Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42467
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
petak, veljača 25, 2011

Ovce napadaju

Posljednjih se dana diljem Hrvatske snima film ˝Kako preskočiti ogradu i postati još veća ovca˝. Nađe se tako jedan golobradi mladić koji svoje, a i frustracije nacije odluči riješiti na ulici. Pravi vođa pobune, rekli bismo. Međutim, problem je kada taj vođa postane samo jedna u nizu ovaca koja je doduše nešto glasnije meketala, ali postigla isti efekt kao i one koju su posve mučki čekale u redu za šišanje. Što smo dobili prosvjedima koji se organiziraju posljednjih nekoliko dana diljem Hrvatske? Dobili smo male skupine ultraisfrustriranih ljudi koji svoje frustracije pokušavaju na maksimalno pogrešan način ispucati na ulici.

Što za nezaposlene, bolesne, branitelje, invalide, djecu i roditelje, studente, učenike, sportaše i ostale predstavljaju famozna preskakanja ograde od strane mladića koji je valjda svoj prosvjed osmislio kao predizbornu kampanju za svoju ( vrlo vjerojatno nikakvu ) političku karijeru? Zanimljivo je gledati kako ˝vođa nacije˝ skače u zagrljaj policajcima na samom početku prosvjeda i čitavu svoju pobunu prati iz sigurnosti zatvorske ćelije u kojoj ga netko ˝protrese˝ i zaprijeti kako će idući put sjediti duže od osam sati u postaji. Stvarno je zastrašujuće i krajnje hrabro sjediti na jednom mjestu toliko dugo vremena. Možda da mu donesu playstation?

Velika pomoć potlačenima?

Kako su primjerice radnice Uzora profitirale sa fenomenalnim idejama prosvjednika koji su odlučili čupati prometne znakove i uz poklič ˝U boj u boj za narod svoj˝ isti odlučili bacati na policajce koji su tamo samo zato što rade svoj posao. Taj boj za narod svoj se vrlo brzo pretvorio u boj psihoterapije koja je mnogima potrebna, ali očito preskupa pa ju je jeftinije dobivati na ulici. Spomenute radnice su više podrške i koristi imale od sasvim simboličnog trubljenja prolazećih automobila nego od izvikivanja uvijek istih parola i dokazivanja kako ne znamo rješavati ništa bez nasilja od strane onih koji su samoprozvani branitelji i otvaratelji očiju hrvatskog naroda.

Žalosno je što svakim danom sve više i više dokazujemo kako nas svijet treba gledati kao balkanske ovce koje se uporno žele prikazati kao da su zapadnjačka gospoda. Obuci ovci odijelo, ona će uvijek ostati ovca. Isto tako, ogrneš li gospodina s ovčjom kožom, on će i dalje biti gospodin. Mi se još uvijek samo kitimo tuđim perjem. Nasilje nije i nikada neće biti rješenje. Sve što je nasiljem nekome oduzeto, vratit će se na ovaj ili onaj način istima i to opet nasiljem. Vrtit ćemo se vječno u krug samo zato što na vrijeme nismo bili dovoljno mudri reagirati u pravom trenutku i na pravi način.

A ciljevi?

Glavni cilj velikih prosvjednika jest svrgavanje Jadranke Kosor. Ajmo je svrgnuti. Ali što nakon toga? To je izgleda predaleko vrijeme. Stvara se osjećaj kako su ovi prosvjednici, a prvenstveno njegov vođa, iskoristili ovu gužvu samo kako bi se na vani prikazali kao veliki borci za pravdu i tu staje čitava priča. Svoju kvotu su ispunili. Njihov je san ostvaren. Moći će unucima pričati kako su preskakali ograde i bili trn u oku režimu kojeg su bjesomučno pljuvali. Međutim, kada ih ti isti unuci upitaju što su svojim herojskim činom promijenili i koje su njihove zasluge nastat će ogroman muk. Jednostavno neće imati što za reći.

Treba znati i prosvjedovati. Bojim se da su naši prosvjedi samo posljedica nekakvog domino efekta započetog u Egiptu. Svi prosvjeduju, pa hajmo malo i mi. Jebiga, nemamo što izgubiti. Uvijek se možemo primiriti kada zagusti. Svi vi koji pratite nekoga, prvo pokušajte zastati na trenutak i razmisliti koga pratite. Nije svaka revolucija dobra i nije svaki vođa pravi vođa. Treba razlikovati samoprozvane vođe od onih pravih.

Ovo vam je škola i druga puta ćete pametnije?

Mi još nismo spremni za borbu. Mi smo narod koji je posljednjih 20 godina upao u stanje ektremne pasive i iz nje se ne izvlači preko noći. Prava revolucija počinje od nas samih. Sjednimo na trenutak i razmislimo što uistinu želimo za svoj život i život naše djece. Kada to iskristaliziramo, provjerimo ima li netko u našoj blizini čije se želje pokalapaju sa našima. Kada nas se skupi određena grupa ujedinimo ideje i radimo na tome da ih razvijamo. Radimo na konkretnim rješenjima koja ćemo, danas sutra, moći prezentirati onima za koje vjerujemo da nemaju dovoljno dobre odgovore na te iste probleme koji muče nas.

Jedna skupina ljudi počet će surađivati s drugom, druga s trećom i tako kroz neko, ne fiksno određeno vrijeme, bit ćemo spremni. Spremni izaći pred one koji, zbog ovih ili onih razloga, nude potpuno krive odgovore na lagana pitanja. Ukazati im gdje griješe i dati im do znanja da takve greške više nećemo tolerirati jer smo dovoljno jaki da ih provodimo i sami.

Preskakanjem ograde i životinjskim urlikanjem parola naučenih još u drugom svjetskom ratu dokazujemo i zauvijek ćemo dokazivati i potvrđivati da se nismo pomakli niti koraka od onog neandertalca kojem je pećina bila čitav svijet. Nemojmo si to dopustiti.

Piše :
Alen Bećirović
alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011
Evo jednog filmića o premijerki Jadranki Kosor, u izvedbi Davida Guette! ;))

Ako vam se sviđa podijelite ga na vašim Facebook, twitter ili nekim trećim profilima! ;)

 

 



Inače, evo i linka za youtube : http://www.youtube.com/watch?v=Cu4r5KRRCoc

crazy_alen @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 19, 2010
Ivan Šuker jedan je od onih koje premijerka Jadranka Kosor namjerava smjeniti u skoroj rekonstrukciji Vlade. Čovjek koji nikada nije priznao grešku i koji je financije vodio kao da je slušao predviđanja babe Vange, a ne zdrav razum konačno je došao do kraja svoje ministarske karijere. Hoće li njegova zamjena biti bolja, pokazati će vrijeme… A do tada možete se zabaviti uz jedan kratki filmić o usponu i padu vječnog studenta Ivana Šukera… Nadajmo se samo da ćemo konačno izaći iz prihodovnih sranja i umjesto govnima, državni proračun puniti novcem…

 



Želim vam svima sve najbolje u Novoj godini....

 

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 14, 2010
15 godina ili 15 dana?

 

Mijenjati mentalitet Hrvata – najveća  utopija novijeg doba. Kako izvesti neizvedivo? Aung San Suu Kyi oslobođena je nakon 15 godina kućnog pritvora koji joj je određen zato što se odbila odreći svojih ideala, zato što je odbila prestati vjerovati u nekadašnju Burmu, današnji Mianmar. Riskirala je 15 godina života samo kako bi zadržala svoje ideale, samo kako pod prisilom kojekakvih protivnika ne bi odustala od borbe za ono što je smatrala ispravnim. Ona je, ne želeći izdati samu sebe, nepovratno izgubila 15 godina života. Koliko bi nas danas bilo spremno izgubiti i 15 dana vlastitih života samo kako bi odlučno stali uz svoj stav, uz svoje ideale?

 

Mi čak i ne trebamo pričati o idealima. Ideali su naša utopija, ali mi kao društvo nemamo riješeno niz pitanja o kojima nitko i ne želi govoriti, o kojima nitko ne pokreće konkretnu raspravu. Pitanje eutanazije, homoseksualizma, nasilja među mladima, zlostavljanja u Crkvi, ili niz sličnih tema kod nas se pokreću samo onda kada bi to moglo biti medijski popularno. Eutanazija će se spominjati samo kada tamo netko u Italiji digne čitavu frku jer mu vlasti ne dozvoljavaju da umre dostojanstveno, o nasilju među mladima zanimljivo je raspravljati samo kada se događaju slučajevi poput onog Luke Ritza ili Aleksandra Abramova… Zlostavljanje u Crkvi bilo je popularno 15 dana dok je trajala hajka na biskupije poput irske u kojima je otkriveno zlostavljanje djece od strane svećenika. Međutim, što se događa kada priče postanu medijski dosadne? Što se događa nakon što protivnici 'Parade ponosa' demoliraju grad? One jednostavno nestanu i svi se vraćamo u svoj mali dio svemira u kojem nema mjesta za nasilnike, pedofile, prevarante ili homoseksualce.

 

Smijemo li imati mišljenje?

 

Postoji niz tabu tema o kojima svatko ima mišljenje, ali ono se u javnosti jednostavno mora poklapati sa mišljenjem većine.

A kako bi bilo kada bih ja, primjerice, rekao da mi smetaju homoseksualci kao takvi i da mi to njihovo nametanje vlastite seksualnosti predstavlja jednu od većih idiotarija koju sam u životu vidio. Kako bi bilo kada bih rekao da homoseksualizam smatram bolešću i kako smatram da kao što zaraženi sidom ili običnom prehladom ne paradiraju u čast svojoj bolesti, ne bi trebali niti oni. Bilo bi opasno. Bio bih etiketiran kao homofob, kao zagovaratelj nasilja ili još gore protivnik osnovnih ljudskih prava. Ali budimo realni, koliko danas ljudi ima za javnost benevolentno mišljenje o homoseksualcima samo zbog straha od potencijalne etikete koja će im biti prišivena usude li se slučajno misliti drugačije? Mario Gomez, nogometaš Bayerna poziva sve homoseksualce u nogometu da 'izađu iz ormara'. Koja je poanta toga? Zašto bih ja ili bilo tko drugi to trebao znati. Ja svoju (hetero)seksualnost držim 'u ormaru', zašto bi onda oni bili nešto drugačiji? Jer su posebni? Po čemu? Nisu ništa bolji niti gori od mene, zašto bi se onda isticali? Imam mišljenje o svemu, zašto bi mi onda bilo zabranjeno imati i o homoseksualcima?

 

Gdje usmjeriti frustraciju?

 

Zašto ja svoju frustraciju za ubojstvo Luke Ritza ne bih usmjerio prema institucijama koje su takvu tragediju dozvolile? Zašto smo svi tako usmjereni na rezultat, a zanemarujemo uzrok? Na žalost, u Vukovaru je poginuo dječak, žrtva naguravanja među vršnjacima, još jedan 'Luka Ritz' i bojim se da ćemo usmjeriti gnjev na počinitelje tog stravičnog čina, ali opet ćemo zaboraviti usmjeriti većinu gnjeva na sustav koji ubojice ne kažnjava i koji pogoduje nasilju. Zašto se nasilje u Crkvi ili automobilske nesreće izazvane od strane 'tatinih sinova' ne riješavaju do kraja? Zašto uvijek postoji neka granica iznad koje se ne može prijeći i iznad koje se više nitko ne usuđuje bilo što razmišljati, a kamoli reći?

 

Ovo su samo neka pitanja koja bi vas jednostavno trebala mučiti. Međutim, lako se može zaključiti kako mi danas funkcioniramo. Imaj mišljenje o svemu osim o onome što ti se može obiti o glavu, raspravljaj o svemu osim o onome što baš i nije opće prihvaćeno i ne razbijaj previše glavu o stvarima koje će netko drugi riješiti za tebe. I onda se čudimo što nam je loša Vlada.

 

Ja sam protiv isticanja nečije seksualnosti, zabranio bih sve 'Parade ponosa', dozvolio bih ljudima da sami odlučuju hoće li ili neće živjeti. Zovite me homofobom, nevjernikom ili đavoljim poslanikom, ali ja se svojeg mišljenja neću odreći. Spreman sam se boriti za svaku izgovorenu ili napisanu riječ, spreman sam stati iza nje, ali spreman sam i razmišljati o svemu. Pitanje je jeste li i vi ili vas ne muči ama baš ništa?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
Prijateljica naroda

 

Draga Jadranka, ovaj tekst posvećujem Tebi kao prijatelj kojeg nikada nisi upoznala, a nadajmo se da i nećeš.  Posvećujem ti ovaj tekst dok nisam potpuno poblesavio. Znaš, ne tako davno vjerovao sam da sam inteligentna osoba koja može zbrojiti dva i dva. Kako vrijeme odmiče shvaćam da sam sve gluplji i gluplji i gluplji…. Da li se Ti nekada tako osjećaš? Oprosti što Ti ne persiram, ali ipak smo mi prijatelji, zar ne? Baš kao što si ti prijateljica čitavom hrvatskom narodu. Ima jedna poslovica koja kaže : ˝Bože čuvaj me od prijatelja, od neprijatelja se mogu braniti i sam.˝ Ja vjerujem kako je Tvoje ime često u molitvama Hrvata. Ipak si nam Ti svima prijateljica.

 

Čitav narod proklinje, pardon – slavi onaj famozni  1. srpnja 2009. kada si postala naša premijerka. Ja Ti kao prijatelj mogu reći da u sobi čak imam i Tvoj poster u prirodnoj veličini. Koristim ga umjesto mete za pikado. Od tog 1. srpnja do danas prošlo je jako puno vremena i cijeli si narod zadužila svojim ponašanjem i svojim načinom vladanja. Taj dug se eto sada popeo na 32 milijarde eura vanjskog duga, a o unutrašnjem je bolje i ne razmišljati. Srećom, kao i uvijek našla si načina kako umiriti ovaj napaćeni narod svojom izjavom kojom u potpunosti objašnjavaš gdje se Hrvatska trenutno nalazi : "Mi smo na putu da stignemo na put izlaska iz recesije". Dobro je znati da smo na putu da dođemo na put. Nadam se da si ponijela dobre čizme jer na takvim putovima je često puno blata.

 

Je li netko za kikiriki?

 

Pitao sam Te osjećaš li se ikada da postaješ sve gluplja i gluplja. Ja moram potpuno iskreno reći da mi je bilo teško priznati da sam glupan, ali događa se toliko stvari koje moj mali mozak ne može procesuirati da je jednostavni zaključak kako sam glup. Puno mojih poznanika se isto osjeća glupo, pa mi je ipak nešto lakše. Evo, samo kada Tebe pratim imam problema sa razumijevanjem. Kako to da kao potpredsjednica Vlade ( funkcija kojom si se dičila ) nisi znala za niz pravno krajnje sumnjivih poslova koje je vodio Tvoj bivši mentor, gazda, prijatelj? Sjećam se da si u nadmetanju sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim protukandidatom za predsjednika često napominjala kako ti nisi bila ničiji potrčko ili zapisničarka već si kao potpredsjednica Vlade imala važnu ulogu i donosila važne odluke. Kako da ja sada mali glupan shvatim kada Ti o tom vremenu sada nemaš pojma i odjednom se ponašaš kao da te pogodila gadna amnezija? Tko je tu lud? Možda si i Ti?

 

Narod se često žali na Tebe i tvoje ministre, ali kada je narod išta znao? Daj im krišku kruha i malo igara ( neki čovječe ne ljuti se biti će dovoljan ) i više ne znaju niti kako se zovu.

 

Neki novi pajaci

 

Problem je, draga moja prijateljice, što Ti već odavno ovom narodu daješ samo kikiriki. On i nije tako loš, ali u prevelikim količinama može naštetiti zdravlju, previše soli. Ti si, naravno metaforički rečeno ( ovi izrazi su mi ostali još iz dana kada sam bio 'pametan' ) Hrvatsku pretvorila u solanu. Srećom i tim neznalicama si doskočila kao i uvijek. Glamour te proglasio ženom godine! Ogromna je to čast. S tom titulom ušutkala si sve nezadovoljnike. Ti si jedina žena pored njih 17 koja je tu nagradu dobila. I Ti si jedina koja je, pored njih 17 tu titulu dobila samo zahvaljujući poziciji koju obnaša. Mora da si ponosna. Trebala bi biti. Evo, kao prijatelj mogu Ti reći da sam načuo da kod nas magazin ˝Teen˝ također radi listu najmoćnijih žena, pa bi se mogla prijaviti, ako te kojim slučajem zaobiđu.

 

Divno je vidjeti kako si Ti, osoba koja pljuje onog dripca Sanadera na svakom koraku, odlučila ići drugačijim stopama od onih koje je za sobom ostavio nekadašnji neprikosnoveni vladar hrvatskog univerzuma. Osjećam takav ponos što si baš Ti premijerka i što smo prijatelji, iako se nikada nismo upoznali, a nadam se i da nećemo, kada čitam kako su pojedini novinari poput Lele Knežević ili Denisa Latina nepoželjni jer su se drznuli, mamicu im njihovu, govoriti o nečemu što Tvojem osjetljivom uhu ne paše. Tko ih šiša, zabavljati će narod drugi pajaci, nije li tako? Nije li to Tvoj rezon? Dokazala si da ne ideš stopama svojeg predhodnika, on je hodao u ravnim Paccioticama, a Ti hodaš u Borovo štiklama, vjerojatno na ramenu ponosno noseći lažnu Fendi torbicu. Valja priznati, stope nisu iste. A sloboda medija? Ma tko još za to mari?

 

Obećanja

 

Gade mi se oni bezveznjaci iz oporbe kada pozivaju na prijevremene izbore. Pa zar oni ne znaju da Ti i Tvoj spretni kadar niste dovršili svoj posao do kraja? Odakle im tolika drskost i toliko nepoštivanje prema vladajućoj garnituri kojoj si Ti, moja prijateljice koju nikada nisam upoznao, a nadam se i da neću, na čelu? Odakle ikome pravo tražiti smjenu Vas, dragi moji ( nemoj biti ljubomorna, samo si mi Ti prijateljica ) vladajući kada Hrvatska još uvijek stoji na nogama. Kako se itko usuđuje tražiti zaustavljanje procesa propadanja gospodarstva, kraj korupcije, političku odgovornost predstavnika pojedinih ministarstava. Odakle, pobogu, javnosti pravo da traži slobodu medija. Zašto ti drski novinari konačno ne priznaju koliko im Ti značiš? Zašto su tako nezahvalni?

 

Draga Jadranka, da Ti sada odeš sa mjesta premijerka dovela bi ovu zemlju u totalni kolaps. Novinari više ne bi imali o čemu pisati, obični ljudi bi za vrijeme kave morali pričati o svom životu, a ne o tebi, oporba bi ostala kao posrana jer ne bi imala po kome pljuvati. Pa daj sad Ti, moja prijateljice koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću, reci ili, bolje rečeno, obećaj da nećeš sići sa mjesta premijerke? Obećaj mi da ćeš nastaviti ono što si započela. Obećaj mi da ćeš čitavu zemlju jednom za svagda odvesti u deveti krug pakla. Obećaj da ćeš sve medije cenzurirati, da ćeš svo gospodarstvo uništiti i da ćeš vanjski i unutarnji dug povećati! Obećaj mi molim Te, prijateljice moja.

 

Tek sada vidim koliko ja tražim od Tebe, toliko obećanja, toliko želja. Pitam se hoćeš li Ti to sve moći ispuniti. Brinem se za Tebe, prijateljice moja koju nikad nisam upoznao, a nadam se i da neću… Možda je to sve previše. A da jednostavno daš ostavku? Šta misliš?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Depresijo moja…

 

Zapali smo u stanje kolektivne depresije. Hrvati život ne udišu punim plućima, već plućima pušača s tridesetogodišnjim pušačkim stažom i dijagnosticiranim rakom u terminalnoj fazi. Dišemo sporo, teško i udišemo premalo kisika. Takvo stanje nas jednostavno tjera da kroz život koračamo poput bolesnika koji se bore sa svaki dijelić svježeg zraka kako bi preživjeli slijedeći korak. I možemo svoj bijes i frustracije usmjeriti na šefa, članove obitelji, profesora, državu ili bilo koga tko nam se u tom trenutku nađe ˝pod rukom¨,  ali koliko smo zapravo spremni priznati da smo sami izgubili kompas i da našu dezorijentiranost svi oni na koje se ljutimo i upiremo prstom  spletom okolnosti samo vješto iskorištavaju.

 

Koliko ste puta zadatak koji vam je šef zadao na poslu obavili aljkavo pa na njegovu primjedbu sasuli drvlje i kamenje na netoleranciju, iživljavanje i nekorektnost vašeg nadređenog? Koliko ste puta izašli na ispit ne naučivši baš sva pitanja i nakon pada svu krivicu prebacili na profesore koji su vam namjerno postavili ona pitanja koja niste učili? Koliko ste puta u životu pogriješili i te greške pokušali prebaciti na nekog drugog? Prebacivanje odgovornosti je zeznuta stvar, počne sa sitnicama, a završi tako da na kraju više ni za što ne preuzimate odgovornost nego već i prije nego nešto poduzmete tražite potencijalnu žrtvu koju ćete optužiti ako plan krene nizbrdo. Dovoljno je pogledati sjednicu Sabora ili možda poznate ˝celebritye ˝ koji su uhvaćeni u kojekakvim in flangranti situacijama za koje su spremni optužiti sve i svakoga prije nego što će reći : ˝Pogrješio/la sam…˝.

 

Počinje tiho….

 

Nepriznavanjem grešaka, pa i onih najmanjih gubimo osjećaj odgovornosti bez kojeg nema niti samopouzdanja. Nitko nije savršen, nitko kroz život nije niti će ikada proći bez grešaka, čak i onih najvećih, ali za greške treba odgovarati. Svaka, da tako kažem, nesankcionirana greška gradi krivi karakter. Zanemarimo li one kazne predviđene zakonom za najteže greške, kazna može biti i jezikova juha vaših roditelja, može biti neslaganje vašeg prijatelja, može biti neodobravanje tek upoznate osobe. Nije bitna jačina kazne, bitan je svojevrsni osjećaj nelagode koje će u vama izazavati saznanje da ste učinili nešto što niste trebali, što niste smjeli.

 

Taj osjećaj nelagode je ono što izgrađuje karakter. Upravo taj osjećaj, koliko god to paradoksalno zvučalo, će vas dovesti puno bliže sreći i udisanju života punim plućima od većine ostalih segmenata života. Smatram kako je samopouzdanje jedno od ključnih osjećanja potrebnih za ispunjen i kvalitetan život. Vjera u sebe, baš kao i ljubav prema samom sebi preduvjet je za pozitivnu percepciju okoline prema vašem liku i djelu. A složiti ćemo se da je percepcija okoline, kako one svakodnevne, tako i one nešto udaljenije iznimno važna u gradnji karaktera. Čovjek nije pusti otok i ne može funkcionirati sam. Priznati greške i na počinjenim greškama učiti glavna je skica prema kojoj treba djelovati. Ljudi cijene osobu koja je spremna stati iza svojih postupaka, koja se ne skriva.

 

Krivi smo!

 

Rekao sam na početku da smo zapali u stanje kolektivne depresije. Ona nije nastupila isključivo zbog manjka samopouzdanja, a svakako jest zbog još jedne greške koju bi isto tako bilo dobro priznati – a to je nezasitnost. Živjelo se i u daleko gorim vremenima od onih koji su danas, pa su ljudi bili zadovoljniji. Ispada da što se više razvijamo to se više bližimo svojevrsnom samouništenju. Stalna trka za većim, boljim, jačim ostavlja nas bez daha. I od silne žurbe često zaboravljamo na trenutak sjesti i uživati u onome što smo stvorili. Reći ćete da je vrijeme takvo da te tjera da stalno radiš, trčiš, stvaraš, ali vrijeme ne određuje ono sa čime ćemo se zadovoljiti. Vrijeme nam ne nameće megalomaniju, nju namećemo sami.

 

Stalno se okrećemo drugima, tražimo opravdanja u problemima, krizama, ˝ lošim vremenima˝. Bogati smo opravdanjima, a siromašni kvalitetnim uporištima. Osobi kojoj bismo trebali najviše vjerovati prečesto prvoj okrećemo leđa. Naše ˝unutarnje JA˝ samo čeka da ga pozovemo i zatražimo savjet, a mi se uporno okrećemo nepouzdanim i neprovjerenim izvorima ˝životne mudrosti˝ kako bi kroz svijet koračali nešto lakšim korakom. A ti neprovjereni izvori glavni su uzrok našeg nezadovoljstva, i nezadovoljstva nacije u cjelini.

 

Manjak samopouzdanja rezultira megalomanijom kojom pokušavamo nadomjestiti taj minus, a megalomanija je glavni adut vječitog nezadovoljstva. Trnovit put do samopouzdanja počinje sitnim, malim priznavanjem grešaka i učenjem iz istih. Jesmo li spremni reći : ˝Kriv/a sam!˝?

 

Piše :

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com



crazy_alen @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
Zvijezda sterilizacije

 

Danas ne želim govoriti o novoj hrvatskoj zvijezdi koja se pojavljuje u američkim ženskim časopisima. Bio bi grijeh pričati o ˝velikom uspjehu˝ koji je ta osoba ostvarila, zahvaljujući isključivo poziciji na koju je instalirana. Ah, da je onaj odbjegli gospodin na svoje mjesto postavio kakvu striptizetu umjetničkog imena Đezuada Šimširpašić, danas bi čitali o nevjerojatnom uspjehu velikog borca za sterilizaciju šipki za ples, koja se nalazi među 18 žena godine. Ne želim pričati o Amerikancima koji jedva da znaju što se događa u Kanadi koja im je praktički pred nosom, a kamoli u jednoj Hrvatskoj za koju 90% njih nije niti čulo. Ja sasvim sigurno neću reći da je njihova odluka o dodjeljivanju nagrade J.K. ( a nije Rowling ) totalno neutemeljena, a o obrazloženju nagrade da i ne pričamo.

 

Koliko vrijedi život?

 

Možda je ta nagrada poticaj za uznapredovalog Alzheimera ( kako drugačije objasniti toliki zaborav oko potpisivanja ugovora s MOL-om? ) koji sve više i više sputava ˝Ženu godine˝?  Nikako ne želim govoriti o tome da smo mi glupav narod koji je u trenutku spreman zaboraviti na sve loše što je netko napravio, kao što smo zaboravili u početku vladavine ˝Žene godine˝. Ali, ovo nije priča o njoj ili možda je? Hmmm, nikako nisam želio govoriti o toj već izlizanoj temi, ali o čemu ostalom da pričam? Da možda kažemo par riječi o fenomenalnoj poruci koja se šalje društvu iz nedavno završenog slučaja Ritz? Ili bolje da prešutimo kako se sve više bližimo divljem zapadu i kako smo spremni zažmiriti na oba oka kada se radi o ubojicama mladih ljudi, jer koliko vrijedi jedan mladi život? Ako ga mijenjamo za godinu dana zatvora, što će se dogoditi sutra kada neki manijak odluči ubiti susjeda ( recimo 40 –godišnjaka ) koji ga već godinama gnjavi sa neporezanim granama na njegovom terenu? Ako život 18 – godišnjaka vrijedi godinu dana, za život 40 –godišnjaka bi se mogao uvesti neki novi orden koji će na svečanom prijemu ubojici dodijeliti predsjednik, a premijerka će ga obasuti poljupcima i prigodnim govorom.

 

Narikača rules

 

I možemo se mi truditi ne pričati o, kako Tomislav Klauški kaže, narikači koja lažno plače nad tuđom sudbinom, ali na žalost sve priče vode ka toj narikači. Upravo je taj ženski Richard Gere, George Clooney ili možda čak i Boris Tadić ( naravno, sličnost je samo u boji kose ), sa svojim suradnicima glavni uzrok ovog s(r)tanja u kojem se nalazimo.  Sjednica Sabora na kojoj se raspravljalo i glasalo o nepovjerenju trenutačnoj vladajućoj garnituri ličila je više na točku najpoznatijeg cirkusa na svijetu ˝Cirque du Soleil˝, nego na zasjedanje i raspravljanje ljudi koji bi trebali ovu zemlju izvući iz krize. Jedina je razlika što smo u Saboru umjesto spretnih točki koje oduzimaju dah vidjeli gnusna vrijeđanja, a umjesto završnog oduševljenja i pljeska publike vidjeli smo potpunu rezigniranost većine biračkog tijela koje je vjerojatno poželjelo biti  lav iz cirkusa kako bi pojeo glavne aktere.

 

Hrvatska kao slijepo crijevo

 

Vidjeti kako nakon takvog maratonskog raspravljanja Snjeguljica i njeni patuljci iz Vlade odlaze visoko podignutih stisnutih šaka u zrak najgori je udarac za sve nas u ovom trenutku. Međutim, kada samo na tren pomislim tko bi te ruke dizao u zrak da je glasovanje prošlo drugačije prizor nije ništa ljepši. Eto, možemo pričati o tome kako je cijela Hrvatska postala slijepo crijevo – možemo živjeti s njime dok ne pukne, a onda treba što prije stići u Hitnu kako bi dočekali i drugi dan. Upravo je to slijepo crijevo blizu puknuća, a mi i dalje ne znamo radi li Hitna baš cijelu noć i hoće li imati dovoljno sposobnih ljudi da nas svih spasi. Ali, možda bi se isplatilo riskirati? Ovako 100% ne ide, a u drugom slučaju možemo biti 99% sigurni da će biti isto. Ipak, taj 1% u ovakvoj zemlji može biti iznimno puno.

 

1% je puno

 

Nakon svega izrečenog bilo bi glupo na sve to još dodati i nezaobilazne financije koje su naš glavni problem, i totalno neuspješno gospodarstvo, i totalno uništenu brodogradnju, nezaposlenost, nedostatak pravih rezova u proračunu…. Dakle, apsolutno je glupo govoriti o tome da ˝Žena godine˝ ovu zemlju usmjerava ravno u propast. Nisam želio govoriti o ženi kojoj će nagradu uručiti megapopularna Oprah.. Ovo nije priča o gospođi koja ima i nekoliko pogrdnih imena, ovo je priča o nama koji sve to gledamo, trpimo  i šutimo. Ovo je priča ispričana prema istinitom događaju sa predviđanjem tragičnog kraja. Srećom, ova priča još nije ispričana do kraja i uključimo li se svi kao akteri u tu priču, možda promjenimo završetak. Sjetimo se onog malog 1%.

 

Piše:

Alen Bećirović

Alen_becirovic@hotmail.com

 

crazy_alen @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 20, 2010
Ne trese se ništa…

 

˝Ja neću raditi ništa˝ - šifra je zahvaljujući kojoj se danas dobiva dobro plaćeni posao u Hrvatskoj. Ili je to tako samo u Vladi, trebalo bi provjeriti. Koliko ste se puta zapitali kako su likovi iz bajke poput Ivana Šukera, Damira Milinovića, Gordana Jandrokovića, Božidara Kalmete i sličnih zasjeli u ministarske fotelje. Ne, ne radi se tu o političkoj podobnosti, o spremnosti da se klima glavom na svaku želju i odluku premijera/premijerke ili nekoj velikoj stručnosti zahvaljujući kojoj su dotične osobe zaslužile biti u Vladi. Ne, postupak je daleko kompliciraniji i teži.

 

U posljednje vrijeme sve se češće piše kako se Ivanu Šukeru trese stolica u HDZ-u jer je otvoreno priznao da nije radio posao za koji je bio zadužen. Svi su uvjereni kako je takvo ponašanje Jadranki Kosor neoprostivo i kako netko za to treba platiti glavom, ili u ovom slučaju stolicom. Promatrajući malo poteze istaknutih ministara možemo približno doći do ideje kako teče postupak imenovanja.

 

˝Mogu ja? Mogu ja?˝

 

2003., prvog dana nakon izborne pobjede, još pomalo mamurni od slavlja, sastali su se čelnici  HDZ-a. Glavnu je riječ, naravno vodio premijer Ivo Sanader.

- Ajde da ne duljimo, tko želi biti ministar financija? - bez slatkorječivih uvodnih riječi krene dr. Ivo.

- Ja ja, mogu ja? - prvi se javi Ivan Šuker. Naravno, premijer je morao znati zašto on sebe smatra sposobnim za tu funkciju.

- Pa, eto ja sam uvijek volio monopoly kao mali i mislim da znam dobro s novcem… Znate, uvijek sam pobjeđivao…

Objasnio mu je i kako je spreman činiti vrlo malo dobroga jer je to praksa koja već godinama uspjeva u političkom životu Hrvata i kako će što je moguće dulje držati narod u uvjerenju da je po pitanju financija sve pod kontrolom.

-  U redu, što ćeš onda ti točno raditi kad se sve zbroji i oduzme dragi moj Ivane? - pomalo zbunjeno upita Sanader.

- Ništa premijeru!

- Ok, primljen si! Idemo dalje! ( tako je i nastala parola za izbore ).

 

Postupak se ponavljao za svakog ministra. Eto primjerice Jandroković je obećao da nikada neće pročitati predpristupne pregovore Hrvatske sa EU, ministar zdravstva obećao je kako će za njegova mandata svi Hrvati poželjeti rađati izvan Hrvatske, a jedina stvar kojom će se on aktivno baviti vezano uz zdravsto je tjelovježba. Božidar Kalmeta svečano se zakleo da svoju poziciju neće napustiti bez obzira na sve što se u njegovu resoru bude događalo i bez obzira na praksu ostalih zemalja Europe, on nikada neće ponuditi svoju ostavku osim ako bude siguran da se ona neće prihvatiti. Jadranka Kosor je od Ive Sanadera dobila povjerenje krokodilskim suzama i obećanjem kako će uvijek biti točno iza njega kada kamere budu snimale.

 

A šta da radim?

 

Postupak imenovanja kod bivšeg premijera tekao je na takav način, a nakon što je svoju palicu predao vjernoj pozadinskoj stajačici Jadranki Kosor došlo je vrijeme da se preispitaju odluke jesu li odabrani ministri dobri i zašto, te mogu li ostati na toj poziciji i ubuduće.

- Drage kolege, sastali smo se danas ovdje da provjerimo koliko ste još 'unutra' i koliko ste spremni braniti ideale i ciljeve HDZ-a. Čeka nas teško vrijeme, biti ćemo izloženi kritikama zbog bijega premijera, tako da od vas očekujem ne sto, već sto pedeset posto zalaganja! Pa krenimo… Ivane, što ćeš ti raditi? - dramatično je započela svoju premijersku karijeru Jadranka Kosor.

- Ništa!

- Obećaješ?

- Pa što bih vas lagao premijerko, evo majke mi!

 

I tako je nakon obećanja svih članova stranke da neće raditi ništa i da može biti spokojna odlučila krenuti u svoj poklonjeni premijerski mandat. Međutim, javilo se pitanje prodaje INE i morala je oformiti tim koji će te pregovore voditi i zaključiti posao. Na žalost, nije mogla nikoga naći jer je u HDZ-u dana riječ svetinja, a svi su se zakleli kako neće raditi ništa.

- Jebiga ljudi, ne možemo tako. Ovdje netko treba nešto raditi, barem formalno. Damire, što se crveniš toliko? Ajde molim te preuzmi ti tu zadaću na sebe, to ti je čas posla…

I tako jadan Polančec prihvati posao koji je trebao biti gotov za tren oka i o njemu se više ne bi pričalo. Odabrala je premijerka i ostale članove tima među kojima je bio i naš ministar financija. Sa svakime je osobno razgovarala i tako se uvjerila da su sposobni obaviti zadaću koja se od njih traži.

- Ivane, ovo je dosta bitno pitanje, jesi spreman?

- Jesam, premijerko.

- Znaš što ti je raditi?

- Ništa!

- A što ćeš raditi na sastancima koje će Damir sazivati? Ipak je to INA…

- A to…. Ma neću ni dolazit… Kasnije samo potpišem i mirna Bosna, il Mađarska il…. Kome se to uopće prodaje?

 

Nema čuđenja…

 

Glupo je sada čuditi se odlukama koje su donešene ili biti bijesan na ministra Šukera. Pa on je samo radio ono što je obećao da će raditi – ništa! Jer kako onda inače objasniti tu silnu toleranciju koju odjedanput prema njemu posjeduje Jadranka Kosor. Ona ista Jadranka Kosor koja je tako lako iz stranke izbacila 'velike ribe' poput Ive Sanadera i Damira Polančeca. Priča kruži kako se Ivanu Šukeru trese stolica, a prava je istina da mu stolica nikada nije bila čvršća. Preostali članovi Vlade, dakle oni koji nisu izbačeni sada postaju jedna velika obitelj koja će se držati skupa i u dobru i u zlu, jer potone li jedan od njih potonuti će svi. Divno je vidjeti kako jedna osoba može produbiti veze među ljudima toliko da one postaju jače i od rodbinskih, krvnih veza. Sve je to učinio prodani Josip, ovaj Damir Polančec sa nekoliko rečenica.

 

Sreća u nesreći za potencijalno odgovorne članove HDZ-a jest što će im ta produbljena međusobna veza omogućiti istima da sagrade nasipe i brane protiv poplave ( kao što se uraganima daju imena, tako mi tu poplavu možemo nazvati Remetinec ) koja bi mogla navaliti već nakon Sanaderova svjedočenja. I ne bojim se ja da će ta brana puknuti i da će bujica laži, korupcije i prevare povući sve odgovorne, ja se nekako više bojim što će biti kada ta bujica prođe… Sa probijenom branom ili bez nje… Ali, o tome ćemo razmišljati nekom drugom prilikom.

 

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 2, 2010

I ja bi Facebook…

 

Čitao sam negdje nedavno kako naši političari rijetko ili nikako koriste Facebook za neku vrstu samopromocije. Izgleda da je većina vrlih nam političara ili informatički nepismena ili jednostavno ignorantna prema novim tehnologijama i novim načinima ˝oglašavanja˝ i skretanja pažnje na sebe, među kojima je svakako i Facebook. Odmah mi je pala na pamet naša draga premijerka koja očito ima problema sa ˝novim tehnologijama˝ kao što su lift, Power Point i slično….

 

Vjerujem da je Jadre shvatila koliko je važno imati Internet kao saveznika. Zamislite da ima svoj profil na Facebooku i slučajno joj se zaglavi lift, a ona kasni na važan sastanak. Uzme mobitel i lijepo postavi status : ˝Zapela sam u liftu, počnite bez mene…˝. U roku od par minuta isti bi status ˝lajkali˝ Bebić, Šeks, Milinović i ostali vjerni puleni koji bi jedva dočekali takvu situaciju u kojoj bi možda i oni mogli doći do riječi. Tek bi se nakon kojih stotinjak like-ova javio zabrinuti i pomalo Pahor sa komentarom ˝Mala, če je vse v redu?˝. Ona bi odgovorila kako je dobro i kako očekuje lijepu večeru da se smiri. Borutić bi se bacio na kuhanje, a nacija odahnula nakon saznanja da je premijerka sasvim dobro.

 

Mani se Google Translate-a…

 

Zamislite samo koliko bi joj bilo lakše obavljati teške poslove koje kao premijerka mora obavljati da ima svoj profil. Imala bi zasigurno par tisuća ˝prijatelja˝ među kojima bi bili stručnjaci svake vrste. Kada god joj nešto ne bi bilo jasno mogla bi se obratiti njima. ˝Zaj…. sam nešto u Power Pointu koji nas sada prikazuje kao sposobne vladajuće. Kako da to promjenim?˝ -  i odmah bi dobila savjet svojih vjernih birača, prijatelja ili slučajnih ˝prolaznika˝. Čitava frka oko informatičke nesposobnosti vladajuće garniture bila bi spriječena i nitko tome ne bi pridavao niti trunčicu pažnje.

 

Kada bi odlazila u SAD susresti se sa Obamom ili možda čak u Veliku Britaniju na čaj sa kraljicom mogla bi uvježbati što reći. Nekoliko dana prije puta mogla bi se konzultirati kako će što izgovoriti i reći. ˝Za tri dana putujem u Veliku Britaniju kako bih prisustvovala čajanci sa kraljicom. Razmišljala sam joj predstaviti se na slijedeći način : ˝Srdačan pozdrav kraljice. Ja sam Jadranka Kosor i dolazim iz Hrvatske. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i nadam se da ćete i Vi posjetiti našu zemlju uskoro.˝ Naravno, čitava armija mladih HDZ-a poduprijela bi je u toj nakani sve dok se ne bi javio jedan infiltrirani HNS-ovac koji bi je upitao kako to misli reći na engleski. I uskoro bi dobio odgovor kroz novi status. ˝Mnogi si uzimaju za pravo osporavati moje znanje engleskog jezika. Pa eto svim skepticima dokaza kako su potpuno u krivu. Bez problema vam svima mogu napisati kako ću pozdraviti kraljicu : ˝Best regards queens. I am Kosor and come from the Croatian. Exceptional is my great honor to be here today and I hope you'll visit our country soon.˝ Gotovo dva sata ne bi bilo nikakvog komentara na ovaj status. I baš kad bi se premijerka zapitala zašto je tome tako stigla bi joj nova notifikacija. ˝Nenad Stazić je komentirao tvoj status.˝ Sva ushićena pohitala bi vidjeti dokaz svoje tvrdnje kako zna engleski kad ono… ˝Poštovana premijerko, preporučio bih Vam angažiranje profesionalnog prevodioca, što Google Translate svakako nije…˝ I tako bi izbjegli još jednu međunarodnu blamažu. Tko kaže da HDZ i SDP ne mogu surađivati.

 

˝Kud Jadranka tud i ja…˝

 

Još jedna velika pogodnost je ta što kada nešto krivo napiše ili objavi uvijek može opravdati hakiranjem vlastitog profila. Ona je kao visoka državna dužnosnica konstantno pod napadima kojekakvih hakera iz čitave Hrvatske i svijeta i kada bi se na njenom profilu pojavio status : ˝Nove mjere spasiti će hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝ uvijek bi mogla reći kako je taj status dijelo zlonamjernih hakera i kako je ona zapravo htjela napisati : ˝Nove mjere će možda spasiti hrvatsko gospodarstvo i ubrzati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju˝. Izostavljanje tog krucijalnog ˝možda˝ biti će krivica hakera ili možda čak i Marka Zuckerbergera koji je pogriješio u izradi Facebooka.

 

Na žalost, Jadranka Kosor sve više i više počinje nalikovati na svog predhodnika, i to ne samo prema boji kose. Ne preuzima odgovornost za gotovo niti jednu situaciju u zemlji koja je rezultat njene politike i politike užeg vodstva stranke, ne pridonosi poboljšanju životnih uvjeta, a pored svega, mit o borbi protiv korupcije i dalje nekako ostaje samo to – mit. Spektakularna uhićenja u HEP-u, HŽ-u i ostalim, prema svemu sudeći, korumpiranim poduzećima lagano padaju u zaborav, a mnogi koji su u tim radnjama sudjelovali dobivaju milijunske odštete koje svi mi plaćamo. Damir Polančec, žrtveno janje vodstva HDZ-a sve manje i manje šuti, a sve više i više otvoreno optužuje aktualnu premijerku. Čak je i novi modni dodatak, majica sa natpisom : ˝Kud´ Jadranka, tud´ i ja i kud´ ja, tud´ i Jadranka˝, pokazatelj što Polančec misli o sadašnjoj premijerki i gdje je vidi u skoroj budućnosti.

 

I mene hvata tjeskoba kad vidim tko nas vodi…

 

I dok se suočava sa kojekakvim optužbama od strane Damira Polančeca, sindikata i ostalih, premijerka je odlučila otići u poplavljenu Slavoniju kako bi svima obznanila da se osjeća tjeskobno kada vidi ljude u strahu. Međutim, brzo se pribrala i obznanila kako će Vlada zasigurno pomoći, te kao da je već počela predizbornu kampanju u kojoj je glavni lik ONA, dodala kako ˝postoji i mogućnost intervencije kroz saborsku pričuvu o kojoj ja odlučujem˝, tako dodatno pokazujući kako ima veliko srce i dubok džep kada se radi o novcima nas građana. Vjerujem kako je ovim riječima umirila ljude koji su izgubili svoje kuće i imanja, jer nije mala stvar što se premijerka zbog njih osjeća tjeskobno, i što će im zato udijeliti mrvice iz državnog proračuna.

 

Sreća je naša što imamo tako sposobnu oporbu koja premijerku koja je čitavu zemlju dovela u stanje poplave jače nego ono u Slavonskom Brodu, i dalje tetoši i miluje po maloj sijedoj glavici valjda očekujući da premijerka izvrši neku vrstu harakirija kako oni ne bi morali prljati ruke. Da se vratimo malo na priču o Facebook profilima i u nju ubacimo Zorana Milanovića koji bi mogao stalno ponavljati statuse tipa : ˝Evo prođe još jedan dan u kojem mi kao vodeća oporbena stranka nismo napravili ništa da srušimo HDZ i Jadranku Kosor. Like ako mislite da smo nesposobne pičkice…˝ Ja bih prvi ˝lajkao˝.

 

Poslije svijetla dolazi tama…

 

Sreća je kako vladajućih, tako i oporbenih što se bliži ( nadajmo se ) dugo i toplo ljeto kada je nezadovoljstvo građana ipak nešto manje, valjda zbog žege koja im onemogućava bistro razmišljanje. Međutim, kao što nakon tame dolazi svijetlo, tako se događa i suprotno. I kada nemile vrućine popuste, kada se više ne budete kupali, kada ulice više ne budu krasile djevojke u ljetnim haljinama ili se ispijali fancy koktelčići  na kojekakvim plažama, opet ćete se sudariti sa surovom realnošću koja kaže da smo u govnima iz kojih je trenutno vrlo malo izlaza, a budemo li čekali još neko vrijeme više ih uopće neće biti.

 

Tek kada se na Facebook profilima i u političkoj praksi bude nalazila rečenica koja kaže : ˝Narod nas je birao i naša je dužnost raditi prema njihovoj volji i zahtjevima˝ moći ćemo se nadati boljem sutra, a do tada dobro pogledajte pojedinačno svaku osobu u hrvatskoj politici, malo je progooglajte i sjetite se u kakvim su sve pričama i aferama spominjani, a nikada procesuirani ili barem politički kažnjeni. Kada završite sa tom zanimljivom pretragom za koju će vam trebati jako puno vremena ( uvjeriti ćete se i sami pokušate li ), možete malo sjesti i razmisliti želite li promjenu ili vam zbilja odgovara sve onako kako je u ovom trenutku.

 

Do tog saznanja vas srdačno pozdravljam i želim vam ugodno i toplo ljeto….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

crazy_alen @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 4, 2010

Policija vs. huligani…

 

O utakmici između Dinama i Hajduka, ili točnije o utakmici između navijača i policije govori se već danima. Policija, organizatori, klubovi, pravi navijači i obični ljudi još jednom mogu i trebaju biti posramljeni događajima na spomenutoj utakmici. Međutim, tko je uistinu kriv za to zlo? Sjećate li se bivšeg premijera Sanadera i njegove ergele kada su na rukometnoj utakmici spokojno ispijali šampanjac i uživali u paklenoj atmosferi? Sjećate li se koliko se buke tada diglo zbog činjenice da se alkohol uopće nije smio nalaziti u blizini dvorane, a kamoli u VIP loži? Sjećate li se kako je nedugo nakon toga krenula priča oko promjene Zakona o navijačima i kako je hrvatska ˝čelična lady˝ Đurđa Adlešić najavila nemilosrdnu borbu protiv huligana i ostalih kojima nije mjesto na sportskim terenima?

 

Novi Zakon je donijet, ali prema uobičajenoj šabloni u našoj zemlji isti se ne provodi. Naravno, u ovom je trenutku najlakše prstom uprijeti u skupinu uvijek dežurnih huligana koji na utakmice dolaze samo kako bi zadovoljili svoje destruktivne želje i uništili sve ono dobro što bi sport trebao donositi. Ali, treba se zapitati kako se ta, vrlo vjerojatno, uvijek ista skupina huligana nalazi na stadionima? Kakva je to borba protiv huligana ako na stadionima redovito gledamo bakljade, tuče, opijanja i kojekakve transparente koji se prema Zakonu ne bi smjeli unositi na sportska borilišta? Tko je podbacio? Krenimo redom….

 

Tko je odgovoran?

 

Vlada Republike Hrvatske na čelu sa premijerkom Jadrankom Kosor ( prije na čelu sa Ivom Sanaderom ) očito ne zna ili ne želi riješavati problem huligana. Donijeti Zakon bez namjere da se isti provodi je isto kao i samozadovoljavanje. Svoju potrebu ste na kratko utažili, ali vaš potez realno ne pomaže apsolutno nikom drugom. Nadalje, pošto je očigledno da Zakon ne djeluje Vlada odgovor traži u novom nasilju. Povećanje ovlasti policije dovodi do toga da se oni izjednačavaju sa huliganima. Jer kako objasniti činjenicu da i sada sa navodno jako skučenim ovlastima mogu mlatiti i one koje trebaju i koje ne trebaju, pa čak i koristiti vatreno oružje kada je potreba za upotrebom istoga u najmanju ruku diskutabilna. Izgleda da kod nas nije problem donijeti dobar Zakon ( što Zakon o navijačima u suštini jest ) već isti provoditi. Ako na cesti možemo imati ljude sa 50 i više prometnih prekršaja, ako na ulici ( umjesto u zatvoru ) možemo vidjeti one koji su nekoga premlatili do smrti, ako nam je nekolicina bivših i sadašnjih ministara upletena u kojekakve mutne poslove, zašto onda ne bismo imali i brdo huligana na stadionima?

 

Svoju odgovornost dakako snose i sami klubovi koji su imali dovoljno vremena za prilagodbu na novi Zakon i dovoljno mogućnosti organizirati sportske događaje uz temeljitu kontrolu posjetitelja kako se među publikom ne bi našli divljaci, kako bi baklje ostale izvan terena ili kako bi na stadion ili u dvoranu ulazili samo trijezni ˝navijači˝. Naravno, klubovi u Hrvatskoj tako nešto redovito zaobilaze, a zakonodavac im izlazi u susret velikodušno im opraštajući sve propuste. Hrvatski klubovi plaćaju za štetu samo kada igraju u Europi, na našim travnjacima valjda još vlada bratstvo i jedinstvo između klubova i zakonodavca pa se problemi umjesto naplatom milijunske štete valjda riješavaju uz čašu šampanjca – možda čak i na samom stadionu. Klubovi koji ne zadovoljavaju kriterije Zakona ne bi smjeli sudjelovati u sportskim natjecanjima pa makar i po cijenu toga da se liga uopće ne igra. Dokle god se tolerira aljkavost klubova u organiziranju utakmica napredka neće biti.

 

Bolja obuka policije…

Što se tiče policije. Velika se hajka digla protiv onih koji su potpuno bezrazložno mlatili one koji uopće nisu sudjelovali u tučnjavi ili bilo kojoj drugoj vrsti vandalizma. Međutim, treba se naći u koži tih policajaca kada rulja krene na njih i udara ih čime god i kako stiže. Naravno, to nije opravdanje za djela pojedinaca, ali treba uzeti u obzir da se u takvim situacijama zasigurno ˝puše i na hladno˝. Iako, i za prekomjernu uporabu sile policije više su odgovorni Vlada i klubovi, tj. organizatori koji su uopće dozvolili da se policija nađe u situaciji da nekoga mora doslovce isprebijati. A u toj Vladi nalazi se i ministar policije koji bi trebao osigurati da policajci budu pravilno obučeni za takve situacije kako ih u datom trenutku ne bi ˝ponijela atmosfera˝ i oni izgubili glavu kao što je to izgleda bio slučaj na spornoj utakmici. Dakle, opravdanja za bezrazložno premlaćivanje nema, ali bih krivicu ipak prebacio na one koji vuku konce, a ne na lutke koje se nalaze na kraju tog konca.

 

Huliganizam nije ništa drugo nego reakcija društva na stanje u kojem se nalazimo. Sve je više nezadovoljnika koji svoje frustracije više ne mogu riješavati unutar četiri zida, već ih iznose tamo gdje je to najmanje poželjno. Odgovornost za stanje u zemlji u kojoj je sve više nezadovoljnika jednim velikim dijelom jednostavno mora snositi politika, točnije vladajuća koalicija koja jednostavno ne zna kako zemlju izvući iz govana. Žalosno je što nam misli od te činjenice redovito odvraćaju neke druge stvari. Tako je to prekjučer bio registar branitelja, jučer stražnjica, danas navijači, a sutra će to biti neki masovni prosvjed od kojeg neće biti nikakve koristi. Huliganizam je lako riješivi problem – Vlada Republike Hrvatske nije. Kada ćemo konačno početi razmišljati kako riješiti problem vladajućih kako bismo riješili i većinu drugih problema?

 

Odsjecimo glavu hobotnici….

 

Kada se pričalo o korupciji često je korištena usporedba sa hobotnicom. Govorilo se, a i dalje se govori kako treba odsjeći glavu hobotnice, a ne krakove. Možda je vrijeme da se odsječe glava vladajućih koji već 20 godina u gotovo istom sastavu ovu zemlju vode ravno u propast. Riješimo li danas problem huliganizma, sutra će se pojaviti problem nasilja u obitelji, riješimo li nasilje u obitelji pojaviti će se problem korupcije i tako unedogled. Svi ti problemi su samo krakovi koji vode do onih koji bi te probleme trebali riješavati u korijenu, a ne u punom cvatu. Činjenica da se ti problemi tako kasno pokušavaju riješavati dovoljno govori o idejama i predhodnom radu onih koji bi ih trebali spriječiti.

 

Broj nezaposlenih rapidno raste ( unatoč optimističnim najavama premijerke o smanjenju nezaposlenosti, koja ne može i nije realni pokazatelj s obzirom na sezonska zaposlenja ), radnici gube posao, veliki broj onih koji su zaposleni ne primaju plaću, troškovi života vrtoglavu rastu dok primanja ostaju ista…. Vlada na čelu sa Jadrankom Kosor očito nema riješenja. Bojim se da više nemamo vremena čekati čudo, ali isto se tako bojim kada pomislim na alternative sadašnjoj vladajućoj garnituri. Propada li to Hrvatska svima nama pred nosom?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 18, 2010

Facebook kao kokain…

 

Facebook je postao nova droga modernog društva. Naravno, legalna droga, pa se ne morate bojati priznati da ste ovisnici jer vam ne prijeti nikakva kazna. I dobra je to droga. Omogućuje vam kontakt s ljudima puno jednostavnije i izravnije nego putem mail-ova, pisama, pa čak i telefonskih poziva. Ono što mene brine nisu ljudi kao ja, koji su svjesno ušli u ˝svijet Facebooka˝ znajući što od njega mogu očekivati, koliki je to napad na privatnost, koliko vremena može oduzeti i koje su sve dobre i loše strane te ˝veze˝, već oni koji su u sve to ušli samo zato što ˝svi danas imaju Facebook˝, a takvi/e su obično djeca ( a djecom možemo smatrati i sve one ispod 18 godina, iako bih za ovaj konkretan tekst pod djecom podrazumijevao one između 10 i 15 godina ).

 

Zašto se brinem za tu djecu? Facebook možemo okarakterizirati kao agresivni napad na našu privatnost, međutim, on ipak ima određene postavke kojima se vlastita privatnost može dijeliti samo sa točno određenim ljudima za koje ste sigurni da tu vašu privatnost neće zloupotrijebiti. I s tom mogućnošću pokrili smo većinu odraslih koji ipak znaju gdje povući granicu. Među djecom to na žalost nije tako. Svojevrsni status koji se prije stjecao talentom u nekom sportu ili dobrim ocjenama u školi danas se stječe brojem prijatelja na Facebooku ili brojem posađenih rajčica na Farmwilleu ili brojem pljački i napada u Mafia Wars – ima.

 

Ja imam više prijatelja od tebe…

 

A da bi stekli prijatelje na Facebooku i suigrače u kojekakvim igricama trebaju biti domišljati u statusima, postavljati bezbroj slika i biti totalno internetski cool. Što ima lošeg u tome, pitate se? Da bi pod rubrikom ˝friends˝ nečijeg profila bio što veći broj prihvaćaju se i šalju ˝requestovi˝ od i prema nepoznatim osobama. Jer imati 100 ili 300 prijatelja nije ista stvar. U čemu je opasnost takvih ˝prijateljstava˝? Naravno, možemo se odmah sjetiti pedofilije i prilika pedofilu da na iznimno lagan i legalan način dođe do slika predmeta njegovih seksualnih fantazija. Međutim, koliko god to bilo strašno i potrebno je raditi na tom pitanju, postoje i druge opasnosti.

 

˝Joj, kako sam se ubila sinoć, više neću piti nikad! L˝ - status je petnaestogodišnjakinje. Ne prođe petnaest minuta od objave, 10 ˝frendova˝ joj ˝lajka˝status. Mala je popularna. Sinoć se ubila od alkohola i kao nagradu je dobila tko zna koliki broj pozitivnih komentara. Zabrinjavajuće jest to što se takvo ponašanje smatra kao prihvatljivo, čak štoviše, to je cool ponašanje. Nije Facebook takvo ponašanje stvorio – uzroci takvog ponašanja leže mnogo dublje od jednog Internet servisa, ali je problem u tome što taj isti servis omogućava da se takvo ponašanje masovno širi i prikazuje kao nešto što je super.

 

Alkohol nije cool…

 

˝Ubiti˝ se od alkohola nije cool ni u kojoj dobi. Jednostavno nije. Međutim, kada to učini punoljetna osoba, ne pridajem tom problemu nimalo pažnje. Odrasla osoba ( a prema Zakonu su to i 18-godišnjaci ) ima pravo odlučiti što raditi sa životom i kako se nositi sa posljedicama. Možemo se složiti da većina odraslih osoba točno zna što je dobro, a što loše i ako ponekad ˝zastrani˝ u loše to je isključivo stvar njegovog ili njenog odabira. Kod djece to nije tako. U informatiziranom društvu gdje realno prijateljstvo vodi stravstvenu bitku sa virtualnim, teško je misliti kako je 15 – godišnjakinja ( ili neka mlađa – što je još gore )koja se vikend za vikendom razbija od alkohola to učinila svjesno znajući sve negativne činjenice tog ponašanja. Ne, ona je vidjela koliko alkohol dobro prolazi kod njenih frendova na Facebooku i kako su slike na kojima su njeni vidno pijani vršnjaci iznimno popularni, pa je odlučila i ona biti takva zbog ˝statusa˝ među vršnjacima – kako virtualnim, tako i realnim.

 

Facebook je kao takav zabranjen mlađima od 13 godina, vrlo vjerojatno baš zbog sprječavanja još veće djece da od druge djece i odraslih čitaju i gledaju kojekakve stvari neprimjerene njihovoj dobi. Međutim, zabrana je samo deklaratorna, dok je u stvarnosti dovoljno samo promjeniti datum rođenja i vaš Facebook profil vas čeka. Naravno, nije problem samo u statusima u kojima je vidljivo da djeca piju, već u generalnoj želji da se što prije odraste u svim segmentima života i da se ta želja što je moguće više i brže širi internetom, ili konkretnije Facebookom.

 

Revolucionari preko tipke ˝Join˝…

 

Što učiniti? Zabraniti Facebook? Nemoguće, naravno. Ali, kao roditelji, zabraniti djeci da ga koriste do onog trenutka kada su potpuno svjesni što on zapravo znači – itekako moguće. Ja nisam konzervativac, zapravo sam u mnogo pitanja vrlo daleko od konzervatizma, međutim mišljenja sam da, iako donosi određene pozitivne stvari, Facebook za djecu nije. Možda bi trebalo staviti upozorenje kao i na filmovima : 18 +. Sve ovo nije neka bezazlena igra. Facebook predstavlja jednu novu eru komunikacije u kojoj smo spremni svoju privatnost izložiti cijelom svijetu na dlanu – istu privatnost za koju se toliko često borimo u realnom svijetu, a tako je lako prodajemo u virtualnom. Punoljetna osoba može shvatiti eventualne posljedice dijeljenja svoje intime sa svijetom, a dijete to nikako ne može.

 

Međutim, da se ovaj tekst ne svede samo na djecu koja nisu jedina ˝žrtva˝ Facebooka i sličnih stranica. Posvetimo se malo i sa ostalima. Naletio sam neki dan na zbilja zanimljiv status Matije Babića ( Index.hr ) koji kaže kako ˝misli da bi laptop aktivizam trebao služiti samo kao prvi korak, za dogovaranje i koordiniranje akcija. Nažalost, događa se to da otkad je Facebooka ljudi misle da se svijet mijenja klikom na "Join" ˝. Facebook je omogućio ljudima da vjeruju upravo to – kako se svijet mijenja jednim klikom. Pa ćete tako u grupama koje pozivaju na prosvjede protiv vlade naći nekoliko desetaka tisuća ljudi, a na ulici ˝samo˝ nekoliko tisuća, u grupama za pomoć onima koji su stradali u kojekakvim prirodnim nesrećama biti će nekoliko stotina tisuća ljudi, a telefonske linije koje služe za pravu pomoć unesrećenima biti će prilično rasterećene.

 

Često pomislim kako je Mark Zuckerberg čitav projekt Facebooka radio u tjesnoj suradnji sa vladom. Naime, upravo je Facebook ljude maknuo sa ulica, iz udruga, organizacija i premjestio ih u sobe i dnevne boravke – tamo gdje predstavljaju vrlo malu ili nikakvu prijetnju postojećem poretku. Takvo stanje odgovara svima – vladama jer su ˝borbe˝ naroda kudikamo slabije, a i samom narodu koji svoj ego i potrebu za pravednošću nadomjesti jednim klikom na ˝Join˝ i može mirno spavati.

 

Nije više igra...

 

Facebook je jedna brilijantna tvorevina jednog, vrlo vjerojatno, istog takvog uma. Međutim, to ne znači da nema svojih mana i grešaka. Djeca trebaju imati svoju privatnost zaštićenu sve do onog trenutka u kojem mogu shvatiti što otkrivanje iste znači. Nadalje, problem alkoholizma, droge, preranih seksualnih iskustava ( i abortusa koji iz toga često slijede ) i ostalih ˝nedaća˝ jest problem koji iziskuje veliki napor u stvarnom svijetu kako bi se što bolje riješio i prevenirao. Jednostavno je previše omogućiti da se taj sam po sebi veliki problem čini još većim zahvaljujući Internetu, tj. Facebooku.

 

Što se tiče onih koji vjeruju da se svijet mijenja virtualno jedan mali ˝wake up call˝ - to definitivno nije tako! Ako imate potrebu za umirivanjem savjesti ili iskazivanjem nezadovoljstva učinite to lice u lice sa nekim, ako imate potrebu nekome pomoći, učinite to tako što ćete nekome uistinu pomoći, a ne tako što ćete mu odati počast u Facebook grupi.

 

Probudite se malo i shvatite da se često zamarate problemima koji ne postoje, a neke ozbiljne stvari, kao što je Facebook ( koliko god to banalno zvučalo ) često zaboravljate. Ovo više nije igra. Pitanje je kada ćete vi to shvatiti?

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 31, 2010

Prvi ˝centar moći˝ je svakako država…

 

Kako podijeliti ˝centre moći˝ u Hrvatskoj? Što se tog pitanja tiče, svatko ima svoju teoriju. Imam je i ja. Dakle, ja bih podijelio tu moć na tri strane – država, Crkva i naravno narod ( dakako, postoji tu još niz drugih, među kojima su možda najvažniji kapitalisti, ali za ovu temu je najbitnija ova posljednja strana ).

 

Počnimo sa najdražom nam državom. Na žalost, ono što se podrazumijeva pod državom ( a to nije slučaj samo kod nas ) jest nekolicina ljudi koji tu državu vode. Tako je i kod nas, državom možemo nazvati  onih 153 zastupnika Sabora koji o sudbini naroda odlučuju dizanjem ruku i podržavanjem ili odbijanjem raznoraznih ideja. Državom možemo nazvati i sve ministre i naravno, premijerku koji te ideje donose. A u državu valja uključiti i lokalnu i regionalnu samoupravu koja ipak djeluje po nalogu onih koji se nalaze među 153 zastupnika Sabora ( barem je tako u većini slučajeva ). Što reći o državi? Mislim da ne treba trošiti previše riječi. Osvrnite se oko sebe i sami procjenite koliko ste zadovoljni s onime što oni za sve nas rade. Biti će zanimljivo pratiti najnovije događaje uz Polančeca i ono svega što on zna. Hoće li uspjeti i na koji način povući još nekoga za sobom ili će ipak ostati sam. Međutim, to je već tema za neki novi tekst, ali pokazuje kakav nam je državni vrh – jadan.

 

Crkva

 

Crkva – toliko toga rečeno o njoj. Osobno sam se često obrušavao na Crkvu i ovim putem želim uputiti malu ispriku svima koji su se uvrijedili. Međutim, ne zbog mojih stavova, već zbog moje generalizacije. Nikada nije dobro generalizirati, a ja sam u svojim tekstovima, vezanim za Crkvu, to vrlo često radio. Naravno da i unutar Crkve postoje časni ljudi koji su svoj život uistinu posvetili onome što njihova vjera nalaže. Ono za što se neću ispričavati i u što duboko vjerujem jest to da su većina vodećih ljudi ( kako u Vatikanu, tako i u pojedinim zemljama, naravno i u Hrvatskoj ) sve samo ne časni ljudi. Crkva je najprofitabilnija organizacija koja zahvaljujući takvim ljudima iskorištava često naivan puk kako bi došli do ekonomske moći iz koje proizilazi i sva druga moć koju imaju. Dakle, svaka čast iznimkama unutar te organizacije, ali mišljenja sam da sve dok se neke stvari radikalno ne promjene u vodstvu te organizacija, ista nema pravo ˝soliti pamet˝ nikome i ne treba je smatrati kao objektivnu i relevantnu organizaciju sposobnu učiniti bilo što što njima neće donijeti izravnu korist. Žao mi je samo dobrih ljudi koji u takvom sistemu ne mogu doći do izražaja.

 

Izgubljeni narod…

 

I evo nas konačno do naroda. Potencijalno najjača karika svake zemlje koja redovito postaje najslabija. Naime, teško mi je shvatiti da više od četiri milijuna ljudi ovisi o nekoliko onih koji za njih vuku sve odluke. Reći ćete da zato postoje izbori, i mogu se složiti sa vama. Međutim, pitanje je što nekome izbori predstavljaju? Svatko će možda imati drugačiju intepretaciju. Moja je teorija jednostavna : izbori predstavljaju mogućnost nekolicini ljudi da zastupaju većinu koja za takav posao nema ambicija ili sposobnosti. Ključna je riječ u čitavoj priči ZASTUPAJU. Dakle, ne vladaju njima. Ako uzmete odvjetnika u nekom sporu on će vas voditi i savjetovati vam što je najbolje za vas, međutim u niti jednom trenutku on neće preuzeti vlast nad vama i donositi odluke bez predhodne konzultacije sa vama. I tu vidim najveću manu našeg sustava – a to je nedostatak predhodne konzultacije vlasti sa narodom.

 

Međutim, tu manu ne mogu i neću pripisati isključivo gospodi koja je smjestila svoje pozadine u udobne fotelje i iz njih ne namjerava tako lako otići, već i nama samima koji tako nešto svakodnevno dozvoljavamo. Skupina živih bića koja se vjerno pokorava želji jednoga ili nekolicine i dozvoljava da im se radi sve što ta nekolicina poželi, vrlo se često naziva stadom. Mi bi trebali biti narod ( dakle skupina najintelektualnijih živih stvorenja u svemiru – barem kako sada stvari stoje, dok se ne otkrije nešto novo ), a ponašamo se kao stado. Zašto uporno želimo biti ovce? Je li to maksima našeg postojanja?

 

Želim biti čovjek, a ne ovca…

 

Kako se transformirati od ovce u čovjeka? Veliki broj vas složiti će se kako je Internet jako dobra solucija za raspravu, organizaciju i djelovanje. Zapravo, veliki broj vas složiti će se kako je to u današnjem društvu jedini mogući, potencijalno uspješni način djelovanja. Ja, s druge strane, imam malo drugačije mišljenje. Naime, ne mogu osporavati snagu Interneta kao medija koji povezuje, do nas donosi razne ideje, pa čak i okuplja veliki broj istomišljenika. Međutim, mišljenja sam kako utjecaj Interneta na tome treba stati. Ili točnije, smatram da se određena ˝revolucija˝ ne može odvijati putem Interneta.

 

Pod revolucijom, dakako, ne smatram nasilno svrgavanje s vlasti ovih ili onih, već revoluciju u razmišljanju ljudi. Ustalilo se razmišljanje kako se ništa ne može mijenjati i kako nam se život svodi na snalaženje u ovo malo mrvica što nam netko odluči baciti. Nazovite me utopistom, luđakom ili budalom, ali ja vjerujem kako uz malo truda možemo doći do kriške kruha, a kasnije i do cijelog kruha. Vjerujem da može doći vrijeme kada će nam prihvaćanje mrvica biti ispod časti jer će nas kući čekati cijeli kruh na stolu.

 

Ujedinimo ideje..

 

Kako to postići? Ujedinjavanjem ideja i aktivnim djelovanjem. Kako ujediniti ideje? Internet može uvelike poslužiti u početnoj fazi. Dakle ,u pronalaženju onih koji su željni promjena, koji za to imaju ideja, znanja i prije svega volje. Nakon pronalaska takvih osoba slijedi druga faza, a to je formiranje svojevrsnih grupa. Osobno se ne zanosim mišlju da te grupe mogu brojati desetke tisuća ljudi, pa čak niti nekoliko stotina. Uostalom, mišljenja sam kako se tolike grupe pretvaraju u nekonstruktivnu rulju koja će nešto predstavljati isključivo brojem i ničim drugim. Ja sam više za projekt u kojem će se u svakom većem gradu ( i to je dobar početak, dok se trend ne nastavi i na manje sredine ) skupiti nekoliko desetaka ljudi koji su voljni razmišljati o problemima, tražiti riješenja i onda ih prezentirati onima koji bi ih trebali provoditi.

 

Revolucije i traženje promjena u vidu masovnih prosvjeda u kojima svi izvikujemo unaprijed smišljene parole kojima blatimo vladajuće ili bilo koga tko je iznad nas su, prema mojem skromnom mišljenju, totalno promašeni način traganja za promjenom. Trebalo bi hladnih glava na problemima raditi, tražiti riješenja i u javnost izlaziti sa konkretnim prijedlozima koji će možda i biti odbijeni, ali od stotinu prijedloga jedan će biti prihvaćen. A jedan na sto, koliko god vam to djelovalo malo je zapravo neizmjerno veliko dostignuće jer će dokazati da obični građani, uz malo dobre volje, entuzijazma i znanja mogu sudjelovati u donošenju promjena koje će njima samima poboljšati život.

 

Ima li još ˝buntovnika s razlogom˝ ?

 

Prednost takvog nastupanja je u hladnim glavama koje redovito donose bolje i kvalitetnije odluke. Druga je stvar u tome što bi se takve grupe često bavile i problemima u kojima se sami ne nalaze, pa im to omogućuje objektivniji pregled situacije, što je jednako bitno za donošenje promišljenih odluka neuvjetovanih raznim, često krivo usmjerujućim, emocijama.

 

Samo organiziranje tih grupa nakon što se pojedinci skupe nije toliki problem. Mogu se osnovati udruge koje će međusobno surađivati, mogu se tražiti prostori u kojima će se takve udruge sastajati, može se lakše doći do osoba koje bi mogle pomoći u raznim projektima. Dakle, glavni i osnovni problem je pronalazak takvih ljudi.

 

Ponavljam, Internet može i treba poslužiti u svrhu – pronalaženja ˝istomišljenika˝ ( istomišljenika samo po želji da se nešto promjeni, ne u doslovnom smislu te riječi jer jednoumlje ne bi dovelo do kvalitetnih prijedloga i akcija ). Ali nakon toga tu virtualnu sferu treba prebaciti u realnu i u njoj djelovati.

 

Koliko je to moguće i mislite li da među vama ima onih koji bi bili spremni na tako nešto? Ja vam recimo mogu poslužiti kao ˝spajalica˝. Svi zainteresirani mogu mi poslati mail, a ja ću se potruditi spojiti ljude iz raznih gradova kako bi shvatili da niste sami.

 

Za sada toliko, zanima me koliko zbilja ima onih koji su svjesni da su neke promjene nužne i koliko ih je koji su spremni na tim promjenama raditi.

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

 

 

 

 

crazy_alen @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 23, 2010

Popularni biskupi…

 

Irski biskupi su postali najpoznatiji katolički biskupi na svijetu u proteklih nekoliko mjeseci. Ako netko slučajno ne zna zašto i misli kako je to zbog njihovih dobrih dijela, pobožnosti ili bilo koje druge pozitivne radnje, moram vam odmah ubiti iluziju. Naime, postali su ultra popularni zbog svoje neutažive seksualne sklonosti spram nevine djece. U 30 godina evidentirano je ( na osnovu dviju istraga ) oko 300 slučajeva pedofilije u iznimno pobožnoj i Bogu bliskoj Irskoj biskupiji.

 

Zanimljivo je kako su vješti ˝blagoslovljeni pedofili˝ čitavu priču uspjevali zataškavati više od 30 godina. Jesu li oni uistinu tako vješti i mudri ili je tu morao imati prste i sam vrh katoličke Crkve, možda netko iz Vatikana? Naprosto je nevjerojatno da tolike pogođene obitelji nisu bile u mogućnosti istjerati pravdu sve te godine. Tko ih je kočio? Što ih je priječilo?

 

Izražavanje gađenja… A kazne?

 

Prije nekih mjesec dana papa Benedikt XVI. najavio je pripremu pastoralnog pisma koje će biti namijenjeno irskim katolicima. Najavljene su tada oštre mjere protiv svećenika pedofila. Papa je tada pozvao irske biskupe da ˝odlučno, hrabro i pošteno˝ djeluju kako bi što prije izašli iz krize i vratili izgubljeno povjerenje u Crkvu. Isto tako je izrazio nadu kako će irski biskupi ujediniti svoje snage i pomoći žrtvama da što bezbolnije prebrode svoju bol.

 

Danas, mjesec dana kasnije, kada pred sobom imamo papino pismo, možda je vrijeme da se upitamo što danas zbilja predstavlja Crkva? Živimo u svijetu koji se ne može previše oslanjati na neizmjernu ljubav i poštenje Boga. ˝Čudni su putevi Gospodnji…˝ - često se kaže. I uistinu jesu. Kako inače objasniti da oni koji bi navodno trebali prenositi riječ Božju čine takve gadosti? Zar čudni putevi Gospodnji podrazumjevaju seksualno iskorištavanja djece od strane onih koji bi ih od toga trebali prvi štititi kao prenositelji neizmjerne ljubavi i poštenja Svevišnjeg? Zar jedno pismo u kojem papa izražava svoje gađenje za zlodjela koja su počinili svećenici može i treba izbrisati sve nevolje koje su snašle nebrojene obitelji u proteklih trideset i više godina?

 

Papa poziva pedofile iz svojih redova da se pokaju i odgovaraju pred nadležnim tribunalima i Bogom. Pitanje je tko će od njih uistinu odgovarati i koliko teško. Žrtvama njihovo kajanje pred Bogom ne znači puno, ne znači im niti njihov odlazak u zatvor ili bilo koja teža kazna. Međutim, trebalo bi gledati jednu širu sliku koja će se odaslati cijelokupnoj javnosti, a prvenstveno onima u svečeničkim redovima. A ta poruka je vrlo jednostavna : nema milosti prema onima koji nemaju milosti prema drugima.

 

Ima ih i kod nas….

 

Što se događa kod nas? Mi izgleda volimo pratiti svjetske trendove pa redovito zaobilazimo Crkvu i mazimo je i pazimo dok oni rade što žele. Hrvatska biskupska konferencija niti jednom za medije nije konkretno odgovorila koliko je slučajeva pedofilije u hrvatskim Crkvenim redovima. Sve što možemo sa sigurnošću znati su dva najpoznatija slučaja, i nekolicina manjih koji nisu dobili toliko pažnje u medijima.

 

Prvi primjer je svećenik Ivan Čuček koji je osuđen zbog 16 kaznenih djela bludnih radnji nad desetogodišnjim djevojčicama. Unatoč toj činjenici, on je i dalje svećenik i u izvanrednim situacijama može voditi misu. Crkva je odlučila nagraditi svog svećenika dodatnim druženjem sa malom djecom, jer ipak treba paziti na svoje.

 

Drugi primjer je 65-godišnji svećenik Drago Ljubičić koji je i prvi svećenik u Hrvatskoj koji zbog pedofilije služi zatvorsku kaznu, i to u Lepoglavi. Naime, Drago Ljubičić je navodno pomagajući dječacima da obuku ministrantsku odjeću iskorištavao priliku za utaživanje svojeg seksualnog nagona, te im ili zavlačio ruke pod njihovu odjeću ili ih dodirivao po intimnim dijelovima tijela preko odjeće. 

 

Nešto treba mijenjati…

 

To su dva najpoznatija slučaja. Pitanje je koliko ima onih koji su kao slučajevi irskih svećenika sakriveni? Kada će konačno odgovorne institucije krenuti u konkretnu borbu protiv pedofilije. Već sam jednom pisao o nužnosti objave registra pedofila, a sada taj zahtjev ponavljam. Nedopustivo je da osuđeni pedofili normalno šeću ulicama i obavljaju aktivnosti koje im omogućavaju da i dalje budu u bliskom dodiru sa novim potencijalnim žrtvama.

 

Naravno, treba imati na umu da objava registra pedofila znači pribijanje takve etikete počiniteljima koju vrlo vjerojatno neće moći izbrisati čitavog života. Ona bi praktički značilo potpuno izopćenje iz društva. Siguran sam da postoji i neko drugo, možda i bolje riješenje, jer postoje i oni koji se potpuno ˝izliječe˝, a takva etiketa im može potpuno uništiti šansu povratka u svijet ˝normalnih˝. Međutim, krajnje je vrijeme da, u svakom slučaju, prekinemo svojevrsni status quo po pitanju prevencije ili kažnjavanja pedofilije. Vrijeme je da se razradi kvalitetan sustav prevencije, kažnjavanja i kasnijeg praćenja pedofila. A sam sustav prevencije bi uvelike trebao kretati iz Crkve, što je, prema sve većem broju slučajeva pedofilije, vrlo upitna pretpostavka.

 

Papa u svom pismu moli sve katolike u Irskoj da nađu nove putove – u sve više sekulariziranome društvu – za prenošenje mladima ljepote i bogatstva prijateljstva s Isusom Kristom u zajedništvu s njegovom Crkvom. Zanimljivo je tako nešto tražiti od ljudi koji su potpuno vjerovali u instituciju koja u njihovim životima predstavlja sponu između Boga i ljudi, a ta ista institucija im je to povjerenje vratila na najbrutalniji mogući način.

 

Nedodirljivi…

 

Često se Crkva spominje u negativnim kontekstima. I to ne samo i isključivo u kontekstu seksualnog iskorištavanja djece. Zašto je i kako Crkva postala tako moćna i koga sve drže u šaci, teško je reći. Ono što treba mijenjati i to što prije jest odnos pravosuđa prema svim prekršiteljima zakona, u ovom slučaju pedofilima, a posebno prema pedofilima u redovima Crkve. Nitko ne smije biti nedodirljiv i nikome se takva dijela ne smiju praštati. Činili ih oni s Božjim ili Vražjim blagoslovom.

 

Papa svoje pismo irskim katolicima zaključuje riječima : ˝šaljem vam pismo, s ljubavlju jednoga kršćanina kao i vi, užasnut i ranjen svime što se dogodilo u našoj ljubljenoj Crkvi.˝ Treba vidjeti koje će se mjere poduzeti da papa, a i svi ostali nemaju potrebu u budućnosti osjećati se užasnutim i ranjenima.

 

Ja ću završiti ovaj tekst ponešto drugačije : ˝Pišem vam ovaj tekst, s ljubavlju jednog običnog građanina kao i vi, užasnut i ranjen svime što se događa u našoj zemlji. I nadam se da će vaš užas i ranjavanje pridonijeti tome da se neke stvari počnu konačno mijenjati…˝

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 15, 2010

Jesmo li u govnima?

 

Narod željan krvi – to smo mi postali. Hranimo se aferama, skandalima, krađama, mitom i korupcijom. Ako nam protekne par dana bez takve droge izgubljeni smo, nastupa apstinencijska kriza. I nije za zamjeriti većini ljudi koji su postali ovisni o lošim stvarima. Sve je crno, ništa nije dobro, ništa ne može biti dobro i ništa neće. Nije nam vladajuća garnitura, a ni ona oporbena puno pomogla da razmišljamo pozitivno.

 

U kakvom je danas stanju Hrvatska? U banani je tako blagi izraz, da ga je jednostavno besmisleno koristiti. Što kažete da upotrijebimo jedan daleko adekvatniji izraz, kao što je septička jama? Ili možda da to narodski kažemo, Hrvatska je u govnima do grla. Gdje god se okrenem i pogledam vidim samo loše. Pere nas kriza, nezaposleno više od 300 000 ljudi, a vrla nam premijerka ujutro troši tko zna koliko vremena odabirući onaj pravi skupocjeni broš. HEP je jedna od glavnih kriminalnih tvrtki ove zemlje, ali mi dobri građani plaćati ćemo im oružanu zaštitu u njihovoj misiji isključivanja struje neplatišama. Zašto? Zato jer bez plaćanja tog malog broja neplatiša HEP ne može poslovati. Zašto? Zato što je prije tog malog broja neplatiša u upravi i oko nje sjedila nekolicina onih koji su novac platiša iskorištavali u malo drugačije svrhe od one za koju su ti novci namijenjeni. I koliko će nas užitak i saznanje da smo pomogli dragom nam HEP-u koštati? Sitnica od oko 3 milijuna kuna. A ti to je zapravo tek početak. Naime, ta cifra odnosi se samo na dva grada.

 

Predivno je vidjeti da u doba ovih nevjerojatnih kriza i loših vijesti postoji i nešto što savršeno funkcionira. To su, dakako, zimske službe diljem zemlje. Teško ih je optužiti za nespremnost kada se nađete zakrčeni na putu za posao ili kada ne možete niti izaći iz svog dvorišta zbog nanosa snijega samo zato što su oni zaboravili obaviti svoju dužnost. Naime, uvijek je ( i to svake godine ) iznenađujuće kako snijeg padne u Gorskom Kotaru u 12. mjesecu. To je naprosto nevjerojatno! Pa tko bi to očekivao? Nije im za zamjeriti. Tko bi očekivao da će u trećem mjesecu, pasti snijeg? Pa nitko, ljudi moji. I to bez obzira na činjenicu da se taj snijeg najavljuje već minimalno sedam dana. Ali tko još vjeruje Vakuli i društvu?

 

Sve je super i sve je za pet…

 

Lijepo je vidjeti kako gotovo svakog dana netko biva premlaćen, ubijen, osakaćen. Isto je tako lijepo znati da gotovo nitko od počinitelja ne odgovara za svoja dijela. Prekrasan je osjećaj izaći iz kuće i osjećati se potpuno sigurno. Pogotovo, kada znate da su raznorazni ubojice, nasilnici ili čak i učestali prometni prekršitelji potpuno slobodni i sposobni i dalje se iživljavati. Nema nedodirljivih. Uistinu nema. Oprostite na izrazu, ali jebe mi se za navodne mutne poslove riječkog gradonačelnika, za desetak tisuća kuna koje nam je iz džepa možda izbio suprug veleposlanice, pa čak i za bezobrazno skupe domjenke Nevena Jurice. Ako se nadmoć policije i dokaz tvrdnje da nema nedodirljivih sastoji isključivo u proganjanju političara, onda nisam siguran koliko bi trebali biti zadovoljni. Vojko Obersnel će završiti u zatvoru, a netko tko je pretukao i ubio nevinu osobu šetati će slobodno ulicom. Kolinda Grabar-Kitarović će biti kažnjena za korištenje službenog automobila, a netko tko je počinio trideset i više prometnih prekršaja neće ostati bez vozačke dozvole. Osjećam se sigurno!

 

Prekrasno je znati da su se ljudi spremni boriti za svoja prava na sve načine. Pa je tako bilo divno vidjeti jedinstvo seljaka koji su u borbi za svoja prava blokirali čitavu Hrvatsku. Isto je tako lijepo znati da su obećanja koja su ih maknula sa ceste, vrlo vjerojatno ludom radovanja. Jer, kao i uvijek do sad, Vladi je bitno da se prosvjednici maknu sa ceste, a kasnije kupovanje vremena nikada nije bio problem. Divno je znati da se pored toliko nezadovoljnika, što pravih, što onih koji su nezadovoljni samo zato što je to u modi, nađe samo mali broj onih koji su spremni nešto poduzeti da promjene svoj status. Da su seljaci zvali bilo koga od vas silnih nezadovoljnika, željnih krvi u novinama, na internetu, televiziji ili tko zna kojem drugom mediju, da se priključite njihovoj borbi, da im iskažete poštovanje, koliko bi vas to uistinu učinilo? Koliko bi vas bilo spremno žrtvovati svoje vrijeme, čak i svoj ponos za pomoć onima koji su u nevolji? Lako je sjediti kod kuće i pljeskati onima koji nešto rade, i kuditi one koji ne rade, ali kada nešto treba poduzeti nema vas nigdje.

 

A gdje smo u čitavoj priči mi?

 

Divno je znati da će otoci, koji su i tako ovisni o nekoliko trajektnih ili katamaranskih linija, ubrzo sve te prijeko potrebne usluge morati plaćati i više. Divno je znati da će država koja dijeli ogroman broj subvencija, vrlo vjerojatno ukinuti one koje se odnose na katamaranski prijevoz otočkih putnika. Osjećam se dobro znajući da će poskupljenja trajekta biti ne samo udar na budžet otočana u smislu prijevoza, već i udar na cijenu namirnica koje su i tako 30% skuplje nego na kopnu. Ali koga briga za otočane, pa to je odvojeno morem, to nije dio Hrvatske, jel tako?

 

Toliko je loših stvari u ovoj zemlji, i toliko je ljudi nezadovoljno, a mi, umjesto da se svi zajedno skupimo i izradimo plan kako krenuti u bolje sutra, zadovoljavamo sa izvikivanjem onoga što ne valja i pljuvanjem po onima koji to što ne valja donose.

 

Jako je malo toga dobroga u našoj zemlji u ovom trenutku. I glavni uzročnik svih tih problema jest loša politika. Loša je na vrhu, i kao takva je raširila svoje pipke i po lokalnim i regionalnim samoupravama. A što mi kao narod činimo? Apsolutno ništa! Imamo li ono što zaslužujemo? Očiti odgovor bio bi da!

 

Brine se veliki broj vas kako se u medije puštaju razno razne vijesti koje odvraćaju pažnju od glavnih pitanja i problema, ali jeste li se ikada pitali koristimo li svi mi istu tehniku? I za sve što je loše optužujemo nekog drugog, umjesto da barem jednom sagledamo kompletnu sliku i utvrdimo i svoju odgovornost. Pasivni smo do boli, a takvom ˝borbom˝ možemo samo tonuti….

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.