijeloj dosadnoj dvosatnoj uvertiri. I onda dođe kraj. Potpuno običan, očekivani, već tisuću puta ponavljani kraj za koji je šteta bilo izdvojiti i dvije lipe, a kamoli punu cijenu karte. Mi već godinama plaćamo skupe karte kako bi pogledali drugačiju, ˝lifechanging˝ političku predstavu, a konstantno ostajemo posrani jer nam se omjer uloženog nikako ne podudara sa dobivenim.

 

Problem je što u tom našem filmu negativno ozračje, negativne ideje, i u konačnici i negativna riješenja prevladavaju. A tu se trebamo uključiti mi kao sporedni likovi.  Zaboravimo da dosadašnji način djelovanja, zaboravimo na prazne prosvjede kojima se ništa ne može riješiti. Kroz godine smo svi itekako dobro detektirali problem, ili bolje reći probleme koji prevladavaju u ovoj zemlji. Postoji li mogućnost da te probleme riješimo ili barem počnemo riješavati na ovaj ili onaj način? Prije sam vjerovao kako je to definitivno moguće, a zapravo i dalje to vjerujem, samo mislim da to vrijeme tek dolazi, jednostavno još nije tu. Mislim da smo kao narod još uvijek previše prestrašeni, zbunjeni, nesigurni, jednom riječju neupotrebljivi po pitanju riješavanja problema u ovoj zemlji.

 

Don't touch me!

 

S jedne strane nije niti čudno da smo svi stvorili taj svojevrsni obrambeni zid u kojem je glavni moto : ˝Ne diraj ti mene, neću ni ja tebe.˝ i to tako funkcionira, bolje ili lošije već dugi niz godina. I taj moto je i meni po volji, međutim samo u odnosu na druge 'obične' ljude. U odnosu na državu mi taj moto više ne možemo upotrebljavati. Jer država, tj. politička vlast direktno dira svakoga od nas i praktički nas traži da reagiramo. Žalimo se kako su mediji postali senzacionalistički i u jednom velikom broju potpuno 'žuti'. I to jest problem, pogotovo zbog toga što ti mediji stvaraju javno mnijenje koje je teško zaobići poželiš li bilo što pokrenuti. Činjenica je da u medijima ( TV, Internet ili pisani mediji )  nije izdvojeno dovoljno mjesta za obične priče običnih ljudi, ili točnije rečeno više nitko ne priča o životu. Postali smo grabežljivci kojima se najbolje prodaje krv, laži, prijevare i smrt. Doslovce se hranimo pizdarijama koje nas svakodnevno sve više i više vraćaju nazad. Previše nazad uzmemo li u obzir da smo navodno na jednom iznimno visokom stupnju razvoja ljudskog roda.

 

Takvo stanje u kojem se narod svakodnevno vraća u nazad odgovara svim vladama i svim političkim opcijama svijeta jer im ostavlja veliki prostor za manipulacije. Mi kao da ne želimo shvatiti da je cijela parada svađa, prepucavanja i međusobnih optuživanja ovih ili onih na političkoj sceni izravno vrijeđanje svih nas. A da se to promjeni ne možemo se pouzdati ni u medije, niti političare, niti u Boga. Takvo stanje moramo mijenjati sami. Već sam rekao kako smatram da još uvijek nismo spremni za konkretnu akciju, neki bljesak kojim ćemo osloboditi svoje živote od ralja politike. Ali možemo krenuti na jedan daleko jednostavniji način. Neumorno šaljite svoje priče, svoje brige, upite, probleme ( naravno izazvane izravnim političkim utjecajem, ne vaše osobne depresije koje nikoga ne bi ni trebale interesirati osim možda vašeg psihijatra ) kako medijima ( za koje sam siguran da bi objavili svaku relevantnu priču u kojoj bi se mogao naći veći broj ljudi ), tako i onima koji su odgovorni za te vaše probleme, a to su ministarstva ( inače, njima upite možete slati na adrese koje se nalaze na ovom linku : http://vlada.hr/hr/adresar_i_linkovi/ministarstva ).

 

Mali korak za vas, ali veliki za…

 

To je iznimno mali korak, međutim ipak jest jedan korak naprijed kojim ćemo pokazati da ne spavamo baš svih 24 sata dnevno i tako 7 dana u tjednu. I nemojte odustajati ne odgovore li vam ( kako mediji, tako i ministarstva ) na prvi, drugi ili peti upit, priču ili nešto treće. Budite uporni. Uostalom, to vam je daleko jednostavnije od provođenja pravih akcija. Ovakav način vam omogućuje da iz udobnosti svog naslonjača barem minimalno pomažete mijenjanju stvari.

 

Gdje sam u toj priči ja? Bilo bi nepravedno reći kako sam ja u cijeloj našoj situaciji iznimka koja se aktivno bori, potiče akcije ili ih čak i organizira. Ne, daleko od toga. Ja sam samo još jedan od onih 'kauč nezadovoljnika'. Jedina razlika je što ja to možda malo češće od većine radim, ali ne razlikujem se toliko. Moja prednost je što moji tekstovi idu na više mjesta i što vam garantiram da ću svima pružiti šansu da vaša priča dođe do određenog broja ljudi. Za sada sam tu da prosljeđujem vaše priče, da za njih čuju i ostali i možda vam ponude i neko riješenje. Stotinu puta sam rekao, ponoviti ću još jednom. Sam si ništa, zajedno smo sve. Ako su nam se političke elite odlučile da svoj politički stav ili bolje rečeno navodni politički stav svakodnevno gaze poput otirača, nemojmo i mi postati isti. Izborimo se malo po malo za sebe.

 

Vjerujete li da je to moguće?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.