Moj internet dnevnik
Politika, to sam ja!
Brojač posjeta
42468
Glasaj!
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
TagList
Oglasi
Tražilica
Prilagođeno pretraživanje
Blog
utorak, ožujak 23, 2010

Popularni biskupi…

 

Irski biskupi su postali najpoznatiji katolički biskupi na svijetu u proteklih nekoliko mjeseci. Ako netko slučajno ne zna zašto i misli kako je to zbog njihovih dobrih dijela, pobožnosti ili bilo koje druge pozitivne radnje, moram vam odmah ubiti iluziju. Naime, postali su ultra popularni zbog svoje neutažive seksualne sklonosti spram nevine djece. U 30 godina evidentirano je ( na osnovu dviju istraga ) oko 300 slučajeva pedofilije u iznimno pobožnoj i Bogu bliskoj Irskoj biskupiji.

 

Zanimljivo je kako su vješti ˝blagoslovljeni pedofili˝ čitavu priču uspjevali zataškavati više od 30 godina. Jesu li oni uistinu tako vješti i mudri ili je tu morao imati prste i sam vrh katoličke Crkve, možda netko iz Vatikana? Naprosto je nevjerojatno da tolike pogođene obitelji nisu bile u mogućnosti istjerati pravdu sve te godine. Tko ih je kočio? Što ih je priječilo?

 

Izražavanje gađenja… A kazne?

 

Prije nekih mjesec dana papa Benedikt XVI. najavio je pripremu pastoralnog pisma koje će biti namijenjeno irskim katolicima. Najavljene su tada oštre mjere protiv svećenika pedofila. Papa je tada pozvao irske biskupe da ˝odlučno, hrabro i pošteno˝ djeluju kako bi što prije izašli iz krize i vratili izgubljeno povjerenje u Crkvu. Isto tako je izrazio nadu kako će irski biskupi ujediniti svoje snage i pomoći žrtvama da što bezbolnije prebrode svoju bol.

 

Danas, mjesec dana kasnije, kada pred sobom imamo papino pismo, možda je vrijeme da se upitamo što danas zbilja predstavlja Crkva? Živimo u svijetu koji se ne može previše oslanjati na neizmjernu ljubav i poštenje Boga. ˝Čudni su putevi Gospodnji…˝ - često se kaže. I uistinu jesu. Kako inače objasniti da oni koji bi navodno trebali prenositi riječ Božju čine takve gadosti? Zar čudni putevi Gospodnji podrazumjevaju seksualno iskorištavanja djece od strane onih koji bi ih od toga trebali prvi štititi kao prenositelji neizmjerne ljubavi i poštenja Svevišnjeg? Zar jedno pismo u kojem papa izražava svoje gađenje za zlodjela koja su počinili svećenici može i treba izbrisati sve nevolje koje su snašle nebrojene obitelji u proteklih trideset i više godina?

 

Papa poziva pedofile iz svojih redova da se pokaju i odgovaraju pred nadležnim tribunalima i Bogom. Pitanje je tko će od njih uistinu odgovarati i koliko teško. Žrtvama njihovo kajanje pred Bogom ne znači puno, ne znači im niti njihov odlazak u zatvor ili bilo koja teža kazna. Međutim, trebalo bi gledati jednu širu sliku koja će se odaslati cijelokupnoj javnosti, a prvenstveno onima u svečeničkim redovima. A ta poruka je vrlo jednostavna : nema milosti prema onima koji nemaju milosti prema drugima.

 

Ima ih i kod nas….

 

Što se događa kod nas? Mi izgleda volimo pratiti svjetske trendove pa redovito zaobilazimo Crkvu i mazimo je i pazimo dok oni rade što žele. Hrvatska biskupska konferencija niti jednom za medije nije konkretno odgovorila koliko je slučajeva pedofilije u hrvatskim Crkvenim redovima. Sve što možemo sa sigurnošću znati su dva najpoznatija slučaja, i nekolicina manjih koji nisu dobili toliko pažnje u medijima.

 

Prvi primjer je svećenik Ivan Čuček koji je osuđen zbog 16 kaznenih djela bludnih radnji nad desetogodišnjim djevojčicama. Unatoč toj činjenici, on je i dalje svećenik i u izvanrednim situacijama može voditi misu. Crkva je odlučila nagraditi svog svećenika dodatnim druženjem sa malom djecom, jer ipak treba paziti na svoje.

 

Drugi primjer je 65-godišnji svećenik Drago Ljubičić koji je i prvi svećenik u Hrvatskoj koji zbog pedofilije služi zatvorsku kaznu, i to u Lepoglavi. Naime, Drago Ljubičić je navodno pomagajući dječacima da obuku ministrantsku odjeću iskorištavao priliku za utaživanje svojeg seksualnog nagona, te im ili zavlačio ruke pod njihovu odjeću ili ih dodirivao po intimnim dijelovima tijela preko odjeće. 

 

Nešto treba mijenjati…

 

To su dva najpoznatija slučaja. Pitanje je koliko ima onih koji su kao slučajevi irskih svećenika sakriveni? Kada će konačno odgovorne institucije krenuti u konkretnu borbu protiv pedofilije. Već sam jednom pisao o nužnosti objave registra pedofila, a sada taj zahtjev ponavljam. Nedopustivo je da osuđeni pedofili normalno šeću ulicama i obavljaju aktivnosti koje im omogućavaju da i dalje budu u bliskom dodiru sa novim potencijalnim žrtvama.

 

Naravno, treba imati na umu da objava registra pedofila znači pribijanje takve etikete počiniteljima koju vrlo vjerojatno neće moći izbrisati čitavog života. Ona bi praktički značilo potpuno izopćenje iz društva. Siguran sam da postoji i neko drugo, možda i bolje riješenje, jer postoje i oni koji se potpuno ˝izliječe˝, a takva etiketa im može potpuno uništiti šansu povratka u svijet ˝normalnih˝. Međutim, krajnje je vrijeme da, u svakom slučaju, prekinemo svojevrsni status quo po pitanju prevencije ili kažnjavanja pedofilije. Vrijeme je da se razradi kvalitetan sustav prevencije, kažnjavanja i kasnijeg praćenja pedofila. A sam sustav prevencije bi uvelike trebao kretati iz Crkve, što je, prema sve većem broju slučajeva pedofilije, vrlo upitna pretpostavka.

 

Papa u svom pismu moli sve katolike u Irskoj da nađu nove putove – u sve više sekulariziranome društvu – za prenošenje mladima ljepote i bogatstva prijateljstva s Isusom Kristom u zajedništvu s njegovom Crkvom. Zanimljivo je tako nešto tražiti od ljudi koji su potpuno vjerovali u instituciju koja u njihovim životima predstavlja sponu između Boga i ljudi, a ta ista institucija im je to povjerenje vratila na najbrutalniji mogući način.

 

Nedodirljivi…

 

Često se Crkva spominje u negativnim kontekstima. I to ne samo i isključivo u kontekstu seksualnog iskorištavanja djece. Zašto je i kako Crkva postala tako moćna i koga sve drže u šaci, teško je reći. Ono što treba mijenjati i to što prije jest odnos pravosuđa prema svim prekršiteljima zakona, u ovom slučaju pedofilima, a posebno prema pedofilima u redovima Crkve. Nitko ne smije biti nedodirljiv i nikome se takva dijela ne smiju praštati. Činili ih oni s Božjim ili Vražjim blagoslovom.

 

Papa svoje pismo irskim katolicima zaključuje riječima : ˝šaljem vam pismo, s ljubavlju jednoga kršćanina kao i vi, užasnut i ranjen svime što se dogodilo u našoj ljubljenoj Crkvi.˝ Treba vidjeti koje će se mjere poduzeti da papa, a i svi ostali nemaju potrebu u budućnosti osjećati se užasnutim i ranjenima.

 

Ja ću završiti ovaj tekst ponešto drugačije : ˝Pišem vam ovaj tekst, s ljubavlju jednog običnog građanina kao i vi, užasnut i ranjen svime što se događa u našoj zemlji. I nadam se da će vaš užas i ranjavanje pridonijeti tome da se neke stvari počnu konačno mijenjati…˝

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010

Život je bolest…

 

Život je nasljedna bolest od koje svi prije ili kasnije umiremo. Nije li tako? Međutim, postavlja se pitanje što raditi sa životom koji je sasvim sigurno suočen sa preranim prestankom? Eutanazija je pitanje koje generacijama muči veliki broj ljudi i vrlo ih često grupira u potpuno suprotne ˝tabore˝ - za i protiv. Što je od ta dva izbora ispravno i postoji li ijedan potpuno ispravan odgovor?

 

U svom izvornom značenju, još iz Stare Grčke, eutanazija je označavala želju za blagom smrću ( eu – lijepo, dobro, lako i thanatos – smrt ). Da bi se do današnjeg dana zapravo taj pojam razvio u nešto što bi se moglo iskazati kao uklanjanje boli ubojstvom. I tu se postavlja glavno pitanje i nastaje glavni problem? Može li i kada ubojstvo biti opravdano? U Kaznenom Zakonu RH, članak 94. kaže : ˝Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina˝. Dakle, sasvim je jasno kakav je stav zauzeo hrvatski zakonodavac po pitanju eutanazije.

 

Što je zapravo eutanazija?

 

Međutim, neovisno o stavu zakonodavca, treba se zapitati što je zapravo eutanazija i može li u bilo kojem slučaju biti opravdana? Jedan od najranijih primjera eutanazije je izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu Tajget drevne Sparte. Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno produžavati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici. I upravo je Platonovo stajalište iz davnih vremena glavni argument današnjih zagovornika eutanazije.

 

Zanimljivo je kako zakonodavci ( ne samo hrvatski ) zauzimaju različita stajališta u pogledu vrlo sličnih pitanja. Pobačaj kojim se ubija nerođeno dijete, naravno bez suglasnosti samog djeteta može se usporediti sa eutanazijom osoba koje su u komi i za čiju smrt odluku donose najbliži bez suglasnosti onoga/one u komi. Međutim, pobačaj kao takav jest dozvoljen ( iako se u Hrvatskoj oslanjamo na svojevrsnu ˝sivu zonu˝ po pitanju abortusa ), a eutanazija nije.

 

Puno teorija. Je li koja od njih opravdana?

 

Postoje razne teorije zašto bi se netko odlučio na potpomognuto samoubojstvo i jesu li i zašto pojedini razlozi opravdani. Međutim, mislim da se čitava priča može svesti na jedan jedini glavni razlog – a to je strah. Postoji jedna izreka koja kaže : ˝Nije me strah smrti, strah me je umiranja.˝ I uistinu, veliki broj ljudi ne boji se onoga što će biti nakon smrti već onog perioda prije same smrti. Osoba koja je svjesna da boluje od neizlječive bolesti i isto je tako svjesna da nije spremna trpiti moguću neizdrživu bol spremna je prekinuti čitavu priču prije negoli ona uistinu i počne. I tu se vraćamo na Platonovu teoriju o bespotrebnosti produžavanja nečije agonije od koje nema koristi niti sama osoba koja kroz tu agoniju prolazi, a niti uža i šira zajednica. Pitanje je treba li takvu osobu sprječavati u naumu? Možemo li osobi koja je u trenutku donošenja odluke potpuno pri zdravom razumu i svjesna svoje odluke zabraniti provedbu iste?

 

U Nizozemskoj zahtjev za eutanaziju mora postaviti bolesnik slobodnom voljom i isti zahtjev ponoviti za sedam dana, kako bi se moglo sa sigurnošću ( iako nikada ne postoji 100% sigurnost ) utvrditi da je to uistinu volja bolesnika. I mišljenja sam kako zahtjevi takvih osoba uopće ne bi trebali biti predmet rasprava, jer osoba koja je odlučila umrijeti učiniti će to na ovaj ili onaj način. Nije li bolje da se čitava priča završi pod strogom kontrolom profesionalaca i uz saznanje čitave obitelji, nego nekakvim samoubojstvom vješanjem ili kojim drugim načinom. Rezultat je isti, ali sam proces bitno drugačiji i koliko god to paradoksalno zvučalo, dignitetniji.

 

Nova istraživanja – novi problemi…

 

Vjerujem kako bi problem eutanazije, da se radi isključivo o osobama koje svojom slobodnom voljom zatraže smrt, bilo riješeno već odavno, zasigurno uz veliki broj polemika, ali riješilo bi se. Glavni kamen spoticanja, a razvitkom znanosti postajati će sve veći jest eutanazija onih koji se o njoj ne mogu izraziti slobodnom voljom, već to za njih čine njima bliske osobe.

 

U Jutarnjem listu izašao je članak u kojem je skupina znanstvenika pod vodstvom dr. Adriana Owena sa Sveučilišta Cambridge i dr. Stevena Laureys sa Sveučilišta Liege otkrila da 29-godišnji Belgijac koji je od 2003. u vegetativnom stanju može komunicirati sa okolinom jednostavnom izmjenom misli koju su znanstvenici pratili uz pomoć magnetske rezonancije. Pitanje kome već je dugo predmet rasprava, a ovakva otkrića postavljaju sve veće i veće prepreke onima koji se zalažu za eutanaziju.

 

Ovakva otkrića postavljaju veliki broj pitanja. Može li netko umjesto osobe sa funkcionalnim mozgom ( iako u komi ) odlučiti o smrti? Može li osoba u komi koja komunicira izmjenom misli jednako tako odgovoriti i želi li umrijeti? Ako odgovor i bude pozitivan može li se on smatrati mjerodavnim s obzirom da se ne može sa stopostotnom sigurnošću utvrditi je li to rezultat slobodne volje ili stanja u kojem se nalazi? I milijun drugih pitanja na koja ćemo teško dobiti konkretan odgovor.

 

Da ili ne?

 

I gdje nas sve to ostavlja? Treba li eutanaziju podržavati ili ne? Naravno, svatko će za sebe imati drugačiji odgovor, međutim možda je riješenje u odabiru svakoga od nas dok smo još uvijek ˝pri sebi˝. Donori organa isto tako odlučuju o svojoj sudbini, odnosno svojih organa u trenutku dok još nema ni govora o odricanju od istih. I pitanje donacije organa, jednako tako može biti moralno i etički sumnjivo, jer uvijek postoji ( iako vrlo mala ) mogućnost da netko oživi i nakon proglašenja smrti od strane liječnika, a ostane li bez organa takva mogućnost ne postoji. Možda bi se trebalo omogućiti da svaki pojedinac za vrijeme  ˝normalnog˝ života odluči što će se sa njime/njom raditi kada taj normalni život prijeđe u nešto što to nije.

 

Naravno da i takva odluka može povlačiti veliki broj pitanja, ali je možda i najpravednija. Prije svega jer se skida teret sa bližnjih, a i sa samih liječnika koji znaju što im je činiti kada im ˝pod ruke˝ dođe pacijent u vegetativnom stanju sa minimalnim mogućnostima oporavka. Osobno sam apsolutno za eutanaziju, kao i za pobačaj. I jedno i drugo možemo i moramo smatrati ubojstvom, ali s druge strane treba gledati i što daljnji život donosi. Ponekad se s pravom možemo upitati nije li bolje umrijeti nego živjeti nikakvim životom?

 

Piše:

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 1, 2010

No smoking!

 

Europska Unija krenula je u pohod protiv pušača. Nema više dima, pepeljara i tog otrovnog smrada cigareta. Zapalili ste cigaretu? Loše vam se piše!

 

Kao prvo, zapalite li cigaretu tamo gdje je to izričito zabranjeno, suočiti ćete se sa enormnom kaznom koju ćete teško platiti čak i ako ste Rom koji svakodnevno svira najljepše zvuke Zdravku Mamiću i kupi slatke novčanice od po 500 Eura.

 

Ako mislite da ste dovoljno lukavi i da se možete ščućuriti u neki zabiti kutak gdje vas nitko ne vidi i tamo zapaliti tu toliko potrebnu cigaretu, grdno se varate. Naime, po takvim će se kutevima šetati opasna ˝pušačka policija˝. Uhvate li vas sa cigaretom u ruci slijedi pretresanje, provjeravanje tjelesnih šupljina, čitanje bukvice, a ako ste drski mogao bi pasti i koji ˝odgajački˝ šamar. I naravno, pored sramote koju će vam revna pušačka policija izazvati tu je i ona prva mjera enormno visoke kazne.

 

Nema bježanja!

 

Pokušate li pobjeći nakon što ste uhvaćeni, možete očekivati specijalno istreninirane predstavnike snage reda koji će se brzinom gazele naći ispred vas i na svijetlećem panou na svojim leđima upozoriti da stanete sa strane i suočite se sa rukom pravde.

 

I posljednja, ali nikako manje bitna mjera jesu senzacionalistička suđenja. Pazite slijedeću situaciju. Primjerice, jedan Ćiro Blažević koji vozi 300 na sat svoj bijesni auto, a uz to je i pun para, odluči zapaliti cigaretu uz jutarnju kavicu. Nevini promatrač koji je zgrožen takvim ponašanjem ˝najboljeg trenera svijeta˝ odmah pozove 112 i uspaničeno traži sve moguće službe od policije, preko hitne, do vatrogasaca kako bi se spriječio neviđeni kriminal u kojem je glavni sudionik trener svih trenera. Odmah se obavještavaju mediji i u roku od 20 minuta imamo izvanredne vijesti na kojima voditelj uzbuđenim glasom objavljuje kako je u 10.30 po srednjoeuropskom vremenu nakon opsežne i dugo pripremane akcije USKOK-a, policije, Interpola i nekoliko stranih tajnih agencija pravdi priveden zloglasni pušač Miroslav Ćiro Blažević.

 

Dugotrajna ispitivanja…

 

Nekoliko sekundi nakon senzacionalne objave kamera se prebacuje na desetoricu specijalaca iz ATJ Lučko koji zamaskirani neutraliziraju dotičnog kriminalca koji nije svjestan što ga je snašlo i jedva čeka da podigne lijevu stranu lica sa asfalta, a da mu sa desne strane što prije nestane cipela revnog specijalca.

 

I tako dok ja u svom naslonjaču prepun straha razmišljam hoću li ili neću zapaliti cigaretu, kriminalac Ćiro nalazi se u policijskim prostorijama gdje je podvrgnut iscrpljujućim ispitivanjima. ˝Što sam skrivio?˝ – pita se on. ˝Budi sretan ako izađeš za deset godina vani! Gadiš mi se!˝ - odgovara mu bijesni inspektor. Nakon nekoliko sati bjesomučnog ispitivanja Ćiro konačno priznaje : ˝Kupio sam cigarete u onom malom kiosku na uglu one uličice gdje ste me uhvatili…˝.

 

Osjećam se sigurno!

 

I tu naravno kreće nova akcija u kojoj se demolira kiosk, a vlasnik privodi uz veliko opiranje. Obojica su osuđeni na 20 godina zatvora kao supočinitelji jednog od najtežih kaznenih djela. I dok sam još pri samom uhićenju razmišljao hoću li zapaliti cigaretu, nakon presude u rukama gnječim punu kutiju i obećajem samom sebi da nikada više neću niti pomisliti na cigaretu.

 

I sada šetam ulicom čistih pluća, kafići su prijatelji zdravlja, a ja živim sigurno znajući da su najveći kriminalci iza rešetaka. Jer koga je briga za mito, korupciju i ubojstva ako su oni najvažniji – pušači, iza rešetaka?

 

Pozdrav iz Rovinja!

 

Piše :

Alen Bećirović

alen_becirovic@hotmail.com

crazy_alen @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.